Uspjeh i neuspjeh psihoterapije

Psihološki problemi



O čemu ovisi uspjeh ili neuspjeh psihoterapije? Zašto jednom analiza vodi preobrazbi, dok se drugi puta cilj ne ostvari?
Za početak pokušajmo odrediti cilj terapije. Koje to promjene nastojimo postići, odnosno, čemu služi analiza? Ukratko, što je to – psihoterapija?


Kratka povijest duševne ‘bolesti’

Slika mentalnih bolesti i poremećaja značajno se mijenja kroz stoljeća.
Ideja ‘ludila’ prošla je mnoge oblike i preobražaje.

Prije nešto više od stotinjak godina, ideje mentalne bolesti i poremećaja nije ni bilo. U pred – modernom dobu, u vremenu misticizma koje traje posljednjih nekoliko tisuća godina, mentalna se bolest i poremećaj ne spominju.

Osoba koja se ponaša ‘drugačije’, suprotno pravilima društva, odnosno važećoj paradigmi vremena, po tome nije ni ‘bolesna’ ni ‘poremećena’. Ona je jednostavno – ‘takva’. Stoga nema potrebe da se ona liječi ili ‘popravlja’. Društvo ne nastoji promijeniti njeno ponašanje. Ona se kao ‘takva’ rađa, živi, i kao ‘takva’ umire. Bez promjene.
Društvo se prema njoj odnosi dvojako. Neki je puta ‘drugačije’ ponašanje doživljeno lošim, i tu osobu treba, često silom, ukloniti iz društva. No s druge strane, ‘drugačije’ ponašanje često znači i božansko nadahnuće, osoba se slavi kao prorok ili svetac, i često je na čelu zajednice. Tada je ona proglašena ‘šamanom’, odnosno, sposobna je liječiti i iscjeljivati. Halucinacije i glasovi smatraju se porukama od ‘vraga’ ili ‘boga’ . To je ideja misticizma – čovjek je igračka u rukama viših sila, one ga određuju, dok on sam ne posjeduje vlastite inicijative za promjenu.
Subjekta ovdje nema.

Modernizam, doba prosvjetiteljstva s početkom u renesansi i svojim vrhuncem u devetnaestom stoljeću, reakcija je na misticizam. To je vrijeme ‘velikog’ subjekta koji nije više igračka u rukama viših sila, on samog sebe određuje i stvara. Krajem devetnaestog stoljeća potvrđuje se nova paradigma po kojoj se ponašanje može mijenjati.
Posebno ono ‘drugačije’ ponašanje.

U modernizmu čovjek nije igračka viših sila, on je sada stroj, složeni mehanizam kojeg se može konstruirati i popravljati.
Osoba drugačijeg ponašanja nije više prokleta ili blagoslovljena duša, već je ‘pokvarena mašina’ koju se može i treba popraviti. Kako je središte tog stroja u glavi, u mozgu, razvija se nova znanost – neurologija, koja drugačije ponašanje ‘liječi’ intervencijom na mozgu, neuronskim putevima i kemijom. Veliki ‘šamani’ tog vremena su Josef Breuer u Beču i Jean-Martin Charcot u Parizu, kod kojih studira i Sigmund Freud. Devetnaesto i početak dvadesetog stoljeća vrhunac su modernizma kada se ideja o čovjeku – stroju izražava i drugim medijima. Na primjer, u književnosti Julesa Verna ili ruskog konstruktivizma, talijanskog futurizma, slikarstvu Josepha Turnera, arhitekturi Gustava Eiffela i mnogih drugih umjetnika.
Modernizam u psihologiji označava ideja kako ljudska subjektivnost nije posljedica okoline, boga ili društva već se može konstruirati poput mehanizma. Osobnost se, doživljaj i ponašanje, sada može mijenjati po želji.
‘Drugačija’ osoba nije više ‘prokleta’ ili ‘blagoslovljena’, nije više igračka viših sila, ona je sada ‘bolesna’ ili ‘poremećena’, i treba ju ‘mijenjati’, odnosno ‘liječiti’. Posebno ako se ponaša drugačije od onog što je ‘normalno’. Ljudsko se ponašanje u modernizmu znanstveno mjeri i objektivno nadzire. Objektivnim mjerenjem znanost određuje u kojem trenutku ‘drugačije’ ponašanje prestaje biti drugačije i kada prelazi u ‘bolest’ ili ‘poremećaj, te kada je potrebno’ liječenje’. Liječenje se temelji na promjeni ponašanja kemijom ili operacijom, ili kroz usvajanje ‘objektivnog’ znanja o vlastitoj bolesti, tzv. osvještavanju nesvjesnog. Klasična psihoanaliza Sigmunda Freuda vrhunac je modernizma u psihoterapiji, baš kao i tzv. kognitivno – bihevioralna ‘terapija’.

No filozofijom Husserla i Heideggera ideja o ‘velikom’ subjektu koji posjeduje objektivno znanje o svijetu i sebi samome pada u vodu. Husserl i Heidegger, te njihovi nasljednici Derrida i Foucault, kao i mnogi drugi, ideju objektivnog znanja sada vide kao – metafiziku. Po tome, ideja ludila uopće se i ne mijenja time što na mjesto misticizma sada dolazi nova paradigma metafizike. Misticizmu i metafizici zajednička je ideja po kojoj je osoba izvan svijeta ljudi. U oba je slučaja ona odvojena i izolirana od društva i društvenih utjecaja.

Postmodernizam se opire ideji o subjektu odvojenom od društva, koji samog sebe stvara ili koji je stvaran izvana. Preobrazbu moderne psihijatrije u postmodernu psihijatriju, odnosno, ‘antipsihijatriju’ označili su Ronald Laing i David Cooper, svojom idejom da – Nije bolestan pojedinac, već je bolesno društvo!
Kako više nema ‘objektivnih’ normi ponašanja, kao ni ‘božjeg oka’ koje određuje istinu, tako ponašanje koje je ‘drugačije’ nije više ‘dobro’ ili ‘loše’, ‘zdravo’ ili ‘bolesno’. Ono je jednostavno – drugačije. Stoga se i duševno zdravlje više ne određuje prema odstupanju od ‘normalnosti’ koja je opet određena ‘objektivnim’ mjerenjem ili ‘božanskim’ zakonom. Duševno zdravlje ovdje određuje doživljaj vlastite cjelovitosti kao i doživljaj vlastite sreće ili patnje.
Psihoterapija se ne koristi u cilju ‘normaliziranja ponašanja’, ‘liječenja bolesti’, ‘uklanjanju poremećaja’ i sličnog, jer su pojmovi poput ‘normalnosti’, ‘bolesti’ i ‘poremećaja’ dekonstruirani prije pola stoljeća.
Cilj je suvremene psihoterapije kao i nove psihoanalize smanjiti patnju osobe.

Što je ljudska patnja u postmodernoj perspektivi? Postmodernizam vidi osobu kao odnos, kao dijalog između nje i društva. Osoba je određena, ko-konstruirana u tzv. intersubjektivnom polju ili relacijskom domu u kojem se uzajamno razmjenjuju misli i doživljaji. Ukratko, postmodernizam je – razmjena.
Po tome, ljudska je patnja posljedica bivanja izvan relacijskog doma, bivanja izvan intersubjektivnog polja.
Ukratko, patnja je – usamljenost.
Sada vidimo koliko je uzaludno liječiti usamljenost, i kako je besmisleno reći da je patnja – bolest. Također, sada razumijemo zašto nije moguće toliko ojačati ego osobe da ona prihvati usamljenost, kao što ne postoji način da intervencijom u mozgu i kemijom mozga osoba preživi samoću.
Potrebu za razumijevanjem, zrcaljenjem, empatijom nije moguće reducirati, svesti na nešto manje, bez gubitka ljudskosti.

Stoga je cilj suvremene psihoterapije, nove psihoanalize, stvoriti prostor slobodne razmjene afekata i misli. Stvoriti kontekst u kojem osoba može slobodno doživljavati svijet i autentično se ponašati u njemu.
To je jedini lijek za patnju i razočaranje.

Kad govorim o te tri perspektive, misticizmu, modernizmu i postmodernizmu, vjerujem kako one danas postoje i djeluju, ruku pod ruku, istovremeno, čak i u ‘modernim’ institucijama duševnog zdravlja. Tamo će osoba s problemom psihoze biti upućena svećeniku, šamanu (misticizam), dok istovremeno uzima lijekove (metafizika). Prisutna je i empatija koja je, na žalost, na posljednjem mjestu i u koju se najmanje vjeruje (postmodernizam).

Uspjeh i neuspjeh analize

Ako je cilj terapije stvoriti relacijski dom, intersubjektivno polje, odnosno, kontekst za razmjenu osjećaja, što je potrebno da se taj cilj ostvari?
Uzrok patnje vidim kao posljedicu bivanja u društvu koje se organizira oko mističnih ili metafizičkih načela. Ta načela ne smatraju važnim razmjenu autentičnih afekata i misli, već je važna prilagodba pojedinca društvu i obitelji – tzv. patološka prilagodba.
To je društvo samoće.

Zašto kažem kako osoba koja pati redovito dolazi iz sredine koja je određena metafizikom ili mistikom, i baš je to temeljni uzrok njene usamljenosti?
Lijek za usamljenost stoga je – dekonstrukcija mistike i metafizike, odnosno preobrazba metafizike i mistike u afekte koji se dijele s društvom.

Kako osoba koja pati dolazi iz svijeta metafizike, odnosno ‘apsolutne’ ili ‘objektivne’ istine, u prvoj fazi terapije potrebno je tu tradiciju iluzije nastaviti dok se ne stvore uvjeti za njenu dekonstrukciju. To je faza ‘idealizacije’ u kojoj je Drugi, analitičar, doživljen kao nepogrešiv i sveznajući. Tu fazu nije moguće preskočiti i odmah krenuti s tumačenjem i dekonstrukcijom ‘velike istine’. Tu količinu razočaranja nitko ne može prihvatiti odjednom.
Stoga analitičar nastavlja tradiciju obiteljske metafizike i mistike sve dok se ne stvore uvjeti za njenu postupnu dekonstrukciju.
Kao što već znamo, tumačenje metafizike u drugoj fazi psihoterapije prati manje ili veće razočaranje u idealnu sliku analitičara što stvara afekte ljutnje, tuge i na kraju humora.

Prema tome, analiza neće stvoriti prostor razmjene u dva slučaja:

  1. Ako terapeut ne nastavi obiteljsku tradiciju metafizike i mistike, odnosno, ako ne želi biti ekranom za projekciju idealizacije, ‘velikog drugog’. Terapije modernizma, od neurologije i Freudove psihoanalize, sve do kognitivno bihevioralne ‘terapije’, zanemaruju potrebu klijenta da pred sobom vidi ‘utjelovljenu’ mudrost i empatiju. Kohut često govori kako mnogi analitičari ne prihvaćaju divljenje i obožavanje iz straha od pokretanja vlastitih narcističkih fantazija. Drugim riječima, boje se divljenja u strahu da ne pokrenu vlastite velebne fantazije koje se potiskuju ili poriču. Ti analitičari nastoje zadržati sliku sebe kao samozatajnih i skromnih, iako u njihovom nesvjesnom obitava posve druga slika.
    Dakle, analitičar treba prihvatiti vlastite velebne fantazije kako bi poslužio kao ekran za projekciju klijentovih nesvjesnih fantazija.
    Ukratko, terapija neće uspjeti ako analitičar nije svjestan svog izuzetno značajnog utjecaja na klijenta, te ako ga nastoji umanjiti i pokuša glumiti kako nije ništa ‘posebno’, kako je ‘običan’. Tada se idealizacija ne pokreće, a bez idealizacije, odnosno pokretanja mističnih i metafizičkih iluzija, nije moguće uključiti cijelu osobu u odnos. Tada je u odnos uključen samo njen svjesni ili površni dio.
  2. Druga je pogreška koja vodi neuspjehu analize – analitičar koji nastoji zadržati svoju ulogu nepogrešivog i sveznajućeg vođe.
    Kažemo da analitičar u klijentu treba pokrenuti idealizaciju, odnosno pokrenuti mistične i metafizičke fantazije. No to još nije psihoterapija. Svaki ‘pravi’ šaman, guru ili svećenik može učiniti to isto. Iako se pri pokretanju tih fantazija osoba osjeća bolje, ipak ne govorim o psihoterapiji jer nema uzajamne razmjene osjećaja i misli. Osoba je stopljena ili se poistovjećuje sa šamanom, svećenikom ili analitičarem, i bit će joj dobro sve dok ta identifikacija traje.

Analitičar koji nije prepoznao i prihvatio svoja ograničenja u narcističkom dijelu osobnosti često je nesvjesno motiviran fantazijom sveznajućeg i svemoćnog spasitelja. Stoga mu je veoma teško odustati od uloge ideala i vođe u očima svog klijenta. Kohut kaže kako je tom analitičaru teško prihvatiti kako je klijent postigao uspjeh izvan utjecaja analitičara. Stoga analitičar, obično nesvjesno, nastoji održati divljenje i obožavanje čak i kada je klijent sposoban od te idealizacije i odustati.
Proces dekonstrukcije metafizike i mistike tada je zaustavljen, a smisao psihoterapije – otvaranje prostora dijaloga, neće se ostvariti.
Metafizika i mistika ‘velike istine’ neće se preobraziti u humor.

Na pitanje — Tko je zaista analitičar, je li on “običan” ili je “poseban”?, možemo odgovoriti pitanjem — Tko je čovjek?, je li on objekt ili subjekt?. Odgovor glasi – I jedno i drugo, istovremeno!
Slično tome, suvremena fizika nastoji odgovoriti na pitanje – Što je svjetlost, čestica ili val? Odgovor glasi – I jedno i drugo, relativno o promatraču!
Povezanost nove psihoanalize i suvremene fizike nije slučajna, nova paradigma po kojoj je ‘Istina u oku promatrača’, odnosno, teorija relativnosti, označuje novo poglavlje u tumačenju svijeta, ljudskih odnosa i psihoterapije.
Više ne ‘liječimo’ klijenta, već promatrača.

Ukratko, za neuspjeh analize odgovoran je analitičar koji nije prepoznao ni prihvatio vlastite velebne fantazije i stoga ih nije ni dekonstruirao. Time on obitava u prostoru mistike i metafizike i ne može se do kraja uključiti u dijalog, u razmjenu afekata s klijentom što je cilj nove psihoanalize.

Vladimir Nemet



____

Vaša ocjena:

4.5 / 5. 13

We are sorry that this post was not useful for you!

Let us improve this post!

Tell us how we can improve this post?

2 razmišljanja na “Uspjeh i neuspjeh psihoterapije

  1. Ovaj tekst trebao bi biti obavezan u “udžbeniku psihoterapiije”, bez obzira na smjer ili teorijsku podlogu određenog psihoterapijskog pravca. Ako psihoterapeut ovo ne “razumije” ili ne prihvaća, neka razmisli o prekvalifikaciji.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

8 + five =