Transcendentna intersubjektivnost i suvremena psihoanaliza

veljača 1, 2019

Transcendentna intersubjektivnost i suvremena psihoanaliza

 

 

 

 

“Svi smo rođeni u moralnoj gluposti, uzimajući svijet kao vime koje hrani naše velebno biće. Dorothea je rano počela uviđati svoju glupost, ali ipak joj je bilo lakše zamisliti kako će uskoro postati mudra i snažna u njegovoj snazi i mudrosti, nego da zamisli tu različitost koja više nije odraz već osjećaj kako on ima drugačije središte odakle svjetla i sjene uvijek padaju s određenom razlikom… ”
George Eliot, Middlemarch

 

Posljednjih se četvrt stoljeća psihoanaliza posvetila istraživanju doživljaja subjektivnosti, istraživanju doživljaja Drugoga, te istraživanju njihovog međusobnog odnosa kao temelja ljudske svijesti. Suvremeni se analitičari slažu u sljedećem; manjak odnosa uzrok je svih psiholoških problema koje poznajemo, smisao je suvremene psihoanalitički orijentirane psihoterapije klijentu vratiti doživljaj odnosa, a preobrazbu u klijentu stvara isključivo analitičareva vlastita sposobnost prepuštanja autentičnom odnosu.

Na tom se putu psihoanaliza inspirira filozofijom dvadesetog stoljeća, posebno filozofijom fenomenologije, egzistencijalizma i etike. Vjerujem kako filozofija subjektivnosti i svijesti počinje njemačkim filozofom Edmundom Husserlom (1859 – 1938) i njegovom idejom “transcendentne subjektivnosti”, temeljem filozofije i psihoanalize dvadesetog stoljeća. Husserlov “transcendentni ego” kao središte subjektivnosti i svijesti, kao sveukupni zbroj svih nagona, instinkta i percepcija, nalazimo u psihoanalizi Sigmunda Freuda i njegovih sljedbenika sve do kraja dvadesetog stoljeća.

Ipak, poznati danski filozof Dan Zahavi, voditelj Centra za istraživanje subjektivnosti u Kopenhagenu, tvrdi kako je Husserl pri kraju svog istraživanja svijesti došao do spoznaje kako postoji nešto što dolazi prije subjektivnosti i prethodi egu. Tako, po Husserlu, u temelju svijesti nije apsolutna, transcendentna subjektivnost ili transcendentni ego, već je to transcendentna intersubjektivnost, ili kraće – odnos.
Po riječima Edmunda Husserla – Transcendentna intersubjektivnost jedina je transcendencija koja zaslužuje svoje ime.
Husserl time želi reći kako intersubjektivnost dolazi i prije subjekta i objekta, i prije same svijesti. U početku je svega – odnos.

Husserlovu transcendentnu intersubjektivnost lako je povezati sa suvremenom psihoanalizom i njenim brojnim pravcima – Kohutovom i Lacanovom teorijom “zrcaljenja”, Bionovim “sadržavanjem” i Winnicottovim “podržavanjem” Drugoga, “analitičkim trećim” Ogdena i Benjamin, “empatijskom rezonancijom” Coburna, Heideggerovim “Mitseinom” i Buberovim “Ja i Ti”, kao i sa “intersubjektivnim poljem” Atwooda i Stolorowa. Povezuje ih spoznaja kako svijest postoji isključivo u kontekstu, u intersubjektivnom dijalogu s Drugim.

 

Transcendentni ego

Iako je prvobitna ambicija njemačkog filozofa Edmunda Husserla bila – odrediti filozofiju kao znanstvenu metodu koja objektivno, matematički, mjeri sve pojave u svijetu, pa i one mentalne, psihičke, Husserl je otkrio nešto mnogo važnije. Pokazao je kako odnos dolazi prije subjektivnog i objektivnog, kako je intersubjektivnost utkana u strukturu svijeta.

U potrazi za ishodištem svijesti i subjektivnosti, Husserl je primijetio kako je jedina sigurna i pouzdana pojava – percepcija. Kao što znamo, percepcija je doživljaj svijeta, slobodan od svake predrasude i slobodan od svega prije naučenog. Tako se “svijet po sebi”, “objektivni svijet bez promatrača”, tzv. noumena, reducira, svodi na “svijet za mene”, svijet određen promatračem, tzv. phenomena. To je tzv. fenomenološka redukcija, stavljanje u zagradu svega što postoji “samo za sebe”, što nije u kontekstu, odnosno, svega što nije “čisto iskustvo”, doživljaj, fenomen. Taj povratak svijetu koji postoji prije učenja i prije predrasuda poznajemo pod imenom – Epoche.

Primjer takve “percepcije bez predrasuda”, odnosno, fenomenologije, daje nam psihoanalitičar Wilfred Bion kada kaže – Zadatak je analitičara u terapiji bivati u stanju bez sjećanja, bez želja i bez razumijevanja.
Ono što ostaje poslije takve fenomenološke redukcije jest čista, izravna percepcija druge osobe, dakle izravno iskustvo i doživljaj.

Slično govori i Freud koji svoju psihoanalizu određuje kao povratak doživljaju “namjere prema drugoj osobi” kojeg on naziva – libido. Freudova je psihoanaliza oblik fenomenološke redukcije na izvornu percepciju ili doživljaj. Skup svih iskustava, transcendentni Ego, tako postaje “sfera posjedovanja” vlastitih percepcija, doživljaja i iskustava. Pročistiti vlastito iskustvo od predrasuda, odnosno, “neuroze” koja brani percepciju, smisao je fenomenološke redukcije kao i psihoanalize.

Vjerujem kako je sličnost u filozofiji Husserla i Freuda posljedica studija filozofije kod istog učitelja, njemačkog filozofa Franza Brentana (1838 – 1917). Brentano tvrdi kako je sadržaj ljudske svijesti uvijek usmjeren prema svijetu, odnosno, svaki je mentalni fenomen posljedica usmjerenosti na objekt. Bez vanjskog objekta s kojim želimo nešto učiniti svijest i subjektivnost ne postoje. Tako filozofija intencionalnosti dokazuje postojanje drugog objekta baš kao i filozofija Husserlove fenomenologije.
No kako dokazati postojanje drugog subjekta?

Pitamo se, nije li filozofija fenomenologije Edmunda Husserla oblik transcendentnog solipsizma kojeg možemo izraziti riječima – Sve je moja transcendentna svijest, moj transcendentni ego, a izvan mene nema nikoga!
Što Husserla razlikuje od filozofije Renea Descartesa?

 

Transcendentna intersubjektivnost

Danski filozof Dan Zahavi tvrdi kako u drugoj fazi svog istraživanja prirode svijesti i subjektivnosti Husserl otkriva kako se Transcendentni ego ne određuje sam po sebi, već ga može odrediti jedino perspektiva tuđe subjektivnosti. Ego, to “područje posjedovanja” svih mojih percepcija i iskustava, posjeduje samo ono što odrazi, zrcali subjektivnost Drugog. “Sfera posjedovanja iskustva”, odnosno, svijest ili subjektivnost, ne određuje se iznutra već izvana, tuđom perspektivom.
To je dokaz o postojanju tuđe subjektivnosti kojeg nam nudi Husserl.

Drugim riječima, kad promatram Drugog koji je “tamo”, ne promatram samo njegovo tijelo već istovremeno doživljavam svijet i sebe iz njegove perspektive kao da sam “tamo”. Husserl kaže – Svojim pogledom Drugi zahvaća moju “struju svijesti” i vraća mi je, zrcali, kako bi postala zaista “moja”.
Svijest ne može “uhvatiti” samu sebe, treba joj kontekst. Ako je otjelovljenje proces u kojem moje percepcije postaju zaista moje, tada se mogu otjeloviti jedino tuđom empatijom. Bez empatije ništa nije zaista moje, pa tako ni moje tijelo.

Time se bavi poznati “Sally Ann problem”, psihološki test kojeg koriste razvojni psiholozi kako bi dijagnosticirali autizam kod male djece. Pred djetetom su dvije lutke; lutka Sally, koja ima košaru, i lutka Ann, koja ima kutiju. Na početku eksperimenta lutka Sally stavlja pikulu u svoju košaru, te izlazi iz sobe. Zatim Ann uzima pikulu iz košare i stavlja je u kutiju. Na kraju, Sally se vraća u sobu, a djetetu koje je to sve promatralo postavlja se pitanje – Gdje će Sally tražiti svoju pikulu?
Ako točno odgovori – u košari!, znači da je dijete doseglo razvojnu fazu u kojoj zna kako druga osoba ima drugačiju perspektivu, odnosno, dijete je doseglo razvojnu fazu empatije.

No spoznaja tuđe perspektive znači i moju objektivizaciju. Tada postajem djelom perspektive Drugoga, odnosno, postajem njegovim objektom. Na kraju otkrivam kako nisam jedini takav objekt tuđe perspektive već kako nas ima više. Tu spoznaju mogu izraziti riječima – Ja sam samo objekt među drugim objektima. Zato francuski filozof Maurice Merleau Ponty kaže – Da objekt doživim kao subjekt, trebam sebe doživjeti kao objekt.

Vjerujem da je spoznaja kako sam “samo objekt među drugim objektima” najveća povreda narcizmu, veća i od spoznaje vlastite konačnosti i smrtnosti. Međutim, to je razočaranje neizbježna agonija na putu prema katarzi.
Slično tome Heinz Kohut uz ambicije (Ja sam savršen, a ti si dio mene), i ideale (Ti si savršen, a ja sam dio Tebe), spominje i treći oblik organizacije iskustva, tzv. Twinship – Ja sam čovjek među drugim ljudima.

 

Alterity

Intersubjektivnost je stanje neprestane izmjene ili zamjene moje perspektive s perspektivom Drugoga što Husserl naziva – Alterity. U suvremenoj intersubjektivnoj psihoanalizi Alterity je temeljno načelo psihoterapije kojeg znamo pod imenom – empatija. No psihoterapija je prostor asimetrične izmjene, asimetrične empatije. Ne možemo očekivati da će klijent iznenada, odjednom odustati od svoje perspektive, odnosno, od svojih psiholoških obrana, i zamijeniti se s analitičarem, posve ga shvatiti. S druge strane, od analitičara očekujemo da je sposoban odustati od svoje perspektive, uloge “psihoterapeuta” ili neke druge predrasude, i neko vrijeme zaista – biti Drugi. S vremenom, tu sposobnost stječe i klijent što otvara vrata ulasku u prostor transcendentne intersubjektivnosti.

Filozof koji zagovara posve asimetričnu zamjenu, asimetričan Alterity, francuski je filozof Emmanuel Levinas (1878 – 1965), otac suvremene etike. On predlaže radikalno asimetričan Alterity u kojem Drugi uvijek dolazi prije mene i ispred mene. To je – transcendentni Drugi. Zahtjev za simetrijom i reciprocitetom, odnosno, potreba da od Drugog primimo koliko smo mu dali, znači pretpostavku kako je Drugi nama sličan, a to je već svođenje na poznato, kolonizacija ili totalizacija gdje nestaje svaka Drugost. Levinas stoga odbacuje ideju Drugog kao našeg Alter Ega, a odbacuje i ideju filozofa Martina Bubera (1827–1906) po kome je autentični odnos uvijek – reciprocitet. Kako kaže Levinas – Drugog ne možemo svoditi na naše iskustvo, na naš Ego.
Tako je po Levinasu Husserlova “egologija” pogrešna. Iako filozofija Emmanuela Levinasa na prvi pogled djeluje kao oblik mazohizma, naime, u nama pokreće strah kako ćemo nestati, biti iskorišteni ili objektivizirani od Drugog, ipak nije tako. Potreba da se Drugi stavi na prvo mjesto temelj je naše ljudskosti.
Drugim riječima, Alterity temeljen na simetriji i reciprocitetu nije etika već ekonomija.

No ako Emmanuela Husserla čitamo kao zagovornika transcendentne intersubjektivnosti tada Levinasova kritika pada u vodu. Naime i Husserl kaže – Prvi je čovjek uvijek Drugi!
Tu misao tumačim kao spoznaju kako smo svi rođeni u jezik. Jezik uvijek dolazi prije mene, on me određuje, on je kontekst mog bivanja u svijetu. Sposobnost izražavanja jezikom tako je dokaz postojanja Drugog koji je tu bio prije mene.

Suprotno tome, francuska filozofkinja Simone de Beauvoir (1908-1986) zagovara etiku reciprociteta i simetrije u odnosu. To ne čudi kada znamo koliko je vremena trebalo da se žena, “drugi spol”, izbori za pravo na simetriju i reciprocitet, odnosno, ravnopravnost.

Ukratko, nije mi dovoljan Drugi kao objekt kojeg doživljavam izvana, već mi je potrebna njegova perspektiva, njegova subjektivnost. Na pitanje, određuje li moja subjektivnost Drugog kao objekt, ili sam ja objekt iz perspektive Drugog, Husserl kaže kako postoji nešto prije subjekta i objekta, a to je – intersubjektivnost. Za ulazak u svijet intersubjektivnog Husserl predlaže metodu intersubjektivne redukcije. On kaže – Transcendentnu intersubjektivnost možemo ostvariti intersubjektivnom redukcijom tako da stavimo u zagrade sav “svijet-po-sebi” i tako dođemo do “svijeta-u-kontekstu”.

 

Metafizika

Tzv. “psihički problemi” stanja su dekontekstualiziranosti, bivanja van odnosa, a nestaju tek povratkom u kontekst. Oblik dekontekstualizacije intersubjektivnosti, koji se, kako kaže psihoanalitičar Robert Stolorow “uvijek iznova vraća u svijet filozofije i psihologije”, jest – metafizika. Metafizika je postupak svođenja zajedništva na nešto što nije odnos već je entitet koji postoji “sam za sebe”, izvan odnosa. Zadnjih četvrt stoljeća u svijetu psihologije popularna je teorija tzv. “mirror” ili “zrcalnih neurona” koju su razvili neuroznanstvenici s talijanskog sveučilišta u Parmi. To je još jedan primjer svođenja odnosa na nešto “objektivno” i “konkretno” nad čime imamo iluziju nadzora i kontrole. Popularne “neuroznanosti”, “neurofenomenologija”, “neuroegzistencijalizam”, svođenje zajedništva na “mozak”, i slično, metafizika su modernizma dvadesetog stoljeća.

Radikalni oblik dekontekstualizacije vidim u tzv. bipolarnom poremećaju ili manično-depresivnoj shizofreniji. Intersubjektivni odnos, odnosno, uzajamnu zamjenu perspektiva koju bih odredio kao – “Ja sam Ti” i “Ti si Ja”, zamijenilo je stanje samo jedne, dekontekstualizirane perspektive – “Ja sam Ti”. Umjesto da istovremeno “vidi i bude viđena”, da je istovremeno subjekt i objekt, osoba je samo objekt iz perspektive Drugoga. To stanje može se izraziti riječima – “Mene nema, u mom je tijelu netko drugi”, a posljedice su paranoja i halucinacije. Japanski psihoanalitičar Mari Nagai tako shizofreniju veže uz – “radikalni Alterity”.

Prema tome, osobi s problemom shizofrenije nedostaje Drugi koji bi “uhvatio” njenu “struju svijesti” čime bi njena svijest, misli i tijelo, postali baš “njeni”. Stoga to ona čini sama za sebe, neprestano se promatra, bavi sobom. Ne može odustati, “zaboraviti” na sebe ni trenutka. Kako je dekontekstualizirana, ona nastoji biti sama svojim kontekstom.

 

Terapija

Smisao je intersubjektivne, Nove psihoanalize klijentu ponuditi kontekst u kojem on može pomalo odustati od psiholoških obrana i doživjeti intersubjektivno iskustvo empatijske rezonancije, uzajamnog zrcaljenja, svega što jednim imenom zovem – zajedništvo. Drugim riječima, psihoanaliza je – povratak u kontekst iz stanja dekontekstualizacije, to je napuštanje metafizičkih obrana koje stvaraju iluziju “postojanja za sebe”.

Iako je bivanje u prostoru intersubjektivnosti inherentno ljudskom biću, naime, svi se rađamo u svijet ljudi, zajedništvo se hrani zrcaljenjem, kroz usklađenost sa svijetom. Bez usklađenosti zajedništvo – umire. Zato moramo biti viđeni, moramo biti doživljeni. Za bivanje u intersubjektivnom polju dijete od roditelja treba dvije stvari; roditelj treba pokrenuti želju u djetetu, no roditelj tu želju treba i prepoznati. Određeni problemi u roditelju redovito prekidaju zajedništvo; depresivni roditelj u djetetu neće pokrenuti nikakvu želju, namjeru ni ambiciju, dok narcistički roditelj neće prepoznati dijete kao centar inicijative i snage, središte subjektivnosti. U oba slučaja odnos se prekida, dijete ubrzo odustaje od zajedništva, a svoju osobnost organizira kroz neku od brojnih psiholoških obrana kojima raspolaže. To je pad od zajedništva u metafiziku zasebnog postojanja koju na okupu drže psihološke obrane i psihološki simptomi.
Vjerujem kako je manjak roditeljske empatije u djetinjstvu posljedica fantazije roditelja o “simetričnoj zamjeni” ili “recipročnoj empatiji”, kada roditelj svoju potrebu za razumijevanjem i doživljavanjem nastoji zadovoljiti kroz dijete za što ono u toj razvojnoj fazi još nije spremno.
Ukratko, bez empatije svijet zajedništva lomi se na svijet dualnosti, binarnih opozicija subjekt – objekt, razum – osjećaji, muško – žensko, ego – superego, Ja – Ti, i mnogih drugih.

Hoće li klijent u analizi odustati od svojih obrana i prepustiti se zajedništvu ovisi o dubini njegovih trauma i razočaranja u obiteljsko zajedništvo, ali još više o sposobnosti analitičara da odbaci svoje uloge i obrane, i prepusti se zajedništvu. “Terapeutska neutralnost” nije samo neostvariva fantazija već i veoma štetan mit.

Na kraju, ponovio bih kako intersubjektivnost nije samo površno zrcaljenje i razumijevanje Drugosti, već otvorenost prema utjecaju Drugosti i spremnost za promjenu.

 

Vladimir Nemet

 

Ocijeni:

Za nastavak teksta potrebno se registrirati ovdje!

Filozofija u psihologiji , , , , , ,