Tibetanska knjiga mrtvih i granični poremećaj osobnosti

prosinac 14, 2018

Tibetanska knjiga mrtvih i granični poremećaj osobnosti

 

 

 

 

Kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća označio je kraj epohe kraljice Viktorije, epohe potiskivanja i poricanja temeljnih ljudskih žudnji i osjećaja. To je doba u kojem Nietzsche, Heidegger, Freud i mnogi drugi filozofi, znanstvenici i umjetnici stvaraju novu, “slobodnu osobnost”. Po njima, osobnost zaista i može biti slobodna, autentična, ali tek kada prihvati sve svoje fragmente, sve svoje dijelove, posebno one koje su obitelj, društvo i kultura osudili. Tako je područje njihovog istraživanja onaj prostor psihe kojeg društvo ne vidi, kojeg se odriče ili ga se srami. Freud je možda prvi odredio taj prostor kao “nesvjesno”, te predložio tehnike i metode kako taj prostor povezati s ostatkom osobnosti. Freud je primijetio kako najveći dio nesvjesnog čine destruktivne fantazije, potisnuti osjećaj ljutnje, te je svojom psihoanalizom, odnosno “terapijom razgovorom”, nastojao osvijestiti ljutnju bez potrebe da ju označi nemoralnom, nezrelom ili “lošom”. Prije njega ljutnja je bila dokaz “urođenog” zla kojeg treba na svaki način iskorijeniti.

Početak dvadesetog stoljeća vrijeme je potrage za novim, “autentičnim čovjekom” koji nije sputan teretom krivnje i srama tisuća godina tradicije. U potrazi za novim čovjekom, tih se godina društvo počinje zanimati i za filozofiju i kulture istoka u nadi da će tamo naći odgovor na temeljno filozofsko pitanje – Tko sam ja?, odnosno – Što bih sve mogao biti da svoju pravu prirodu ne moram potiskivati.

Tih je godina Zapad otkrio i Tibetansku knjigu mrtvih koja se savršeno uklopila u duh vremena svojim preciznim, detaljnim opisom svijeta nesvjesnog. Po Knjizi mrtvih svijet je nesvjesnog, tzv. “Bardo Thödol”, nastanjen bićima ogromne snage i moći, koja uništavaju, komadaju, proždiru svijet. Ti su demoni, čudovišta, monstrumi, izvor najvećeg straha i panike, od njih se želimo sakriti, pobjeći što dalje. No Tibetanska knjiga mrtvih nema namjeru potisnuti, poreći ili ublažiti snagu tih “monstruma”.

 

Ljutnja

Genijalnost je Tibetanske knjige mrtvih u tome što nas uči kako su demoni s drugih razina postojanja naše vlastite fantazije i projekcije, te kako ih moramo prihvatiti, a nikako od njih bježati. Prihvatiti vlastite fantazije, suočiti se sa svojom “tamnom stranom”, znači odrasti i postati autentičnom osobom. Po Knjizi, sve dok ne prihvatimo doživljaj ljutnje ne možemo se odvojiti od roditelja, već se vraćamo u stanje jedinstva s majkom.
Drugim riječima, uplašeni destruktivnim fantazijama bježimo natrag majci, ili kako to Tibetanska knjiga mrtvih slikovito opisuje, vraćamo se u njenu “maternicu”. Za psihoanalizu je to odlična metafora odrastanja.

Kao što znamo, prekid odnosa s majkom temeljen na fantaziji jedinstva i “simbiozi”, preduvjet je odnosa s majkom koji se temelji na zajedništvu i prijateljstvu. Ta preobrazba iz jedinstva, simbioze, u zajedništvo, prijateljstvo i ljubav, nikada ne prolazi bez osjećaja ljutnje, agresije i destrukcije. Rezanje pupčane vrpce, ono doslovno kao i ono metaforičko, uvijek je bolno. Tek kada dijete svoje destruktivne osjećaje prepozna, prihvati i dijeli sa svijetom, ono se od majke i odvaja. U suprotnom ono se vraća u fantaziju kako je s majkom jedno, ili kako to kaže Tibetanska knjiga mrtvih, dijete se vratilo u “maternicu”.

 

Smrt

Druga zanimljiva tema kojom se Knjiga bavi je i problem smrti, odnosno, pitanje – kako se pravilno umire?. Te su dvije teme, ljutnja i smrt, blisko povezane jer kao što znamo – ljutnja je uvijek reakcija na neki oblik smrti. Spoznaja ograničenosti, konačnosti u vremenu i prostoru, odnosno smrtnosti, uvijek stvara snažne afekte i osjećaje. Tako ljutnja nije nagon, kako je to tvrdio Freud, već reakcija osobnosti na spoznaju kraja, odnosno, na spoznaju odvojenosti od svijeta.
O takvom obliku smrti govori Tibetanska knjiga mrtvih.

Tako je smrt i svaki rastanak, bolest, poniženje, dehumanizacija, odnosno, svako iskustvo u kojem se naš doživljaj povezanosti sa svijetom, taj temelj naše cjelovitosti, lomi, komada na dijelove.
Ne doživljavamo li nešto slično svakog jutra kada se budimo i napuštamo svijet snova, kada napuštamo bezgranični svijet Imaginarnog i ulazimo u svijet Realnog? Svijet snova, Imaginarno, stanje je fantastičnog jedinstva s majkom, dok svijet Realnog označava krizu jedinstva, spoznaju zasebne egzistencije djeteta i majke. Nije li jutro zapravo “prijelazno razdoblje” između jedinstva i zajedništva kada još ne znamo hoćemo li naprijed ili natrag? Svako jutro odlučujemo hoćemo li ići prema svijetu, u susret odvojenosti i konačnosti, ili ćemo se vratiti u krevet, u svijet imaginarnog jedinstva s majkom. Donald Winnicotta je primjetio kako najviše razbijenih igračaka ima ujutro, djeca se na susret s Realnim ljute. Rekao bih kako umiremo svaki dan, odmah po rođenju. Mladim je ljudima trenutak smrti previše daleko da o njemu razmišljaju, starim ljudima taj je trenutak previše blizu da ga mogu emotivno prihvatiti.

Inspiriran Knjigom mrtvih suvremeni tibetanski monah Sogyal Rinpoche napisao je svoju Tibetansku knjigu života i smrti, u kojoj kaže da je smisao budističkog puta spoznaja kako se – svakog dana ponovo rađamo i svake noći ponovo umiremo. Po njemu, zaustaviti “kotač karme” znači roditi se jednom zauvijek, odvojiti se od majke, iz stanja jedinstva ući u prostor zajedništva. Ukratko, preobraziti Imaginarno u Realno. Za Heinza Kohuta to je – “preobražujuće pounutrenje”, temeljni smisao njegove psihoanalize kao i odrastanja.

Na žalost, samo se malobrojni odluče za susret s Realnim. To ne čudi kada znamo kako taj put vodi u spoznaju ograničenosti, dokaz konačnosti, drugim riječima – u smrt. Nitko ne želi umrijeti, u Imaginarnom smo svi besmrtni.

 

Bardo Thodol i prijelazni prostor

Tibetansku knjigu mrtvih, koju još zovu i “Put oslobođenja slušanjem u vremenu prijelaznog stanja” sastavio je tibetanski monah Padmasambhava, drugim imenom Guru Rinpoche, u osmom stoljeću, a zapisao njegov učenik Yeshe Tsogyal. Knjiga je nekoliko stoljeća bila izgubljena, a ponovo je otkriva tibetanski monah, tzv. terton, otkrivač svetih spisa, Karma Lingpa u četrnaestom stoljeću. Knjiga je svoje ime – Tibetanska knjiga mrtvih, dobila u dvadesetom stoljeću prijevodom dr. Walter Evans-Wentza 1927. g. koji otkriva veliku sličnost s tada popularnom – Egipatskom knjigom mrtvih.

Pojam “Bardo Thödol” spoj je riječi Bardo koja na tibetanskom označava “stanje između” ili “prijelazno stanje” i riječi Thödol koja označava “spasenje” ili “izbavljenje”. Rekao bih kako je Bardo Thödol prijelazni prostor između “jedinstva s majkom” i nirvane ili satorija. Ako bivanje u majci prije rođenja nazovemo ekstazom, a nirvanu ili satori nazovemo katarzom, tada to prijelazno stanje u kojem se nemamo za što uhvatiti zovemo – agonijom. U Tibetanskoj knjizi mrtvih Bardo Thödol takvo je stanje agonije, posljedica naglog raspada, komadanja osobnosti.

Takvo je dijete koje još nema iskustvo samostalne egzistencije, a više ne vjeruje u fantaziju jedinstva s majkom. To je i bolno iskustvo osobe koja je iznenada izgubila sve svoje obrane, kada se iluzija jedinstva odjednom srušila, a ničega drugog nema. Drugim riječima, to je prijelazni prostor između dvije razine organizacije iskustva – jedinstva i zajedništva. Da bi preživjelo to prijelazno stanje neprestane fragmentacije dijete se od raspada štiti tzv. prijelaznim objektima.

Psihoanalitičar Donald Winnicott takav premet koji nije jedno s djetetom, ali nije ni posve odvojen od njega naziva – prijelazni objekt. Po Winnicottu, dijete još ne može sadržavati sve afekte vezane uz spoznaju majčine odvojene subjektivnosti pa mu u tom prijelaznom razdoblju trebaju prijelazni objekti, stvari koje su na pola puta između fantazije jedinstva i iskustva zajedništva. Plišana igračka, Gospodin Medo, primjer je takvog prijelaznog objekta. Dijete Gospodina Medu može doživjeti odvojenim od sebe, kao samostalni objekt, a može ga doživjeti i svojim produžetkom, s njime može biti jedno. Dijete tako Medu može prilagoditi svojim potrebama i trenutnom emotivnom stanju. U trenutku krize može s Medom doživjeti jedinstvo, dok u nekom sretnijem trenutku s Medom može doživjeti zajedništvo. Smisao je prijelaznog objekta obrana od roditelja kojeg dijete doživljava manje ili više nepouzdanim, udaljenim, neempatičnim.

Po Winnicottu, dijete iz prijelaznog stanja izlazi tako da prepozna majčinu zasebnu osobnost, njenu neovisnu subjektivnosti, njenu Drugost. Ono će to učiniti tako da fantaziju jedinstva preobrazi u tjelesno iskustvo, u afekte. Drugim riječima, dijete se na spoznaju vlastite i majčine ograničenosti – ljuti.
U svom tekstu “The Use of an Object” iz 1969. godine, Winnicott tvrdi kako dijete svoju ljutnju treba usmjeriti prema majci. Ako majka preživi ljutnju svog djeteta, dijete pomalo spoznaje njenu odvojenost i njenu zasebnu subjektivnost, njenu Drugost. Ako majka ne preživi dječju ljutnju, odnosno, ako je ne prepozna već uzvrati osvetom ili kaznom dijete se vraća u Imaginarno. Tada dijete ostaje zauvijek zarobljeno u prijelaznom stanju između života i smrti, nerođeno, u “zoni sumraka”.

 

Bardo Thödol i granični poremećaj

Za iskustvo bivanja u prijelaznom prostoru između ekstaze i katarze, kojeg Tibetanska knjiga mrtvih zove Bardo Thodol, na Zapadu često koriste naziv – Granični poremećaj osobnosti, “Borderline”. Rekao bih da je to stanje posvemašnje nestabilnosti kada se sve stabilno i trajno sada lomi, raspada, komada na dijelove. To stanje redovito prati ljutnja, doživljaj ubilačkog bijesa s kojim osoba ne zna što učiniti. Ljutnju osoba okreće prema sebi ili se iživljava na drugima koji nisu stvarni uzrok ljutnje. Granični poremećaj je prostor nestabilnosti, prijelaz između dva stabilna stanja. Ta su stabilna stanja – iskustvo jedinstva i iskustvo zajedništva, koji, svako na svoj način, organiziraju dijelove osobnosti u smislenu cjelinu. Stanje jedinstva, stanje povezanosti s Majkom prije rođenja baš kao i stanje zajedništva, prijateljstva s majkom, odnosno, ekstaza i katarza, stabilna su stanja. No prijelazni prostor između ekstaze i katarze, agoniju, vidim kao stanje raspada, komadanja osobnosti. Bardo Thodol odlična je metafora takvog “pakla”.

“…zatim će jedna od furija – izvršitelja kazne Gospodara smrti, zavezati uže oko tvoga vrata i vući te naokolo. Ona će ti odsjeći glavu, iščupati srce, izvaditi utrobu, lizati tvoj mozak, piti tvoju krv, jesti tvoje meso i glodati tvoje kosti, ali ti nećeš moći umrijeti. Iako će tvoje tijelo biti raskomadano ono će opet oživjeti. Ponovna komadanja nanijet će ti strašne boli i patnje. Čak ni u trenutku kada su kamenčići izbrojeni, nemoj se bojati. Ne budi prestrašen i ne reci laži, ne boj se Gospodara smrti. Tvoje tijelo je mentalno i ne može umrijeti, pa iako ti odrubili glavu i raščetvorili te. U stvarnosti, tvoje je tijelo od prirodne praznine. Stoga se ne boj. Gospodar smrt tvoja je vlastita halucinacija! Osim u čovjekovim halucinacijama, izvan njega ne postoji Gospodar smrti, niti demon, niti duh smrti s glavom bika. Djeluj da bi to spoznao…”

Agoniju, tu neizdrživu patnju, možemo zaustaviti ako se vratimo u jedno od dva stabilna stanja. Možemo se vratiti u imaginarni svijet jedinstva s majkom, ili možemo naći prostor zajedništva u kojem svoju patnju dijelimo sa svijetom. Kako je taj prostor zajedništva, kojeg često zovem “intersubjektivno polje” ili “relacijski dom” veoma rijetka pojava, većina ljudi oscilira između agonije i ekstaze. Njihov je život neprestano razočaranje u fantaziju jedinstva, ali bez katarze. Nakon bolnog razočaranja, osoba veoma brzo gradi novu fantaziju jedinstva.

Taj se ciklus, kojeg neki zovu i “bipolarni poremećaj” može zaustaviti tek kada osoba emotivno odreagira, odnosno, prežali gubitak jedinstva s majkom. To će učiniti tako da sa svijetom dijeli svoje “negativne” afekte ljutnje i bijesa, odnosno, da svoju ljutnju “metabolizira”. Metabolizaciju i žalovanje vidim kao isti proces u kojem afekti pokrenuti razočaranjem nalaze svoje mjesto u životu i tijelu osobe.

 

Ljutnja i metabolizam

U trenutku rođenja, rezanjem pupčane vrpce, dijete pokreće svoj metabolizam. Metabolizam prije toga nije bio potreban, majka je obavljala sve funkcije održanja cjelovitosti. Nakon rođenja dijete mora zamijeniti majčine funkcije svojim aktivnostima. Doživljaj tjelesnih procesa kojima dijete održava cjelovitost svog organizma, iskustvo vlastitog metabolizma i vitalnosti, to je život. Iako neki autori za riječ metabolizam ili vitalnost koriste riječi žudnja ili libido, uvijek se radi o reakciji tijela na spoznaju odvojenosti od Majke.

Sposobnost samostalnog održavanja vlastitog metabolizma mora biti prepoznata. Roditelj treba “s iskrom” u oku prihvatiti kako je njegovo dijete sada vitalno i energično, kako je sada “središte inicijative”. No ako roditelj propusti prepoznati i zrcaliti dječju vitalnost i metabolizam, dijete će od vlastitog metabolizma morati odustati.

Postoji riječ kojom se metabolizam može usporiti i čak zauvijek zaustaviti. Roditelj može za dječji doživljaj vitalnosti i metabolizma upotrijebiti riječ – ljutnja. Ta riječ redovito ima negativni prizvuk, ljutnja je uvijek “loša”. Tada se dijete svoje vitalnosti i metabolizma srami ili boji, pomalo od njega odustaje. Žudnja ili libido se potiskuju. U blažem obliku to je depresija.

Uzrok tome je što i roditelj živi u imaginarnom svijetu jedinstva s djetetom, neki puta više, a neki puta manje. Otkriće zasebne dječje vitalnosti i metabolizma stvara paniku i strah u roditelju da svoj život mora provesti sam. No ako riječ “metabolizam” zamijeni s riječi “ljutnja” roditelj može biti miran, dijete se nikada neće odvojiti. Živjet će u stanju vječne depresije i letargije, u zoni sumraka, ali neće otići.

 

Metabolizacija

Metabolizacija je dekonstrukcija riječi “ljutnja”.
To je uvid kako riječ “ljutnja” treba zamijeniti s riječi “metabolizam” ili “vitalnost”. To što osjetimo svaki puta kada spoznamo tuđu perspektivu ili doživimo tuđu subjektivnost, odnosno, kad otkrijemo kako sa svijetom nismo jedno, nije ljutnja već metabolizam ili vitalnost. Tu zlonamjernu zamjenu riječi kojom se manipulira strukturom stvarnosti filozof Ludwig Wittgenstein zove – “language game”.

Psihoanaliza tvrdi kako su psihološki problemi i simptomi posljedica neuspjeha psihe da metabolizira traumu, da pravim riječima opiše iskustvo odvajanja.

No različite psihoanalize različito tumače metabolizam. Za klasičnu, Freudovu psihoanalizu, metabolizam je – ljudsko tijelo. Za postmodernu, tzv. postkartezijansku psihoanalizu, metabolizam je – jezik. Tko je u pravu? Freud bi rekao kako je “anatomija sudbina”, kako metabolizam čine kemijski procesi u tijelu, odnosno, kako je metabolizam biologija. Postmodernisti govore kako je tijelo strukturirano jezikom, tijelo “postoji” samo ako ga označimo takvim. Ja bih rekao kako zaista nije dovoljno biti rođen s tijelom ako ga nitko ne vidi i ne čuje. Znamo primjere teškog zapuštanja i zlostavljanja u djetinjstvu kada je osoba bila nevidljiva za svijet, odnosno, kada je živjela u svijetu “bez jezika”. Ona kasnije zaista i neće imati doživljaj vlastitog tijela, tijelo je sada samo objekt kojeg treba urediti, uljepšati, izgraditi. Tek kada iskustvo vlastitog metabolizma nađe svoje mjesto u jeziku možemo reći da je dijete zaista vitalno i živo.

Na pitanje – što je važnije ili što dolazi prvo, tijelo ili jezik, rekao bih – tijelo je jezik, kao što govori francuski filozof i psihoanalitičar Maurice Merleau – Ponty. Ideju kako tijelo, odnosno, biologija postoji bez konteksta i izvan jezika filozof Heidegger zove – metafizika.

Koliko je Tibetanska knjiga mrtvih metafizika? Ako je shvatimo doslovno, kao putovanje duše kroz druge svjetove, to je svakako metafizika. Ako je shvatimo kao metaforu odrastanja, kao put od ekstaze jedinstva kroz agoniju odvajanja do katarze zajedništva, tada u njoj ne vidim metafiziku.

 

Obrane

Čovjek biva u Imaginarnom koristeći brojne psihološke obrane. Svaka psihološka obrana za cilj ima održati fantaziju jedinstva s majkom, odnosno, odgoditi, ublažiti, ili zabraniti spoznaju majčine zasebne subjektivnosti. Na primjer, narcistička obrana stavlja dijete “iznad” majke, shizoidna obrana stavlja dijete “pored” majke, opsesivna obrana “nadzire i kontrolira” majku. U psihotičnim obranama majka i dijete su jedno, a autistična obrana kaže kako dijete još nije ni rođeno. Važno je sačuvati fantaziju jedinstva pa i po cijenu razuma, osjećaja, tijela i metabolizma. Obrane nastoje održati fantaziju jedinstva time što negiraju potrebu za zajedništvom. To možemo izraziti riječima – Nama ne treba nitko, mi smo sami sebi dovoljni!
Dobar primjer je Gollum iz knjige Gospodar prstenova koji stotine godina živi posve sam bez prijatelja, ali o sebi govori u množini.

Tek kada se odrastanjem ili psihoterapijom stvori prostor zajedništva, tzv. relacijski dom ili intersubjektivno polje, obrane prestaju. Tada dijete i majka gube svoje uloge, postaju prijatelji. To je preobrazba od Majke u majku.

Na žalost, svaka obrana na svoj način osiromašuje osobnost i usporava metabolizam. Tzv. “neurotične” obrane manje, a tzv. “psihotične” obrane više. Tibetanska knjiga mrtvih opisuje različite svjetove u koje se osoba ponovo “rađa”. Postoji hijerarhija svjetova od onih “rajskih” prema onim “paklenim”. Vjerujem kako se psihoanaliza i Knjiga mrtvih slažu u tome kako je bolje izabrati “dobre” svjetove ili ” neurotične” psihološke obrane umjesto onih “lošijih”, “psihotičnih”, ali kako je ipak najbolje živjeti autentičan život bez potrebe za obranama.
Na žalost, ponavljam, izbor obrane ne ovisi o nama već o empatiji društva u kojem živimo. Ako se nađemo u svijetu bez empatije svaka će obrana poslužiti.

Fantazijom odvojenosti od svijeta svaka obrana postaje vrsta metafizike. Postmodernizam nastoji dekonstruirati metafiziku dekonstruirajući psihološke obrane. Kako svaku dekonstrukciju, tumačenje obrane, uvijek prati ljutnja, ne čudi što je postmodernizam izložen napadima ljutnje. Smisao postmodernizma u filozofiji, psihoanalizi ili umjetnosti, vidim kao dekonstrukciju fantazije jedinstva kako bi se ostvarilo zajedništvo ljudi.

Psihoterapija je takav proces kojim se stvara prostor zajedništva kako bi obrane koje čuvaju fantaziju jedinstva mogle otpasti. Opet vidim razliku između klasične psihoanalize i onoga što ovdje zovem Nova psihoanaliza. Klasična psihoanaliza, uključujući Lacana i Kohuta, preobrazbu iz jedinstva u zajedništvo postiže – optimalnom frustracijom. Klijentu se tumače njegove obrane kako bi ih on s vremenom “osvijestio” i napustio. Na žalost, ne vjerujem da spomenuta tehnika stvara preobrazbu. Frustracije i “osvještavanja” svatko ima i previše, potrebno nam je nešto više od kritike.

Zato uz Novu psihoanalizu vežem pojam – afektivna usklađenost. Tek kada klijent doživi kako je s drugim “na istoj valnoj dužini”, kako ga netko razumije, vidi i čuje, on može napustiti svoje obrane, prežaliti razočaranje, metabolizirati ljutnju, odvojiti se od majke i konačno odrasti.

Afektivna usklađenost postiže se jezikom, zato se psihoanaliza naziva još i – terapija razgovorom. Slično tome i Tibetanska knjiga mrtvih preobrazbu vidi u slušanju riječi koje znače podršku. Osoba s čuđenjem otkriva kako nije usamljena u svojim fantazijama. Doznaje kako i drugi osjećaju slično te kako osjećaji ne mogu biti “negativni”. Nije li to san svakog od nas – naći osobu kojoj možemo povjeriti svoje najdublje tajne i fantazije, a da nas ona vidi i čuje. U tome Tibetanska knjiga mrtvih dolazi tisuću godina prije Freuda.

 

Vladimir Nemet

 

 

Ocijeni:

Za nastavak teksta potrebno se registrirati ovdje!

Psihološki problemi , , , , , , ,