Terapija primalnim krikom – Arthur Janov

prosinac 29, 2018

Terapija primalnim krikom – Arthur Janov

 

 

 

 

Primalni krik naziv je za vrstu psihoterapije koju je sedamdesetih godina prošlog stoljeća osnovao američki psiholog Arthur Janov. Smisao je njegove terapije emotivno vratiti osobu u trenutak vlastitog rođenja kako bi se prisjetila i ponovo proživjela porođajnu traumu. Po Janovu, svi psihološki problemi posljedica su potiskivanja i poricanja agonije koja neizbježno prati rođenje. Psihološka bol, kaže Janov, nikada se nije pozitivno odreagirala već je postala dijelom osobnosti i prati čovjeka od rođenja do smrti. Od boli porođajne traume osoba se štiti različitim psihološkim obranama od kojih svaka nastoji potisnuti sjećanje na trenutak rođenja. Obrane štite od boli, ali štite i od života, stoga je neurotična osoba odvojena od vlastitih osjećaja, samo je djelomično živa. Kako je odvojena je od svijeta život joj djeluje besmisleno. Emotivnim povratkom u trenutak rođenja svoju psihološku bol može izraziti tzv. primalnim krikom, odnosno, može prestati poricati i potiskivati. Izražavanjem svojih osjećaja osoba može odbaciti svoje psihološke obrane, povezati se sa svijetom i drugim ljudima. U njen se život vraća smisao.

Načela terapije primalnim krikom bolje ćemo razumjeti ako razumijemo kontekst, duh vremena u kojem se taj oblik psihoterapije pojavio. Kao što znamo, početkom dvadesetog stoljeća u filozofskim, umjetničkim i znanstvenim krugovima kreće potraga za novim, modernim tumačenjem čovjeka. Temeljno je pitanje – Može li čovjek biti zaista autentičan, slobodan od tradicije?
Stoga su godine između dva rata obilježene istraživanjem nesvjesnog u traganju za vlastitom autentičnosti. Umjetnost je nastojala izraziti potisnute, nesvjesne fantazije u svim medijima, književnosti, slikarstvu, filmu, plesu, glazbi… Umjetnici tog vremena, Salvador Dali, Louis Buñuel, Virginia Wolf, Isadora Duncan i drugi, nastoje na različite načine zaboraviti sve naučeno i prepustiti se struji, toku svog nesvjesnog. Na primjer, umjetnički pravac, tzv. Dadaizam nastoji u nesvjesno prodrijeti metodom tzv. automatskog pisma. Autor nastoji ući u stanje “transa” kako bi isključio sve kognitivne, racionalne razine svog uma i prepustio se nesvjesnom. Naš književnik Ranko Marinković u svojoj knjizi Kiklop spominje ambiciju svog junaka da bude slobodan, autentičan. Tu “slobodnu aktivnost”, koja se izvodi bez promišljanja, izvan razumskog, Marinković u svojoj knjizi naziva – Acte Gratuite, slobodni čin.

 

Duh “šezdesetih”

Nakon drugog svjetskog rata istraživanje “dubina podsvijesti” i otkrivanje novih “ekspresija nesvjesnog”, nastavlja se u Americi. Početkom šezdesetih godina dvojica psihologa sa sveučilišta Stanford, Michael Murphy i Dick Price, u gradu Big Sur na kalifornijskoj obali osnivaju Institut za istraživanje ljudske svijesti i nazivaju ga – Esalen. Njihov je cilj istražiti alternativne metode razvoja ljudske svijesti, odnosno, svega onoga što književnik Aldous Huxley naziva – Ljudski potencijali. Drugi pojam koji potječe iz Instituta Esalen je i – Samoaktualizacija. Big Sur je kolijevka New Age pokreta, sinteze istočne i zapadne filozofije, Yoge, alternativne i holističke medicine, Gestalt terapije, Transakcijske analize, psihodrame, Hippie pokreta i Djece cvijeća.
Tih se godina u Institutu Esalen mogu zateći i kulturne ikone tog vremena – Erik Erikson, Carl Rogers, Aldous Huxley, Abraham Maslow, Allan Watts, Fritz Perls, Buckminster Fuller. Česti su gosti instituta i slavni umjetnici, Bob Dylan, Joan Baez, George Harrison, Joni Mitchell, Crosby, Stills, Nash & Young, John Lennon, Yoko Ono.
U Institutu se miješaju psihologija i parapsihologija, kršćanstvo i yoga, tantra i Zen Budhizam, duševno zdravlje i astrologija. Brišu se granice između “normalnog” i “ludog”, umjesto riječi “dualizam” koriste riječ “holizam”. Institut Esalen ubrzo postaje slavan pa se u sljedećih pet godina osniva gotovo stotinu sličnih centara, tzv. “Little Esalens”, uglavnom na Kalifornijskoj obali, ali i po cijeloj Americi.

Što je duh vremena šezdesetih?
Nije li to potraga za duševnim mirom, srećom, ljubavi, odnosno – potraga za izgubljenim rajem? To je istovremeno i potraga za ekstazom jedinstva koju treba ostvariti svim sredstvima, uključujući i kemiju, seksualnost i religiju. Tako su i psihoterapeutske škole tog vremena usmjerene prema ostvarenju ekstaze jedinstva što postižu ekspresijom afekata, ublažavanjem konflikta, potiskivanjem razlika i ostvarenjem svega što zovemo – “love, peace, happiness”. U takvoj je atmosferi i duhu vremena psiholog Arthur Janov utemeljio svoju vrstu psihoterapije – Primalni krik.

Što o tome možemo reći danas, pola stoljeća nakon pokretanja Instituta Esalen i Primalnog krika? Koje su sličnosti i razlike između psihoanalize, posebno onoga što ovdje zovem postmoderna ili postkartezijanska psihoanaliza, i Primalnog krika?

 

Sličnosti

Primalni krik i Nova psihoanaliza slažu se u tome kako su svi psihološki problemi posljedica traume odvajanja od Majke. Trauma, odnosno, “psihološka bol” koja prati odvajanje nikada nije do kraja proživljena i izražena, metabolizirana. Sve psihološke obrane koje poznajemo nastoje odvojiti osobu od iskustva bola, od agonije odvajanja koja je još uvijek prisutna u tijelu baš kao što je bila prisutna u trenutku rođenja. Uzrok je psihološke boli čin rođenja, rezanje pupčane vrpce, kada se dijete odjednom nađe u novom, nepoznatom okruženju, izvan svog ugodnog i sigurnog utočišta. Bačeno u “hladni” i “okrutni” svijet dijete se raspada, a tu agoniju roditelji moraju ublažiti svojom empatijom i ljubavi. Manjak empatije i ljubavi vodi u neizbježnu traumu, no taj se nedostatak može ispraviti kasnije u životu ako osoba još jednom proživi doživljaj agonije, ovoga puta u empatičnom okruženju koje razumije. Smisao je ponovljenog iskustva agonije njena preobrazba u katarzu.

Ronald Laing i Arthur Janov

Otac “antipsihijatrije”, engleski psihoanalitičar Ronald Laing upoznao se s Arthurom Janovom 1972. godine. Iako u početku nije bio oduševljen terapijom primalnim krikom, pred kraj života posve se posvetio razvoju tehnika “preporađanja”.
Po Laingovim riječima – Biološko rođenje je nepovratni čin ulaska u svijet. Tu je dijete, nova biološka jedinka, živa i stvarna, barem iz naše perspektive. No kakva je perspektiva djeteta? Čin rođenja je brz i intenzivan proces gdje u veoma kratkom vremenu dijete doživljava svijet i sebe stvarnima i živima, stječe iskustvo kontinuiteta u vremenu i položaja u prostoru. Ukratko, fizičko rođenje i biološka vitalnost uvjet su za egzistencijalno rođenje djeteta i njegov doživljaj vitalnosti i stvarnosti…
Laing je svoju tehniku preporađanja vježbao na svom dvadeset i jednogodišnjem sinu Adrianu koji se i danas sjeća trenutka tog stanja “kratkotrajne katarze”…

 

Razlike

Terapija primalnim krikom bavi se doživljajem patnje i psihološkog bola. Tjelesnim izražavanjem afekata, ekspresijom, nastoji se iz tijela ukloniti “psihološka bol” što će smanjiti patnju koja osobu prati cijelog života. Osoba dolazi u stanje slično transu u kojem nestaju sve “emotivne blokade” i tada tijelo može “izbaciti” svu bol.
Na žalost, ne vjerujem kako se bol i patnja mogu ikada “riješiti”, odnosno, “izbaciti” iz sustava. Pokušaj takvog “rješavanja” negativnih afekata naziva se – iživljavanje, “acting out”. Time se simptom samo trenutno ublažio, nikako nije nestao. Razlog tome je što tzv. psihološka bol ne može nestati.

Što je uopće – “psihološka bol”, česta tema New Agea i Self Helpa? Vjerujem kako je to što se doživljava kao psihološka bol ili kao patnja zapravo sve ono što zovemo – metabolizam, doživljaj vlastitog živog tijela, ali u kojem se ne uživa, već zbog kojeg se pati. Druga riječ za metabolizam ili vitalnost je – život. Za neke je ljude život izvor sreće i užitka, za druge je izvor boli i patnje. Kao što znamo, metabolizam, vitalnost, odnosno, život postaju užitak tek kada se dijele sa svijetom. Ako svijet ne prepozna doživljaj vitalnosti, osoba svoj metabolizam doživljava negativnim, redovito agresivnim te ga nastoji na sve načine ugasiti.

Vjerujem kako ništa ne pokreće metabolizam tako snažno kao rađanje, spoznaja posvemašnje odvojenosti od majke. No nije potrebno vratiti se u trenutak rođenja, svaka spoznaja Drugosti, tuđe subjektivnosti, ima snagu preporađanja.

 

Ekstaza

Ako je uzrok psiholoških problema fantazija jedinstva s Majkom koja se održava po cijenu razuma, slobode, zdravlja i osjećaja, tada fantaziju jedinstva treba prekinuti. U čemu je razlika između psihološkog rađanja kojeg predlaže Arthur Janov i rađanja kojeg predlažu Freud, Lacan, Kohut i drugi psihoanalitičari? Što je intenzivnije, što prodire dublje, što je trajnije?

Primalni krik svojim ritualom nastoji psihološki vratiti osobu u vrijeme prije rođenja kako bi se ona opet rodila, ali ovaj puta svjesna svih osjećaja i afekata koji taj čin prate. Po Janovu, osobu treba okružiti grupa ljudi koji time predstavljaju maternicu. Regresija, povratak u stanje pretporođajnog jedinstva postiže se gotovo uvijek. Simboličnim izlaskom iz kruga osoba se preporađa, što prate intenzivni osjećaji koji se izražavaju čitavim tijelom. Po Janovu, osoba se time oslobađa “negativnih osjećaja” patnje i bola čime postaje sposobna sudjelovati u životu. Time su ostvarene sve tri razine odrastanja i ostvarenja emotivne zrelosti – ekstaza, agonija i katarza.

Kako se ekstaza, agonija i katarza dostižu u psihoanalizi? Genijalnost je Sigmunda Freuda što je još prije stotinu godina primijetio kako se u odnosu dvoje ljudi ekstaza, fantazija jedinstva, pokreće sama od sebe. Nije potrebno učiniti ništa da klijent utone u najdublju moguću regresiju. Upravo suprotno, što se analitičar više upliće u proces regresije, regresija je slabija. Tu pojavu da dvije osobe u odnosu svjesno ili nesvjesno razviju fantaziju stapanja Freud je nazvao – prijenos ili transfer. Tako svaki oblik psihoanalitičke terapije počinje manjom ili većom – ekstazom.

 

Agonija

Agoniju, spoznaju odvojenosti, Freud je nastojao postići tumačenjem, interpretacijom. To je zvao – analiza prijenosa ili transfera. Tumačenjem odnosa klijent svoje fantazije osvještava te uviđa njihovu arhaičnost. Ipak, svoje sada osviještene fantazije klijent ne ostvaruje već ih sublimira. Tako sublimacija odgovara katarzi – to je reakcija tijela na spoznaju žudnje koju se ne smije i ne može ostvariti. Sada razumijemo zašto ostvarenje fantazije stapanja – tzv. incest, redovito stvara najveće psihološke probleme.

Psihoanalitičar Jacques Lacan vjerojatno je otišao najdalje u osvještavanju odvojenosti. Njegova se teorija temelji na spoznaji reza, manjka, nedostatka, odnosno, odvojenosti od majke, a njegovi su klijenti od svih najviše boravili u stanju agonije. Kao što znamo, Lacan je vjerovao kako agoniju postiže i prekidom seanse već i nakon nekoliko minuta razgovora. Razočaranja ovdje nije nedostajalo.

Ako intenzitet agonije odgovara dubini regresije u ekstazu tada znamo kako se najdublje razočaramo u osobe prema kojima imamo najviše povjerenja. Iako se ekstaza, fantazija jedinstva pokreće odmah, ipak je potrebno da osobe neko vrijeme bivaju zajedno kako bi se – “zaljubile”. Drugim riječima, nikada se ne možemo tako razočarati u stranca kojeg prvi puta vidimo, kao u osobu od povjerenja, koja je dugo vremena bila dijelom našeg života i našeg tijela.

Zato ne vjerujem kako terapija primalnim krikom, koja obično traje nekoliko dana ili tjedana, može pokrenuti pravu regresiju u stanje jedinstva. Tako će i razočaranje u fantaziju jedinstva biti površno, pokrenuta katarza bit će kratkotrajna i površna. Razočarati se u grupu stranaca koje ne poznajemo i prema kojima i nismo pokrenuli dublje psihološke fantazije i nije pravo razočaranje. Isto vrijedi i za druge “ekspresivne terapije”, pokrenuti osjećaji su “plitki” i ne traju dugo.

 

Psihoanaliza

Zato predlažem oblik psihoanalize Heinza Kohuta i njegovih sljedbenika. Tu se ekstaza, odnosno, regresija ili prijenos postižu na najbolji mogući način – empatijom. Najdublju regresiju, ekstazu ili prijenos doživjet ćemo prema onome tko nas – razumije. Razumijevanje ili empatija moraju biti stvarni, ne glumljeni, i moraju trajati što je moguće duže. Taj put u ekstazu nije naučen ili uvježban, stoga je posve prirodan, bez napora, ljudski. Analitičar treba pokazati dobru volju i nastojati iskreno shvatiti. Svatko će odmah osjetiti kako je to razumijevanje i empatija upravo ono što traži čitav život i kako analitičarev značaj raste iz trenutka u trenutak.
Spoznaja odvojenosti, agonija, ovdje se pokreće sama od sebe. Brojne pogreške u empatiji koje nije moguće izbjeći govore klijentu kako od svoje fantazije treba odustati. Iako je terapija u početku djelovala kao izgubljeni raj, ipak se radilo samo o fantaziji, agonija je ipak neizbježna.

Terapija primalnim krikom “rez” postiže simboličnim ritualom odvajanja slično kao i psihoanaliza Jacquesa Lacana. U klasičnoj psihoanalizi Sigmunda Freuda i njegovih sljedbenika, Biona, Melanie Klein i drugih jedinstvo se dekonstruira tumačenjem, interpretacijom, odnosno, riječima.

Oblik psihoanalize koju sam nazvao – Nova psihoanaliza, fantaziju jedinstva ukida spoznajom analitičareve odvojene subjektivnosti. Dovoljna je spoznaja kako analitičar gleda na svijet iz drugog kuta, spoznaja kako je odvojen u prostoru i vremenu od svog klijenta. Sve ukazuje na njegovu zasebnu subjektivnost što je vjerojatno najveća agonija koju osoba može doživjeti.

Tako je najveća životna trauma i katastrofa – spoznaja tuđe subjektivnosti, odvojene Drugosti s kojom se ne mogu stopiti. Vjerujem kako je to agonija veća od traume rođenja, jer je tek iskustvo Drugosti naše pravo rođenje.

Zanimljivo je vidjeti kako Nova psihoanaliza djeluje bez plana i napora. Obično svakodnevno druženje dvoje ljudi stvara najveću ekstazu i agoniju, što se ne može ponoviti nikakvim vježbama ili uputama. Nikakve analize, interpretacije, intervencije nisu potrebne, taj se proces ne može ubrzati ni usporiti.

 

Ekstaza i katarza

Ekstaza i katarza veoma su slična stanja, zajedničko im je iskustvo stabilnosti kojeg u agoniji nema. Zato vjerujem kako su ljudi većinom skloni zamijeniti katarzu s ekstazom i vjerovati kako je to isto. Dvije su uobičajene aktivnosti koje već tisućama godina stvaraju ekstazu – seksualnost i religija. Iako na prvi pogled posve različite, seksualnost i religija na sličan način stvaraju fantaziju jedinstva s Majkom u toj mjeri da će osoba zauvijek zaboraviti na mogućnost katarze, doživljaja odvojenosti. Iskustvo mistične ekstaze, stapanja s Apsolutom, veoma je slično iskustvu orgazma, stapanja s drugom osobom. Stoga se ekstaza može veoma jednostavno zamijeniti s katarzom iako se radi o posve drugačijoj razini.

Vjerujem kako su New Age i Self Help pokret nastali šezdesetih godina u Big Suru učinili baš to, zamijenili ekstazu i katarzu, odnosno, zamijenili iskustvo jedinstva s iskustvom odvojenosti. “Djeca cvijeća” šezdesetih sa svojom parolom “Love, Peace, Happiness” nemaju namjeru prolaziti bolna iskustva odvajanja već se žele vratiti u djetinjstvo, u stanje prije reza i pukotine. No postavlja se pitanje – Što učiniti s “negativnim osjećajima” koji se moraju povremeno pojaviti?

Terapije šezdesetih uglavnom se negativnih osjećaja “oslobađaju”, često na dva načina. Svoju agoniju nastoje iživiti, izbaciti iz tijela što prije. To postižu različitim ekspresivnim tehnikama plesa, transa, seksualnosti ili fizičkog napora pri čemu se negativni osjećaji “potroše” pa osoba može opet utonuti u fantaziju ekstatičnog jedinstva. Drugi je put, uobičajen za šezdesete, upotreba različitih kemijskih tvari kojima se fantazija jedinstva može održati danima i godinama bez da se negativni osjećaji ikada pokrenu.

Tako i terapiju primalnim krikom vidim kao tehniku da osobu u kratkom vremenu oslobodi svih nakupljenih “negativnosti” kako bi već drugi dan mogla utonuti u svjesnu ili nesvjesnu fantaziju jedinstva.
To nije rođenje.

 

Katarza

Pojam katarze među prvima je koristio grčki filozof Aristotel kako bi označio emotivnu reakciju promatrača na tragediju. Po njemu, smisao je tragedije, posebno u kazališnoj umjetnosti, pokrenuti neugodne osjećaje poput straha ili tuge, te ih emotivno odreagirati. Vjerujem kako je to smisao svakog umjetničkog medija, ukazati na konačnost i ograničenost ljudskog života, a tu spoznaju preobraziti u osjećaj. Umjetnost to postiže uživljavanjem publike u lik i djelo umjetnika kako bi osjećala to što je osjećao umjetnik dok je stvarao svoje umjetničko djelo. Tako se osjećaji koji prate neizbježnu tragediju života prepoznaju i dijele među ljudima, odnosno, nalaze svoj “relacijski dom”. Umjetničko djelo je uspjelo ako agoniju preobrazi iz doživljaja neizrecivog užasa u ljudski osjećaj o kojem se može govoriti. Na žalost, suvremena umjetnost odavno je već izgubila svoj smisao, ne bavi se više tragedijom i osjećajem, ta je tema nepoznata suvremenom čovjeku koji od svoje tragedije bježi.

Već sam spomenuo kako je jednostavno pokrenuti ekstazu, i kako je još jednostavnije pokrenuti agoniju. Ipak, to nije psihoterapija. Lacan, koji je bio majstor agonije, odnosno majstor razočaranja, poznat je i po najvećem postotku samoubojstava svojih klijenata. Razočaranje i agonija u psihoterapiji, ako se ne prepoznaju i ne prihvate ipak su samo nova trauma, tzv. retraumatizacija. Postoji izreka – Što me ne ubije, to me ojača.
Na žalost, nije tako.

Kako što znamo, to što agoniju pretvara u mudrost reakcija je promatrača koji želi ili ne želi sudjelovati u našoj tragediji. Ako u mojoj agoniji nitko ne sudjeluje, ako sam u njoj posve sam, ona je tada obično iživljavanje, acting out bez trajne vrijednosti. No ako svoju tragediju dijelim tada moji afekti imaju smisla. Moja tragedija postaje smislena, nije više neizreciv užas.

 

Nova psihoanaliza

Za preobrazbu agonije u katarzu nije dovoljno samo tumačenje, interpretacija razočaranja kakvu predlažu Freud, Lacan i sljedbenici. Potrebno je nešto više od riječi i jezika. Nije dovoljna osoba koja našu tragediju samo promatra i neutralno je komentira. Treba nam netko tko biva s nama u tragediji i s nama je emotivno proživljava. Netko tko osjeća sve što i mi osjećamo.
U tome su Freudova i Lacanova psihoanaliza slične terapiji primalnim krikom. Ovdje je uloga terapeuta klijenta dovesti u stanje razočaranja, objasniti mu o čemu se radi, ali nikako u razočaranju emotivno sudjelovati. Po riječima Arthura Janova – Uloga terapeuta nije da sluša svog klijenta i da s njim suosjeća već da ga dovede do stanja postporođajne agonije.
Slično bi rekli Freud, Lacan, Klein, Bion i drugi po kojima je terapeut “neutralni objekt” bez sjećanja, namjere ili afekta.

Zato predlažem Novu psihoanalizu Kohuta, Stolorowa, Atwooda i drugih gdje analitičar slijedi načelo – afektivne usklađenosti. Već po nazivu otkrivamo kako terapeut nije samo kognitivno prisutan, kako sudjeluje svojim umom, već kako emotivno reagira na klijentovu tragediju. Drugi je naziv za afektivnu usklađenost i fenomenološki kontekstualizam. Fenomenološki kontekstualizam zato što se sve razumsko i kognitivno stavlja u drugi plan, dok je u prvom planu ono što je stvarno, što je baš naše, a to je – osjećaj. Time što klijenta slijedi u njegovim osjećajima terapeut postaje kontekstom za razočaranje i tragediju i tek se tada agonija pretvara u mudrost. To je katarza.

Zanimljivo je kako većina ljudi na naše tragedije ne ostaje ravnodušna. Ljudi ipak nisu neutralni, većinom reagiraju afektivno. Na žalost, to se ne može reći za većinu psihoterapeutskih teorija koje usprkos svemu ostaju neutralne.

Već sam rekao kako mudrost Sigmunda Freuda vidim u otkriću kako za ekstazu stapanja nije potreban napor, prijenos se pokreće sam od sebe, bez truda. Mudrost Heinza Kohuta je spoznaja kako agonija, spoznaja odvojenosti i tuđe subjektivnosti, također dolazi sama od sebe, bez napora.
Tako i ideju kako je katarza zapravo afektivna usklađenost dvoje ljudi, vidim kao mudrost Stolorowa i Atwooda. Oni tvrde kako je emotivna usklađenost prirodno stanje ljudskog bića koje dolazi bez napora.

To me podsjeća na kineskog zen majstora iz desetog stoljeća, Nansena. Na pitanje – Što je put? (Tao), Nansen odgovara – Obični, svakodnevni um je put!

 

Vladimir Nemet

 

Ocijeni:
Psihološki problemi , , , , , , ,

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.