Snaga fenomenologije

Filozofija u psihologiji

“Philosophical pleading for subjectivity is becoming the citizen’s only recourse against the tyrant.”
Paul Ricoeur

Prije nekoliko godina posjetio sam predavanje veoma poznatog i uvaženog psihijatra. Tema predavanja bila je – Hrvatska obitelj, ili tako nešto. Iako mislim da sam vidio i čuo puno toga, ipak sam ostao iznenađen. Stav uvaženog psihijatra bio je – Istospolni brakovi su “teži poremećaj”, a dijete iz takvog braka mora biti – “defektno”. Argumenti su bili – i Freud je tako mislio, to je u skladu sa psihoanalitičkom znanosti.
Drugim riječima, to je “objektivna činjenica” i kao takva nije otvorena za dijalog.

Od čuđenja sam zamalo pao sa stolice. Od osnovne škole nisam čuo nekoga tako govoriti iz pozicije sveznajućeg “božjeg oka”. Dugo već nisam sreo osobu koja točno “zna” što je “dobro”, a što je “loše”, što je “zdravo”, a što je “bolesno”. Pogledao sam prema vratima u nadi da će se tamo pojaviti filozofi Husserl i Heidegger, zaustaviti skup, te objasniti svima razliku između metafizike s jedne strane, te osobnog iskustva i doživljaja s druge. Husserl i Heidegger, mrtvi već neko vrijeme, nisu se pojavili. Psihijatra nitko nije zaustavio, a publika se oduševila doajenom hrvatske znanosti koji sve vidi i sve zna. To je pravi znanstvenik, a ne filozof, šarlatan!

Pitam se, što bi mu rekli Husserl i Heidegger da su bili tamo? Možda bi i oni pali sa stolice od čuđenja, ili su već sve vidjeli i čuli? Kako bi oni tumačili razliku između fenomenološke perspektive i metafizičke perspektive uvaženog doajena? U čemu je razlika između fenomenologije i doktrine, i koliko je Freudova psihoanaliza zapravo – doktrina?

Za nastavak teksta potrebno se registrirati ovdje!