Snaga fenomenologije

Filozofija u psihologiji

“Philosophical pleading for subjectivity is becoming the citizen’s only recourse against the tyrant.”
Paul Ricoeur

Prije nekoliko godina posjetio sam predavanje veoma poznatog i uvaženog psihijatra. Tema predavanja bila je – Hrvatska obitelj, ili tako nešto. Iako mislim da sam vidio i čuo puno toga, ipak sam ostao iznenađen. Stav uvaženog psihijatra bio je – Istospolni brakovi su “teži poremećaj”, a dijete iz takvog braka mora biti – “defektno”. Argumenti su bili – i Freud je tako mislio, to je u skladu sa psihoanalitičkom znanosti.
Drugim riječima, to je “objektivna činjenica” i kao takva nije otvorena za dijalog.

Od čuđenja sam zamalo pao sa stolice. Od osnovne škole nisam čuo nekoga tako govoriti iz pozicije sveznajućeg “božjeg oka”. Dugo već nisam sreo osobu koja točno “zna” što je “dobro”, a što je “loše”, što je “zdravo”, a što je “bolesno”. Pogledao sam prema vratima u nadi da će se tamo pojaviti filozofi Husserl i Heidegger, zaustaviti skup, te objasniti svima razliku između metafizike s jedne strane, te osobnog iskustva i doživljaja s druge. Husserl i Heidegger, mrtvi već neko vrijeme, nisu se pojavili. Psihijatra nitko nije zaustavio, a publika se oduševila doajenom hrvatske znanosti koji sve vidi i sve zna. To je pravi znanstvenik, a ne filozof, šarlatan!

Pitam se, što bi mu rekli Husserl i Heidegger da su bili tamo? Možda bi i oni pali sa stolice od čuđenja, ili su već sve vidjeli i čuli? Kako bi oni tumačili razliku između fenomenološke perspektive i metafizičke perspektive uvaženog doajena? U čemu je razlika između fenomenologije i doktrine, i koliko je Freudova psihoanaliza zapravo – doktrina?

Tradicija

Kada je prije tri tisuće godine prorok Mojsije sišao s planine Sinaj, u rukama je držao kamene ploče s utisnutih deset zapovijedi. Mojsije je na planini proveo četrdeset dana, posve sam, jedino mu je društvo tada bio bog – Jahve. Židovski je narod prihvatio zapovijedi bez tračka sumnje u njihovu istinitost. Jahve, čije ime znači – “onaj koji jest”, nije netko s kime se može ući u dijalog, u razmjenu perspektiva. Kako je Jahve onaj koji “samog sebe određuje”, on ne može imati vlastitih neuroza ili ograničenja. Zato i deset zapovijedi ne mogu biti odraz njegovih frustracija ili nesvjesnih konflikata, odraz njegovih potisnutih i neostvarenih snova, sukoba s roditeljem, već je to “jedina i objektivna” istina u koju se ne sumnja. Jahve nije netko tko bi se trebao ispovjediti, podijeliti s nama svoja ograničenja i neuroze.

Psihoanalitička znanost počinje Freudom, prorokom i patrijarhom koji je također bez ograničenja, bez slabosti i neuroze. Stoga i njegova psihologija, temelji psihoanalize, nisu odraz Freudovih frustracija, njegovih ograničenja i slabosti koje je nesvjesno pokušao riješiti osnivanjem svoje sljedbe. Kao što znamo, svaki “pravi” psihoanalitičar mora proći svoju vlastitu analizu gdje temeljito propituju svaku minutu djetinjstva, svaku interakciju između njega i njegove majke i oca. Cilj je takve “trening analize” zaustaviti neurotičnog analitičara da svoje konflikte ne prenosi dalje, na svoje klijente. No iako svaki analitičar mora ispovjediti svoj život očima javnosti, Freud to baš nikada nije učinio. Kao i Jahve, i on je stvorio samog sebe, sam je sebi roditeljem, stoga nije podložan slabostima, ograničenjima ni neurozama. Posve je nemoguće da su temelji psihoanalize zapravo neizrečeni Freudovi konflikti i neosviješteni afekti, o kojima se ne smije razgovarati i koji ne smiju biti dovedeni u pitanje. No pitam se, je li zaista tako, nije li Freud u samo tijelo psihoanalize ugradio svoje neizrečene traume?

Da vidimo na kojim se to skrivenim konfliktima temelji znanost psihoanalize.
Pojmovi o kojima se ne raspravlja, koji ne smiju ući u dijalog, Freudova su vlastita homofobija, ginofobija, muški šovinizam, seksualizacija i erotizacija, rascjep njegove osobnosti na Eros i Thanatos, snažna trauma kao posljedica roditeljske neutralnosti i hladnoće. Zanimljivo je kako je Freud, umjesto da spomenute probleme podijeli s prijateljem i tako ih iscijeli, svoje probleme proglasio doktrinom i oko njih sagradio znanost psihoanalize.
Tako se Freud nikada nije požalio na neutralnost i hladnoću svoje majke, ali je tu hladnoću pounutrio i proglasio je – analitičkom neutralnosti. Strah od vlastite kritične majke proglasio je – univerzalnim “strahom od kastracije”. Želju da kontrolira i upravlja nezainteresiranom majkom ostvario je tako da je sve žene proglasio – “nepotpunima”, žrtvama – “male anatomske razlike”. Freudova hladna majka, posve nedostupna svom djetetu, stvara svijet erotskih i seksualnih fantazija, koje Freud, umjesto da ih proradi, proglašava neizbježnim i univerzalnim. Svoj problem, umjesto da ga podijeli sa svijetom, Freud nameće svijetu kao sveprisutni Edipalni sukob. Sumnju u vlastiti identitet, zbog posvemašnjeg manjka empatije svojih roditelja, Freud povezuje sa univerzalnim manjkom “spolnog identiteta” – homoseksualnost je bolest.

Zaista, možemo reći kako se, nakon svojih “četrdeset dana samoće”, Freud vraća u svijet punih ruku nove doktrine o kojoj se ne raspravlja.

U knjizi “Snaga fenomenologije” George Atwooda, čitamo s koliko su entuzijazma nastojali njih dvojica, prije tridesetak godina, osloboditi psihoanalizu metafizike. Danas oni vjeruju kako to ipak nije moguće. Tzv. “Metafizički impuls”, potreba za čvrstim osloncem i stabilnosti, uvijek će pobijediti iskustvo i doživljaj. Barem u društvu bez empatije.

To nas vraća još dalje u prošlost, pola stoljeća unatrag, kada su brojni psihoanalitičari proglasili Kohuta heretikom i pravili se da ga ne poznaju. Nisu ga pozdravljali na ulici, okrenuli bi glavu na drugu stranu. To se dogodilo preko noći, nakon prvog izdanja Kohutove “Analize sebstva”, u kojoj on prvi puta progovara protiv analitičke neutralnosti i kartezijanske metafizike. Na žalost, u ovih se stotinu godina nije promijenilo mnogo, a razumijemo i zašto. Fenomenološka perspektiva u psihoanalizi vodila bi posvemašnjem raspadu psihoanalitičke doktrine. Deset zapovijedi Velikog Oca Freuda izgubile bi snagu.

Kako nema nade da psihoanaliza ikada dekonstruira svoju doktrinu, pitamo se, što nam ostaje? Ostaje nam filozofska struja u psihoterapiji koja kreće od Nietzschea, Brentana, Husserla, Heideggera, Gadamera i drugih filozofa koji u prvi plan stavljaju doživljaj, i time dekonstruiraju metafiziku. Takva je npr. fenomenološko – egzistencijalistička psihoterapija ili Dasein analiza. To je svojevrsna antiteza svijetu psihoanalize.

Epistemologija i ontologija

U čemu je razlika između psihoterapije temeljene na filozofiji epistemologije, odnosno, psihoterapije temeljene na znanju, kogniciji, objektivnosti i neutralnosti, i terapiji temeljenoj na ontologiji, odnosno, fenomenologiji, doživljaju i empatiji?

Prve se temelje na “spoznaji”, “uvidu”, “širenju znanja”, “osvještavanju”, odnosno, one tvrde kako stvaraju preobrazbu u klijentu. Freudova psihoanaliza, na primjer, pripada toj grupi, jer analitičar “točno zna” u čemu je problem, i pokušava navesti klijenta da svoj problem prije ili kasnije “uvidi”. Jednom kada klijent sagleda svoj problem iz analitičareve, odnosno, Freudove perspektive, terapija je završena.
Sve dok na problem gleda iz “svog kuta” za klijenta se kaže kako pruža “otpor” terapiji. Ukratko, jedina preobrazba ovdje je – preobrazba u klijentu. Tu preobrazbu možemo zvati i prilagodbom analitičaru, a neki puta i – “patološkom prilagodbom” kada klijent “kapitulira”, kada odustane od vlastite perspektive i poistovjeti se s analitičarom, odnosno, s Freudom, patrijarhom i prorokom psihoanalize.

Posve suprotno djeluje fenomenološki orijentirana psihoterapija. Tamo se promjena i preobrazba ne očekuju od klijenta već od – analitičara. Terapeut je taj koji se mora prvi preobraziti, od njega se očekuje promjena perspektive. Možda se tome čudimo, u tome na prvi pogled ne vidimo smisla.
No ako bolje razmislimo vidjet ćemo kako zapravo i nije moguće ostvariti promjenu u klijentu. Zašto bi ona ili on, odjednom razvila sposobnost razumijevanja i uvida u svoju psihu? Zašto bi on, odjednom, poslušao analitičarevo tumačenje i primijenio svoj život? Zašto bi odjednom odustao od snažnih psiholoških obrana koje su ga štitile cijelog života? I sve to samo zato što mu je netko rekao da to uradi? Tumačenje da psihoterapija stvara preobrazbu u klijentu “uvidom u vlastitu psihu”, tumačenjem i interpretacijom, veoma je naivno. Drugim riječima, kažemo li nekome da promijeni svoju perspektivu, doživljaj i ponašanje on će to i učiniti!?
Hoće li zaista?

Fenomenološki orijentirana psihoterapija vjeruje kako je oblik preobrazbe savjetom ili uvidom ipak samo – prilagodba ili poistovjećenje. Stvarnu preobrazbu nije moguće postići tako površnom metodom. To je ipak samo sugestija, uvjeravanje i uvjetovanje, a postignuta promjena obično je površna i kratkotrajna.
Međutim, nešto se ipak može učiniti. Moguće je ostvariti promjenu i preobrazbu u – analitičaru. Mi vjerujemo kako su njegove obrane i otpori ipak za nijansu manje od njegovog klijenta te da se on želi i može promijeniti. Točnije, neprestana bi promjena trebala biti njegova prava priroda. Analitičar bi trebao moći, kao malo tko, živjeti u stanju neodređenosti, u stanju neprestane reorganizacije svojih iskustava. Prosječna je osoba organizirana oko svoje nacije, svog spola, svoje klase, svoje religije, svoje psihoterapeutske škole. Fenomenološki orijentiran analitičar nastoji živjeti u stanju neprekidne dekonstrukcije svega “sigurnog”, “objektivnog” i “stalnog”. Tak se tada može uživjeti u tuđu perspektivu, gledati svijet iz drugog kuta. Tek se tada može preobraziti u Drugoga, u klijenta.
Jasno, pitamo se – zašto preobrazba u analitičaru vodi prema promjeni u klijentu? Drugim riječima – zašto empatija liječi?

Fenomenološko egzistencijalistička psihoterapija

Fenomenološki orijentirana psihoterapija vjeruje kako su psihološki simptomi, obrane i otpori, samo reakcija na – neutralnost svijeta. Ukratko, osoba ne posjeduje iskustvo bilo kakvog – utjecaja na svijet.
Možda je to posljedica nedostatka empatije u roditelja, ono što Bruno Bettelheim zove – “majka frižider”, a možda je to posljedica neke kasnije traume u životu. Na primjer, prometna nesreća može biti “dokaz” kako svijet za nas ne mari, nije ga briga za nas. Svaki gubitak, rastanak, bolest, katastrofa, znak su kako ne utječemo na svijet, kako nas svijet ne vidi, što sve vodi prema spoznaji – kako nas nema. Ne postojimo, nismo živi. A svi simptomi, obrane i otpori, imaju za cilj na ovaj ili na onaj način zaštiti našu psihu od te traumatske spoznaje. (Zanimljiv je fenomen psihičke obrane koji štiti osobnost od raspada u trenucima neizrecive usamljenosti. Ja ga zovem fenomen 4P – Planina, Pustinja Pećina, Prašuma. Naime, sve su svjetske religije osnovane u trenucima, posvemašnje izolacije od svijeta, u planini, pustinji, pećini i prašumi, a njihovi su osnivači – Mojsije, Isus, Muhamed, Buddha, proglašeni prorocima.)

Shizofreniju, taj težak oblik psihoze, određuje doživljaj da nismo stvarni, da nismo živi, da smo nečija – fantazija. Kako nas nitko nikada nije vidio, kako nikada nismo doživjeli iskustvo utjecaja na drugu osobu, možda smo već mrtvi, možda smo duh. Heinz Kohut je među prvima primijetio kako shizofrenija nestaje tog trenutka kada se osoba doživi shvaćenom, kada promijeni, samo na trenutak, perspektivu Drugoga, kada doživi, premda i kratkotrajno, iskustvo vlastitog utjecaja na svijet.

Sad vidimo zašto tumačenje, interpretacija, vođenje ili edukacija ne koriste. S doajenom psihijatrije sa početka teksta ne može se razgovarati, ne može diskutirati. Njemu se ne može – reći, njemu se može samo – prilagoditi.

No vrijeme je da se svijet prilagodi osobi.

Tome služi fenomenološka perspektiva. Analitičar privremeno ostaje bez vlastitog kuta gledanja i preuzima onaj svog klijenta. Za neke je klijente to posve novo, još nedoživljeno iskustvo da se na drugu osobu može i smije – utjecati. Da se na drugu osobu smije “proširiti” što je pravo određenje fenomena ambicije. Empatija je, prema tome, najveći i najbolji oblik utjecaja na drugu osobu. Razumijevanje i briga druge osobe jedini su dokaz da postojimo, da smo živi.

Ukratko – time što gleda na svijet iz perspektive svog klijenta, što se otvara utjecaju druge osobe, analitičar dokazuje klijentu kako je – stvaran, kako je živ. To je snaga fenomenologije, snaga empatije. U svojoj knjizi – “Snaga fenomenologije”, George Atwood, najpoznatiji svjetski intersubjektivist, zauzima se za empatiju i razumijevanje u terapiji jer, ne zaboravimo, otac fenomenologije, Edmund Husserl, tvrdi kako prije subjekta i prije objekta dolazi – zajedništvo, intersubjektivnost. Postoji nešto jače od tumačenja, dublje od interpretacije!

Završio bih poznatim riječima francuske filozofkinje Simone Weil: “Pokloniti nekome pažnju najveći je i najbolji oblik darežljivosti.”

Vladimir Nemet

____

Vaša ocjena:

5 / 5. 4

We are sorry that this post was not useful for you!

Let us improve this post!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

three × two =