Osjećaj ljutnje i kultura srama

veljača 8, 2019

Osjećaj ljutnje i kultura srama

 

 

 

 

Što je uzrok depresiji, letargiji i osjećaju bespomoćnosti koji prožima zapadno društvo dvadeset i prvog stoljeća? Što nas to čini pasivnima te ne činimo ništa kako bi se izborili za sebe ili uništili nepravdu u svijetu oko nas? To je snažan, otrovni sram koji nam brani iskustvo snage, slobode i ambicija. Doživljaj snage, slobode i ambicije stavlja se u drugi plan, potiskuje i poriče, dok je u prvom planu lažna slika skromnosti, tolerancije, političke korektnosti. Odvojen od osjećaja, suvremeni čovjek na frustraciju ili nepravdu reagira razumno, kognitivno, on misli, ali se – ne bori. Sama pomisao na emotivnu reakciju užasno ga plaši, posramljuje. Bez obzira na snagu nepravde ili frustracije on se ni pod koju cijenu ne smije – naljutiti! Takav “posramljeni” pojedinac nema snage promijeniti svoj život, izboriti se za sebe, a još manje pokrenuti revoluciju u kojoj bi ispravio nepravde. Društvo u kojem je ljutnja “zabranjeni afekt” ja nazivam – kultura srama.

Kultura srama počinje raspadom antičke Grčke i Rimske kulture, kada na njihovo mjesto dolazi nova religija – kršćanstvo. Stari su hramovi, rituali i božanstva proglašeni “paganskim”, spaljuju se i uništavaju, dok se na njihovim temeljima grade crkve i kršćanska svetišta. Grčki se i rimski filozofi, platonisti i aristotelijanci protjeruju i okrutno ubijaju. Filozofkinja iz Aleksandrije, neoplatonistica iz četvrtog stoljeća, Hypatia, mučena je i ubijena, a njeni mučitelji kasnije proglašeni svetima.

Možemo samo nagađati zašto je društvo tog vremena odustalo od svoje filozofije i zamijenilo je novom, posve suprotnom perspektivom. Kao što znamo, grčka i rimska filozofija slavi ljudski život, tijelo i ambiciju, ona postavlja čovjeka u samo središte svemira – “čovjek je mjera svih stvari” i “ništa ljudsko nije mu strano”. (Protagora, 400. g. pne. i Terencije, 150. g. pne). Po tome, ostvariti osobnost, biti autentičan, znači biti – slobodan. Sloboda ne dolazi po sebi, za nju se borimo, stoga antički filozofi slave ljudsku snagu i moć bez kojih slobode nema. To je vrijeme Olimpijskih igara i drugih sportskih festivala na kojima se slavi snaga, vještina i ambicija. Olimpijske igre, ta proslava ljudskog tijela, vratile su se tek dvije tisuće godina kasnije, krajem devetnaestog stoljeća.
Vjerujem kako je osobnost u vremenu antike organizirana oko iskustva tijela koje nešto želi, žudi, namjerava. Ljudsko je tijelo ideal snage i ljepote, centar inicijative. Na žalost, takvo određenje osobnosti kao iskustvo aktivnog, živog tijela u borbi za slobodu, preko noći se zamijenilo određenjem osobnosti kroz pasivnost i poistovjećenje s autoritetom.

Za nastavak teksta potrebno se registrirati ovdje!

Psihološki problemi , , , , ,
konya escort eskişehir escort izmit escort bursa escort halkalı escort