Narcizam, narcistička povreda, narcistički bijes

ožujak 17, 2019

Narcizam, narcistička povreda, narcistički bijes

 

 

 

 

“Narcistički bijes” je pojam koji u svijet psihoanalize uvodi Heinz Kohut šezdesetih godina prošlog stoljeća. Time se nadovezuje na pojam “narcistička povreda” kojeg je osmislio Sigmund Freud početkom dvadesetog stoljeća. Narcističku povredu, kaže Freud, osoba doživljava kada je njen narcizam izložen pogledu svijeta, kada se velebne, grandiozne fantazije dovedu u pitanje.
Po Kohutu, svaki je bijes uvijek “narcistički bijes”, odnosno, posljedica narcističke povrede.

Taj slijed: Narcizam – Narcistička povreda – Narcistički bijes, možemo vidjeti i kao slijed: Ambicije – Razočaranje – Ljutnja. Kako su ljutnja i bijes u mnogim društvima zabranjeni afekti, ne čudi što sve religije svijeta traže načina kako ljutnju ugasiti. Budizam, kršćanstvo i hinduizam, problem ljutnje vide u snažnim ambicijama koje će, prije ili kasnije, stvoriti razočaranje, a na kraju i ljutnju. Po njima se patnja može zaustaviti ako osoba odustane od svojih žudnji i ambicija. Tako sve religije svijeta upućuju svoje sljedbenike na skromnost i samozatajnost, predlažu im različite duhovne tehnike i vježbe kojima će svoje tijelo pročistiti od želja. Bdjenje i post neke su od uobičajenih metoda čišćenja. Pravi je vjernik onaj tko je uspio pokoriti svoje misli i svoje tijelo, onaj tko može kontrolirati i nadzirati svoje afekte i fantazije s ciljem da jednom do kraja uništi svoj Ego. Ego, to središte osobnosti i središte želja, ambicija i žudnji, prepreka je koja brani ulazak u “kraljevstvo božje”.

Naše društvo, još uvijek u krizi tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, svoju krizu uvelike “liječi” kroz mistiku i duhovnost. Rekao bih da je omjer između kršćanske i istočnjačke mistike u našem narodu podjednak. To ne čudi kada znamo kako je cilj svakog misticizma, istočnog i zapadnog, ugasiti Ego, odnosno, potisnuti ambiciju i žudnju, kako bi se osoba, sada slobodna od svoje osobnosti, mogla stopiti s božanskim, ostvariti mistično jedinstvo s Apsolutom. Tom ekstazom stapanja svaka kriza i frustracija istog trena prestaju.

I mnoge škole psihoterapije lijek za neurozu ili psihozu vide u “liječenju” narcizma. Narcizam se, po njima, očituje u sljedećim simptomima:

– Potreba da se bude u središtu pažnje
– Fantazija neograničenog uspjeha i slave
– Potreba da se kontrolira i nadzire svijet oko sebe
– Potreba za dominacijom
– Fantazija vlastite posebnosti
– Nezadovoljstvo tuđim uspjehom

Različitim se tehnikama i metodama nastoji pomoći osobi da se nekako oslobodi tih “negativnih” osobina jer će se time “osloboditi” od narcističke povrede i narcističkog bijesa. Osobi se tako savjetuje da prihvati “realnost” i prestane živjeti u svijetu “mašte”. Njen je “napuhani” ego izvor svih problema. Možemo vidjeti kako se te “terapije narcizma” ni po čemu ne razlikuju od zapadne i istočne mistike koja također nastoji “poništiti” ego i tako zaustaviti povredu i bijes.

Kako ja to vidim, spomenuti “simptomi” narcizma zapravo su temelj zrelog i snažnog Ega, ni u kom slučaju nisu problem ni poremećaj.

 

Osobnost bez ambicije i žudnje

Pitam se, je li moguće živjeti bez vlastitog ega, bez ambicije i žudnje? Je li moguće ugasiti vlastite velebne fantazije i još se uvijek osjećati živim? Vjerujem kako to nije moguće. Svi su spomenuti simptomi narcizma zapravo jedini izvor naše motivacije i životne energije, jedini izvor naše vitalnosti.

Zato predlažem drugačije tumačenje narcizma, narcističke povrede i narcističkog bijesa. Kako ja to vidim, nije moguće odustati od vlastitog ega, nije moguće ublažiti velebne fantazije. Onaj tko u tome uspije više nije posve živ, više nije – čovjek. Od vlastitih velebnih fantazija ne treba odustati, ma koliko one “arhaične” bile. Razočaranje je neizbježno i ono uvijek vodi u ljutnju i bijes. Što je život nego neprestana narcistička povreda, neizbježno svakodnevno razočaranje? Nije moguće odustati od svojih očekivanja, ali je moguće prihvatiti razočaranje.

Po tome pojam – “narcistički bijes” gubi svoj smisao jer ljudski život, njegovo kretanje prema svojem kraju, prema smrti, nije ništa drugo nego neprestana narcistička povreda koja stvara ljutnju. Ako prihvatimo svoje afekte, posebno te “negativne” osjećaje ljutnje i bijesa, ne moramo odustati od svojih ambicija, želja i žudnji. Ne moramo tražiti spas u svijetu mistike i duhovnosti u kojem ćemo obitavati poput duha. Ako prihvatimo život kao neprestanu povredu koja nas opravdano ljuti, možemo ostvariti svoju autentičnost.

Na pitanje – Kada je Zapadno društvo označilo ljutnju grijehom?, odgovor glasi – 53. godine n.e. u poslanici apostola Pavla Korinćanima. Za ljutnju Pavle koristi grčku riječ – Thymos, pojam koji označava hrabrost, duševnost, snagu, a ja bih ga ovdje odredio kao – srčanost. U poslanici Pavle upozorava Korinćane da pravi vjernik mora odustati od svog Thymosa ako želi osjetiti božju milost i ljubav.
Zanimljivo je da se u Novom zavjetu riječ Thymos koristi 18 puta kako bi se opisala božja snaga i bijes. Nema sumnje, slobodu doživljaja Thymosa ima samo Bog, njemu je ljutnja dozvoljena.

 

Narcizam

Prema tome, to što zovemo narcizam nije velebna fantazija uspjeha, niti potreba da budemo u središtu pažnje. Tako narcizam nije ni veliki i snažni ego. Fantazije vlastite posebnosti kao i jaki ego, središte su osobnosti, kojih je osoba neki puta svjesna, ali ih većinom potiskuje. Predrasuda da se fantazije mogu nekako “umanjiti”, ili da je moguće “oslabiti” ego, uzrok su mnogih psiholoških problema, posebno kod mladih ljudi koji još traže svoju osobnost. Psihološki problem koji je posljedica “smrvljenog” Ega mnogi zovu – psihoza i granični poremećaj osobnosti.

Slično tome, nije moguće izbjeći ni narcističku povredu. Svako živo biće ide prema svome kraju, ljudski je život ograničen i konačan, povreda je neizbježna. Mi odlazimo, dok na naše mjesto dolaze mladi. Mnogi su egipatski faraoni i indijski maharadže pokušali zaobići poniženje smrti tako da su u grob povukli i stotine svojih žena i podređenih. Tako su do posljednjeg trenutka vjerovali kako se život cijelog svijeta završava s njima.

Ako nije moguće zaobići velebne fantazije i povrede dostojanstva, tako je neizbježan i narcistički bijes koji uvijek slijedi povredu. Međutim, ovdje se nešto ipak može učiniti. Ako se doživljaj ljutnje prihvati i podijeli sa svijetom on prestaje biti neugodan, nije više izvor problema. Kada svoju ljutnju pretvorim u riječi i ispričam ju svijetu, ona se pretvara u osjećaj u kojem mogu čak i uživati. U medijima često vidim reklame za knjige koje tumače razloge uspjeha tzv. “uspješnih ljudi”. Kako ja to vidim, svoj uspjeh oni mogu zahvaliti empatičnoj obitelji i društvu koje je na vrijeme prepoznalo i prihvatilo njihove afekte. Oni su veoma rano otkrili svoj vlastiti put, svoj način kako destruktivne namjere pokazati svijetu i od njega dobiti pozitivan odgovor.

 

Terapija

Prema tome, problem narcizma nisu velebne, “nerealne” fantazije, niti potreba za dominacijom. Također, ego nikada nije dovoljno velik i snažan, uvijek bi mogao biti veći i snažniji. Ono što nedostaje jest druga strana osobnosti koju ovdje često nazivam – Drugi ili Superego. Teorija intersubjektivne psihoanalize govori kako autentična osobnost izranja iz dijaloga Ega i Superega, iz susreta Ja i Ti. Tako problem narcizma nije u prejakom Egu već u Superegu koji nedostaje.
Zašto nedostaje taj značajni Drugi i njegova subjektivnost?

Kao što znamo, svaki susret Ja i Ti neizbježno stvara burne afekte. Dijete može spoznati majčinu drugost i njenu subjektivnost tek kroz agoniju afekata koje zapadno društvo mora doživjeti kao “negativne”. Obitelj ne smije prihvatiti ni prepoznati postojanje tog “oceana zla” u vlastitom djetetu. Prije će roditelj pozvati egzorcista da istjera “zlo” nego dozvoliti djetetu da se ljuti. U atmosferi u kojoj se susret s Drugim ne smije odreagirati, u društvu bez ljutnje, neće ni biti – Drugog. Taj život u vlastitom svijetu u koji ne prodire ni tračak Drugosti, to je narcizam. Ideja da ću doživjeti Drugost i sresti se s Tobom ako budem skroman i samozatajan, ako odustanem od sebe, nije točna. Kada uništim svoj Ego, susret tog trena postaje nemoguć.

Na kraju, vjerujem kako to što mnogi zovu – narcizam, nije moj manjak empatije za svijet. Upravo suprotno, to je nedostatak empatije svijeta koji nije spreman prihvatiti moje afekte. Narcizam nije nikakva bolest mozga ni psihološki poremećaj već jedna u nizu psiholoških obrana kojom osobnost nastoji preživjeti u svijetu bez empatije. Tako i psihoterapija narcizma ne treba ići u smjeru analize “karakternih slabosti” klijenta, njegovih “nerealnih”, “nemoralnih” ili “nezrelih” fantazija, već u smjeru prepoznavanja i prihvaćanja njegovih afekata, a posebno onih koje je društvo u svom neznanju naziva – “negativnim”. Tako je jedini lijek za narcizam – ljutnja, ali ne isprazno iživljavanje u prazno, “acting out”, već smisleni razgovor s analitičarem koji ne moralizira i ne osuđuje, već razumije.

Ne tražim od svijeta da ispuni moje zahtjeve i fantazije, to nije moguće, ali tražim da prepozna i prihvati moje opravdano razočaranje i ljutnju!

 

Vladimir Nemet

 

Ocijeni:
Psihološki problemi , , , , ,
7 Comments
  1. Hvala. Još jedan sjajan tekst.

  2. Hvala! Ovo mi je baš trebalo,utonula sam u neki osjećaj krivnje jer nisam baš ‘pozitivna’ ovih dana. Sad mi je tako lakše.

  3. Hvala, pomoglo mi je shvatiti ljutnju svoje kceri.

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

konya escort eskişehir escort izmit escort bursa escort halkalı escort