Kohutov arhaični i zreli selfobjekt

Filozofija u psihologiji

Jedna od temeljnih značajki Kohutove psihologije osobnosti jest otkriće kako sveopća ljudska potreba za značajnim Drugim, za tzv. selfobjektom, ne prestaje nikada već traje čitav život nesmanjenom snagom. Po tome se Kohut razlikuje od Freuda, Lacana, Klein, Winnicotta, Biona i drugih psihoanalitičara koji cilj terapije vide u snažnom egu koji izdržava sve frustracije i sve konflikte. Takav ego je samostalan, autonoman, ne treba mu nitko, odnosno, nije vezan “regresivnim”, “simbiotskim” vezama, kako ih već spomenuti psihoanalitičari nazivaju.

No kao što već znamo, ovim tekstovima nastojimo dekonstruirati spomenutu metafizičku iluziju samodostatnosti kako bi svoju energiju usmjerili u pravom smjeru – traženju sugovornika koji posjeduje dovoljno empatije i razumijevanja – naš značajnim Drugim.
Drugim riječima, kako bi energiju usmjerili u potragu za selfobjektom koji nas drži na okupu i štiti od raspada, fragmentacije.

Potreba za značajnim Drugim, našim selfobjektom, traje cijelog života, ne prestaje nikada. Ono što se kroz život mijenja nije količina empatije koju tražimo, već njena kvaliteta, njen oblik, odnosno, mijenja se doživljaj, iskustvo te empatije. Tako je doživljaj druge osobe u ranom djetinjstvu za Kohuta – arhaični selfobjekt, dok je iskustvo Drugoga za odraslu osobu – zreli selfobjekt.
U čemu je razlika?

Na prvu možemo pomisliti kako dijete treba majku više nego što odrasla osoba treba značajnog Drugog. No kao što već znamo, smrt majke za dijete je ista neizreciva tragedija kao što je to smrt djeteta za majku. Te su traume u oba slučaja trajne i neizlječive. Prema tome, iako je razina na kojoj dijete promatra majku posve drugačija od razine na kojoj majka promatra dijete, naime one su kvalitativno drugačije, intenziteti trauma uslijed gubitka uopće se ne razlikuju. Majka i dijete uzajamno su povezani i time se štite od raspada, fragmentacije. Svaka ideja kako je moguće nekim “radom na sebi”, psihoterapijom, lijekovima ili sličnim metodama učiniti majku ili dijete autonomnim, nezavisnim jedinkama, na kraju se pokaže kao pogrešna, uzaludna.

Pitamo se, nije li razlika između tih selfobjektnih odnosa u tome što odrasla osoba Drugoga doživljava odvojenim, zasebnim, dok svoju majku dijete doživljava dijelom sebe? Drugim riječima – dijete je u simbiozi, dok odrasla osoba to nije?
No ako bolje promotrimo doživljaj odrasle osobe otkrit ćemo kako ni ona svijet ne doživljava odvojenim, a ni sebe izoliranim. I odrasla je osoba dijelom svijeta kao što je svijet dio nje same. Iskustvo odvojenosti od svijeta, doživljaj da smo od svijeta odvojeni staklenim zidom, javlja se samo kod jačih psihoza. Osoba koja živi autentični život živi “u svijetu” i “sa svijetom”. Nikako “izvan svijeta” ili “pored svijeta”.

(Ono što je zajedničko modernim teorijama psihologije i psihijatrije, jest iluzija kako mentalna zrelost znači autonomiju, slobodu od perspektive Dugog. Tu iluziju, koja je oblik narcizma, ovdje obični nazivamo – metafizikom. To je tzv. “Perspektiva božjeg oka”. Pitamo se – zašto nam je uopće važno koliko je neka teorija ili terapija metafizička ili ne? Nije li to samo akademsko pitanje bez praktične vrijednosti u stvarnom životu?)

Tanja

Tanja, djevojka od 25 godina, već se godinama nastojala odvojiti, izolirati od svijeta kojeg je doživjela hladnim i nezainteresiranim. Kao i mnogi mladi ljudi, i Tanja se zanimala za duhovnost, rad na sebi, afirmaciju svega “pozitivnog”, te uklanjanje svega “negativnog”. No taj “rad na sebi”, tzv. “mentalna higijena”, nije prošao bez posljedica. Tanja je prestala jesti, postala je anoreksična. Na kraju je smršavila na tridesetak kilograma, postala je suicidalna, njen je život doveden u pitanje. Tanju su hospitalizirali, doveli u zatvoreni odjel naše poznate institucije mentalnog zdravlja. Odmah joj je dijagnosticirana schizophrenia i počelo se s terapijom. Terapija je značila “koktel” od 4-5 različitih lijekova koji su se, već po potrebi, mijenjali. Jedini stalni lijek bio je – Zyprexa, čuveni antipsihotik. No Tanji nije bilo bolje, baš suprotno. Ubrzo su je stavili na infuziju i pojačali terapiju.
“Pojačati terapiju” značilo je udvostručiti količinu lijekova, Zyprexe, Valiuma i Haldola, već prema procjeni dežurnog liječnika tog dana.

U razgovoru s ravnateljicom odjela Tanjini roditelji su, na svoj užas, otkrili kako ona još ni jednom nije razgovarala s Tanjom, kako ona čak i ne zna njeno ime iako je Tanja u bolnici već dva mjeseca. Tanjino je ime jedino znao mladi medicinski tehničar koji ju je jednom pozvao na kavu. Na žalost, zbog toga je kasnije bio ukoren od ravnateljice bolnice. Po njenim riječima – Pacijentica prima svoju terapiju, ona se liječi, i nema potrebe za razgovorom, a još manje za nekakvim “zbližavanjem”. Tehničar se branio da joj je želio pomoći jer je vidio kako s njom nitko ne razgovara. Nitko mu nije vjerovao.
Nakon tog “incidenta” Tanji su “pojačali terapiju”. Još više Zyprexe i drugih “lijekova”. Tanja se počela gubiti, posve je odlutala u svoj svijet fantazija u kojem se neki puta smijala, a neki je puta vrištala da su je morali vezati i zatvarati prozore i vrata jer se vrištanje čulo do prvih zgrada u blizini. Opet su joj “pojačali terapiju”, bez uspjeha. Uslijed iscrpljenosti i manjka imuniteta, Tanja je oboljela od kronične upale pluća. Hitno su je odvezli u zaraznu bolnicu gdje je za nekoliko dana i umrla. Na pitanje roditelja – Zašto je njihova kćer umrla, ravnateljica nije imala odgovora.
Na žalost, Tanja nije usamljeni primjer. U institucijama mentalnog zdravlja svakog dana umiru pacijenti. Njima je zajedničko da – Nitko ne zna njihovo ime! To nitko i ne vidi osim ponekog tehničara ili sestre koji, izgleda, nisu dovoljno educirani da razumiju pravu, “kemijsku”, prirodu psihoze.

Vjerujem kako ovaj primjer, i mnogi njemu slični, govore da perspektiva metafizike – ta iluzija kako je bolest u glavi, a ne u svijetu, nije bezopasna, već kako ubija ljude. Metafizika je u psihologiji posebno opasna jer osoba kojoj nitko ne zna ime na kraju – umire.

Arhaični i zreli selfobjekt

Kohutova je teorija o selfobjektima spoznaja kako svakome od nas, kroz čitav život, treba netko tko nas poznaje, tko nas vidi, tko “zna naše ime”.

Već smo spomenuli dvije razine selfobjektnih odnosa, arhaičnu i zrelu razinu odnosa s Drugim. Također smo primijetili kako “arhaična razina odnosa” uopće ne znači veću količinu empatije od “zrele razine”, niti “arhaična razina” znači perspektivu u kojoj se Drugi doživljava dijelom sebe. Slično tome, ne možemo reći kako je na “zreloj razini” Drugi doživljen kao odvojena, samostalna jedinka. U oba slučaja smo povezani s Drugim do razine na kojoj možemo reći kako smo – jedno. Kartezijanska perspektiva, odnosno, filozofija dualizma, samo je iluzija, naša fantazija autonomije.
U čemu je razlika?

Kohut je točno primijetio kako se sa svijetom povezujemo na dva načina – Ili smo mi dijelom svijeta, ili je on dio nas. Treće razine povezanosti nema. Kao što već znamo, Kohut je te dvije perspektive stapanja označio riječima – Ti si savršen i ja sam dio tebe, i – Ja sam savršen, a ti si dio mene.

Ono što razlikuje dijete i odraslog jest istovremenost tih dviju perspektiva. Možemo vidjeti kako dijete naizmjence obitava u tim perspektivama. Ono je čas na vrhuncu svijeta, puno energije i euforije, dok je već sljedećeg trenutka posve bespomoćno, plače u stanju posvemašnjeg očaja. U tome je slično ponašanju osobe s problemom schizophrenije ili bipolarnog poremećaja, koja također u trenu mijenja svoju perspektivu za 180 stupnjeva. Od iskustva osvajača, kralja ili kraljice, gospodara svijeta, ona u trenutku sklizne u iskustvo bespomoćnog roba ovisnog o gospodaru. Zanimljivo je primijetiti kako u oba slučaja ona doživljava posvemašnju povezanost sa svijetom, tzv. ekstazu.
Tako je i psihoanalitičar George Atwood u početku svog rada s težim psihozama otkrio kako njegovi klijenti sebe doživljaju svemoćnim bogom, dok bi u nekoj drugoj prilici svemoćni bog bio Atwood koji posjeduje snagu da ih iscijeli ili uništi samim svojim pogledom.

Suprotno tome, odrasla osoba te dvije suprotstavljene perspektive može sadržavati istovremeno. Obje perspektive, perspektiva gospodara i roba, idu zajedno, bez potrebe da se jednu od njih isključi, potisne ili porekne. Time odrasla osoba sadržava i konflikt koji postoji između tih suprotstavljenih perspektiva

Terapija

Od analitičara se, prema tome, ne traži da nekako “ojača” ego klijenta da klijent izdrži frustraciju odvojenosti i izolacije. Analitičar ne treba ukazivati kako je svaka fantazija stopljenosti i povezanosti – regresija. Ne treba govoriti kako on i klijent – nisu jedno niti će to ikada biti.
(Uostalom, ta je kartezijanska filozofija dualnosti već stotinjak godina označena kao metafizika i dekonstruirana u vremenu postmodernizma.)

Upravo suprotno, analitičar se s klijentom treba što je više moguće – povezati, sve do razine simbiotičkog spajanja. To je ono iskustvo koje klijent nije doživio sa svojim roditeljem koji je, za tu razvojnu fazu prerano, naglašavao autonomiju i samostalnost. S druge strane, roditelj je imao sluha samo za jednu perspektivu, samo za jednu istinu. Npr. depresivna majka koje “nema”, ili intruzivna majka koje ima “previše” dok djeteta “nema” .

Stoga analitičar treba biti upoznat s dvostrukom prirodom stapanja i simbioze. To znači da treba, bez pogovora, empatično uvažiti perspektivu klijenta ma kakva ona bila. Istovremeno treba afirmirati svoju vlastitu perspektivu ma koliko se ona razlikovala od perspektive klijenta. Time su analitičar i klijent zapravo neprestano stopljeni, povezani, ali se spoznajom o postojanju oprečnih perspektiva one istovremeno neutraliziraju, uljuđuju. Ne postoji opasnost da prevlada jedna istina. Iluzija jedne “velike istine” zapravo je određenje ponuda što zovemo – psihoza. Npr. depresija i samoubojstvo uvijek su pobjeda “istine” roditelja po kojoj dijete “nije vrijedno da živi”.

Glavni je alat analitičara – usklađivanje (Attunement). Time što je usklađen s iskustvom klijenta analitičar pokazuje kako su oni povezani, kako su – jedan sustav. To je tzv. nelinearni dinamički sustav kojem ne možemo izračunati ni predvidjeti putanju, što znači da posjeduje – slobodnu volju.
To usklađivanje iskustva, nema sumnje, mora biti autentično, iskreno i duboko. Terapeut ne smije i ne može glumiti usklađenost. Klijent nije glup, nije slijep, ne treba ga varati. Gluma je odmah vidljiva i stvara trajnu pukotinu u povezanosti. Analitičar zaista mora biti otvoren utjecaju svog klijenta, u čemu je sva razlika između psihoterapije metafizike i psihoterapije fenomenologije.

Tako George Atwood kada spominje svoje iskustvo otvorenosti prema utjecaju svog klijenta kaže kako ga je osjećaj – preplavio poput vodopada!

Vladimir Nemet

____

Vaša ocjena:

5 / 5. 3

We are sorry that this post was not useful for you!

Let us improve this post!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

5 × 5 =