Uspon i pad kognitivno bihevioralne terapije

Psihološki problemi

Ono što povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost ljudskog roda, vječna je potraga za srećom i želja da se patnja prekine. Obično kažemo kako je uzrok patnje – razočaranje, bolni dio našeg života. Psihoanalitičar Frank Lachmann za razočaranje upotrebljava pojam – prekršeno obećanje, “Violated Expectation”, pojam koji dobro tumači svima poznat osjećaj iznevjerenosti. Zaista, svatko se mora barem jednom razočarati – bolest, rastanak, smrt, neugodan su dio života. Možda je najteže razočaranje zapravo – odrastanje, spoznaja kako ćemo nadživjeti svoje roditelje, spoznaja njihove fizičke, ali i svake druge ograničenosti.

Svako se doba s razočaranjem i krizom osobnosti nosi na svoj način. Naše doba vjeruje kako se čovjek može uzdići iznad svih razočaranja, kako može riješiti sve probleme, te kako može ublažiti svu patnju. Još do prije pola stoljeća naš je svijet bio “dolina suza”, dok bi danas trebao biti “vatromet zabave i uspjeha”.
Živimo u vremenu “pozitivizma”, te “vrle nove” perspektive po kojoj čovjek može, treba i mora savladati svako ograničenje. Kriza osobnosti i razočaranje tako postaju pitanjem odluke, a psihološki problemi stvar izbora. Više nitko nema pravo na krizu, patnja je zabranjena.
To je “Age of Reason” – doba razuma.
S druge strane, kritičari “pozitivne psihologije” kažu kako je pozitivizam vrhunac narcizma našeg doba, vrhunac velebne fantazije po kojoj možemo sve, pa i kontrolirati svoje osjećaje. A kada osjećaja nema, znanost će pomoći da ih stvorimo.

Kao što znamo, naše doba krizu osobnosti nastoji zaustaviti – psihoterapijom. Posljednjih je četvrt stoljeća kod nas i u svijetu veoma popularna – kognitivno bihevioralna terapija. Već po nazivu možemo razabrati kako KBT nastoji zaustaviti krizu putem spoznaje i promjenom ponašanja. Po tome, razočaranje možemo izbjeći – spoznajom, a patnju – promjenom ponašanja i kontrolom misli.
U svom je početku KBT dočekan s oduševljenjem, obećavao je posvemašnju učinkovitost, efikasnost, u svega nekoliko razgovora. No ipak je trebalo proći četvrt stoljeća kako bi se rezultati statistički obradili i kako bi se obećana efikasnost i dokazala.

Rezultati su poražavajući. U većini slučajeva, nakon prvobitnog prestanka simptoma oni se vraćaju. Ovaj puta u drugačijem i težem obliku. Statistika pokazuje kako možda ni jedan klijent nije popravio svoje stanje, već bi nakon nekoliko godina bio prisiljen nastaviti terapiju drugom metodom.

Ono što su filozofi i psihoanalitičari već davno rekli, da nema promjene i preobrazbe jednostavnom promjenom ponašanja, uvjetovanjem i nadzorom misli, sada se i dokazuje. Zdravstvene institucije mnogih država svijeta, nekada oduševljene prividnom brzinom i niskom cijenom kognitivno bihevioralne terapije, sada od nje masovno odustaju. Na duge staze kognitivno bihevioralna terapija pokazala se posve neučinkovitom, stoga i skupom.

Ne čudimo se ovdje zašto je kognitivno bihevioralna terapija tako neuspješna, već se pitamo što je tako privlačno u tim novim “mentalnim tehnikama” koje postaju popularne preko noći. Već znamo i odgovor – to je metafizika modernog društva koja nudi preobrazbu ‘radom na sebi’, kroz ‘bavljenje sobom’, sve do ‘usavršenog mene’. Na tom putu Drugi nije potreban, on je smetnja, možemo i bez njega. Ne samo to, Drugi je izvor najvećeg straha, panike i fobije. Ako možemo birati između terapije koja uključuje odnos, susret s Drugim, i terapije u kojoj Drugi nije važan, uvijek biramo ovo drugo. Zato volimo i lijekove, pa čak vjerujemo kako i ‘elektrošokovi’ imaju smisla, ‘u nekim slučajevima’.

Metafizika kognitivno bihevioralne terapije vrhunac je modernizma u psihoterapiji, uz druge popularne tehnike i metode poput hipnoze ili autogenog treninga. Smisao je metafizike održati živom iluziju da se preobrazba može ostvariti promjenom ponašanja i spoznajom.
Zašto je to iluzija?

Ako zamislimo osobu koja umire od gladi i treba hranu, mi znamo kako nema te spoznaje ili ponašanja koje će zaustaviti smrt. Ako osobi želimo pomoći, moramo joj dati hrane. Kada čovjek umire od usamljenosti i izolacije, što je uvijek jedini uzrok njegovih psihičkih problema, nema te spoznaje ili uvida koji će ga spasiti. Ako mu zaista želimo pomoći, dajemo razumijevanje i empatiju, jedini lijek za samoću. Metafizika modernog doba upravo se i temelji na fantaziji kako usamljenost i manjak empatije nisu jedini problem.

Moderno doba

Ako je moderno doba reakcija na misticizam, odnosno, na iskustvo osobe kako je “lutka na koncu viših sila”, možemo razumjeti njegovu potrebu da taj konac pokida i oslobodi se vezanosti i ovisnosti. Osoba ne želi da je određuju drugi, ona se želi odrediti sama. Tako tumačimo i razvoj znanosti kao pokušaj čovjeka da spozna pravu istinu o svijetu, a još više o samom sebi. U modernom su dobu tako razum i kognicija jedini alat kojim čovjek otkriva svoju osobnost. Pa ako ta osobnost nije u skladu sa znanstvenim normama, u skladu s onim što je “normalno”, osobnost se mijenja, u ovom slučaju promjenom ponašanja. To je temelj KBT-a. Na mjestu boga sada je ‘objektivni” znanstvenik, koji jedini zna što je “prava” “realnost”, te različitim tehnikama uvjetovanja “krivu” “realnost” liječi.
Kao što znamo, ideja o “normalnom” ili “zdravom” ponašanju, temelji se na statističkom prosjeku ponašanja društva. Takve “normalne” osobe nema.

No odakle ideja da se promjenom ponašanja, uvjetovanjem, može stvoriti preobrazba?
Moderno se društvo organizira oko pojavnosti, izgleda, ponašanja, to je vizualna kultura. Zašto? Zato što se jedino može mjeriti ponašanje, izgled, dok unutrašnji doživljaj osobe nije mjerljiv. Time doživljaj prestaje biti važan, može se i bez njega. Kada jednom osobu “izmjerimo”, svedemo je na ponašanje, ona ne posjeduje ništa drugo. Tom logikom osobu i mijenjamo – promjenom njenog ponašanja. Kada promjeni ponašanje, mislimo kako se i njena osobnost mijenja.

Ako osobi tako ukinemo njenu “dubinu”, njenu “unutrašnjost”, njen doživljaj svijeta, tada je simptom jedino što ona zaista jest. Po tome, dovoljno je maknuti simptom i osoba je izliječena.
No mi osjećamo kako to nije moguće, i razumijemo zašto KBT još nije pomogla nikome.

Zašto ne možemo liječiti simptom?

Mi znamo kako je simptom samo odraz dubljih psihičkih zbivanja, možda konflikta ili nedostatka psihičke strukture uslijed manjka empatije koja strukturu gradi. Iz te perspektive ukloniti simptom čak je i štetno jer on, ma koliko neugodan bio, ima svoju svrhu. Bilo bi užasno kad bi gladnog čovjeka udarili svaki puta kada se požali na glad. Njegove bi žalbe prestale, no on bi ubrzo umro. Slično radimo ako kažnjavamo dijete koje plače. Ono će ubrzo prestati plakati, no sa suzama izgubit će i djelić svoje duše.

Takva je i kognitivno bihevioralna terapija. Ona dolazi sa Zapada, možemo reći kako dolazi s pokretne trake tvornice automobila Ford, gdje je jedino važna učinkovitost i izmjerena efikasnost radnika koji je time sveden na stroj, na objekt. Kako što znamo, problem je pokretne trake i moderne tvornice u tome što radnik nije u odnosu prema proizvodu, proizvod mu nije važan, prema njemu ne osjeća ništa.
Osjećaj je nepoželjan, jer osjećaj umanjuje efikasnost, taj “sveti gral” kapitalizma.
To je i kognitivno bihevioralna terapija, ljudski odnos terapeuta prema klijentu posve je nepotreban, pokvario bi efikasnost terapije.

Ako psihijatrija u dehumanizaciji svojih pacijenata koristi lijekove, tada se psihologija u toj dehumanizaciji služi KBT-om. Ono prvo je “biološki” model osobnosti, a ovo drugo je “znanstveni”. U oba se slučaja radi o dubokom strahu psihijatra i psihologa, čak o pravoj fobiji od – intimnosti i vezivanja. Kao da će terapeut izgubiti svoju osobnost, kao da će izgubiti kontrolu i nadzor kojeg ima nad svijetom, ako slučajno dotakne klijenta. Biologija i znanost ovdje služe kao racionalizacija tog straha. Straha od gubitka posvemašnje kontrole i nadzora nad Drugim, narcističke iluzije koja prožima moderno doba.

I klasična psihoanaliza Sigmunda Freuda, kojoj su korijeni također u metafizici modernizma devetnaestog stoljeća, ima svoje racionalizacije. Tako analitičar ne smije zagrliti klijenta, ne smije se rukovati ili na bilo koji način pokazati tračak intimnosti. Strah od gubitka kontrole ovdje se racionalizira idejom kako nije dobro da klijent zadovolji, “gratificira”, svoje potrebe jer ih tada neće verbalizirati i tako osvijestiti. I ovdje spoznaja dolazi prije susreta i bliskosti, znanje prije ljubavi. To je metafizika modernizma.
(Freudova ideja je pogrešna jer se bliskost, razumijevanje i empatija obično ostvare i bez spoznaje ili tumačenja. I prije psihoanalize ljudi su bez upotrebe jezika ili tumačenja znali što je ljubav. Empatija se, prema Bostonskoj psihoanalitičkoj grupi za istraživanje procesa preobrazbe, temelji na tzv. proceduralnoj razini, a ne na kognitivnoj razini osobnosti. “Svijet ne možemo spoznati, ali ga možemo zagrliti.” – M. Buber)

Na žalost, ostvarila se misao Ericha Froma – “Iz straha da ne postane rob, moderni je čovjek postao robot”.

Tako je i umjetnost, možda najbolji “kontejner” za osjećaje razočaranja, proglašena “neučinkovitom” i “neefikasnom”.
Posebno je “nekorisna” suvremena, postmoderna umjetnost. Ona pokreće preobrazbu, ne tjera na rad i zaradu, stoga nije kompatibilna s trenutnom paradigmom kapitalizma.
Umjetnost postmodernizma javlja se prvom polovicom dvadesetog stoljeća u slikarstvu, književnosti, arhitekturi, plesu i glazbi. (Yves Klein, John Cage, Arnold Schoenberg, e. e. cummings, Albert Camus, Paul Cézanne, Piet Mondrian, Marcel Duchamp, Max Ernst…)
Strahote Prvog svjetskog rata pokazale su koliko su znanost i razum učinkoviti, efikasni, kada se koriste kao stroj za ubijanje. Razočarani umjetnik tog doba stoga nastoji stvoriti djelo neopterećeno razumom, djelo slobodno od “cogita”. Tako je glavni lik romana Kiklop, Ranka Marinkovića, vječno u potrazi za slobodnim činom, tzv. Acte Gratuit, koji je motiviran čistim afektom, bez razmišljanja.
Naše vrijeme ne trpi neučinkovitost, neefikasnost umjetnosti. Umjetnički predmeti pomalo nestaju iz nastavnog programa u školama cijelog svijeta. Na njihovo mjesto dolaze STEM predmeti (Science, Technology, Engineering, Mathematics) koji su neusporedivo učinkovitiji, efikasniji, dakle, prikladni “vrlom novom svijetu” kapitalizma.
Takva je kognitivno bihevioralna terapija – STEM primijenjen na ljudski duh.

Postmoderno doba

Postmodernizam, kako ga ja vidim, dekonstruira ideju da je čovjek određen višom silom, božanskim zakonom. S druge strane, on istovremeno dekonstruira ideju kako čovjek sam stvara zakone koji ga određuju. Postmodernizam vjeruje kako je čovjek ipak određen izvana, empatijom promatrača, po čemu je bliži misticizmu nego modernizmu. No ovdje ga ne određuje “viša sila”, “božanski zakon”, već ga određuje drugi čovjek i njegova briga.

Možemo razumjeti zašto modernog čovjeka, koji ne trpi ograničenja ni prepreka, postmodernizam užasno plaši. Život je ovdje opet “dolina suza”. U iluziju “Američkog sna”, gdje je uspjeh svima na dohvat ruke, a zabava nikada ne prestaje, više se ne vjeruje.
Sve fantazije kontrole i nadzora ovdje padaju u vodu, nemamo se za što uhvatiti. Spoznaja kako me određuje pogled Drugoga i njegovo lice, za većinu je neizdrživa i neprihvatljiva. Zar da opet budem “lutka na koncu”, baš to čega se najviše bojim?
Međutim, upravo taj oblik ograničenja, spoznaja posvemašnje upućenosti na Drugog, temelj je naše ljudskosti – Samo smo po tome ljudi!

Naš doživljaj svijeta, našu ljudskost, ne smijemo svesti na ponašanje, ne smijemo je mjeriti. Izmjereni čovjek, čovjek kojeg “znamo”, nije više ljudsko biće, njegov je duh umro. To je “kolonizirani” čovjek, kako kaže Levinas.

Na kraju, ljudski rod neće uništiti kuga, atomska bomba, globalno zatopljenje.
Uništit će ga – statistika.

Zato predlažem novi oblik psihoanalize kojeg zovem – Nova psihoanaliza, kojem cilj nisu “apsolutno” znanje i “normalno” ponašanje već suočavanje s razočaranjem. Razočaranje se ne može izbjeći, kriza je dio života, a jedini je lijek bolne osjećaje podijeliti s Drugim. Smisao je Nove psihoanalize stvoriti iskustvo zajedništva, doživljaj bivanja s Drugim, sve ono što će zauvijek otjerati usamljenost i sve simptome koje usamljenost stvara.
Analitičar ovdje ne spoznaje već doživljava, ne mijenja već prihvaća.

Vladimir Nemet

____

Vaša ocjena:

5 / 5. 9

We are sorry that this post was not useful for you!

Let us improve this post!

Tell us how we can improve this post?

1 razmišljanje na “Uspon i pad kognitivno bihevioralne terapije

  1. “Slično radimo ako kažnjavamo dijete koje plače. Ono će ubrzo prestati plakati, no sa suzama izgubit će i djelić svoje duše.”
    U ove dvije rečenice si uspio sažeti sve što KBT i slične “tehnike” čine nasem drustvu.
    Odličan članak, daje nadu da možemo sačuvati dijeliće naših duša!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

twelve + eleven =