Intersubjektivnost Georga Atwooda

Filozofija u psihologiji

Ovaj tekst tumači psihoanalitičku teoriju intersubjektivnosti Georga Atwooda kao povratak predsokratovskoj filozofiji monizma. S druge strane, Freudova psihoanaliza i teorije njegovih sljedbenika, temelje se na filozofiji dualizma i dijalektike, i stoga su po Atwoodu – metafizika.
Metafizika, u društvenim znanostima psihologije i psihijatrije, po Atwoodu, uništava i ubija ljude, svojim lijekovima, svojim dijagnozama, svojom neutralnosti, i nadasve svojom bešćutnosti.
Psihoterapija zato, Atwoodu, treba značiti povratak u iskustvo povezanosti sa svijetom, čime se odupire sveprisutnoj iluziji kartezijanske dualnosti duha i tijela. Ono što je prije tri tisuće godina bila filozofija monizma, danas je filozofija fenomenologije i egzistencijalizma. Fenomenologija i egzistencijalizam trajna su inspiracija američkog psihoanalitičara Georga Atwooda.

Monizam

Povijest filozofije ljudskog uma u jednu je ruku slična razvojnim fazama odrastanja djeteta. Dijete život započinje doživljajem jedinstva s majkom, zatim se od nje odvaja, kako bi se na kraju vratio majci u stanje zajedništva. Tako barem Margaret Mahler tumači odrastanje kao put od jedinstva, kroz mnoge faze odvajanja, sve do ponovnog susreta s majkom.
Slično tome, povijest filozofije počinje filozofijom monizma Heraklita i Parmenida, nastavlja se filozofijom dualizma i dijalektike Descartesa i Hegela, a završava se povratkom u zajedništvo kroz filozofiju intersubjektivnosti i Daseina filozofa Husserla i Heideggera.

Filozofiji monizma i intersubjektivnosti zajednička je ideja kako se sve pojave svode na jedan jedinstveni duhovni ili materijalni princip po kojem je svijet ono apsolutno, razumljivo samo po sebi, i objašnjava se samim sobom. (U čemu se razlikuje od dualizma i pluralizma koji prihvaćaju dva ili više temeljnih principa.) Po grčkoj riječi – monos, što znači jedan. Bitak (srž, ono što nas čini i ispunjava) uvijek je samo jedan. Za Heraklita je početak i kraj svega uvijek – vatra.
Za Heraklitovog suvremenika Parmenida oduvijek postoji samo jedno biće, nepromjenjiva i neuništiva cjelina, jedinstvena, puna lopta koja se ne kreće, koja ne nastaje, a koja ne može ni nestati. To je – bitak.
Po tome su predsokratovci Heraklit i Parmenid prvi filozofi ontologije.

Doživljaj jedinstva s majkom i cijelim svijetom jest temeljno iskustvo djeteta, do te mjere da i ne govorimo o djetetu, ni o majci kao o zasebnim subjektima ili objektima. Oni uvijek dolaze zajedno, oni su jedno.
Povezanost ovdje znači cjelovitost.
Iz te je perspektive svaki problem, fizički ili psihološki, posljedica odvajanja od Izvora, svijeta ili boga, a svaka je “terapija” povratak u jedinstvo, u mistično stapanje s Apsolutom.

Dualizam i dijalektika

Kartezijanska filozofija dualizma tumači svijet kroz granice. Ja i Svijet nisu više povezani, nisu više jedno, oni su dvoje. Tako dualizam
u filozofiji označava ideja – oprečna monizmu – kako postoje dvije iskonske, ravnopravne i nesvodljive kategorije stvarnosti (dva osnovna modaliteta, dvije iskonske “supstancije”, dva konstitutivna principa svega, što postoji), duh i tvar, odnosno ideja i materija, Ja i Svijet. Jedini je put ostvarenju vlastite cjelovitosti spoznaja kako Ja nisam Svijet, kako sam udaljen od Drugoga, odvojen staklenim zidom. Glavni alat kojim spoznajem vlastitu odvojenost od svijeta jest – razum ili cogito. Stoga bih naglasio važnost Descartesove ideje – Mislim, dakle postojim, koja je temelj moderne znanosti. Sve dok mislim, dok spoznajem, ja spoznajem svoju odvojenost od svijeta, tek tada nisam svijet, svijet ne utiče na mene, tek sam tada cjelovit.
Psihoterapija iz te perspektive mora značiti prevlast razuma ili objektivnosti kojim se osobnost dijeli od svijeta. Neurologija, znanost o mozgu, stoga mora biti glavni instrument kojim čovjek u modernizmu postiže doživljaj cjelovitosti.
Vrhunac filozofije dualizma vidim u dijalektici G. F. Hegela. Iako su temelji svijeta dualističke prirode, Hegel otvara prostor za nešto treće, za svijest ili ljudski duh koji je jedinstven iako ga čini sinteza suprotnosti. Dok neurologija označava vrhunac psihoterapije u vremenu kartezijanskog dualizma gdje je duh odvojen od tijela, a tijelo je biološki stroj, za Hegelovu dijalektiku karakteristična je Freudova psihoanaliza. Iako Freud govori o dualizmu nagona, Erosa i Thanatosa, o Idu i Superegu, kao i o konfliktu među njima, on istovremeno otvara i prostor “bez konflikta”, prostor sinteze kojeg naziva – Ego. Iako je ljudska priroda po Freudu dualistička, posljedica je dijalektike – tripartitna struktura osobnosti, Id, Ego i Superego.
Oblik “dijalektičke psihoterapije” jest i metapsihologija Melanie Klein o dinamici “objekata” i “konfliktu” među njima, tzv. Teorija objektnih odnosa. Po Klein, u središtu je dječje psihe konflikt između objekata, “dobrih” i “loših”, između majke i djeteta. To je tzv. paranoidno-shizoidna pozicija, kada dijete živi u strahu da će “loš objekt” nekako “preskočiti” razmak, pukotinu između djeteta i majke te uništiti dijete. Rješenje je paranoidno-shizoidne pozicije sinteza “dobrog” i “lošeg” objekta u tzv. depresivnoj poziciji. Smisao tog stanja nije depresija kao što bi se moglo pomisliti, već briga koju dijete osjeća za majku i koja ih povezuje.

Možda je vrhunac dijalektičkog pristupa u psihoterapiji oblik intersubjektivnosti za kojeg se zalažu Thomas Ogden i Jessica Benjamin. Po njima, cilj je psihoterapije stvoriti tzv. “analitičkog trećeg” što je zapravo Hegelova sinteza klijenta i analitičara.

Fenomenologija i egzistencijalizam

Husserlova filozofija intersubjektivnosti i Heideggerova filozofija bitka, Daseina, označavaju kraj dualizma i dijalektike, te svojevrsni povratak monizmu. Spomenuti filozofi ne vide bitak, svijest ili osobnost, kao sintezu dviju oprečnih perspektiva, već je bitak prapočelo ili uzrok svih stvari. Bitak je tako harmonija, usklađenost, “attunement” sa svijetom, drugim riječima, bitak je – empatija. Iz te je perspektive svaki psihološki problem zapravo manjak usklađenosti koji se može ispraviti jedino povratkom u usklađenost. Narušenu usklađenost, odnosno, manjak empatije, nije moguće prihvatiti ni nadići. Kako bi se zaštitio od raspada i fragmentacije, čovjek koristi psihološke obrane od kojih je najjača – rascjep osobnosti. Drugim riječima, svijet se počinje dijeliti na unutra i vani, na Ja i Ti, tek kada je usklađenost izgubljena. Možemo reći kako ne postoji Hegelova “teza”, ne postoji “antiteza”, pa tako ni “sinteza”. Ideja dijalektike, podjele na Ja i Ti tek je posljedica manjka empatije, nedostatka povezanosti.

U čemu je razlika između Heraklita i Heideggera? Naime, i jedno i drugo stanje je povezanosti i usklađenosti. Ovdje nam može pomoći ideja Heinza Kohuta o “arhaičnom” i “zrelom” selfobjektu. Kao što znamo, Kohut je prvi psihoanalitičar koji je napustio teoriju dijalektičkog odnosa psiholoških struktura, kao što je i napustio ideju o konfliktu kao sukobu među tim strukturama. Po njemu, temeljni problem nije konflikt već je problem nedostatak psihološke strukture. Uzrok tog “deficita” psihološke strukture Kohut vidi u nedostatku usklađenosti između osobe i svijeta. Taj usklađeni odnos osobe i svijeta, temeljen na empatiji, Kohut naziva “selfobjektnim odnosom”. Time želi reći kako autentična osoba ne dijeli svoj self od “objekta” već kako oni uvijek dolaze zajedno, oni su jedno. Dakle, autentični bitak, tu-bitak, Dasein, selfobjekt, hermeneutički krug, intersubjektivno polje, organizacija iskustava, pojmovi su koji označavaju istu pojavu.

Međutim, kako što znamo, Kohut razlikuje dvije razine povezanosti, dvije razine empatije. Povezanost malog djeteta i majke u kojoj su posve stopljeni do mjere da nema ni pomisli na razočaranje i gubitak, Kohut naziva – arhaičnim selfobjektnim odnosom. Povezanost dvaju prijatelja u kojoj su oni svjesni razočaranja i gubitka on naziva – zrelim selfobjektnim odnosom.

Po tome je Heraklitov monizam povratak u stanje jedinstva stapanjem da tjelesnoj razini – arhaični selfobjektni odnos, dok je Husserlova intersubjektivnost i Heideggerov Dasein jedinstvo na afektivnoj razini – zreli selfobjektni odnos, gdje se afekti dijele putem jezika. No u oba je slučaja prisutna posvemašnja povezanost.

George Atwood

Jedan od psihoanalitičara intersubjektivnog pravca inspiriran Husserlovom fenomenologijom i Heideggerovim Daseinom, bivanjem sada i ovdje, je i Georg Atwood. U svojem radu on pokušava psihoterapiju osloboditi od okova metafizike, odnosno, perspektive koja stvara zid neutralnosti između klijenta i terapeuta. Umjesto filozofije dualizma i dijalektike on predlaže povratak monizmu sličnom onom Heraklita i Parmenida. Jasno, to nije psihotično stapanje fantazijom jedinstva, simbioze i telepatije, već je to povezanost kroz uzajamno dijeljenje afekata putem jezika. Počelo i prauzrok svega Georg Atwood naziva – intersubjektivno polje. Ne možemo reći da intersubjektivno polje čine dvije perspektive, klijentova i analitičareva jer bi to bio povratak u filozofiju dualizma. Reći da je intersubjektivno polje sinteza dvije oprečne subjektivnosti, odnosno da je ono Analitički treći, značilo bi da postoji nešto prije polja, prije samog odnosa, što je povratak u metafiziku.

Drugi naziv za intersubjektivno polje može biti i – organizacija iskustva. Tako je organizacija iskustva nešto više od sinteze dviju subjektivnosti. Organizacija iskustva u sebi uključuje klijenta i analitičara, ali je i nešto više od toga. Važno je naglasiti kako ovdje ne govorimo o analitičkom transferu, niti o analitičkom kontratransferu, već o kotransferu, uzajamnom utjecaju klijenta na analitičara i obratno. Tako uz pojmove intersubjektivnog polja i organizacije iskustva možemo koristiti i pojam kotransfer kako bi opisali proces psihoterapije.
Smisao je psihoterapije po Atwoodu stvoriti novu organizaciju iskustva koja uključuje sve, prije potiskivane i poricane, doživljaje i fantazije. Ovdje ne govorimo o promjeni u klijentu, niti o promjeni u analitičaru. Svaka je promjena uvijek uzajamna preobrazba, klijenta i terapeuta.
Ukratko – nije moguće stvoriti promjenu u klijentu bez promjene u analitičaru.
Iako spominjemo klijenta i analitičara, dakle, dvoje ljudi, oni dijele istu organizaciju iskustva. Da ponovimo, svaka promjena u strukturi intersubjektivnog polja mora se istog trena odraziti na obojici.
Ideja da je moguć psihoterapeutski proces bez utjecaja na analitičarovu osobnost i promjenu njegovog iskustva zapravo je tzv. – Mit o analitičarevoj neutralnosti.

U tome se teorija intersubjektivnosti razlikuje od Kohutove psihologije osobnosti. Kohut je, barem u početku svog rada, vjerovao kako analitičar može i treba biti objektivni i neutralni promatrač. Stoga on spominje empatiju kao metodu uživljavanja i skupljanja “objektivnih” podataka o klijentu. Atwood na mjesto empatije stavlja pojam – utjecaj, što je, barem fenomenološki gledano, znatno prikladniji pojam. Iz te perspektive doznajemo kako ne možemo spoznati drugu osobu ako si ne dopustimo da ona na nas utječe. Drugim riječima, empatija kao neutralno uživljavanje nije moguća.

U svom radu Atwood navodi brojne iluzije i obmane koje čine metafiziku klasične psihoanalize, teorije objektnih odnosa, psihodinamske psihoterapije i mnogih drugih škola psihoterapije u koje se uvukao kartezijanski dualizam i metafizika. Po Atwoodu, psihijatar će se, u većini slučajeva, odlučiti za metafizički pristup kako bi se kroz iluziju neutralnosti zaštitio od bolnog utjecaja svog klijenta.
Sigmund Freud se tako štitio od svojih klijenata, a svoju je emotivnu hendikepiranost ugradio u temelje psihoanalize. Upravo je zato klasična psihoanaliza danas – ideologija, koja nastoji sačuvati svojih deset zapovijedi, iako ni sama ne zna čemu one služe. Mit o terapeutskoj neutralnosti još će godinama biti dominantni stav klasične psihoanalize, psihijatrije i psihologije.

Kao protuotrov dualizmu Atwood spominje fenomenološko – egzistencijalističku psihoterapiju u kojoj neutralnost nije moguća. Kao što znamo, ovdje terapeut ne govori iz pozicije sveznajućeg “božjeg oka” koje sve vidi i sve zna, već samo i jedino dijeli vlastita iskustva i osjećaje. Drugim riječima, do kraja je otvoren utjecaju svog klijenta

Vjerojatno nitko kao Atwood, barem u ovom trenutku povijesti, nije takav zagovornik autentičnosti i iskrenosti terapeuta otvorenog za svaki utjecaj. Nitko kao Atwood ne govori o vlastitim problemima i strahovima koji se redovito pokreću u susretu s usamljenom osobom. Nakon čitanja Atwooda vidimo koliko su u psihoterapiji besmisleni pokušaji savjetovanja, vođenja ili interpretacije. Oni su posve suprotni uzajamnom dijeljenju iskustva koje jedino pomaže. U tome je vjerojatno i najveći doprinos Atwooda svijetu psihoterapije. Kao nastavnik je možda jedini u svijetu koji svoje studente ne educira kako neutralnost pomaže ili kako ima smisla. Dok se studente psihologije i psihijatrije već stotinu godina uči neutralnosti, hladnoći i bešćutnosti, glavni je alat Atwoodovih studenata – sućut i ljudskost.
U svojim tekstovima utjecaj Drugoga na prvom je mjestu u toj mjeri da Atwood često kaže kako ga je osjećaj – preplavio. Točnije, Atwood kaže kako ga je osjećaj prema klijentu – preplavio poput vodopada! Biti preplavljen osjećajima vjerojatno je znak najvećeg mogućeg utjecaja Drugoga i povezanosti. Možemo se upitati – kada smo zadnji puta mi nekoga preplavili osjećajima?

Na žalost, od same pomisli na mogućnost gubitka kontrole i nadzora, odnosno, od preplavljenosti osjećajima, diže se kosa na glavi svim psiholozima i psihijatrima svijeta.
Nadamo se, neće zauvijek biti tako.

Tanja

Tanja, djevojka od 24 godine, patila je od problema kojeg su psihijatri dijagnosticirali kao tzv. “borderline poremećaj”. Simptomi njenog problema bili su česte promjene raspoloženja, od ekstatične euforije do teške depresije sa suicidalnim mislima. Nakon drugog neuspješnog pokušaja samoubojstva tabletama za smirenje Tanju su doveli u instituciju mentalnog zdravlja. Osim lijekova, Zyprexe i sličnog, pokušali su i psihoterapiju.
Po riječima njenog psihijatra – Problem je što Tanja ne može integrirati “dobre” i “loše” slike svoje majke, jer njena psiha ne sadržava “pozitivne” i “negativne” afekte, ljubav i ljutnju. Tanju je strah, riječi su psihijatra, da će njeni “negativni” afekti, njena ljutnja, uništiti njen “dobar” objekt – Majku. Zato ona treba integrirati svoje dobre i loše fantazije, svoje pozitivne i negativne afekte.

Tanja se oduševila tim tumačenjem, počela je govoriti o svojim “pozitivnim” i “negativnim” afektima i nastojala je pokazati više empatije za svoju majku. Ubrzo su je otpustili iz bolnice. Pola godine prošlo je bez problema.

No nakon treće psihičke krize i prijetnje samoubojstvom vidjelo se kako teorija o rascjepu osobnosti više ne djeluje. U svom je “sadržavanju ljutnje” Tanja bila jednako usamljena i odvojena od svijeta, kao i prije, dok još nije “sadržavala” svoju ljutnju. Opet su je hospitalizirali i “pojačali terapiju”. Što uvijek znači više Zyprexe i sličnog. Za psihijatre Tanja je bila “klasični” “border” za kojeg nema nade.
Međutim, na psihijatrijskom odjelu Tanja je upoznala mladu socijalnu radnicu Vesnu koja nije čula za Melanie Klein, psihodinamsku terapiju, dualizam i dijalektiku, i nije vjerovala u lijekove. Vesna je bila na početku karijere, još nije izgubila svoj entuzijazam i vjeru kako “ljubav liječi sve”. Zbog tog je stava često bila meta podsmijeha svojih “educiranih” suradnika, psihijatara. No kako je bila mlada, Vesna je ustrajala u svom “idealizmu”.

Tanja i Vesna su postale prijateljice, vjerojatno zbog zajedničkog zanimanja za umjetnost, ples i kazalište. Tako se znalo dogoditi da zajedno posjete plesnu predstavu ili koncert. Kroz bezbrojne razgovore o mnogim zanimljivim temama i obostranog iskrenog zanimanja i razumijevanja, Tanja se počela bolje osjećati. Na kraju se uključila u rad plesnog ansambla za suvremeni ples koji ju je srdačno prihvatio. Tanja se još desetak godina borila protiv svog nepovjerenja u ljude i želje da napusti ansambl i posve se osami. Međutim, ekipa iz ansambla bila je dobra podrška, i Tanja je na kraju ipak zadržala svoje mjesto u grupi i svoje mjesto u svijetu.

Za psihijatra, bila je to još jedna pobjeda Zyprexe.

Vladimir Nemet

____

Vaša ocjena:

5 / 5. 2

We are sorry that this post was not useful for you!

Let us improve this post!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

20 − nineteen =