Fenomenologija humora

Psihološki problemi

Jorge de Burgos: Duh je čist samo kada promišlja čistu istinu u koju se ne sumnja. Zato se Isus nikada ne smije. Smijeh je temelj svake sumnje!
William of Baskerville: Ali neki se puta treba nasmijati.
Jorge de Burgos: Ne vidim razloga. Ako sumnjaš, traži savjet autoriteta, slušaj riječi oca ili doktora. Tada nestaje svaka sumnja. Smijeh ubija strah, a bez straha nema vjere. Bez straha od sotone bog nije potreban!
William of Baskerville: Ne! Sotona je oholost duha, vjera bez smijeha, istina u koju se ne smije sumnjati.

Umberto Eco – Ime ruže


U svom radu, psihoanalitičar Heinz Kohut posebnu je pažnju posvetio iskustvu humora, čak i više nego doživljaju ljutnje. Po Kohutu, humor je znak kako je psihoanaliza urodila plodom, kako se arhaična slika vlastite osobnosti preobrazila u realni, zreli doživljaj vlastite osobnosti. Uz humor, on spominje mudrost i empatiju, što je sve posljedica uspješne analize. Možemo li zamisliti mudrost bez humora ili empatiju bez mudrosti? Vjerujem kako to nije moguće, ta tri pojma zapravo opisuju isti doživljaj.

Empatija, mudrost i humor posljedica su spoznaje vlastitih ograničenja, vlastite smrtnosti, svega onoga što zovemo – ljudska konačnost. Velebna slika nas i drugih pomalo se dekonstruira spoznajom vlastitog ograničenja putem onoga što Kohut naziva – preobražujuće pounutrenje. Kao što znamo, preobražujuće se pounutrenje ostvaruje nizom bezbrojnih razočaranja u sebe i svijet – optimalnom frustracijom.

[restrict … ]


Ljutnja i mržnja

Što je zajedničko doživljaju humora i ljutnje u toj mjeri da kažemo kako je – humor zreli oblik ljutnje?
Na razočaranje osobnost u pravilu reagira afektom. Razočaranje možemo zvati i ‘narcističkom povredom’ jer se narcističke, velebne fantazije tada preobražavaju u afekte, a govorimo i o ‘iznevjerenom očekivanju’.
Smisao odrastanja, kao i psihoanalitički orijentirane psihoterapije jest preobraziti fantaziju u afekt, odnosno, preobraziti imaginarno u realno. U svom članku o narcističkom bijesu Kohut tvrdi kako je zadatak analitičara pomoći osobi da preobrazi narcistički bijes u zreli doživljaj ljutnje. Iako i bijes i ljutnja imaju isti izvor – narcističku povredu, ljutnja je zreli oblik mržnje.
U čemu je razlika? Ljutnja je doživljaj koji se može prihvatiti i dijeliti sa svijetom. Od svijeta trebamo i moramo očekivati razumijevanje i empatiju za našu ljutnju. Mržnja je ono iskustvo ljutnje za koje svijet ne pokazuje empatiju i razumijevanje i bez empatije ona ne može postati dijelom naše osobnosti. Stoga se ljutnje nastojimo što prije osloboditi, redovito tako da uništimo objekt koji stvara mržnju. Drugim riječima, ljutnja često ne može postati afektom, dijelom osobnosti, jer nije dijeljena i prepoznata od svijeta. Tada se pretvara u mržnju, potrebu da doslovno uništimo objekt koji nas je razočarao. Ukratko, hoćemo li na razočaranje reagirati ljutnjom ili mržnjom ne ovisi o nama već o reakciji okoline. Međutim, ljutnja koja je prepoznata i prihvaćena postaje izvorom sreće i zadovoljstva. Tako čak i neugodno razočaranje postaje smiješno, ako možemo pokrenuti – humor.

Književnik T. S. Eliot kaže – ‘Ljudski rod ne može podnijeti previše stvarnosti.’
No uz humor i to je moguće!


O humoru

Svaka šala uvijek je preobrazba velebne fantazije, idealne slike sebe ili Drugog, u afekt. Zamislimo osobu koja šeta ulicom. Ona odjednom stane na koru banane, oklizne se i pada. Količina našeg smijeha proporcionalna je statusu i ozbiljnosti te osobe. Duboko u sebi nastojimo zadržati vjeru u integritet te osobe, njen autoritet, i sve ono što nazivamo ‘idealizacija’. Što je veći autoritet, veći je i ‘pad’. Dijete koje se oklizne na bananu nije nam smiješno jer se nikakva značajna hijerarhija ili status nije pri tome dekonstruirala. No ako je osoba vjerski vođa ili državnik, količina smijeha proporcionalno je veća.

Na žalost, česte su obitelji u kojima nije dopušteno propitivati ili sumnjati u autoritet roditelja. Taj će autoritet kasnije u nesvjesnom prerasti u božansku, sveznajuću i nepogrešivu figuru, dok će osoba istovremeno biti osiromašena za niz osjećaja i uvida.

Znamo za sredine u kojima se autoritet ne smije propitivati ili dekonstruirati. Tamo se humor strogo kažnjava, često i smrtnom kaznom. Zanimljiv je posvemašnji nedostatak humora u filmskoj i drugim umjetnostima između 1933. – 1945. godine u fašističkoj Njemačkoj, nakon što je većina umjetnika, uglavnom židovskog porijekla, emigrirala u SAD. U našim krajevima sjećamo se tjednika ‘Feral Tribune’ koji je se jedini usudio humorom dekonstruirati kult ličnosti, redovitu posljedicu nacionalizma i fanatizma.
S druge strane, neki su narodi, možda uslijed svog teškog položaja u povijesti i bezbrojnih razočaranja, do kraja razvili smisao za humor.


Židovski humor

Tako je židovski narod, pred ostalog, poznat i po svom humoru. Mnogi su slavni komičari, Woody Allen, Groucho Marx, Mel Brooks, Peter Sellers, Jerry Seinfeld, Sacha Baron Cohen, Seth Rogen, kao i autori većine humorističnih filmova i serija, židovskog porijekla.

Od svojih početaka do danas, prema Židovima okolina je neprijateljski usmjerena. Tu surovu stvarnost može se prihvatiti jedino – humorom. Međutim, kod Židova humor nije samo psihološka obrana od brutalne stvarnosti već je to – mudrost. Baš uslijed toga što svijet nije na mojoj strani razvija se mudrost.
(Umjetnost, o kojoj smo već govorili, također je susret s realnim.)
Kao što kaže Winnicott – Ako je sve po mome, kako ću onda razlikovati što je pod mojom kontrolom, a što nije, što je subjektivno, a što objektivno?
Tome služi humor – prihvatiti postojanje Drugog koji nije na mojoj strani!

Židov upao u jezero i davi se. Unatoč očajničkim pozivima upomoć nitko se ne obazire na njegovo zapomaganje. U krajnjem očaju Židov poviče – Dolje Car!
Istog trenutka, grupa prolaznika izvuče Židova iz vode i otpremi ga u zatvor.

Ovdje je smiješna bolna spoznaja, tužno otkriće, koliko prolaznicima, u ovom slučaju vjerojatno Rusima gdje je bilo najviše tzv. pogroma, malo znači ljudski život, posebno židovski. Ne znači ništa.
Vidimo koliko je pravi humor blizak mudrosti i tugovanju. U spomenutoj šali dekonstrukcija empatije znači ‘pad’ ideala, sličan šali s korom banane. Želimo vjerovati kako su ljudi duboko empatični i međusobno povezani. Drugim riječima, moramo misliti kako smo značajni, a spoznaja vlastite beznačajnosti jest razočaranje koje stvara traumu.
Ako mislimo kako smo prerasli tu ‘idealizaciju’, to je često znak kako idealizaciju potiskujemo ili poričemo.

Mudrost, odnosno, spoznaju kako svijetu nedostaje empatije i povezanosti, nije moguće ostvariti bez humora koji se dijeli s okolinom. Kako je to zapravo oblik empatije govorimo o – paradoksu.

Možda se upravo zato i znanost psihoanalize, taj bolni susret s realnim, mogla razviti jedino u židovskom okruženju. Duboki uvid u prirodu ljudskog bića i njegovih ograničenja, traži osobnost koja je u stanju prihvatiti i odreagirati intenzivne afekte koji se pri tome pokreću. Bez humora to nije moguće.


Što je humor?

Ljutnja je naša potreba da uništimo izvor frustracije, izvor razočaranja. Tada se aktiviraju organi našeg tijela kojima je cilj uništiti “sabotera”. Ti su ‘organi’ zapravo mišići kojima utječemo i mijenjamo svijet oko sebe.

Tako su zubi kod većine živih bića, pa i kod čovjeka, instrument kojima uništavamo svijet. Živo biće, pa i čovjek, pokazivanjem zubi pokazuje svoju destruktivnu namjeru, želju da uništi. Izlaganjem zubi ono pokazuje svoju volju.

No samo kod čovjeka zubi znače zadovoljstvo i sreću. To je smiješak, ‘smajlić’ kojeg svakodnevno šaljemo društvenim mrežama. Tako je pokazivanje zubi znak zadovoljstva.

Životinje se ne smiju. Kod njih su zubi znak bijesa, posvemašnje destrukcije. Znak da Drugog treba uništiti ovdje i sada. Ljudsko biće može osjetiti ljutnju bez potrebe da svoje afekte ostvari. Svoju ljutnju on može sadržavati na simboličkoj razini, dok životinja simbole ne poznaje.
Zato kažemo kako je smijeh vrhunac sadržavanja ljutnje. Od svoje destrukcije nismo odustali, ne moramo je skrivati, a opet nitko neće stradati. Možemo reći – Vuk je sit, a koza cijela!
Humor je zaista vrhunac mudrosti.

Oblici humora poput cinizma, sarkazma i ironije nisu posve neutralizirani već sadržavaju tragove agresije, po Freudu oralnog ili analnog libida, ali je i takav humor zreliji od neosviještenog iživljavanja.


Smijeh kao posljedica analize ili njen uzrok

Kohut piše o humoru kao pozitivnoj posljedici analize, no pitamo se, nije li humor nešto više od posljedice? Pitamo se, nije li humor jedan od temeljnih uzroka promjene u osobi? Drugim riječima, treba li analitičar uz neizbježnu empatiju i razumijevanje imati i sposobnost za humor koji uvijek prati empatiju i mudrost? Može li do preobrazbe doći u sterilnoj, neutralnoj, objektivnoj sredini?
Vjerujem kako to nije moguće.

Preobrazba, kako ju Kohut naziva – preobražujuće pounutrenje, uvijek je posljedica spoznaje kako naša fantazija, naše imaginarno, nije realna, kako je od nje potrebno odustati.
Ako osoba do sada nije uspjela spoznati vlastitu konačnost, vlastitu smrtnost i ograničenje, već svjesno ili nesvjesno ustraje u poricanju i potiskivanju velebnih fantazija, razlog tome nije manjak informacija o vlastitoj konačnosti, nedostatak spoznaje smrtnosti, već manjak empatičnog odgovora sredine, često obitelji. Isključivo u svijetu s kojim možemo dijeliti naše afekte, afekti smiju postojati. Samo u okolini koja prihvaća našu ljutnju ona se može preobraziti u humor. U obitelji koja poznaje humor, u kojoj je dozvoljen zajednički smijeh, nije potrebno svoju osobnost organizirati oko velebnih fantazija, već se od fantazija smije odustati i preobraziti ih u smijeh.


Humor u analizi

Slično tome, u terapiji u kojoj je analitičar neutralan, “objektivan”, gdje ne smije i ne može dijeliti svoje afekte s klijentom, klijent svoje afekte neće pokrenuti. U sterilnoj atmosferi, klijentu je dozvoljeno jedino poistovjećivanje, identifikacija s analitičarem. Takva je klasična psihoanaliza Sigmunda Freuda, gdje klijent uopće i ne vidi lice s kojim razgovara jer analitičar sjedi izvan vidnog polja. Klijentu jedino ostaje mogućnost poistovjećivanja, identifikacije s likom Freuda, boga-oca, i njegovom metafizikom. Nova, postmoderna psihoanaliza znači pomak od metafizike prema fenomenologiji, od epistemologije, vještine znanja, do ontologije, vještine bivanja. Naravno, to je uvijek ‘bivanje sa’, pri čemu je taj Drugi s kojim bivamo, s nama afektivno usklađen. (Attunement)
Usklađenost uvijek dolazi prije tumačenja, prije interpretacije.

Ukratko – tumačenje nije dovoljno ako ne otvara prostor razmjene afekata.

Postmoderna psihoanaliza svjesna je kako se osobnost strukturira i oblikuje uzajamnim utjecajem i dijalogom dvaju perspektiva, kako je ideja terapeutske neutralnosti i objektivnosti – veliki mit. Analitičar bez smisla za humor ne može prepoznati, prihvatiti i odreagirati klijentove afekte. Tada ne postoji prostor u kojem ljutnja i destrukcija mogu obitavati bez opasnosti kritike ili odmazde. Drugim riječima, ne postoji intersubjektivno polje zajedničkih, dijeljenih afekata, što je zapravo naša autentična osobnost.

Na kraju, još židovskog humora:

‘Jako sam ponosan na svoj zlatni sat! Moj djed, na svojoj samrtnoj postelji, prodao mi je taj sat!’
Woody Allen

Vladimir Nemet

____

Vaša ocjena:

4.8 / 5. 6

We are sorry that this post was not useful for you!

Let us improve this post!

Tell us how we can improve this post?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

eight + 9 =