Fenomenologija dosade

Filozofija u psihologiji

“Have things ultimately gone so far with us that a profound boredom draws back and forth like a silent fog in the abysses of Dasein?”
Martin Heidegger

Moderno doba često nazivaju i “vremenom industrije”. Kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća obilježen je brojnim novim tehnologijama i bezbrojnim novim tvornicama. U modernom je dobu tehnologija na vrhuncu, kaže se – ljudski duh više ne poznaje granica, danas je sve moguće!

No uz tisuće tvornica koje nepovratno mijenjaju sliku svijeta, prisutan je i drugi oblik industrije, temeljni pokretač razvoja mnogih tehnologija i izuma. To je – industrija zabave, tvornica razonode. Zabava je danas daleko više od ugodnog iskustva opuštenosti i druženja. Danas je ona – smisao života., bez zabave život više nije moguć! Nema sumnje, zabava nas štiti od bolne spoznaje kako svakog trena, svakog časa, naš život može preplaviti dosada, smrtni neprijatelj modernog čovjeka.

Vrijeme i prostor

Osoba koja se ne zabavlja prepuštena je sebi. Ne osjeća se živom već obitava u prostorima praznine, izolacije i očaja, što je za neke i gore od fizičke smrti. Zato su dileri zabave, baš kao i dileri opijuma, danas na vrhuncu moći. Ako je nekada, u predmodernom dobu, religija bila “opijum za narod”, danas je to – zabava. Sport, računalne igre, popularni mediji, često su jedini način da se strukturiraju prostor i vrijeme. Bez čvrste strukture prostor i vrijeme prestaju biti smislenom cjelinom, život gubi smisao.
Doživljaj se ljudskosti raspada na dijelove.

To bolno iskustvo bivanja na milost i nemilost vremenu koje je zauvijek stalo, prostoru koji se sažeo u točku, toj neizmjernoj praznini, nazivamo – dosada.

Iskustvo bivanja u stanju dosade pomiče granice vremena i prostora. Vrijeme više ne teče, ono stoji. Prostor gubi smisao, sve su udaljenosti jednake, nema ih. To možemo razumjeti kada znamo kako je ljudskost određena upravo granicama vremena i prostora. U stanju dosade, granice se vremena i prostora ruše, budućnost i prošlost ne postoje, postoji samo vječno “sada i ovdje”. Stoga nema nade da će jednom biti bolje. Nema nikoga tko bi nas vidio, a neće ga nikada ni biti.

Doživljaj dosade možemo opisati riječima – Ne može se ništa učiniti, a i da se može – čemu? Opažamo kako tom neugodom stanju nedostaju tri temeljna iskustva koja životu daju vitalnost;
– nedostaje iskustvo postojanja značajnog Drugog
– nedostaje doživljaj postojanja vlastite autentične egzistencije
– nedostaje iskustvo moje namjere prema Drugome.

Što povezuje ta tri doživljaja, odnosno, što je zajedničko njihovoj odsutnosti?

Kartezijanski dualizam

Kao što znamo, filozofija dualizma, kartezijanska metafizika, po kojoj sam Ja zauvijek odvojen od Ti, postavlja granice između Mene i Svijeta, i stoga istovremeno poriče Moju namjeru prema Tebi. To je metafizika kartezijanske perspektive, perspektiva radikalne izolacije Mene i Drugog. Kako sebe mogu odrediti i bez svijeta i bez Drugog, barem prividno, moja potreba za Drugim pomalo nestaje.

Ukratko, epidemija dosade modernog doba počinje idejom kartezijanskog dualizma po kojoj je čovjek zatvoren u sebe, u svoje misli i svoju glavu, i kao takav nikada ne može zaista dotaknuti Svijet i Dugoga. Industrija zabave tako postaje psihološka obrana, to je nadomjestak, kompenzacija za manjak susreta s Drugim. Ona privremeno “liječi” psihološku bol, i kao takva stječe značaj opijuma ili religije, snažnih psiholoških obrana kojima se nastoji sačuvati cjelovitost.

(Nekada morfij ili opijum, danas stotine različitih psihofarmaka koje mnogi povremeno ili stalno uzimaju.)

Ideja filozofa René Descartesa, koji se još u sedamnaestom stoljeću dosjetio kako se osobnost može odrediti sama po sebi, kao čista misao, odvojena od svijeta i drugih ljudi, danas je na svom vrhuncu. Misao, razum, cogito, određuju naše doba kao – Age of Reason, doba znanosti. Na žalost, doba znanosti istovremeno je vrijeme usamljenosti, vrijeme odvojenosti, vrijeme emotivne praznine.

No pitam se, koliko je zaista Descartes “kriv” za prazninu modernizma? Nije li njegova ideja ipak samo posljedica ondašnjeg duha vremena, konteksta u kojem je obitavao. Njegovu “modernu filozofiju” po kojoj “mislim dakle postojim, izvan svijeta”, vidim kao vrhunac bivanja u kontekstu svog vremena. Duh vremena koji je prevladavao tada, a koja prevladava i danas, jest – religija. To je temelj dualizma Tijelo – Duša, po kojoj “duša” postoji i bez tijela, čak i nakon smrti tijela. Pored toga to je uzrok dualizma Ja – Svijet, po čemu svoju osobnost mogu odrediti i bez svijeta, i bez Drugog.

Vjerujem kako religija, odnosno, perspektiva prema svijetu u kojoj moje namjere i želje usmjerene prema Drugome postaju – “grijeh”, mora stvoriti filozofiju u kojoj smo odvojeni od vlastitog tijela, baš kao što smo odvojeni i od drugog čovjeka. Tako je ideja religije upravo suprotna ideji filozofije fenomenologije i egzistencijalizma po kojoj je svijest određena doživljajem bivanja u svijetu.

Religija kao psihološka obrana

Religiju je Freud odredio kao psihološku obranu kojom dijete nastoji, po svaku cijenu, zadržati iskustvo jedinstva s roditeljem. Ako treba, dijete će se prilagoditi, odreći svih temeljnih afekata, čak i doživljaja vlastitog tijela, samo da iluziju stapanja ne prekine. Stoga kršćanstvo, kao i sve druge religije, temeljni problem u ostvarenju ekstaze jedinstva s Ocem vidi u – vlastitoj volji ili namjeri. Iskustvo vlastite namjere, kažu teolozi, stvara pukotinu u simbiozi dijete – roditelj, i stoga je zabranjeno, to je “smrtni grijeh”. Tek kada dijete to “zabranjeno iskustvo” nekako “pročisti”, kada se oslobodi vlastite volje, tek je tada spremno za stapanje sa Svemoćnim Ocem, za ulazak u “carstvo nebesko”.

Kao što znamo, tek u kršćanstvu autentični afekti vezani uz namjeru, volju, intenciju, stječu negativan prizvuk. Od sada ih nazivaju – “ljutnja”. U pred kršćanskom dobu tu je autentičnu volju za promjenom svijeta Homer zvao – Thymos. To je božanska inspiracija koju posjeduju samo grčki junaci i heroji. No dvije tisuće godina potiskivanja i poricanja Thymosa, ubilo je svaku namjeru i afekt. Ljutnja više nikada neće biti ravnopravnim afektom.

Iz te perspektive religiju možemo označiti kao područje prevlasti tri doživljaja;
– radikalni nedostatak iskustva postojanja drugog čovjeka, značajnog Drugog
– radikalni nedostatak iskustva namjere prema drugom čovjeku
– vjera u postojanje Svemoćnog oca kojom se nastoji nadoknaditi praznina uslijed manjka prva dva iskustva.

To je osnova iskustva dosade – Prema drugome ne smijem željeti ništa, a ionako mi nije važan.

Epidemija dosade

Zato se pitam, tko je stvorio “epidemiju dosade”, tu navalu praznine? Kartezijanski dualizam modernog doba po kojem Drugi nije značajan ili perspektiva religije, po kojoj Drugog ne smijemo “htjeti”? Drugim riječima, pitam se što čini ljudsku svijest? Je li to moje iskustvo postojanja Drugoga, ili je to moj doživljaj namjere, volje ili ljutnje prema njemu?

Vjerujem kako tek filozofi postmodernizma; Brentano, Husserl, Heidegger, Levinas, Gadamer, Buber, Derrida i drugi, mogu dati odgovor na to pitanje.Njihov odgovor glasi – Doživljajem vlastite namjere ja stvaram iskustvo egzistencije Drugog, doživljajem egzistencije Drugog pokrećem vlastitu namjeru.

Na pitanje – Što dolazi prije, Drugi ili moja namjera prema njemu?, odgovor glasi – oni dolaze zajedno, uzajamno se određuju, nerazdvojni su.
Sve je drugo metafizika.

Svijet kao namjera

Ukratko, moj doživljaj drugog čovjeka uvijek je iskustvo moje namjere prema njemu. Kada potisnem namjeru, Drugog ostavljam bez vlastite subjektivnosti, bez značaja, bez ljudskosti. Tada mi ostaje tek površna, dosadna slika Drugog. To je dosada.

Heidegger stoga svoju filozofiju temelji na iskustvu Drugog koji je “u mojoj ruci”, s kojim želim nešto učiniti. Drugi koji je tek “pri ruci”, s kojim nemam iskustvo namjere, koji je od mene odvojen, ostaje pri tome ispražnjen ljudskog sadržaja. Drugog ne mogu doživjeti sa udaljenosti, neutralno, “znanstveno”.
Ljudski duh kojeg otkrivam u Drugome, moje je iskustvo namjere koja se pokreće tek u blizini drugog čovjeka. Ta se namjera neće pokrenuti prema svijetu minerala, svijetu bilja ili svijetu životinja. Stvari se uništavaju, biljke venu, životinje ugibaju, samo čovjek umire.
Samo čovjeka možemo ubiti.

Iskustvo dosade, prema tome, nije posljedica gubitka vjere u Svemoćnog Oca ili patrijarha, kao što propovijeda crkva, već je to posljedica neempatične sredine u kojoj su autentični afekti “negativni”, stoga zabranjeni ili se ne prepoznaju.

Možemo se upitati, postoji li iskustvo dosade u psihozi? Ako psihozu odredimo kao psihološku obranu kojoj je smisao održati fantaziju stopljenosti i jedinstva s Roditeljem, tada u psihozi dosade nema. Zato se stanje dosade može istog trena prekinuti ako odlučimo pokrenuti fantaziju jedinstva s Apsolutom. No to nije zrelo rješenje problema dosade.

Zrelo rješenje problema dosade glasi – Dosada prestaje kada su moji afekti prepoznati i prihvaćeni.
Na žalost, taj drugi, zreli način za izlazak iz stanja dosade kroz razmjenu afekata sa svijetom, ne ovisi o meni već o empatiji svijeta. Ne mogu se sam prepoznati ni prihvatiti. Jedino što mogu učiniti jest naći sredinu s više empatije za moje doživljaje.

Ukratko, iskustvo dosade nije posljedica moje nesposobnosti da vidim Drugog, već je to posljedica stvarnog nedostatka Drugog, kojeg fizički ili emotivno – nema. Problem nije u nama, već u svijetu, kao što je to među prvima primjetio psihijatar – egzistencijalist R. D. Laing.

Dosada i ljutnja

Kada me smijem utjecati na svijet, jer svijet moju volju ne dopušta, nema imena za nju ili je ne vidi, preostaje mi samo – utjecati na sebe. Ako ne smijem mijenjati svijet, ostaje mi – promjena vlastitog duha i tijela. Usamljeno dijete, ostavljeno po strani, doživljava dosadu na psihotičnoj razini. Njegove se granice između stvarnosti i mašte pomalo ruše. Temeljni je afekt tog stanja radikalne neempatije – ljutnja, čiji je smisao održati dijete živim, vitalnim, u realnosti. Dok se ljuti na svoje bešćutne roditelje dijete još uvijek ostaje s ove strane realnog. No kako je ljutnja redovito obojena negativno, dijete neće pokrenuti destruktivne namjere. Stoga će ono, kako bi sačuvalo zdravi razum, destrukciju okrenuti prema unutra, prema sebi. Takvo usamljeno dijete često ćemo naći kako lupa glavom u zid, kako grize usnice ili prste do krvi. Možda ćemo otkriti i druge tragove samoozljeđivanja kojima se čuva od “radikalne dosade”. Kasnije će možda otkriti kako se može samoozlijediti na društveno prihvaćeni način kroz piercing ili tetovažu. Možda tzv. ekstremnim sportovima ili ekstremnim fitnessom, gdje se ljutnja opet okreće prema unutra. Sve su to oblici i preobražaji tzv. alexithymije, nemogućnosti dijeljenja afekta sa svijetom.

Lijek za dosadu

Stoga “lijek” za dosadu vidim u prepoznavanju i prihvaćanju namjere prema Drugome. No dvije tisuće godina perspektive u kojoj je autentična namjera označena kao “ljutnja”, a ljutnja kao “grijeh”, ne može se ispraviti preko noći.

Tako je Freud svojim klijentima nastojao pomoći okruženjem u kojem se namjera, tzv. libido, ne potiskuje i ne poriče. No čak je i on vjerovao kako osoba “ima”, kako “posjeduje” svoje namjere, kao da su namjere stvar ili entitet, što je – metafizika. Freud nije spoznao kako autentično sebstvo i svijest čine upravo – namjere.
Drugim riječima – Čovjek je iskustvo namjere kojeg dijeli sa svijetom. Namjera se ne može odvojiti od svijeta, niti svijet od namjere. Uvijek dolaze zajedno, što je početak filozofije fenomenologije.
(O tome je više pisao Freudov suradnik Alfred Adler koji je svoju inspiraciju našao u filozofiji Fridricha Nietzschea. Filozof Nietzsche jedan je od prvih koji je svijet nastojao osloboditi od dvije tisuće godina srama, poricanja snage i ambicija., tog ropskog mentaliteta koji uništava Thymos.)

Iz te je perspektive i odrastanje polagani razvoj od iskustva stopljenosti i jedinstva s roditeljem, prema iskustvu utjecaja na roditelja. Dijete koje nema utjecaja na roditelja, kojeg roditelj iz nekog razloga “ne vidi”, uvijek se regresijom vraća u stanje jedinstva s roditeljem. Zato često kažemo kako je psihoza, ta iluzija stopljenosti sa svijetom, jedina obrana od života bez iskustva utjecaja, bez iskustva empatije. Društvo u krizi, u kojem pojedinac ne osjeća nikakvu političku moć, u kojem se osjeća bespomoćnim da nešto promjeni, mora se okrenuti religiji kao jedinoj psihološkoj obrani koja štiti od raspada. To je zatvoreni krug, religija koja zabranjuje autentični afekt drži osobu odvojenom od Drugog kako bi jedinu utjehu mogao naći upravo u – religiji.

Rješenje vidim u religiji “običnog čovjeka”, gdje Drugi stječe onaj značaj koji mu pripada, a koji je do sada bio usmjeren prema idealu Svemoćnog Oca. Običan čovjek nije idealan, ograničen je vremenom i prostorom, smrtan je, ali ipak – postoji.
U njegovom društvu nikada nije dosadno!

Vladimir Nemet

____

Vaša ocjena:

4.3 / 5. 7

We are sorry that this post was not useful for you!

Let us improve this post!

Tell us how we can improve this post?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

17 + 19 =