Fenomenologija destrukcije

ožujak 10, 2019

Fenomenologija destrukcije

 

 

 

 

Zadatak je psihoanalize, od svojih početaka prije stotinu godina sve do danas, prepoznati i prihvatiti, odnosno, osvijestiti postojanje “tamne strane” ljudskog bića, kao i prihvatiti postojanje “tamne strane” nama bliskih osoba. To je razina osobnosti za koju Freud i njegovi nasljednici koriste pojmove – thanatos, destrudo ili mortido. Freud navodi i različite probleme vezane uz taj “instinkt smrti”. Tako se destrukcija može potiskivati ili poricati, može se usmjeriti prema van ili prema unutra, može se i ostvariti, iživiti, ili se može sadržavati. Ovo posljednje znak je psihičke zrelosti kada osoba osvijesti svoje destruktivne namjere, usmjeri ih prema drugoj osobi, ali ih ne ostvari.

Ako je zadatak filozofije naučiti čovjeka kako se “umire”, tada je zadatak psihoanalize naučiti čovjeka kako se “ubija”.

Po Freudu i klasičnoj psihoanalizi, sadržavati ljutnju znači postići harmoniju nagona, ostvariti vlastitu “emotivnu ekonomiju”. S druge strane, Nova psihoanaliza u sadržavanju ljutnje vidi put prema susretu s drugom osobom, put prema spoznaji Drugosti.
No bez obzira koju školu psihoanalize slijedimo, destrukcija treba biti osviještena kako bi postala dijelom naše osobnosti. Već je Freud primijetio kako potiskivanje ili poricanje destrukcije, baš kao i njeno iživljavanje, vodi u depresiju, tjeskobu, neurozu ili psihozu. Drugim riječima, bez obzira kojoj razini psihoanalize pripadamo, onoj “kartezijanskoj”, gdje se cjelovitost osobnosti održava ravnotežom urođenih nagona, ili onoj “postkartezijanskoj”, gdje se cjelovitost osobnosti postiže dijalogom sa svijetom, nama značajnim Drugim, u oba je slučaja potrebno prepoznati i prihvatiti vlastitu destruktivnu namjeru, kao i destruktivnu namjeru Drugog.

Pitam se, posjeduje li Drugi vlastite destruktivne namjere ili je to samo projekcija moje destrukcije koju nisam osvijestio i prihvatio? Vjerujem kako je vrlina odrasle osobe prepoznati i prihvatiti destrukciju bliske osobe, roditelja, prijatelja, partnera, ma koliko ta spoznaja plašila. Dijete, u ranoj razvojnoj fazi, još ne može osvijestiti ideju kako se roditelj ljuti, odnosno, kako roditelj posjeduje destruktivne namjere prema djetetu. Veliki je problem kada ni roditelj nije svjestan vlastitih destruktivnih namjera, već ih potiskuje ili poriče, ili još gore, dodjeljuje ih djetetu kao da je ono “kontejner za njegovo smeće”. To dijete, i samo zbunjeno vlastitom ljutnjom, mora sebe vidjeti “lošim” ili “zlim” što može zauvijek zaustaviti proces odrastanja.
Stoga odrastanje vidim kao dugogodišnje verbaliziranje destruktivnih namjera kako bi se destrukcija stavila u jezik i tako dijelila sa svijetom.

Za nastavak teksta potrebno se registrirati ovdje!

Filozofija u psihologiji , , , , , ,
konya escort eskişehir escort izmit escort bursa escort halkalı escort