Dotakni Drugost

Filozofija u psihologiji

Film Matrix, snimljen krajem dvadesetog stoljeća, otvorio je mnoga egzistencijalna pitanja. Temeljno je pitanje – Jesam li zaista živ, koliko je stvaran svijet oko mene?

Svi ponekad sumnjamo u zbiljnost drugih ljudi. Drugi su tada stranci koji nas ne vide i ne razumiju. To je iskustvo egzistencijalne usamljenosti – Ja sam posve sam na ovome svijetu, nikoga nema!
Srećom, to je iskustvo kratkog vijeka, povjerenje u ljude ipak se jednom vrati. No što je s onima koji nemaju povjerenja, onima koji žive u trajnoj egzistencijalnoj samoći? Njima nedostaje dokaz postojanja “još barem jedne duše” u svemiru. U Drugome oni ne vide život pa ni sami nisu posve živi. Kako im pomoći, kako dokazati postojanje Drugog?

Ako je prije stotinu godina cilj psihoanalize bio sloboda misli, želja i osjećaja, danas je taj cilj posve drugačiji. U vrijeme Freuda, smisao je psihoterapije bio osvijestiti, spoznati i osloboditi potisnute nagone da osoba ne bude rob svog vremena, svojih predrasuda, svoje sredine. Potisnuti nagoni osiromašuju osobnost jer samo “slobodne” psihološke “energije” grade snažan ego. Po tome je smisao Freudove psihoanalize – Izgraditi snažni ego koji upravlja nagonima.

Zadatak suvremene psihoanalize s početka dvadeset i prvog stoljeća posve je drugačiji. Sada je smisao psihoanalize – Doživjeti Drugost!
Razlog je tome što sloboda mojih misli, osjećaja i želja ne znači ništa ako nema nikoga da je vidi. Ukratko – Oko ne može vidjeti samo sebe. No Drugost nije dovoljno znati, Drugost treba dotaknuti, treba osjetiti. Rekao bih da drugačiju perspektivu treba opipati, dodirnuti. Tek sam tada zaista siguran da je Drugi zaista živ.

Teže psihološke probleme poput shizofrenije određuju dva fenomena. Prvo, osoba ne poznaje iskustvo Drugosti. Za nju je Drugi slika bez dubine, ljuska bez sadržaja. Tako je ona svedena na riječi i ponašanje, na tijelo bez duše.
Drugo, osoba ne poznaje iskustvo ljutnje, ljutnju ona potiskuje i poriče. Destrukcija je često okrenuta prema unutra kroz autodestrukciju, ili se projicira na vanjski svijet koji tada postaje neprijateljski i opasan, kroz paranoju. Sadržavati ljutnju, uživati u njoj, dijeliti je sa svijetom putem riječi i jezika nije moguće.

Pitam se – Nije li zbiljnost Drugoga određena mojom destruktivnom namjerom prema njemu? Zašto se poricanjem i potiskivanjem moje destrukcije Drugi pretvara u sliku, u ljusku? Koliko moja pasivnost Drugome oduzima njegovu zbiljnost te je on sada moja fantazija, duh bez tijela?

Zbiljnost svijeta objekata i stvari

Filozofi Dilthey i Heidegger na svoj način tumače iskustvo svijeta i stvari. Objekti, kažu oni, postaju stvarni tek kada ih uzmemo u ruke i kad ih koristimo. Objekt može biti vidljiv s udaljenosti, mogu ga proučiti pod lećom mikroskopa ili teleskopa, ali za mene on postaje zbiljan tek kad ga uzmem u ruke, kad ga dotaknem.
Tek rukama ja otkrivam kako se i koliko objekt opire mojoj volji. Objekt se uvijek opire namjeri, on uvijek pokazuje svoju “volju”. Na primjer, čekić ima svoju masu, težinu i tvrdoću. Da ga pomaknem moram uložiti napor. Taj je napor uvijek tjelesni napor, određen inercijom objekta, njegovim otporom da mi se prilagodi. Tjelesni napor kojeg ulažem da smrvim “volju objekta”, dokaz je materijalnog postojanja objekta. Taj je predmet za mene realan, zbiljan, on se “materijalizirao”.

No što je s drugom osobom? Osoba je za mene neki puta objekt, a neki puta subjekt. Inercija, masa, težina njenog tijela dokaz je njenog postojanja kao objekta, kao stvari. No kako ću dokazati njenu subjektivnost, njenu osobnost? Kako ću znati da je “netko” unutra, odnosno, da je Drugi “čovjek”?
Po filozofu Levinasu, ljudskost Drugog otkriva se kroz njegovo lice.

Svemoćno Lice

Život djeteta započinje poistovjećenjem, identifikacijom sa slikom idealnog roditelja. To je tzv. “ideal parental imago”, slika savršenstva za kojom se čezne cijelog života. Savršenstvo snage i moći cijelog svemira sadržano je u licu roditelja. To je snaga i moć kojom Lice dijelove osobnosti povezuje u cjelinu. Lice je ljepilo za fragmente djeteta, bez njega dijete se raspada. Stapanjem s Licem, uranjanjem u Lice, padom u Lice, dijete i roditelj pomalo se povezuju, postaju cjelinom. Ukratko, dijete živi kroz poistovjećenje s Licem.

No identifikacija, poistovjećenje, ipak nije dovoljno. Idealna roditeljska slika, svemoćno Lice, još uvijek nije Drugi. Heidegger za identifikaciju, poistovjećenje, koristi pojam – pad. Kad se poistovjećujem s Licem, ja u njega – padam. Padom u Lice gubim svoju autentičnost, svoju tjelesnost, svoju zbiljnost. Moja osobnost nije otjelovljena, ja živim izvan vremena i prostora, u svijetu mistike i metafizike.

Kako me nema, kako nemam tijela ni volje, volja Lica postaje zapovijed koju moram izvršiti bez pogovora. Ja sam rob, sluga Lica.
Stoga svemoćno Lice treba uljuditi, otjeloviti, dekonstruirati.

Lice Drugoga

U mom pokušaju da dekonstruiram, da uništim Lice, opažam sljedeće – Lice se opire mom pokušaju dekonstrukcije!

Lice nije objekt, stvar, ono ne posjeduje masu, težinu, inerciju, no ipak se opire mojim naporima da ga uništim, da ga “smrvim”. Ogromni napor kojeg moram uložiti kako bih dekonstruirao svemoćno Lice, dokaz je njegovog stvarnog postojanja. To nije mentalni napor, moja fantazija ili iluzija. Taj napor osjećam cijelim tijelom, on je u mišićima i kostima. Kroz uništenje otjelovljujem Drugog, on postaje stvaran, tjelesan.

Svako lice pruža drugačiji otpor, svako se lice dekonstruira na svoj način. Lice djeteta ili lice kućnog ljubimca dekonstruira se lako, bez napora. Oni su “simpatični”, uvijek “dobri”, ne opiru se dekonstrukciji. No zato u njima ne otkrivam onu Drugost za kojom čeznem. Lice odrasle osobe, posebno one koja misli drugačije ili kojoj se ne sviđam, dekonstruiram tek uz ogroman napor. To je Drugi koji se beskrajno opire mojoj namjeri da ga “ubijem”. No baš je to onaj Drugi za kojim čeznem, kojeg trebam.

Kako kaže Winnicott – Dok te u svojoj fantaziji ubijam, ja te zapravo volim!

Objekt i subjekt

To čini razliku između svijeta objekata i svijeta subjekata. Objekte, minerale i biljke, mogu dekonstruirati bez napora, dok Lice traži neizreciv napor. Točno je reći i kako – Objekte “uništavam”, dok ljude “ubijam”.
Što sa životinjama? Životinje su “prijelazni objekt” između svijeta stvari i ljudi. U nekima od njih otkrivam Lice, dok u drugima Lica ne vidim. U životinjama kojima se hranim većinom ne otkrivam svijest, stoga one ne “umiru” već “ugibaju”. S druge strane, u psu, mom ljubimcu, vidim svijest, on “umire”. Kinezi u psu svijest ne vide, za njih on “ugiba”. Za Indijca je krava “umrla”, on je žaluje, dok je za mene ona samo “uginula”.

Dekonstrukcija lica fizički je napor kao i vožnja bicikla ili borba s bijesnim psom. Taj je napor u tijelu, osjećam ga čitavim bićem. Time Drugi nije više “izvan” mene, on je sada “unutra”, ja sam ga – “pounutrio”. Iskustvo pounutrenja Kohutu označava završetak procesa odrastanja. Slika svemoćnog roditelja preobrazila se u tjelesno iskustvo drugog čovjeka. Imaginarno se preobrazilo u realno, zbiljno, a fantazija se preobrazila u opipljivo, tjelesno.

Sedam milijardi lica

Na svijetu je sedam milijardi Lica, kako ih sva pounutriti?
Iako je svako Lice drugačije, na drugačiji se način opire uništenju, ono što se krije iza maske uvijek je isto. Iza različitih maski uvijek se krije jedan i isti – Ti. Po tome je svaki Drugi uvijek – Ti, a moje znanje o njemu samo je predrasuda, metafizika. Drugim riječima – Dovoljno je dotaknuti jednu osobu da ih uzmem sve!

Međutim, taj prvi “čovjek”, taj prvi “Ti”, mora dozvoliti da mu skinem masku, mora dopustiti da ga dekonstruiram. Roditelj bi trebao pomoći svom djetetu u odrastanju. No ako se nastavi “mistificirati”, ako ne prepozna i ne prihvati pokušaje dekonstrukcije, dijete će ostatak života bivati u svijetu maski, u prostoru metafizike. Ipak, u djetinjstvu započet i nikada dovršen proces dekonstrukcije može se nastaviti i dovršiti – psihoterapijom. Tada je analitičar taj “prvi” Drugi, kojeg se može i smije dotaknuti. Klijent pomalo otkriva kako sve što “zna” o analitičaru – nije točno. No iz kaosa pomalo izranja nepogrešiv doživljaj analitičarevog “Ti”. On je ključ za ostalih sedam milijardi lica. To je snaga fenomenologije!

Time se potvrđuju riječi filozofa Martina Bubera – Svijet ne možemo spoznati, ali ga možemo zagrliti, tako da zagrlimo jedno od njegovih bića!

Drugog se zaista može dotaknuti.

Vladimir Nemet

____

Vaša ocjena:

4.4 / 5. 5

We are sorry that this post was not useful for you!

Let us improve this post!

Tell us how we can improve this post?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

nineteen + 3 =