Winnicott i Heidegger o destrukciji

veljača 10, 2018

Winnicott i Heidegger o destrukciji

 

 

 

Psihoanaliza s tradicijom od stotinu godina može u malom ilustrirati razvoj moderne filozofije koja traje gotovo pola tisućljeća. Razvoj moderne filozofije od sedamnaestog stoljeća do danas vidimo u njenom kretanju od vještine spoznavanja, epistemologije, prema vještini bivanja, ontologiji. Put filozofije od Descartesa do Heideggera, sličan je putu psihoanalize od Freudove teorije odvojenih, izoliranih nagona do Kohutove teorije o zajedništvu subjekta i objekta, intersubjektivnom polju. Na tom putu od izoliranih nagona prema intersubjektivnosti gotovo pola stoljeća psihoanalize ispunjeno je tzv. teorijom objektnih odnosa. Vjerujemo kako teorija objektnih odnosa odgovara onome što nazivamo “skandalom filozofije”.

Krajem osamnaestog stoljeća filozof Immanuel Kant kaže – Pravi je skandal da nakon nekoliko tisuća godina filozofije još uvijek ne možemo dokazati postojanje vanjskog svijeta već to ostavljamo vjeri. Mi u vanjski svijet ili vjerujemo ili ne. Drugi je veliki filozof koji je pokušao ispraviti taj nedostatak filozofije, od njenih početaka do danas, Martin Heidegger. On je svoj projekt usmjerio u pravcu u kojem je potraga za dokazom o vanjskom svijetu besmislena. Čitava je njegova filozofija pokušaj da uništi svaki tračak dualizma i sumnje u vanjski svijet. Kao što znamo, Heidegger se nastavlja na tradiciju Franza Brentana koji kaže kako je svaka naša misao uvijek misao o nečemu, i na filozofiju Edmunda Husserla koji kaže kako je svaki doživljaj, svako iskustvo, uvijek iskustvo vanjskog svijeta. Tako u filozofiji fenomenologije i egzistencijalizma vanjski svijet nije potrebno dokazivati, sam je život dokaz postojanja svijeta oko nas. Prema tome, Descartesova tvrdnja – Mislim, dakle postojim!, treba izgledati – Mislim, dakle postojim u svijetu!

Zanimljivo je kako su filozofi do Heideggera pokušavali dokazati postojanje svijeta, dok im postojanje ljudi nije bilo važno. To možemo razumjeti pošto su do sedamnaestog stoljeća obitavali u svijetu misticizma, a nakon toga u svijetu metafizike. U svijetu misticizma sebe su određivali kroz odnos s bogom, a u doba racionalnosti i empirizma, u doba razuma, kroz odnos sa znanosti. Drugim riječima, do Heideggera bilo je moguće odrediti svoju osobnost izvan ljudskog svijeta, ali nakon njegove knjige Bitak i vrijeme to više nije moguće.

 

Skandal u psihoanalizi

Slično filozofiji, skandal postoji i u svijetu psihoanalize. Sve do psihologije Heinza Kohuta vjerovalo se kako drugi ljudi služe samo za tzv. “regulaciju napetosti”, pri čemu, je osobnost prisutna i bez drugih.

Ipak, psihoanaliza je uvijek nastojala, na svoj način, iz kartezijanske perspektive, uklopiti svijest o potrebi za drugima u svoju teoriju. Kako nije moguće povezati epistemologiju i ontologiju, znanje i doživljaj, simboličku i proceduralnu razinu spoznaje, niti jedna psihoanalitička teorija nije dugog vijeka. Danas je npr. veoma popularna teorija “mentalne reprezentacije” psihologa Petera Fonagya. Po njemu, psihički problemi nastaju ako osoba ne posjeduje mentalnu reprezentaciju druge osobe. Iako je prošlo stotinu godina od Husserla i Heideggera koji su odavno dokazali kako ne postoje nikakve “mentalne reprezentacije” svijeta ili ljudi, ova se teorija često spominje i koristi. (Kao što već znamo, osoba ne može imati predodžbu objekta jer i ne postoji objekt odvojen od subjekta.)

Takva je i tzv. relacionistička psihologija koja u prvi plan stavlja relaciju, odnos, subjekta i objekta. Tako psiholozi Thomas Ogden i Jessica Benjamin tvrde kako subjekt i objekt, npr. terapeut i klijent ulaze u odnos koji stvara tzv. analitičkog trećeg, virtualnu strukturu koja sadržava i terapeuta i klijenta i njihove afekte, misli i osobnosti. To je svakako najveći pothvat kartezijanske psihologije u njenom pokušaju da zaobiđu ograničenja metafizike dualizma subjekta i objekta.

 

Donald Winnicott

Britanski dječji psihoanalitičar Donald Winnicott djelovao je nakon Drugog svjetskog rata u londonskoj klinici Tavistock s Melanie Klein, Ronaldom Laingom, Wilfredom Bionom, Johnom Bowlbijem, Annom Freud i drugim poznatim psihoanalitičarima tog vremena. Nama je Winnicott zanimljiv jer je prvi primijetio kako svi psihološki problemi, kod odraslih i kod djece, nastaju kada čovjek nema uvjerljivi dokaz postojanja druge osobe. Tako u svom tekstu iz 1969. godine – “The use of an object” Winnicott opisuje strategije koje dijete koristi kako bi se uvjerilo u stvarno postojanje svoje majke. Po Winnicottu, dijete od trenutka svog rođenja majku vidi kao produžetak svoje osobnosti, dijete i majka su jedno. Kako su jedno, dijete majku ne može upotrijebiti za svoje potrebe poput organizacije osobnosti, utjehu, smanjenje napetosti, i druge. Iako je jedno s majkom, takvo dijete nema koristi od nje. Po Winnicottu, dijete nije sigurno koliko je majka njegova projekcija, njegov produžetak, a koliko je stvarna osoba. Ono je zatvoreno u svom narcističkom, solipsističkom svemiru iz kojeg nema izlaza. Narcizam tako postaje oblikom posvemašnje usamljenosti kod kojeg se osoba nema za što uhvatiti, nema nikoga tko bi organizirao iskustva u jednu cjelinu i dao im smisao.

Po Winnicottu, jedino što dijete može učiniti jest pokušati uništiti svoju majku. Ako majka preživi njegovu destrukciju tada ona nije plod njegove mašte, projekcija njegovih fantazija. Ona je stvarna! Stoga dijete mora usmjeriti svoje “ubilačke namjere” prema majci, mora je nastojati uništiti. Samo majka koja preživi namjeru ubojstva svoga djeteta postaje stvarnom osobom, ljudskim bićem, u suprotnom, ona je duhovno biće, anđeo ili sablast.
Po Winnicottu, proces uljuđivanja, otjelovljenja, teče ovako: 1. Dijete je jedno s majkom, 2. Majka pomalo otkriva svoju drugost, 3. Dijete uništava majku, 4. Majka preživi destrukciju, 5. Dijete koristi majku

Preživjeti destrukciju za majku znači prepoznati i prihvatiti afekte svog djeteta bez moraliziranja i bez odmazde. Moraliziranje i odmazda uvijek su kazna za dječje destruktivne fantazije, znak da ih se dijete treba odreći. Takvo odricanje, potiskivanje ili poricanje negativnih osjećaja, znači patološku prilagodbu djeteta. (Kao što znamo, živimo u društvu u kojem još uvijek postoje “negativni afekti”, u kojem još uvijek treba biti “dobar”. Mediji su prepuni savjeta kako se riješiti “negativnih” afekata, kako se “pročistiti”. Tako se stresa, odnosno, potisnute destrukcije, navodno možemo osloboditi kroz meditaciju, mindfulness, yogu i slično. No pri tome se zaboravlja kako se s vodom iz korita baca i dijete. Biti slobodan od destrukcije znači izgubiti jedini alat kojim dolazimo do druge osobe.)

Ukratko, putem destruktivnih fantazija dijete otkriva stvarnu, ljudsku majku, pri čemu se i samo uljuđuje. Prije destrukcije majka je bila samo slika, simbol majke, anđeo ili sablast, baš kao što je i osobnost djeteta bila lažna. Po Winnicottu, destrukcija je jedini put od lažne prema stvarnoj osobnosti.

 

Martin Heidegger

Po Heideggeru, put od lažne prema stvarnoj osobnosti, odnosno, put od neautentičnog bivanja u svijetu prema onom autentičnom, nastaje kada svijet uzmemo u svoje ruke. Jedino je “svijet u našim rukama” onaj pravi, stvarni svijet. Svijet kojeg samo promatramo s udaljenosti ne možemo doživjeti stvarnim. Kako tada nemamo dokaz njegovog stvarnog postojanja, ne možemo ga koristiti za svoje potrebe. Ako kažemo da je temeljna funkcija svijeta da na okupu drži naša iskustva kako bi ostvarili doživljaj cjelovitosti, gestalt, možemo reći kako je život u “svijetu duhova” uvijek na pragu raspada.

Heideggerov pojam “pri ruci” ili “naizgled” upotrebljava znanstvenik ili teoretičar dok promatra ili mjeri svijet. Znanstvenika ne zanima njegova povijest i bivanje. Tu perspektivu Heidegger naziva neutralnim prostorom bez određenog raspoloženja i subjektivnosti.

Perspektiva “naizgled” ili “pri ruci” kojom nam se svijet otkriva, nije ona izvorna, primordijalna istina svijeta (Aletheia). To je tek sekundarna istina, ona koja nastaje raspadom i razočaranjem. Na primjer, kada se čekić slomi nije više upotrebljiv, mi ga doživljavamo stranim objektom s kojim više nismo povezani. S druge strane, čekić upotrebljavamo bez teoretiziranja, bez razmišljanja. Kada nam je u ruci s njime postajemo jedno, dualizam ruka – čekić nestaje. Po Heideggeru iskustvo “u ruci” je primordijalno iskustvo, dok je pojam “pri ruci” tek sekundarno. Bitak možemo otkriti jedino kroz svakodnevni život u svijetu koji nam je blizak, kojeg dodirujemo. U svijetu dalekom našem iskustvu bitka nema.

(Kao što već znamo, Heidegger tvrdi kako perspektiva “pri ruci” dominira zapadnom filozofijom od Sokrata do danas. Dobar je primjer za to suvremena, kvantna fizika kojom se pokušava objasniti fenomen svijesti. Ne postoji ništa našem iskustvu tako strano poput kvantnih čestica i elektromagnetskih valova. Unatoč tome, veoma je popularan pokušaj da se čovjeka odredi izvan svakodnevnog, opipljivog života. Dasein, svijest i život ne čine atomske čestice ni elektromagnetski valovi.)

Kao što Heidegger destrukciju metafizike vidi u pomaku od perspektive “pri ruci” prema perspektivi “u ruci”, tako i Winnicott razvoj osobnosti vidi u pomaku od majke doživljene na “simboličnoj razini” , prema susretu s majkom na “proceduralnoj razini”. Od razine na kojoj “znamo i vidimo” tko je majka, prema razini na kojoj je majka “u našim rukama”. (Freud bi vjerojatno rekao kako nam upravo njegovi Edipalni sukobi brane da majku uzmemo u svoje ruke.)

Ako kažemo da je metafizika “simbolična majka”, tada Heidegger i Winnicott govore istu stvar – moramo uništiti sliku majke, onu koja je “pri ruci” ili “naizgled”, kako bi došli do majke koja je “u našim rukama”. U idealnom svijetu, onom koji nas nije traumatski razočarao već od rođenja, metafizika i mistika ne postoje, tamo smo slobodni od religije i tehnologije, tih fenomena koji razdvajaju. Ljude tamo ne gledamo s udaljenosti, oni nisu daleki našem iskustvu, već smo s njima u bliskom, intimnom odnosu. Nažalost, svi smo bačeni u svijet metafizike i mistike, i moramo učiti dekonstrukciju i destrukciju kako bi jednom ponovo doživjeli stanje zajedništva i ljubavi – Dasein.

 

Winnicott i Heidegger – razlika

Winnicott vjeruje kako je prvo iskustvo majke ono na “simboličnoj razini”, kada je majka doživljena dijelom sebe. No upravo suprotno, mi vjerujemo kako se dijete rađa u svijet bliskih odnosa i igre s majkom gdje prvo iskustvo majke nije simbol ili slika već snažan “visceralni” (tjelesni) doživljaj zajedništva i suradnje. Tek će dijete bez osjećaja zajedništva i bliskosti s majkom doživjeti majku udaljenom od sebe poput simbola ili slike. Tek tada dijete gradi obrane kojima se štiti od manjka empatije. Kao što već znamo, sretno dijete, ono koje uživa u odnosu s majkom, ne mora razviti metafiziku dualnosti subjekta i objekta ni druge binarnosti i hijerarhije. Na žalost, traumatsko razočaranje u majčinu prisutnost redovita je pojava, stoga se i ne čudimo što su metafizika i mistika tako čvrsto ukorijenjene u ljudski duh.

Winnicott je vjerojatno prvi psihoanalitičar koji govori o “upotrebi”, “korištenju” vanjskog svijeta. Nije mu toliko važna spoznaja, mentalna reprezentacija druge osobe, već mu je važno to što želimo s drugom osobom “učiniti”, na koji ćemo je način “upotrijebiti”. Zanimljivo, Winnicott se služi istim pojmom kao i Heidegger – “equipment”. Možemo reći kako Winnicott pripada kartezijanskom svemiru psihologije kojeg je usavršio do samog kraja.

Po Winnicottu, kada dijete jednom uništi majku ono stječe uvid u njenu pravu prirodu. Ono je tada “koristi” jer sada “zna” tko je ona. Vjerujemo kako to nije moguće, dijete nikada nema uvid u unutrašnji svemir svoje majke, ono nikada ne može znati tko je ona. Međutim, dijete pri kraju svog odrastanja otkriva što želi s majkom. Također vjerujemo kako je pogrešno misliti da dijete ikada prestaje “uništavati” majku. Upravo suprotno, smisao je te posljednje razvojne faze djeteta spoznaja kako dijete može i smije “uništavati” majku uvijek i svagdje, bez obzira bila ona “dobra” ili “loša” majka. Točnije, tek se destrukcijom ta binarnost “dobra” i “loša” majka povezuje u cjelinu.

Ukratko, destrukcija se ne prekida nikada, to je proces kojim dijete određuje svoju majku, određuje sebe, te određuje zajednički prostor kojeg majka i dijete dijele – Dasein.

 

Zašto destrukcija?

Po Heideggeru je smisao života, ono što određuje bivanje u svijetu, našu ljudskost – smrt. Jedino kroz spoznaju smrti, našeg ograničenog bivanja u svijetu, čovjek stječe svoju ljudskost, postaje netko, a ne nešto. Pokušaj da se spoznaja smrti potisne ono je što Heidegger naziva “Bijegom pred licem smrti” ili bijegom od vlastite autentičnosti. (Drugim riječima – osoba koja vjeruje kako duša nikada ne umire već sada nije posve živa.)

Stvari ne umiru već bivaju uništene. Životinje ne umiru već ugibaju. Jedino je čovjek mrtav i već sada umire. Možemo reći kako drugu osobu možemo doživjeti samo kroz njenu smrtnost. Kada aktivno spoznajemo tuđu smrtnost tu osobu tada – “ubijamo”. Osoba koju ne možemo “ubiti” za nas je samo slika.
Bez čina destrukcije drugi je čovjek nešto, a ne netko.

Zanimljivo je vidjeti kako je dovoljno “ubijati” samo jednu osobu, nije potrebno “ubijati” čitav svijet. Uslijed fenomena prijenosa ili transfera ta se aktivnost, kada je pokrenemo prema jednoj osobi, odmah prenosi na ostatak društva.
Kada “ubijamo” jednu osobu tada volimo čitav svijet!

Možda je još jedan skandal našeg društva što još uvijek dijelimo doživljaje, afekte i osjećaje, na pozitivne i negativne. (Destruktivne fantazije oduvijek su zabranjene i bojimo se kako će to potrajati do kraja civilizacije.)
Na žalost, mnogima je proces dekonstrukcije, uljuđivanja, pretežak. Oni su zauvijek zarobljeni u svijetu simbola, između njih i stvarnog svijeta postavlja se stakleni zid. Kao što znamo, brojni su razlozi koji brane pristup fantaziji destrukcije.
U svojoj stopljenosti s majkom dijete vjeruje kako majka zna sve njegove “negativne” fantazije i afekte – majka posjeduje “rendgenski vid”. Njegov je najveći strah da će biti odbačeno i ostavljeno samo, kada majka otkrije koliko je “loše”. Drugi je strah njegova vjera u vlastitu omnipotenciju. Takvo dijete ili odrasla osoba vjeruje kako su misli i fantazije oblik energije koje mogu uništiti svijet. Ono će svoje misli i fantazije morati potiskivati u strahu da zaista ne uništi blisku osobu te se opet osami.

 

Tugovanje i žalovanje

No, mi vjerujemo kako postoji jedan veći razlog za potiskivanje osjećaja i afekata. Uspješna destrukcija majke znači smrt njene slike koju treba oplakati. Naše društvo ne pruža nam gotovo nikakvu ili veoma malu priliku da proradimo vlastito tugovanje i žalovanje. Kao što već znamo, jedino oplakana i sahranjena “slika majke” znači njenu realnu smrt. Bez tugovanja i žalovanja sliku savršene majke nije moguće uništiti. Nije dovoljno pokrenuti vlastite destruktivne fantazije, treba biti spreman na ono što poslije njih dolazi. Svi znamo za osobe koje se neprestano ljute, a svejedno emotivno ne napreduju i ne odrastaju. Unatoč svojoj ljutnji, oni i dalje ostaju zarobljenici svog dječjeg svemira jer i dalje nemaju dokaz postojanja drugog ljudskog bića. Stoga ljutnja i žalovanje uvijek trebaju doći skupa. U našem se, još uvijek patrijarhalnom društvu, osjećaji dijele na binarne opozicije muško-žensko, pri čemu muškarcu pripada afekt ljutnje, dok ženi pripada afekt tuge. Također, muškarcu tuga nije dozvoljena, dok se žena ne smije ljutiti. Sve dok postoje takve binarne opozicije i hijerarhija osjećaja, ne možemo očekivati njihovo povezivanje u jednu cjelinu.

Ljutnja bez tuge ne ostvaruje svoj cilj baš kao što i žalost bez destrukcije ne dopire daleko. Kao što kaže Winnicott – Ne volim sentimentalnost jer ne ostavlja mjesta ljutnji.

Ako želimo tugovati za drugom osobom, ako želimo osjetiti sućut zbog njene ograničenosti i njene smrtnosti, nije dovoljno da osoba umre. Čak ni tada mi često nećemo prihvatiti njenu smrtnost već moramo vjerovati kako se njen život možda nastavlja na nekom drugom planu.

Tako možemo reći i sljedeće – Možemo žalovati samo onu osobu koju “ubijamo” vlastitim rukama!

 

Vladimir Nemet

 

 

 

Ocijeni:
Filozofija u psihologiji , , , , , ,

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.