Wilhelm Reich – redukcija, reifikacija, racionalizacija

travanj 13, 2018

Wilhelm Reich – redukcija, reifikacija, racionalizacija

 

 

 

Autor ovog teksta još se uvijek može prisjetiti s kakvim je oduševljenjem otkrio Wilhelma Reicha i njegovu teoriju seksualne energije – Orgona! Bilo je to prije tridesetak godina, u vrijeme prije Interneta, kada je takva knjiga značila bogatstvo. Baš kao i Tesla i Jung, i Reich je posjedovao onu auru karizme koja u oku promatrača pokreće ideale. Posebno one arhaične ideale koje u drugom vide nešto više od ljudskog, biće s posebnim moćima i nadljudskom mudrosti.

Kasnije, dolaskom interneta i boljim uvidom u svijet psihologije i svijet Wilhelma Reicha, uslijedilo je razočaranje. Tužna spoznaja kako se Reichova teorija ne temelji na božanskom uvidu u strukturu vremena i prostora, već na njegovom nesretnom djetinjstvu i neriješenim sukobima koje nikada nije osvijestio. Unatoč tome, razočaranje u Reicha nije uništilo njegovu ljudskost. Nestala je ona božanska, nadljudska idealizacija njegovog lika i djela, ali sačuvala se njegova – cjelovitost. Na mjesto nekadašnje opčinjenosti magičnim, došli su razumijevanje i sućut.
Druženje s Reichom ipak je pomoglo!

 

Pali anđeo psihoanalize

Slično C . G. Jungu, i za psihoanalitičara Wilhelma Reicha možemo reći kako je još jedan “pali anđeo” psihoanalize. Dobar prijatelj S. Freuda, napustio je psihoanalitički pokret kako bi u Americi tražio lijek za ono što je zvao – emotivna kuga. Na vrhuncu svoje karijere bio je popularan i poštovan psihijatar. Njegovi su prijatelji bili Albert Einstein, Saul Bellow, Norman Mailer, Jerome David Salinger, Allen Ginsberg, Jack Kerouac i drugi.

Marksist po uvjerenju, Reich je tvrdio kako do slobode proletarijata ne može doći sve dok radnik ne riješi svoje seksualne neuroze i dok ne postane – orgazmički slobodan. Njegov je “orgonski akumulator “, napravu za koju je Reich tvrdio kako liječi seksualne inhibicije, Woody Allen nazvao – orgazmotron.

Na žalost, pred kraj života Reich je doživljaje, osjećaje i afekte, glavni alat psihoanalize, zamijenio energijama, tvarima i prirodnim znanostima. Možemo reći kako je svoju fenomenologiju sveo na metafiziku. Čovjeka je od “netko” sveo na “nešto”. Simptomi takvog gubitka ljudskosti redovito su psihoza i paranoja. I zaista, ti simptomi nisu mimoišli ni Raicha.

Što je uzrok njegove tragične sudbine?

 

Biografija

Reich je rođen 1897. godine u gradu Dobzau, dijelu tadašnje Austro-Ugarske monarhije, tzv. Galicije. Njegov je otac bio knjigovođa, hladan i nedostupan čovjek, a za majku se govorilo kako je lijepa, ali i pomalo ograničena. U svojoj biografiji Reich kaže kako je prvo seksualno iskustvo imao s četiri godine, sa služavkom s kojom je dijelio krevet. U svojoj jedanaestoj godini započeo je redovite spolne odnose s drugom služavkom, koji su ubrzo postali navikom. U petnaestoj godini otkrio je svijet javnih kuća koje je redovno posjećivao nekoliko godina. Po riječima njegove kćeri, psihijatrice Lore Reich Rubin, Wilhelm je vjerojatno bio žrtva seksualnog zlostavljanja u ranom djetinjstvu, što neki tumače kao razlog njegovog zanimanja za seksualnost i seksualne slobode.

Od malena je imao seksualne fantazije prema svojoj majci, maštao je kako je ona samo njegova. No u četrnaestoj godini na svoj je užas otkrio kako majka ima redovite spolne odnose s njegovim učiteljem. Od toga je dana kriomice slijedio majku i učitelja prema spavaćoj sobi, ispunjen osjećajima srama i ljubomore. Čak se pitao – hoće li ga njih dvoje ubiti ako saznaju da je otkrio njihovu tajnu? Kratko je vrijeme pomišljao prisiliti majku da spava s njim pod prijetnjom da će sve reći ocu. Na kraju je ipak sve rekao ocu, koji je počeo svakodnevno tući i zlostavljati suprugu. Da prekine batine i zlostavljanje, Reichova je majka 1910. godine počinila samoubojstvo. Za tu se tragediju Reich osjećao krivim čitav život. Tih je godina Reich razvio i psorijazu koja se nikada nije povukla. Prvi svjetski rat Reich je proveo na talijanskom bojištu u statusu poručnika imajući četrdesetak ljudi pod svojom komandom.

Nakon završenog studija medicine Reich 1922. godine upoznaje Freuda i počinje se zanimati za psihoanalizu i teoriju seksualnosti. Reich je jedan od najboljih Freudovih studenata i postaje asistentom Psihoanalitičkog društva. Stanuje u Beču, u Berggasse 7, odmah kraj Freuda koji živi u Berggasse 19. Prve klijente uzima u analizu već u svojoj 22. godini. Zaljubljuje se u svoju prvu klijenticu, devetnaestogodišnju Loru Kahn koja ubrzo umire od trovanja krvi, sepse, vjerojatno uslijed neuspjelog pobačaja.
Postaje voditeljem psihoanalitičkog treninga i organizira psihoanalitičke seminare. Od 1927. te godine seminare vodi Fritz Perls koji kasnije, sa ženom Laurom osniva svoju Gestalt terapiju.

Od 1924. godine, Reich se posvećuje istraživanju “orgastičkog potencijala”, sposobnosti organizma da se oslobodi tzv. “karakternog oklopa” i da se prepusti. Freud to Reichovo zanimanje naziva hobijem i pogreškom, dok se Reich brani kako je za ljubav i smisleni život potrebno “osloboditi” sav libido. Po njemu je smisao analize karaktera upravo – orgazmički refleks.
1928. godine postaje članom Austrijske komunističke partije. U Beču otvara šest besplatnih klinika za savjetovanje s ciljem pomoći radnicima i nezaposlenima. Svoj rad Reich naziva Sex-Pol savjetovanje, što je spoj politike, psihoanalize, marksizma i kontracepcije. Klinika ubrzo postaje preplavljena radnicima koji traže pomoć. Uz to osniva i pokretne klinike koje dijele kontracepcijska sredstva i savjete po udaljenim dijelovima grada.
1927. godine Reich izdaje knjigu – Funkcija orgazma i posvećuje ju Freudu. Freud tvrdi kako Reich pojednostavljuje psihoanalizu svodeći je na orgazam.
1929. godine Reich putuje u Sovjetski savez i piše članak – Dijalektički materijalizam i psihoanaliza. U članku povezuje klasnu borbu i proletersku revoluciju sa svojim viđenjem psihoanalize.
Od Freuda se udaljava 1933. godine, a iste ga godine izbacuju i iz Njemačke i Danske komunističke partije. Razlog je tim sukobima Reichov stav oko mladenačkog seksa i pobačaja. Tih godina Reich uvodi i tzv. vegetoterapiju kao suprotnost psihoanalizi. Od svojih klijenata traži da se skinu te ih dodiruje i masira kako bi im oslabio “mišićni oklop”.
1934. godine Reich seli u Norvešku gdje živi pet godina. Posvećuje se istraživanju Freudove ideje libida za kojeg misli da ima električne i biološke temelje. Kupuje osciloskop i spaja ga na svoje prijatelje kako bi izmjerio libidalni potencijal. Otkriva i bione, čestice života koje vidi pod mikroskopom. Znanstvena sredina u Oslu negativno reagira na njegove ideje i nastoje ga protjerati iz zemlje.
1939. godine Reich seli u Ameriku gdje nastavlja svoje pokuse s bionima. Za svog boravka u New Yorku Reich tvrdi kako je otkrio svemirsku energiju, dokaz postojanja libida, i naziva je – orgon. Konstruira tzv. orgonske kaveze koji sakupljaju orgonsku energiju iz zraka. Klijenti u kavezima sjede goli i nekoliko sati. Po Reichu, orgonski kavez liječi tumore i shizofreniju.
1941. godine doživljava strogu kritiku Alberta Einsteina koji nastoji prekinuti svaki odnos s Reichom. Iste ga godine zatvara FBI pod optužbom da je komunist. Sljedeće godine seli u Maine gdje kupuje farmu koju naziva – Orgonon.
1950. godine osniva Mladenački istraživački centar gdje nastoji zaštiti djecu od “mišićnog oklopljivanja” odmah po rođenju. Roditelji ga optužuju za seksualno zlostavljanje i nastoje zabraniti rad centra. Sljedeće godine gradi svoj Cloudbuster, uređaj za kojeg tvrdi da može odblokirati orgonsku energiju iz atmosfere i tako stvoriti kišu.
1954. godine država od Reicha traži da uništi sve orgonske akumulatore, njihove dijelove i literaturu vezanu uz pokuse. Te godine se njegovo i duševno zdravlje naglo kvari. Reich tvrdi kako je planeta Zemlja pod napadom vanzemaljaca koje redovito viđa kako lete iznad njegove farme. Tvrdi da vanzemaljci truju zemljane otrovnom, radioaktivnom vrstom orgona.
1956. godine vlast pali preostale orgonske akumulatore zajedno s Reichovim knjigama – Seksualna revolucija, Analiza karaktera, i Masovna psihologija fašizma. Psihijatar Richard Hubbard, inače sklon Reichu, tvrdi kako Reich ima problema s paranojom, grandioznim fantazijama, idejom odnosa i drugim simptomima psihoze.
1957. godine biva uhapšen zbog nadriliječništva, mora platiti kaznu od 10.000 $, i osuđen je na dvije godine zatvora u kaznionici Lewisburg Federal Penitentiary.
3. studenog u sedam ujutro nalaze ga mrtvog u krevetu njegove ćelije. Liječnik tvrdi da se radi o zatajenju srca.

 

Što danas mislimo o Reichu?

Na žalost, vjerujemo kako je njegova tehnika u posvemašnjoj suprotnosti sa suvremenom psihologijom i filozofijom. Na probleme i simptome danas ne gledamo kao na manjak ili neravnotežu u harmoniji energije, kemije u tijelu ili mozgu, već ih tumačimo neravnotežom u odnosu čovjeka i svijeta, odnosno, nedostatkom razumijevanja i empatije. Zatvarajući čovjeka u akumulator ili kavez još ga dodatno osamljujemo i izoliramo.

Reich je vjerovao u teoriju libida koji stvara napetost i neurozu u organizmu ako se do kraja ne “isprazni”. Danas znamo kako se libido ne treba nikada “isprazniti” jer se tako praznimo od svih osjećaja i afekata. Libido stvara bolnu napetost samo kad se osjećaji ne dijele sa svijetom. Ne želimo se osloboditi napetosti, već želimo napetost izraziti riječima čime ona nalazi svoje mjesto u dijalogu i postaje osjećaj.

Kao što znamo, Freudova teorija libida zapravo je racionalizacija fantazije – Ti si moj! No Reich je otišao i dalje od toga. On je libido reificirao, materijalizirao, što nije učinio čak ni Freud. Za Freuda je libido apstraktna ideja koju nije moguće do kraja odrediti. Materijalizacijom libida, odnosno objektifikacijom fantazije jedinstva, Reich je mogao mjeriti libido, vidjeti ga pod mikroskopom, stvarati ga u akumulatoru.
U tome vidimo najveću Reichovu pogrešku, što je usklađenost, razumijevanje i empatiju, sve ono što čini ljudski odnos, sveo na materiju i energiju. Njegov je pogreška tako – redukcija, reifikacija, racionalizacija.

(Redukcija je postupak svođenja složenih pojava na njihove dijelove ili na odnos njihovih dijelova. To je ideja kako složeni sustav nije ništa drugo nego zbroj njegovih dijelova. Međutim, ljudsko je biće tzv. nelinearni dinamički sustav što znači da je uvijek više od zbroja svojih dijelova. Osim toga, takvom sustavu nije moguće predvidjeti putanju, čovjek ima slobodnu volju.
Reifikacija ili objektivizacija je postupak kojim se neki apstraktni pojam nastoji učiniti konkretnim. Tako se reifikacijom ljudsko biće, koje je u stvari odnos kojeg nije moguće odrediti, nastoji objektivizirati kao mozak, um, duh ili duša. Takva objektivizacija života uvijek vodi u dehumanizaciju.
Racionalizacija je postupak kojim se neprihvatljiva i bolna spoznaja nastoji logički tumačiti kako bi izgubila svoj emotivni naboj. Na smrt bliske osobe tako reagiramo riječima – Otišla je na bolje mjesto!, ili – Sada se više ne pati! Smisao je potisnuti bolni doživljaj gubitka kojeg nismo u stanju prihvatiti.)

Vjerujemo kako je svođenje života na energiju i tvar uzrok Reichove psihoze od koje je patio čitav život. Pitamo se, što je navelo Reicha da tako odbaci odnose kao i osjećaje koje odnosi stvaraju, i zamijeni ih idejom kako je čovjek zatvoren u svoje tijelo, od drugih zauvijek odvojen?

Psihoanalitičari Atwood i Stolorow misle kako je uzrok Reichove psihoze neizdrživ osjećaj krivnje zbog tragičnog samoubojstva majke. Po njima se Reich osjećao lošim što je majčinu aferu prijavio ocu. Teret krivnje koji je cijeli život pritiskao Reicha učinio je od njega spasitelja, novog mesiju. U želji da se iskupi za užasnu pogrešku nastojao je učiniti sve što može da popravi svijet. Tako je postao borac za pravdu, ratnik svjetla protiv sila tame. Atwood i Stolorow vide tri teme koje se protežu Reichovim životnim djelom:
1. Ideja kako je izražavanje seksualnosti osnova izražavanja života u cjelini.
2. Ideja po kojoj se pozitivna, stvaralačka snaga seksualnosti bori s negativnom, destruktivnom snagom sila zla koje postoje u svijetu.
3. Ideja da je baš Reich taj mesija, borac za slobodu seksualnosti, koji će pobijediti i ovladati silama zla.

 

Odrastanje i žalovanje

Pitamo se, postoji li možda drugačije tumačenje njegovih motiva? Nije li Reich pokazivao simptome neuroze i psihoze i prije nesretnog događaja s majkom?
Naše je mišljenje da je Reich našao načina da ostvari temeljnu fantaziju koju obično izražavamo riječima – Mi smo jedno. Reich je veoma rano, već u četvrtoj godini, ostvario fantaziju jedinstva i od nje nije odustao cijeli život. Umjesto da svoju majku prežali, što je rješenje Edipalnih sukoba, on je našao način da fantaziju jedinstva nikada ne prekine. Kao što znamo, seksualnost je jedan put kojim se ostvaruje fantazija stapanja. (Drugi je put mistično, religiozno iskustvo.)

Odatle i Reichovo oduševljenje Freudovom psihoanalizom kao metodom koja može potvrditi i pojačati to stapanje. Edipalni sukobi koje opisuje Reich pokazuju kako nikada nije odustao od ideje stapanja s majkom, vjerovao je kako psihoanaliza tu ideju odobrava. No iako mi znamo kako psihoanaliza pokreće incestuozne i seksualne fantazije, ona istovremeno tvrdi kako te fantazije nije moguće ostvariti već ih treba – sublimirati, od njih odustati. Kao što već znamo, smrt fantazije jedinstva s roditeljem i svijetom jest – žalovanje.

Freudova je sublimacija zapravo stanje neprestanog žalovanja zbog spoznaje kako se jedinstvo nikada više neće ponoviti. Dok tugujemo, mi emotivno reagiramo na spoznaju o našoj odvojenosti od svijeta. No tugovanje nije za svakoga, ne mogu svi izdržati silinu tih bolnih osjećaja. Osoba koja ne može žalovati mora neprestano održavati fantazije. Reich je tu fantaziju održavao aktivnom koristeći svakodnevne seksualne aktivnosti. U početku sa služavkama, kasnije sa prostitutkama, a na kraju i sa svojim klijenticama. Možemo reći kako Reich uslijed toga nije imao prilike žalovati i tugovati, niti upoznati one osjećaje koji pomažu da preživimo usamljenost. Afekti ljutnje i tuge nisu mu bili poznati. Kako je svoju osobnost organizirao oko seksualnih fantazija stapanja, jedini doživljaj kojeg je mogao osjetiti bio je – “orgazmički refleks”. Zato se ne čudimo što je sve aktivnosti sveo na istraživanje orgazmičkog refleksa kao temeljne sile života. Njegov je Orgonski akumulator trebao poslužiti kao afrodizijak, tvar koja može pojačati intenzitet seksualnog refleksa.

(Mnogo je sličnosti s životom i djelom C. G. Junga. On je također djetinjstvo proveo u fantazijama jedinstva sa svijetom. Oduševio se Freudom jer mu se učinilo kako je psihoanaliza metoda koja olakšava stapanje. S Freudom se razišao jer nije mogao emotivno odreagirati spoznaju kako je stapanje nemoguće. Morao je zavoditi klijentice kako bi se na njih proširio. Na kraju, razvio je vlastitu teoriju po kojoj je sve povezano i sve je jedno. Od Reicha se razlikuje u tome što se njegova teorija temelji na mistici, postojanju nad-bića koje stvara život, dok se Reichova teorija temelji na metafizici, postojanju izvora nad-energije koja stvara život. Reich je tako zamijenio ideju boga idejom orgona, energije koju se može, kako je to Reich mislio, i znanstveno dokazati. Jedan od simptoma koji se s vremenom razvija uslijed takve perspektive prema svijetu jest psihoza i paranoja od koje su patili Jung i Reich.)

 

Psihoterapija

Na žalost, život u fantaziji stopljenosti sa svijetom, ako se ne liječi, na kraju mora voditi u psihozu, ideju kako na svijetu nema nikoga i kako nema nade da nas netko shvati. U takvom svijetu ne žive ljudi, to je svijet energija, koje u trenutku paranoje postaju negativne i opasne. Jedini je lijek, kao što već znamo, povratak u svijet ljudi, odnosno, povratak u svijet osjećaja. Na žalost, Reich je čitavog života gradio svoj metafizički sustav, nije postojala mogućnost da od njega ikada odustane.

Na kraju, čini nam se kako je od mnogih poznatih psihoanalitičara od prije stotinu godina preživio samo – Freud. Znači li to da je njegova teorija jedina ispravna? Nikako! Možemo reći kako je cijela Freudova psihoanaliza zapravo – metafizika. Međutim, ono što nije metafizika jest susret, razgovor dvoje ljudi bez osude i moraliziranja u nastojanju da se razumiju. Vjerujemo kako ni samom Freudu nije bilo posve jasno kako njegova metoda djeluje. Ideja da se nesvjesno može pokrenuti u analizi prema neutralnom promatraču ne može biti točna. Međutim, izgleda da Freud i nije bio toliko neutralan kao što je tvrdio.
Je li moguće kako je ispod maske neutralnog promatrača Freud krio empatičnog i brižnog prijatelja, i nije li to zapravo tajna psihoanalize koja je promakla Wilhelmu Reichu?

 

 

Vladimir Nemet

 

 

Ocijeni:

 



Nastavak ovog teksta dostupan je članovima Udruge za psihologiju sebstva.  


Za informacije oko članstva pišite na: empatija@vip.hr

 

Člansko ime i lozinka:
   
Psihobiografija , , , , ,