Umjetnost kao iscjeljenje – Frida Kahlo

studeni 23, 2016

Umjetnost kao iscjeljenje – Frida Kahlo

 

 

Što je naš najveći strah, čega se najviše bojimo, je li to smrt, bolest, starost ili možda samoća, odbacivanje, poniženje?
Ima li svatko svoj vlastiti osobni užas ili postoji jedan strah zajednički svim ljudima?
Ja vjerujem kako je najveći strah kojeg možemo doživjeti – gubitak ljudskosti!
Gubitak ljudskosti onaj je zajednički strah, zajednički nazivnik, koji povezuje sve ljude svih vremena, na svim kontinentima. Od svojih početaka, ljudski rod koristi iste ili slične načine kako bi ostvario i zadržao ljudskost, čovječnost, te se zaštitio od pada u svijet nežive tvari.

Što je ljudskost?

Znamo za stotine ideja i teorija koje tumače kako se postaje ljudskim bićem, kako nastaje čovjek.
Psihologija sebstva, kojom se bavimo u našoj udruzi, nastoji afirmirati fenomenološko-egzistencijalističku perspektivu o tome što nas čini ljudima.
Tri su bitne odrednice psihologije sebstva:
Prvo – čovjek je zbroj, ukupnost svih svojih dijelova ali i puno više od toga. U trenutku kada ostvari vlastitu cjelovitost, kada se poveže unutar sebe i sa samim sobom, čovjek se izdiže iznad svojih dijelova, on transcendira materiju, stječe vlastitu ljudskost.
Ukratko, čovjek je više od zbroja svih svojih fragmenata.
Drugo – čovjek svoje dijelove povezuje, postaje cjelovit, jedino kroz empatiju drugog ljudskog bića. Čovjek može sve što hoće, ali se ne može sam iscijeliti! Za to mu je potreban Drugi!
Drugim riječima, nije mu moguće samom se
organizirati u smislenu cjelinu koja posjeduje kontinuitet, koja istrajava u prostoru i vremenu, koja je centar inicijative te istovremeno nosilac utisaka!
Treće – U susretu s Drugim nije moguće izbjeći bolne afekte ljutnje i tuge. Tek kada okolina, naša obitelj i društvo, mogu prepoznati i prihvatiti te afekte, doći će do susreta s Drugim.

Strah od smrti tako se povezuje sa strahom od odbacivanja, strah od bolesti sa strahom od gubitka empatije, strah od starenja sa strahom od poniženja. To su sve strahovi da ćemo izgubiti ljudskost, kako ćemo umrijeti tog trena kada se oči svijeta okrenu od nas, kada nas svi zaborave kao da nas nikada nije ni bilo.
Zato trebamo druge, nitko nije otok.
“Čovjek se rađa slomljen, u komadima, a empatija drugog čovjeka njegovo je ljepilo.”
Eugene O’Neill.

 



Nastavak ovog teksta dostupan je članovima Udruge za psihologiju sebstva.  


Za informacije oko članstva pišite na: empatija@vip.hr

 

Psihologija umjetnosti , , , ,