Trenuci susreta – trenuci promjene

siječanj 19, 2018

Trenuci susreta – trenuci promjene

 

 

 

 

Što stvara promjenu u psihoterapiji? Vodi li zaista “točno” tumačenje, “točna” interpretacija, “širenju ega u prostore nesvjesnog”? Ili promjenu stvara neki drugi mehanizam osim tumačenja?

Grupa za istraživanje procesa promjene iz Bostona, tvrdi kako promjenu ne stvara tumačenje i osvještavanje nesvjesnog već do promjene dolazi u “trenucima susreta” klijenta i terapeuta (Moments of Meeting). Grupa za istraživanje procesa promjene tako razlikuje više stanja i situacija koje prolaze klijent i terapeut u svom zajedničkom radu i druženju. To su zajedničko bivanje i usmjerenost (Moving Along) te trenuci prisutnosti (Now Moments).

Pored toga, Grupa tvrdi kako trenutke prisutnosti ne određuje naše kognitivno znanje o drugoj osobnosti već naša senzorno-motorna vještina bivanja s drugom osobom. Za prijateljstvo je potrebna socijalna vještina, a ne znanje.

Mi ne znamo kako voziti bicikl, tu vještinu ne možemo objasniti riječima i znakovima. No ipak vozimo bicikl, koristeći predsimboličko i predreflektivno tjelesno znanje. Slično tome, mi ne znamo tko je drugi čovjek, ne možemo ga odrediti riječima i znakovima. No mi ga ipak volimo jer s njime nešto možemo učiniti.

Stoga Grupa vjeruje kako promjenu u terapiji, baš kao i u odgoju, ne stvara kognitivno znanje o svijetu oko nas već tzv. proceduralno znanje (Procedural Knowledge) koje je uvijek tjelesne prirode.

To nas podsjeća na egzistencijalizam dvojice Martina, Heideggera i Bubera, koji kažu kako svijet ne možemo “znati”, ali ga možemo doživjeti kroz naše želje prema svijetu. Heidegger zato koristi pojmove “Ready to Hand” i “Present at Hand”, kako bi naglasio važnost onog tjelesnog, proceduralnog.

 

Što stvara promjenu?

Kada govorimo o promjeni osobnosti mislimo na promjenu sustava organizacije iskustva koje osobu čine cjelovitom. Svaka osoba koristi drugačije načine da svoje doživljaje percepcije, sjećanja, afekte organizira u smislenu cjelinu. Tako promjena može značiti pomak od stanja manje stabilnosti sustava prema stanju veće stabilnosti. Na primjer, depresija je stanje organizacije iskustava s niskom razinom stabilnosti i slabim doživljajem cjelovitosti. Drugim riječima, osoba se ne osjeća živom, ona pati i traži promjenu. Slično vrijedi i za stanje anksioznosti, kao i za druge psihološke probleme gdje osoba traži drugačije, kvalitetnije načine da organizira vlastito iskustvo. Kao što već znamo, egzistencijalistička psihoterapija kao i intersubjektivna terapija vjeruje kako je bivanje s drugima, tzv. odnos Ja-Ti, jedini put do cjelovite i stabilne osobnosti.

Psihoterapija tako postaje prostor susreta Ja i Ti, kao i prostor sadržavanja svih afekata koje se pri tom susretu moraju pokrenuti. To su tzv. trenuci susreta, oni trenuci psihoterapije koji zaista stvaraju promjenu.

 

Bostonska grupa za istraživanje procesa promjene

Grupa je osnovana 1995 godine, a njeni su osnivači psihoanalitičari Ed Tronick, Alexander Morgan, Jeremy Nahum, Karlen Lyons Ruth, Bruce Reis te pokojni Daniel Stern i Louis Sander. Grupa nastoji povezati temeljna načela razvojne psihologije s teorijom nelinearnih dinamičkih sustava. Pored toga, članovi grupe vjeruju kako razvojne faze koje prolazi dijete u odnosu s roditeljem odgovaraju fazama koje prolazi klijent u odnosu s terapeutom.

 

Nešto više od interpretacije

Klasična psihoanaliza tvrdi kako se slobodnim asocijacijama i analizom snova pomalo osvještava nesvjesno. Terapeutskom intervencijom, odnosno tumačenjem, klijent stječe uvid nad svojim potisnutim i poreknutim fantazijama i afektima. Interpretacija je tako kognitivni proces širenja znanja o vlastitom biću. Klijent tako uči nove riječi i znakove kojima bi označio svoje afekte i tako ih integrirao u vlastitu osobnost.
No je li zaista tako?

Većina klijenata koji su doživjeli promjenu u psihoterapiji obično spominju kako do promjene nisu došli nikakvim uvidom u vlastito nesvjesno, nikakvom spoznajom na kognitivnoj razini. Ono što je stvorilo promjenu, kažu oni, bila je – autentična prisutnost terapeuta. Terapeut nije doživljen kao neiscrpni izvor znanja, kao stručnjak za psihologiju, već je stekao dodatnu dimenziju – svoju osobnost. Klijenti koji nisu ostvarili nikakvu promjenu, zadržali su svoju depresiju i anksioznost. Za njih je psihoterapeut od početka do kraja terapije ostao stručnjak za psihologiju, profesionalac s kojim nije potrebno i nije moguće ostvariti odnos na osobnoj razini. U takvom odnosu klijent zauvijek ostaje dijelom psihoterapeutskog procesa, kao što ostaje i dijelom psihoterapeuta, oni su stopljeni (Merged). Iako takav klijent možda i pokazuje znakove smirenja, znakove manje unutrašnje napetosti, ipak je to samo identifikacija s terapeutom. Kada smo jedno sa svijetom unutrašnji je konflikt uvijek manji.

No cilj psihoterapije nije manji unutrašnji konflikt niti duševni mir, već upravo suprotno, veća sposobnost za sadržavanje konflikta. (Kao što već znamo, sposobnost sadržavanja konflikta ne ovisi o osobi već o svijetu, obitelji i društvu, koji imaju veći ili manji potencijal prepoznavanja i prihvaćanja naših afekata straha, ljutnje i tuge.)

 

Tri razine odnosa

Bostonska grupa tako razlikuje tri razine odnosa sa svijetom koje prolazi dijete u svom odrastanju, kao i klijent u svojoj terapiji. Na početku je – zajedničko kretanje (Moving Along), koje se prekida – trenucima prisutnosti (Now Moments), iz kojih izranjaju – trenuci susreta (Moments of Meeting).

1. Zajedničko kretanje (Moving Along) označava one trenutke u psihoterapiji ili odgoju u kojima su terapeut i klijent, kao i majka i dijete, ostvarili određenu homeostazu i jedinstvo. To je stanje uzajamne regulacije napetosti i održavanja cjelovitosti. Tu fazu možemo nazvati i “stapanjem” klijenta i terapeuta, jer izvana i iznutra oni djeluju kao jedan organizam, jedno biće. Razvojni psiholog Ed Tronick ovu fazu naziva slaganje (Matching), i to je po njemu prva faza odnosa majka-dijete, kao i odnosa psihoterapeut-klijent. Nakon faze slaganja slijedi neslaganje ili nesporazum (Mismatching) te na kraju popravak (Reparation). Popravak uvijek znači reorganizaciju sustava na novoj, stabilnijoj razini.

Zajedničko kretanje dešava se u tzv. trenucima sadašnjosti (Present Moments) za koje je karakteristično da nisu afektivno nabijeni. Dijada je u homeostazi, ravnoteži, ništa ne narušava jedinstvo sugovornika, stoga i nema potrebe za afektima. Zajedničko kretanje je linearno, u svakom trenutku može se predvidjeti sljedeći korak.

2. Trenuci prisutnosti (Now Moments) nastaju prekidom stapanja jedinstva terapeut-klijent. Terapeut je možda dao pogrešno tumačenje ili je možda na neki drugi način otkrio svoju ljudsku ograničenost. Priroda odnosa terapeut-klijent time je dovedena u pitanje što stvara iznenadnu pukotinu u odnosu. Zajednički prostor terapije je odjednom ispunjen afektima.

To je trenutak istine kojeg su grčki filozofi zvali – kairos. Kairos je trenutak koji mijenja sudbinu, ne može se ponoviti dva puta i zato ga treba dobro iskoristiti.

Sva pravila koja su prije regulirala odnos terapeut-klijent više ne vrijede, svi prijašnji oblici bivanja zajedno sada su uništeni. Paradigma odnosa se mijenja. Kako je doživljaj jedinstva narušen, temeljni afekt koji se pokreće sada je anksioznost. No upravo kao što tvrdi Heidegger, anksioznost je put prema autentičnom bivanju. Drugim riječima, sav skup pravila, uloga, rutina više ne postoji što usmjerava sugovornike prema jedinom preostalom, a to je Drugi. Kako između sugovornika više ne stoje pravila, riječi, simboli i znakovi kažemo kako tek tada počinje autentični odnos. To je početak intersubjektivnosti.

Trenutke prisutnosti ne možemo unaprijed odrediti što ih određuje kao “nelinearni dinamički sustav”. Kao što znamo, putanja nelinearnog dinamičkog sustava ne može se unaprijed zadati ni odrediti, kažemo da takav sustav ima “slobodnu volju”. Tako su i terapeut i klijent na nepoznatom terenu, anksiozni su jer ne znaju što učiniti. Ako terapeut misli da zna što radi i pri tome ne osjeća anksioznost, vjerojatno je propustio trenutak prisutnosti. Kažemo da se terapeut “sakrio” iza svoje teorije ili tehnike.

3. Trenuci susreta (Moments of Meeting) mogu, ali i ne moraju izroniti iz prethodne krize. Terapeut može interpretirati nastalu krizu psihološkim rječnikom, objasniti klijentu što se dogodilo. No takvo tehničko tumačenje neće stvoriti promjenu, kriza neće prerasti u trenutak susreta. Od terapeuta se u trenucima krize očekuje upravo suprotno, da odustane od svoje uloge psihologa, da prestane reagirati kognitivno, rutinski, već da pokaže svoju pravu, autentičnu osobnost. Terapeut treba pokazati kako trenutna kriza na njega utječe kao na ljudsko biće, treba dokazati kako je netko, a ne nešto, kako je Ti, a ne To. Ako terapeut u momentu krize ostane zaštićen svojom ulogom stručnjaka i svojim psihologiziranjem, čvrste granice koje je postavio zaustavit će svaki susret i autentičan odnos. Klijent je time ponovo bačen u svijet nežive tvari, u svijet Ja-To.

No ako terapeut odustane od svojih obrana i zaštita, i dozvoli si emotivnu reakciju na trenutnu krizu klijent će, vjerojatno po prvi puta u životu, zaista vidjeti i doživjeti drugo ljudsko biće.
Važno je naglasiti kako trenutnu krizu nije potrebno verbalno tumačiti niti na bilo koji način izraziti jezikom. Točnije, kriza se i ne može izraziti jezikom, na nju se može samo reagirati. Tumačenje, simboli, znakovi i jezik ovdje su samo zid koji se postavlja između sugovornika.

 

Martin Buber

Njemački filozof Martin Buber u svom znamenitom djelu Ja i Ti (Ich und Du), napisanom 1923. godine, tumači svoju filozofiju dijaloške egzistencije. Po njemu je egzistencija susret, dijalog između Ja i Ti. Odnos između čovjeka i svijeta uvijek je određen parom Ja-Ti ili Ja-To. Odnos Ja-To je odnos s neživim svijetom stvari i zato je uvijek monolog. Tek je odnos Ja-Ti autentični dijalog s drugim ljudskim bićem. To je autentični odnos jer se u dijalogu obje osobe pokazuju u svojoj cjelovitosti, nisu objektivizirane, opredmećene, svedene na nešto manje od ljudskog. Fantazije i ideje o drugome ovdje su dekonstruirane, preko puta nas je utjelovljeni čovjek, a ne plod naše mašte. Važno je naglasiti da odnos Ja-Ti nije strukturiran i ne može ga se odrediti jezikom.

Suprotno tome, odnos Ja-To nije autentični susret. Drugi je ovdje sveden samo na objekt, točnije, na objektnu reprezentaciju unutar našeg uma. To je kognitivni svijet ideja i koncepata zatvoren u našoj glavi koji se pretvara u dijalog sa samim sobom, odnosno, monolog. Buber tvrdi kako je moderna filozofija sa svojim analitičkim, kognitivnim tumačenjem života stvorila umjetne zidove i granice koji odvajaju ljude, pri čemu je pravi dijalog, autentični susret, danas prava rijetkost. Po Buberu ta je analitička, kognitivna perspektiva prema životu posve obezvrijedila smisao života modernog čovjeka. Život je danas negdje drugdje.

Buberova filozofija dijaloške egzistencije pokazala se veoma korisnom u svijetu psihoterapije. Tako je psihoterapija proces zamjene monologa Ja-To dijalogom Ja-Ti. To obično znači kako treba dekonstruirati subjekt kako bi napravio prostora za Drugog, odnosno za susret i zajedništvo. (Hoće li psihoterapija dekonstruirati subjekt ili će dekonstruirati objekt ovisi o vrsti prijenosa, transfera koji se pokrenuo.)

Filozofije Bubera i Heideggera u mnogočemu se preklapaju što je dovelo do njihovog susreta 1957 godine u jednom alpskom dvorcu. Heidegger, veoma kritičan prema tuđem mišljenju, (po njemu su ideje Sartrea i Lacana potpuni promašaj jer ostaju kartezijanske), prepoznao je i prihvatio svog imenjaka s oduševljenjem.

Naša je kritika što Buber, slično Hegelu, nije objasnio postanak subjekta, odnosno pojma – Ja. Može se činiti da svijet počinje susretom Ja i Ti, no mi znamo kako je upravo suprotno. Na početku je svega zajedništvo, Heideggerov Dasein koji se tek kasnije, uslijed razočaranja i trauma, dijeli na Ja i Ti.

 

Proceduralno znanje

Bostonska grupa kao i Martin Buber slažu se da autentično bivanje počinje susretom s drugom osobom, sa spoznajom kako osim nas u svemiru postoji još barem jedno ljudsko biće. Spoznaja o postojanju Drugoga nije kognitivne prirode već spada u tzv. proceduralno znanje. Proceduralno znanje je ono koje stječemo u dodiru sa svijetom. To je znanje koje se javlja izvođenjem, upotrebom nekog objekta. Baš zato što proceduralno znanje postoji samo kroz akciju nije ga moguće verbalizirati, staviti u jezik.

Suprotnost proceduralnom znanju jest deklarativno ili konceptualno znanje. Ono se temelji na razumijevanju svijeta. Deklarativno znanje govori nam što je svijet, koje su naše informacije o svijetu. Konceptualno znanje tako nastoji objektivizirati svijet kako bi neutralni promatrač prikupio što više informacija. Promatrač stoga mora biti izvan svijeta, odvojen od njega, ne smije biti angažiran u svijetu. Prirodne znanosti temelje se na konceptualnom znanju.

S druge strane, proceduralno znanje temelji se isključivo na našem angažmanu, našoj uključenosti u objekt spoznaje. Znanje o vožnji bicikla ne postoji bez bicikla, nije ga moguće zapisati ni ispričati nekome. To je znanje bez razumijevanja, mi zapravo i ne znamo kako vozimo bicikl, ali ga ipak vozimo. Tako bicikl ulazi u bitak, počinje svoj život, tek kada ga vozimo. Osoba koja ne posjeduje tu vještinu ne može znati što je bicikl.

Pitamo se, kakvo je naše znanje o drugom čovjeku, konceptualno ili proceduralno?
O drugom čovjeku možemo znati baš sve, možemo sakupiti sve informacije o njegovom životu i aktivnostima, no to još uvijek ne znači da s njim imamo bilo kakav odnos. Odnos s drugim čovjekom temelji se na proceduralnom znanju. Mi ne znamo tko je on, mi ga ne razumijemo, ali unatoč tome mi znamo kako biti prijateljem.

Zato Buber tvrdi kako do autentičnog susreta s drugim čovjekom nećemo doći kroz analizu ili uvid. Odnos se ne analizira niti se odnos uviđa, u odnos se ulazi. Kako kaže Buber – Do susreta ne dolazi empatijom niti intuitivnom percepcijom već hrabrim skokom u Drugog!
Stoga se bivanje s drugim čovjekom ne dešava u verbalnom, simboličkom niti semantičkom prostoru već u prostoru koji postoji i prije jezika i prije znaka. Proceduralno znanje – kako bivati s drugom osobom, po Buberu i Bostonskoj grupi promjene, tako postaje izvornim organizatorom iskustva i osobnosti.

Zato Buber kaže – Mi ne možemo spoznati svijet, ali ga možemo zagrliti tako da zagrlimo jedno od njegovih bića.

Sposobnost održanja cjelovitosti ljudskog bića uvijek dolazi kroz tzv. “dijadne sustave” u kojima regulacija jedne strane ovisi o usklađenosti s drugom stranom. Drugi naziv za takve sustave su i tzv. “nelinearni dinamički sustavi” kojima se ne može predvidjeti putanja. To su sustavi koji pokazuju slobodnu volju. Promjena se u takvom sustavu ne dešava linearno, pomalo, već naglo, skokovito, što odgovara Buberovom skoku u Drugoga. Treći naziv za takve samoodržavajuće sustave je i – autopoiesis. Odnos Ja-Ti je takav autopoiesis.

 

Techne i Episteme

Heidegger i Merleau-Ponty tvrde kako do spoznaje o svijetu dolazimo na dva načina:
– Putem vizualnih reprezentacija svijeta, kada putem percepcije stvaramo svoju sliku svijeta, prikupljamo informacije i stvaramo znanje o svijetu. To je epistemologija, proces stjecanja znanja o svijetu.
– Putem senzorno-motorne vještine našeg tijela da stvara interakcije sa svijetom. Tu su vještinu Grčki filozofi zvali – techne.

Techne i episteme kao putevi spoznaje posve su neovisni jedan o drugome. Ipak, Heidegger i Merleau-Ponty daju prednost vještini tijela u odnosu s ljudima, dok je naše znanje o njima u drugom planu. Umjetnost je tjelesna, proceduralna, baš kao i sportovi.

Naše je mišljenje kako za bivanje s drugim ljudima znanje nije dovoljno, potreban je techne – socijalna vještina.

Tako filozof Hubert Dreyfuss u svojim knjigama – “Što računalo ne može” i “Što računalo još uvijek ne može” tvrdi kako se teorija umjetne inteligencije temelji na krivim postavkama. Umjesto da pune računalo svim dostupnim informacijama o svim mogućim situacijama, računalo bi trebalo naučiti kako bivati u svijetu, treba ga učiti proceduralnom znanju. Treba ponoviti kako je baš filozofija Martina Heideggera ona koja povezuje trenutke autentičnog susreta (Mitsein) s vještinom tijela koja dolazi prije znanja i prije jezika.

 

Što želimo s drugom osobom?

Vještina bivanja s drugim nije moguća bez odgovora na pitanje – Što želimo učiniti s Drugim?
Bez obzira na kulturu, prostor i vrijeme odgovor je uvijek isti – S drugom osobom želimo biti jedno!

To je upravo suprotno modernoj kartezijanskoj filozofiji i znanosti koja kaže kako s drugim nije moguće postići jedinstvo jer smo udaljeni jedni od drugih, razdvojeni granicama. Tako nas i uče u školama – naša je fantazija stapanja s drugim djetinjasta, infantilna, to je regresija u simbiozu, oceanski osjećaj. Na to bi oba Martina, Heidegger i Buber odgovorila kako smo svi od prvog trenutka do posljednjeg povezani, kako ne prođe ni sekunda u danu bez jedinstva. Po njima, odvojenost je iluzija.

 

Na kraju, možemo se upitati, kako ući u svijet proceduralnog?

Svaki susret počinje dekonstrukcijom poznatog koja uvijek znači destrukciju našeg znanja, naše statične slike svijeta, dok na njeno mjesto dolazi dinamično, tjelesno, proceduralno bivanje sa svijetom. To je epoche, satori, nirvana. Svijet ponovo postaje nepoznanicom, beskrajnim prostorom u kojem sve stvari bliješte!

To je odgovor na pitanje koje postavlja Hubert Dreyfuss u svom posljednjem predavanju – Kako sačuvati sveto od znanosti?

 

Vladimir Nemet

 

 

 

Ocijeni:
Filozofija u psihologiji , , , , , ,
2 Comments
  1. Imam dva pitanja:
    1. Možeš li ovo pojasniti? – “Hoće li psihoterapija dekonstruirati subjekt ili će dekonstruirati objekt ovisi o vrsti prijenosa, transfera koji se pokrenuo.”

    2. Kako bi se to računalo trebalo učiti proceduralnom znanju, bivanju u svijetu??? Nadam se da to nije moguće. Ili…?

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.