Tjeskoba, anksioznost, briga…

rujan 22, 2017

Tjeskoba, anksioznost, briga…

 

 

 

 

Tko se od nas može sjetiti vremena bez briga, vremena kada smo posljednji puta bili bezbrižni? Kada smo živjeli u sadašnjem trenutku, ne razmišljajući o svim mračnim stvarima koje se mogu dogoditi sutra. Stvarno, život svakoga od nas označen je brigama. Brige su strah od budućnosti, neugodan osjećaj da ne znamo što nas u životu očekuje, strah da svojim životom ne možemo upravljati niti nadzirati.

Pitamo se, jesu li naše brige opravdane, čeka li nas zaista užasan kraj, propast kakvu ne možemo ni zamisliti? Ili se kraj može nekako izbjeći, zaobići?
Drugim riječima, možemo li izbjeći brige i strah, ili su one dio našeg života, od djetinjstva do smrti? Filozofi i psihoanalitičari s kraja dvadesetog, i početka dvadeset i prvog stoljeća, složili bi se u jednom – sve nas čeka skori kraj, neizbježna katastrofa, ali ono što možemo izbjeći su – brige i strah!

Oni se tako slažu i ovome – Onaj tko može prihvatiti spoznaju o neizbježnom kraju i katastrofi, taj je već izbjegao svaku brigu i strah!

Zašto neki ljudi mogu prihvatiti vlastita ograničenja i tako se osloboditi straha i zabrinutosti, dok neki drugi vlastiti kraj potiskuju i poriču i stoga svakodnevno brinu?
Odgovor na to pitanje tema je ovog članka kroz koji se provlače tri teme:

1. Brige su način da utjelovimo, materijaliziramo i simboliziramo potisnutu istinu o neizbježnoj katastrofi i tako nam pomažu da se nosimo s neizdrživim osjećajem tjeskobe i anksioznosti. One stvaraju iluziju da možemo kontrolirati i nadzirati katastrofu, pružaju nadu da katastrofu možemo izbjeći.

2. Što više potiskujemo ili poričemo spoznaju neizbježne katastrofe to će naša potreba za brigama biti veća. Tek kad prepoznamo i prihvatimo tragediju života, vlastitog i tuđeg, i emotivno je odreagiramo, brige više nisu potrebne.

3. Prepoznati i prihvatiti svoju tragediju znači podijeliti svoje osjećaje, svoje afekte ljutnje i tuge sa svijetom. Taj proces poznajemo pod nazivom – tugovanje ili žalovanje.

 

Što je katastrofa?

Svatko ima svoje brige, svatko se boji vlastite katastrofe. Neki brinu da će ostati sami na svijetu, drugi brinu da će ostati bez novaca. Koliko je ljudi, toliko je briga i strahova.
Na mojoj tramvajskoj stanici u svako doba dana, i ljeti i zimi, stoji mala grupica Jehovinih svjedoka. Tamo dijele svoje glasilo: Kulu stražara. Koliko vidim, Kula se bavi mnogim temama, ali jedna se uvijek ponavlja iz broja u broj – sve nas čeka skori kraj svijeta, smak svijeta se neumoljivo približava. Međutim, nema razloga za brigu ako se pokajemo i prihvatimo njihovo učenje.

Dolazi li uistinu smak svijeta? Sigurno. Za stotinu ćemo godina svi nestati s lica zemlje, a neki od nas i mnogo ranije. Katastrofa je neizbježna.
Spoznaja vlastitog kraja neprihvatljiva je većini ljudi. Neki od njih, mala grupica s tramvajske stanice, tu bolnu spoznaju na sigurnoj udaljenosti drži idejom sveopće kataklizme. Svoj su strah od smrti pobijedili fantazijom sveopćeg uništenja. A čak i za to uništenje ima lijeka ako čovjek slijedi pravila i rituale. (To je temelj opsesivno – kompulzivnog poremećaja od kojeg pate mnogi ljudi. Spoznaju vlastite smrtnosti mnogi na udaljenosti drže izvodeći prisilne radnje, baveći se prisilnim mislima, brojeći telefonske stupove po cesti ili zalogaje hrane, kao što je to radio naš Nikola Tesla. Hipohondrija je drugi način kojim stvaramo iluziju nadzora nad vlastitim tijelom i zdravljem. Mislimo – Samo da nemam tu bolest i živjet ću vječno!)
Mi, obični ljudi brinemo oko posla ili zdravlja, kao da postoji način da izvučemo živu glavu. U sebi govorimo – Samo da se to riješi i sve će biti u redu!
Međutim, uspjeh je uvijek kratkotrajan. Duboko u sebi svi dobro znamo kako su nam dani odbrojani i kako od tog pravila nema iznimke.
Katastrofa već kuca na vrata, ruši obrane koje smo joj postavili i kao bijesna bujica prodire u našu svijest, kraj svijeta je na pomolu.

Mnoge su filozofske i psihoanalitičke škole pokušale objasniti strah od smrti, čak i pronaći načina da se strah savlada i pobijedi. Ovdje ću spomenuti tri različite perspektive o strahu i katastrofi – Klasičnu psihoanalizu Sigmunda Freuda, filozofiju egzistencijalizma Martina Heideggera te suvremenu psihoanalizu Heinza Kohuta.

 

Katastrofa u psihoanalizi

Po Freudu je katastrofa sve ono što uništava naš ego. Tako opasnost može doći s tri strane:
Naš ego može biti uništen od naglog prodora potisnutih energija iz nesvjesnog, iz našeg Ida. Na primjer, ako iznenada postanemo svjesni vlastitih destruktivnih nagona prema vlastitom roditelju, partneru ili možda djetetu, našem egu prijeti trenutno uništenje, psihička smrt.
S druge strane, ego može biti uništen i od strane našeg superega. Ako iznenada spoznamo kako smo iznevjerili očekivanja naše okoline, kako smo razočarali svoje roditelje, zajednicu,svoju tradiciju, egu također prijeti trenutni raspad. Na primjer, u tradiciji je Japana da osoba koja je počinila grešku, iznevjerila tradiciju, mora napraviti ritualno samoubojstvo – harakiri. Što nam govori kako fizička smrt nije najveća moguća katastrofa. Raspad osobnosti, gubitak ljudskosti, veća je katastrofa čak i od smrti.
Na kraju, egu prijeti i fizičko uništenje. Na primjer, uvijek nas može pogaziti tramvaj ili pogoditi potres ili udar meteora. Međutim, u usporedbi sa psihičkim raspadom našeg ega, te se katastrofe možda i ne čine tako strašnima.
A možda ih neki i priželjkuju u nadi da će izbjeći psihičku, duševnu smrt, sporo odumiranje, gubitak ljudskosti.

Jedan od prvih psihoanalitičara koji se bavio katastrofom u ljudskom životu bio je i Freudov suradnik i prijatelj Sandor Ferenczi. Po njemu je prvobitna katastrofa – evolucija, kada su stanovnici mora, ribe, bile prisiljene napustiti svoju sigurnu okolinu i krenuti na kopno. Odraz je te temeljne katastrofe, a kojeg poznaju svi ljudi – rođenje. Prilikom rođenja dijete mora napustiti svoju sigurnu okolinu, beskrajno more, i nastaviti svoj život na kopnu. Ne čudimo se stoga što u snovima voda, more i ocean često simboliziraju idealnu majku kojoj se želimo vratiti.

 

Katastrofa i egzistencijalizam

Filozof Martin Heidegger za osjećaj neizbježne katastrofe koristi riječ – Angst. To je doživljaj našeg uzaludnog pokušaja traženja smisla u besmislenom svemiru. Taj je pojam u filozofiju i psihologiju uveo danski filozof Søren Kierkegaard. Po njemu, za razliku od životinja koje su vođene svojim instinktom, čovjek ima mogućnost izbora što ga čini odgovornim za svoje postupke. Čovjek tako svakodnevno strepi i brine hoće li ostvariti svoj puni potencijal, dostići svoju autentičnost. Najveća nam briga tako postaje pitanje – Hoću li ostvariti svoju autentičnost u ovom kratkom vremenu koje mi je ostalo do smrti? Ili ću umrijeti a da nisam zaista živio?
Umjetnost dvadesetog stoljeća prožeta je tim osjećajem, a posebno glazba. Mnogi su skladatelji pokušali glazbeno izraziti svoj Angst. Od poznatijih to su Gustav Mahler, Richard Strauss, Claude Debussy, Jean Sibelius, Arnold Schoenberg, Dmitri Shostakovich, Béla Bartók, Krzysztof Penderecki i drugi. Angst je ujedno i duh vremena dvadesetog stoljeća, koje možemo zvati i stoljeće katastrofa i revolucija. Čovjek dvadesetog i dvadesetprvog stoljeća mora napustiti svoju sigurnu okolinu i uvijek se iznova rađati, iz dana u dan.

Filozof Jean Paul Sartre za taj doživljaj nestabilnosti i svakodnevne promjene koristi riječ – mučnina. Za njega to je spoznaja kako svemir nije racionalan i stabilan, već je suprotno tome kaotičan i nepredvidljiv. Kad bi barem mogli živjeti bez svijeta, izvan svijeta, ali to je nemoguće. Svi smo mi dio većeg konteksta, u kojem plivamo kao riba u moru. Ne postoji način da se svog okruženja riješimo, da se izdignemo izvan njega. A unatoč tome dobro znamo kako dolazi dan kada ćemo svoj ocean zauvijek napustiti.
Naša neizbježna vezanost uz svijet koji se ruši u propast te naša posvemašnja bespomoćnost da zaustavimo katastrofu pravi su razlog egzistencijalne mučnine.

 

Katastrofa i psihologija osobnosti

Prema psihologiji osobnosti, naš najveći strah i zabrinutost dolazi spoznajom o vremenskoj i prostornoj odvojenosti od drugog ljudskog bića. Vrijeme i prostor stvaraju nepremostivi zid između nas i naših voljenih.
Spoznaja kako smo ograničeni vremenom, kako će jedan od nas uskoro nestati, uništava naše fantazije jedinstva, san o povratku u ocean naše majke.
Spoznaja kako smo ograničeni prostorom, kako naša tijela ne mogu i nikada neće biti jedno, uništava naše fantazije vječne stopljenosti.
Po psihologiji osobnosti, gubitak i rastanak od voljene osobe katastrofa je gora i od fizičke smrti. Zato su sve naše obrane usmjerene prema potiskivanju i poricanju te bolne spoznaje, a sva je naša motivacija usmjerena prema povezivanju sa svijetom.
Naša je najveća briga – Što ako ne nađem nikoga, što ako ostanem sam? Što ako umrem sam?
To je najveća katastrofa koja može pogoditi ljudsko biće – strah da ćemo umrijeti u samoći, zaboravljeni od svih. Živi zakopani i sahranjeni. To je vjerojatno najveći strah kojeg čovjek može osjetiti.
Zato jedno od pravila u židovskom Talmudu pored onog “Ne ubij!” glasi – Ne dozvoli da Drugi umre u samoći!
Možemo se upitati, nije li samoća najveća kada nas ne vide, nismo li najviše usamljeni kada nas ne razumiju? Nije li bačenost u svijet bez empatije najveća katastrofa koju čovjek može doživjeti?

 

Što su brige?

Možemo reći kako je briga zapravo strukturirana tjeskoba kojoj smo dali ime i lice kako bi je lakše pobijedili. Briga nam pruža iluziju kako možemo izbjeći katastrofu. Zato mnogii ljudi vole filmove strave i užasa kako bi svojoj tjeskobi dali oblik, kako bi je utjelovili, reificirali, i tako je nekim obredom ili magijom uklonili s lica zemlje. Svoju životnu katastrofu ne možemo uništiti, ali demona, zombija ili čudovište možda i možemo.
Sada možemo razumjeti zašto se protiv brige ne možemo boriti logikom, zašto nije dovoljno uvidjeti kako je naša briga iracionalna. Ako se jedne brige i riješimo na njeno će mjesto doći druga. Briga ima svoju svrhu, ona je obrana od posvemašnjeg raspada naše osobnosti pred bujicom vremena i prostora.
(Slično tome, ne možemo se boriti ni protiv neurotskih simptoma. Ako se oslobodimo jednog, na njegovo će mjesto doći drugi, teži simptom. Simptomi uvijek imaju funkciju organizacije naše osobnosti u trenucima kad nemamo ništa drugo.)

Brige nestaju tek kada prihvatimo i emotivno odreagiramo tu bolnu spoznaju o vlastitoj konačnosti u vremenu i prostoru. Tu najveću katastrofu koju tek rijetki mogu prihvatiti i emotivno odreagirati – spoznaju kako smo vremenom i prostorom jedni od drugih zauvijek odvojeni.
Naše su brige tek pokušaj da tu spoznaju držimo pod nadzorom.

 

Primjer iz života

Tanja se nije mogla opustiti, brinula je uvijek, od jutra do mraka, svakog dana. U svojoj tridesetoj godini brinula je hoće li ostati bez posla, hoće li se razboljeti, hoće li je prijatelji napustiti, hoće li se udebljati. Osjećala je kako nešto nije u redu, kako je uvijek prati tamna sjenka od koje se ne može sakriti. Prema njenim riječima – Osjećala je kako je prate sile zla, da je samo pitanje dana kada će zlo prevladati i uništiti. U njenim psihotičnim stanjima i krizama, postajala bi paranoična i tada se zanimala za egzorcizam, bioenergiju, magiju i druge načine kojima se mogu otjerati “negativne sile” i kojima može “pročistiti svoju auru i karmu”. Srećom, ta su stanja bila kratkotrajna, ubrzo bi ih zamijenila obična svakodnevna zabrinutost.

U razgovoru s Tanjom doznao sam kako je oca izgubila još kao mlada djevojka. Na moje pitanje kako se osjećala kada je doznala za smrt oca nisam dobio odgovor. Ubrzo je postalo jasno kako smrt svog oca Tanja nije prežalila, ta je trauma za nju tada bila prestrašna. Otkrili smo kako je za Tanju, barem za njeno nesvjesno, otac još uvijek živ, nikada nije umro. Užasna katastrofa koje se Tanja svakodnevno pribojavala bila je neizbježna spoznaja kako je njen otac ipak mrtav i kako je sama na ovom svijetu. Tanja nije mogla osvijestiti tu stravičnu istinu, ali mogla je naslutiti kako se mračna sjenka nadvija nad njen život, svakog dana sve više.

Tanja je u početku poricala svoje osjećaje ljutnje i žalosti. S jedne se strane bojala prepustiti snažnim osjećajima koje je uspješno potiskivala čitav svoj život. S druge strane, bojala se da će me opteretiti svojim problemima, svojim brigama i neugodnim osjećajima koji ih prate. Bojala se da neću razumjeti dubinu njene muke, da ću je na neki način pokušati racionalizirati, ignorirati ili čak negirati. Da ću od nje odustati.

Ukratko, Tanja je nastojala zadržati nadzor i kontrolu. Međutim, malo po malo, tijekom nekoliko godina, Tanja je ipak dotakla svoje osjećaje. Konačno ih je mogla doživjeti i dijeliti sa mnom. Na kraju je mogla osvijestiti i emotivno odreagirati tragičnu istinu kako je njen otac zauvijek otišao, više ga nema. Sada se od istine nije više trebala štititi opasnim psihičkim obranama, rascjepom osobnosti, paranojom i psihozom. Na kraju dugogodišnje terapije Tanja više nije bila zabrinuta za budućnost. Svoje je doživljaje straha i panike pomalo zamijenila intenzivnim i dubokim osjećajima koji uvijek prate spoznaju vlastite sudbine. To su osjećaji intenzivne ljutnje i duboke tuge.
Kasnije je počela i slikati kako bi još više svojih osjećaja i iskustava mogla dijeliti sa svijetom.

Možemo se upitati, koja se psihološka teorija ovdje pokazala točnom; Freudova psihoanaliza, Heideggerov egzistencijalizam ili Kohutova psihologija osobnosti? Moj je dojam da sve tri teorije govore o istome iz različitih perspektiva. Stvarno je postojala opasnost da energije iz nesvjesnog preplave i unište krhki ego. Također, moglo se dogoditi da Tanja iznenada otkrije besmislenost svog života, da je obuzme neizdrživi Angst od kojeg bi se raspala u komade. Međutim, prikladna je i Kohutova teorija kako je Tanja pokušala odgoditi susret sa svijetom bez razumijevanja i empatije.

 

Što vodi prema promjeni?

Svako je osvještavanje vlastite i tuđe konačnosti zapravo dugotrajan proces sahrane. Naše fantazije, imaginarne slike naše i tuđe osobnosti, naše iluzije besmrtnosti i vječne stopljenosti pomalo gube na snazi, umiru, treba ih sahraniti. Na mjesto imaginarnog svijeta ideja dolazi svijet realnih doživljaja i osjećaja.
Sada možemo razumjeti Freudovu misao – Ludilo je uvijek zamjena za legitimnu patnju! Tko ne može prihvatiti i sa svijetom dijeliti svoje bolne osjećaje ostaje zauvijek zatočen u svijetu imaginarne stopljenosti gdje nema granica prostora i vremena.
Također, možemo razumjeti zašto se psihoanaliza redovito bavi majkom i roditeljima. Stopljenost s majkom trajala je devet mjeseci i ništa nas u životu ne može tako razočarati, često traumatski, kao razočaranje u dobrotu vlastite majke. (Mnoga djeca svoju majku doživljavaju mrtvom još za života, toliko je depresivna. To je najveća moguća katastrofa, a svi potresi i poplave, bolesti i nesreće, samo su blijedi odraz te prvobitne katastrofe.)

Što je stvorilo promjenu u Tanji? Znanje o vlastitim slabostima i vlastitom nesvjesnom? Ne, to je bilo novo iskustvo, novi doživljaj, kako u svijetu postoji osoba s kojom se mogu dijeliti osjećaji, kako postoji osoba koja ju može razumjeti.
Do tada je Tanja slušala samo savjete i upute – Nemoj brinuti!, Bit će sve u redu!, Budi pozitivna!.
No takvi su savjeti mogli samo pojačati osjećaj neshvaćenosti i odvojenosti od drugih – Nitko je ne vidi, nitko ne razumije.
U tako hladnom svijetu bez empatije zaista i postoji razlog za brigu!

 

Vladimir Nemet

 

 

Ocijeni:
Filozofija u psihologiji , , , , ,
2 Comments
  1. Ponuda dana i slične akcije nude preventivne preglede koje možete pokloniti svojim najmilijima npr. za rođendan. Zamisli, dobiješ gastroskopiju za rođendan! A sve to u svrhu preventive – čega? Pravi hipohondri znaju koliko traje osjećaj sreće i smirenja kad otkriju da nemaju neku tešku bolest. Par dana, a ponekad samo par minuta, jer već nova strašna bolest stiže. Toliko mogućih bolesti i dijagnoza…. Samo farmaceutska industrija nikad neće umrijeti. Trenutno mi ipak slabašnu utjehu pruža misao da će u slučaju sveopće katastrofe nestati i nje – farmaceutske industrije.
    Zašto je velikom broju ljudi teže ljutiti se i tugovati, nego brinuti i ludovati?

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.