Tao i Dasein – Lao Tzu i Martin Heidegger

prosinac 15, 2017

Tao i Dasein – Lao Tzu i Martin Heidegger

 

 

 

“Tao je rodio jedno.
Jedno je rodilo dvoje.
Dvoje je rodilo troje.
A troje je rodilo deset tisuća stvari…”
Lao Tzu

Kao jedna od prvih filozofija svijeta, taoizam se od drugih razlikuje po tome što ne odgaja, ne savjetuje i ne moralizira. Temeljno je načelo taoizma – usklađenost sa svijetom kroz svakodnevni život!

Kroz usklađenost sa svijetom otvara se prolaz u novu dimenziju života, u – Tao. Tao je prostor izvan dualnosti i binarnih suprotnosti, prostor slobodan od svake metafizike i hijerarhije. Tao je počelo svih stvari, onih živih kao i onih neživih. Drugi naziv za Tao može biti i – bitak.

Gotovo tri tisuće godina poslije Lao Tzua, na suprotnoj strani zemljine kugle drugi se filozof zainteresirao za pitanje bitka. To je njemački filozof Martin Heidegger. Sličnosti između filozofija Lao Tzua i Heideggera tolike su da mnogi misle kako je Heidegger inspiraciju za svoju filozofiju pronašao na Dalekom istoku. Temeljno načelo Heideggerove filozofije također je – usklađenost sa svijetom. Kroz usklađenost sa svijetom, po Heideggeru, osoba ulazi u prostor autentičnog bitka kojeg Heidegger naziva – Dasein.

Lao Tzu i Heidegger opisuju to stanje bivanja u svojim knjigama, Knjiga o putu i Bitak i vrijeme. Obojica se slažu kako se autentični bitak ne može svesti na riječi simbole, kako on postoji i prije čovjeka, te kako je on temelj svega što postoji. Kažu kako treba odustati od lažne forme da se dođe do pravog sadržaja, što nam je poznato pod nazivom – dekonstrukcija metafizike.

Filozofija Taoizma, suvremena zapadna filozofija i suvremena psihoterapija govore isto. Potrebno se osloboditi ideje dualizma, odvojenog postojanja subjekta i objekta, te tako ući u polje zajedničke, dijeljene intersubjektivnosti. To je Tao, Dasein ili kako ga mi ovdje nazivamo – zrcaljenje.

 

Tao je epoche

Kao što znamo, Epoche, fenomenološka redukcija, stavljanje u zagrade (bracketing) način je kojim se vraćamo našem stvarnom doživljaju svijeta prije nego što su nam rekli kakav bi svijet trebao biti. Epoche, kako ga tumači filozof Edmund Husserl, stanje je u kojem smo slobodni od predrasuda, od nastojanja da svijet odredimo razumom. Lao Tzu nastoji upozoriti koliko truda ulažemo u nastojanje da doživljaj svijeta prilagodimo svojem tumačenju, umjesto da pokušamo prihvatiti svoj autentični doživljaj svijeta. Po njemu, najveći mudrac je onaj koji je prepušten vlastitom iskustvu svijeta, bez da išta oduzima ili išta dodaje.

Za epoche, ili povratak prirodi stvari, Lao Tzu koristi pojam – “ziran”. Ziran je “svijet po sebi”, izvoran i prirodan.

Čovjek slijedi Zemlju.
Zemlja slijedi Nebo.
Nebo slijedi Tao.
Tao slijedi ono što je prirodno (ziran). (25)

Možemo reći kako taoizam i fenomenologija na sličan način otvaraju svijet pred našim očima. Stavljanjem u zagrade svega onog što svijet nije, otvara nam se put prema realnom.

Istinite riječi nisu lijepe.
Lijepe riječi nisu istinite.
Dobar čovjek se ne raspravlja
Oni koji raspravljaju nisu dobri.
Oni koji znaju nisu obrazovani.
Obrazovani ne znaju. (81)

Epoche je um malog djeteta prije nego što je naučilo jezik i simbole koje će kasnije koristiti kao zaštitu od autentičnog doživljaja.

Noseći tijelo i dušu i obujmljujući jedno,
Možeš li izbjeći razdvajanje?
Potpuno poslužujući i postajući podložan,
Možeš li biti poput novorođenčeta?
Perući i čisteći prvobitnu sliku u mašti,
Možeš li biti bez mrlje? (10)

Taoizam je tako oblik praktične filozofije sličan fenomenologiji koja nastoji dodirnuti svijet u njegovom izvornom sjaju, dok sve ono što nije svijet – naše predrasude, znanje, želje, pri tome stavljamo u zagradu. Drugim riječima, Tao je povratak “stvarima po sebi”.

“Fenomenološka redukcija, epoche, radikalna je psihološka metoda kojom dohvaćam svoju čistu svijest pred kojom se cijeli objektivni svemir tog trenutka otvara i daje mi se…”
Edmund Husserl

Suvremena psihoterapija nezamisliva je bez fenomenološke perspektive. Drugi naziv za epoche može biti i empatija. Po Kohutu, empatija je temeljna metoda stjecanja znanja o drugoj osobi. Doživljaj druge osobe, naše raspoloženje koje imamo kad smo u njenom u društvu naš su jedini instrument kojim dolazimo do druge osobe. Klijent želi biti doživljen i shvaćen, ne želi biti dijagnosticiran, pretvoren u latinski naziv ili samo broj. Bez obzira tko je pred njim, terapeut se treba uzdržati (epoche), od svake predrasude, onog što je naučio, već se treba prepustiti svom doživljaju, svom raspoloženju u tom trenutku. Svaki pokušaj da bude objektivan, da se odvoji, da bude na udaljenosti od klijenta, guši autentičan doživljaj i susret dvoje ljudi. Također, svaki pokušaj da mijenja svoje ponašanje ili ponašanje klijenta ubija usklađenost.

Oni koji znaju ne govore.
Oni koji govore ne znaju.
Začepi usta.
Promatraj osjećaje.
Omekšaj svoju oštrinu. (56)

Kada kažemo da nas taoizam i fenomenologija vode spoznaji bitka, što je onda bitak uopće?

 

Tao je zrcaljenje

Husserlov učenik, Martin Heidegger, koristeći načela filozofije fenomenologije, otišao je još dalje od svog učitelja. Umjesto da se bavi prirodom svijeta, Heidegger se posvetio izučavanju prirode bitka, odnosno izučavanju prirode života. Ne zanima ga toliko priroda živog bića već priroda života uopće. (Ne zanima ga bitak bića, već biće bitka. Ne postavlja pitanje – Tko je Vladimir?, već se pita – Kako je biti Vladimirom?.) Po Heideggeru, bitak je odnos kojeg se ne može svesti na manje dijelove. Svako tumačenje života koje ne govori o odnosu, o kontekstu, koje svodi život na izolirane dijelove, po Heideggeru je metafizika. Prema tome, svaki odgovor na pitanje – Tko je Vladimir?, također je metafizika.

Na početku je svega odnos. Iz tog izvornog, primordijalnog odnosa nastaju sve stvari, pojave i ljudi. Drugi naziv za taj izvorni odnos jest i – zrcaljenje. Na početku i na kraju svega jest zrcaljenje. (Mirroring). Zrcaljenje je beskonačni niz odraza koji se vječno izmjenjuju u neizmjernoj praznini. Heideggerov bitak tako je vječno zrcaljenje, baš kao i Tao filozofa Lao Tzua. Zrcaljenje je uvijek jedno, jedinstveno, nije ga moguće reducirati, racionalizirati ni reificirati na manje dijelove. Zrcaljenje je prazan prostor između dva ogledala, nije ga moguće svesti na ogledalo. Ogledalo nije zrcaljenje. Svesti zrcaljenje na ogledalo po Heideggeru je metafizika. Tako i odnos, dijalog, između subjekta i objekta nije moguće svesti na subjekt ili objekt. Subjekt nije zrcaljenje. Naše se zapadno društvo temelji na filozofiji dualnosti koja traje još od svojih početaka, u antičkoj, sokratovskoj Grčkoj. Tako je sva filozofija do Heideggera zapravo metafizika jer bitak svodi na manje dijelove, na Ja i Ti.
Ja ili Ti nije zrcaljenje, nije život.

Filozofija taoizma, iako započinje u istoj epohi kao i grčka filozofija, od svog početka nije dualistička. Tao, to izvorno zrcaljenje, uvijek je jedan, nepodijeljen. Drugi naziv za Tao može biti i – vječna usklađenost (attunement). Tek kada se naruši ta izvorna usklađenost Tao se lomi na subjekt i objekt, na Ja i Ti. Dvije su temeljne binarne opozicije u taoizmu Yin i Yang, ženski i muški princip. Gubitak jedinstva i podjela na odvojene suprotnosti uvijek znači i početak hijerarhije. U većini civilizacija muško dolazi ispred ženskog, svijetlo ispred tame, dobro ispred zla. No svaka je hijerarhija uvijek zlonamjerna. Stoga je smisao filozofije taoizma vratiti izvornu usklađenost, izvorno zrcaljenje, jer je to autentični put svijeta.

 

Dasein i “cheng”

Ako je zrcaljenje vječan i neizmjeran bitak svijeta, tada je čovjek djelić bitka ograničen vremenom i prostorom. To je bitak ovdje i sada, tu-bitak, Dasein. Ljudska ograničenost, konačnost u vremenu i prostoru temelj je spoznaje ljudske svijesti i ljudske mudrosti. Samo čovjek koji je ovdje i sada može biti zaista prisutan i živ. Drugim riječima, temporalnost, privremenost čovjeka otvara mu prozor u prostore bitka. Tako možemo reći kako postoji jedan bitak, jedno izvorno zrcaljenje, sa sedam milijardi prozora i vrata, koliko već ima ljudi na zemlji. Jedan je Tao, a sedam je milijardi vrata kojima se u Tao ulazi. Heidegger tumači bitak kao gustu mračnu šumu. Međutim, usred šume je proplanak, mjesto gdje prodire sunce. To je Dasein, prostor gdje se vječni bitak otvara spoznaji.

Zhuangzi za autentičnog čovjeka koristi pojam cheng ili zhenren. Cheng još znači i “prvi čovjek”, “izvorni čovjek” ili “realni čovjek”. To je osoba koja vidi stvarnu prirodu svijeta – ziran. Takav čovjek ne prosuđuje, ne odbacuje, ne obezvređuje već prihvaća sve što mu put (Tao) donosi. Cheng je usklađen sa svijetom, on i svijet uzajamno se zrcale.

Taoizam predlaže metodu ostvarenja vlastite autentičnosti, sklada s velikim putom. Ako kažemo kako je veliki put iznad metafizike, možemo reći kako taoizam koristi dekonstrukciju kako bi uništio metafizičke temelje svijeta. Dekonstrukcija obično ukida binarne opozicije i hijerarhije, što je česta tema Knjige o putu.

Kao što znamo, dekonstrukcija je spoznaja kako riječi ne tvore strukturu, kako se iza riječi kriju samo nove riječi. Kako to kaže Derrida – Nema ništa izvan jezika. Drugim riječima, izvan jezika samo je velika praznina. Doživjeti prazninu s druge strane forme jedan je od ciljeva dekonstrukcije.
Tradicija taoizma naglašava praksu svakodnevnog doživljavanja praznine kao puta prema Tao. Po njima, sve stvari dolaze iz bitka, a bitak dolazi iz praznine. Bitak je praznina, a praznina je bitak.

Određenje života kao praznine jedino je određenje koje nije metafizika. Tumačenje ljudskog bića kao uma, duha i tijela, uvijek je svođenje života na nešto što nije život. U svijetu psihologije takvo svođenje se obično odnosi na tumačenje života kao procesa u mozgu ili kao procesa u dijelu mozga. U svijetu duhovnosti to je svođenje bića na duh ili dušu koja opet postoji van odnosa sa svijetom, van konteksta. U svijetu psihologije to je svođenje bića na subjekt koji postoji odvojen od subjekta. Metafizika, bilo vjerska, znanstvena ili filozofska, sklona je odrediti biće kao nešto, a ne kao ništa.

Lao Tzu u svom tumačenju bića često koristi metaforu prazne posude. Bitak nije posuda već praznina koja obitava u posudi. Tako i zrcaljenje nisu ogledala već praznina među njima. Bez praznine, ništavila, gdje bi se svijet zrcalio?

Trideset se žbica sjedinjuje u glavčini,
no tek praznina čini kotač korisnim.
Iz gline se oblikuje posuda,
no tek je praznina čini korisnom.
Iz zidova, u kojima su vrata i prozori, sastoji se kuća,
no tek je praznina čini korisnom.
Tako:
Iz postojećeg se određuje izgled.
Iz nepostojećeg se stječe korist. (11)

Poznata je priča o kineskom učeniku zena koji je nastojao postići satori (epoche). U svom opisu satorija on je napisao:

“Naše je tijelo stablo savršene mudrosti,
Naš je um sjajno ogledalo,
Sve vrijeme ogledalo moramo držati čistim,
Kako se na njemu ne bi skupila prašina.”

Međutim, drugi je učenik pokušao dekonstruirati sliku prvog, napisao je:

“Naše tijelo uopće nije stablo,
Niti je ogledalo, a niti bilo kakav okvir,
Buddhina je priroda od početka čista i sjajna,
Gdje bi se onda mogla skupljati prašina?”

Tek je ovaj drugi, prema priči, doživio satori.

 

Wu Wei

Ne mijenjati ništa već prihvatiti ono što nam svijet daje temeljno je načelo taoizma.

U suvremenoj psihoterapiji Wu Wei djeluje kroz empatiju, kako je to primjerom objasnio Heinz Kohut. Kada mu je klijent ispričao svoju tešku životnu priču, nedavnu smrt djevojke, Kohut je pomislio kako mu mora pomoći, olakšati mu tešku muku. Tražio je prikladne riječi da utješi klijenta, pokušao se sjetiti korisnog savjeta ili prijedloga koji bi ublažio klijentovu bol. Međutim, baš mu ništa nije padalo na um. Dok je sjedio tako u tišini bilo mu je sve teže pri duši. Odjednom su mu počele teći i suze. Klijent je to opazio, ali nije rekao ni riječi. Sjedili su tako skupa u tišini čitav sat. Na odlasku, klijent se posebno zahvalio Kohutu na razumijevanju, bio mu je to najbolji razgovor do sada!

Upravo to što nije nastojao biti aktivnim po svaku cijenu, što nije pokušao mijenjati klijentovo stanje, već se uskladio s njegovim raspoloženjem, pomoglo je klijentu. Bilo je dovoljno da u tišini zrcali klijentovu tugu, da u tom bolnom osjećaju budu zajedno, da ga dijele. Nikakav savjet, akcija, promjena ponašanja ne može se mjeriti s tom empatijskom rezonancijom.

Egzistencijalistički psihoanalitičar, Ludwig Binswanger, prijatelj i suradnik Martina Heideggera, kaže kako je dualizam zapadne filozofije i psihologije, uključujući i klasičnu psihoanalizu stvorio neprobojni zid između subjekta i objekta, između Ja i Drugog pa tako i između terapeuta i klijenta. Po njemu je dualizam rak rana zapadne psihologije, kada se svaki “doživljaj zajedništva promatra kao povratak, regresija na rane, primitivne razvojne faze čovjeka”. No upravo je suprotno!
Po Kohutu, ljudski je život vezan uz matricu odnosa sa svijetom i nikakva autonomija, odnosno život izvan matrice odnosa nije moguć. Smisao života, baš kao i terapije, jest povratak u matricu ljudskih odnosa gdje čovjek zrcali druge pri čemu je i sam zrcaljen od drugih.

 

Što nije Tao?

Zapadno se društvo od onog istočnog razlikuje po prevlasti subjektivnog doživljaja svijeta. Zapadni je čovjek središte svemira, on je subjekt bez kojeg svemira nema. Ta perspektiva posve zanemaruje odnos, zrcaljenje, kao temelj života. Zato možemo reći kako zapadni čovjek, apsorbiran u vlastitoj subjektivnosti i narcizmu, ne može više doživjeti svijet oko sebe, ni odnos sa svijetom. Stoga će sve ideje koje dolaze s istoka i koje nisu metafizika on pretvoriti u metafiziku u kojoj je središtem. Tako se i taoizam, skupa s budizmom, preobrazio u niz tehnika i metoda kojima se čovjek čuva i štiti od susreta sa svijetom, kojima nastoji zadržati iluziju vlastite autonomne subjektivnosti, što je upravo suprotno duhu taoizma. Metafizika tih tehnika očituje se u njihovom pokušaju da ponište granice prostora i vremena, kako bi subjekt izgubio svoju konačnost, svoju privremenost, temporalnost, sve ono što čini bitak, odnosno, Dasein.

Metafizika je česta pojava i na istoku pa razlikujemo filozofski taoizam i religiozni, odnosno metafizički ili mistični taoizam. Kinesku metafiziku taoizma uglavnom čine vježbe za harmoniju Yina i Yanga, prehrana, alkemija, pokreti i rituali, kao da se zrcaljenje odvija u pojedincu, odvojenom od svijeta. Slično tome, zapadnu metafiziku taoizma čine meditacije, yoga, Feng Shui, makrobiotika, mindfullness, osamljivanje, izolacija, sve ono što jača subjektivnost i stavlja je u centar svijeta, umjesto da se vlastita subjektivnost dijeli i zrcali sa svijetom.

 

Tko je Tao?

Na kraju, možemo se upitati – Tko je Tao? Kako da shvatimo misao – Tao je majka deset tisuća stvari, Tao je majka svemira?
Predlažem da ove misli shvatimo doslovno. Po tome je Tao zaista – majka, naša majka! Svi problemi dolaze uslijed odvojenosti od majke, a temeljna je ljudska motivacija uvijek – povratak majci. Kao što kaže Kohut – Najveću sam patnju i najveće probleme našao u onih ljudi koji nisu imali majke. To je ona vrsta problema koja se ne može riješiti ni izliječiti!

Odnos s majkom oblikuje naš život od djetinjstva do smrti, s majkom počinje i povijest psihoanalize. Tako psihoanalitičarka Bracha Ettinger primordijalni odnos majka – dijete naziva imenom “Matrixial Borderspace”. Ta je mreža, matrica susreta djeteta i majke, najbolji opis onoga što zovemo Tao. Također, povratak u Tao povratak je majci kako ga opisuje psihoanalitičarka Margaret Mahler. Nakon faze stopljenosti s majkom (attachment), svako dijete prolazi fazu odvajanja, udaljavanja od majke (mismatch). No posljednja je faza povratak majci kroz razumijevanje, empatiju, usklađenost (attunement).

Možemo ići još dalje pa i svu Heideggerovu filozofiju tumačiti kao dvije razine odnosa s majkom. Onu neautentičnu, kada smo s majkom stopljeni, kada se s njom identificiramo, i onu autentičnu, kada se s njom razumijemo, kada smo s njom usklađeni. Da shvatimo pravu prirodu majke moramo prihvatiti vlastitu konačnost u prostoru i vremenu, kao i konačnost i smrtnost vlastite majke.
(Kao što već znamo, dijete treba dekonstruirati zamišljenu, idealnu, sliku majke, kako bi otkrilo njenu stvarnu prirodu. Pri tome na razočaranje reagira neizbježnim osjećajem ljutnje. Taoisti spominju energiju Chi koja je u stvari pravilno prihvaćen i usmjeren afekt ljutnje. No svođenje osjećaja na “energiju” putem racionalizacije, redukcije ili reifikacije, uvijek označava pomak s ljudskog na metafizičko.)
Tako temporalnost, ograničenost, postaje temelj autentičnog bitka, pravog života. Odrastanje, ostvarenje naše prave prirode, ziran i cheng, proces je polagane preobrazbe iz stopljenosti u usklađenost, iz neautentičnosti u autentičnost.
Tek s majkom koja je sada ljudsko biće moguće je ostvariti usklađenost, zrcaljenje, empatiju, što je prava priroda bitka, što je Tao.

Zrcaljenje, usklađenost, može se postići isključivo u dijalogu, kada druga osoba prepoznaje, prihvaća i odgovara na naše osjećaje. Vjerujemo kako se u društvu taoističkih redovnika, koji osjećaje ne dijele na dobre ili loše, na pozitivne ili negativne, niti jedan osjećaj ne potiskuje niti poriče.

 

Vladimir Nemet

 

 

Ocijeni:
Filozofija u psihologiji , , , , , ,
2 Comments
  1. Kako se pravilno prihvaća i usmjerava afekt ljutnje?

  2. Afekt ljutnje, baš kao i svaki drugi afekt ili osjećaj, prihvaća se boravkom u sredini koja može čuti naše osjećaje i reagirati na njih bez osude ili moraliziranja. Bilo bi lijepo reći da možemo sami učiniti nešto za sebe, da postoje neke vježbe ili tehnike za prihvaćanje afekata, no to nije tako.
    Da otkrijemo sebe upućeni smo na druge.

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.