Što je psihologija osobnosti?

kolovoz 30, 2017

Što je psihologija osobnosti?

 

 

 

 

Temelji psihologije osobnosti

Psihologija osobnosti (Self psychology) nastala je krajem dvadesetog stoljeća kao reakcija na do tada prevladavajuću klasičnu psihoanalizu. U čemu je glavna razlika? Freudova se psihoanaliza razvijala početkom dvadesetog stoljeća u vrijeme koje nazivamo – modernim. Freud je vjerovao kako će razvoj znanosti voditi prema boljem razumijevanju čovjeka i njegovih problema. Od znanosti se očekivalo kako će objektivno i neutralno objasniti ljudsko ponašanje, kako će odrediti što je to “normalno”, a što “bolesno”, odnosno “patološko” u čovjeku.

Možemo reći kako je taj znanstveni pozitivizam upravo ono što određuje moderno doba. Međutim, razvoj filozofije s jedne strane i suvremene fizike s druge, označio je kraj moderne epohe. Druga je polovica dvadesetog stoljeća početak postmodernizma. Filozofi fenomenologije, egzistencijalizma, hermeneutičari i etičari, Husserl, Heidegger, Gadamer, Levinas i drugi, pokazali su kako ljudski identitet nije nešto zadano prirodnim zakonom već ovisi o perspektivi promatrača. U postmodernizmu čovjek živi u kontekstu i od tog konteksta se ne može odvojiti bez da izgubi vlastitu ljudskost. Slično su govorili i fizičari s početka dvadesetog stoljeća; Einstein, Niels Bohr, Max Planck i mnogi drugi. Po njima stvarnost ne postoji odvojeno od promatrača već je uvijek relativna u odnosu s promatračem. Sve je povezano i sve utječe jedno na drugo. U tome se postmodernizam približava filozofiji Dalekog istoka, Taoizmu i Zen budizmu. U psihologiji osobnosti ta se povezanost čovjeka i konteksta izražava pojmom “self-objekt” kako bi se naglasilo da čovjek uvijek dolazi sa svojim okruženjem, svojim kontekstom.
Možemo reći kako je psihologija osobnosti prva postmoderna psihološka teorija i psihoterapija. Otac psihologije osobnosti, Heinz Kohut, uz ogromne se napore uspio odvojiti od Freudove škole i usmjeriti suvremenu psihoterapiju u novom pravcu.

 

Razlike među školama

Psihologija osobnosti u prvi plan stavlja fenomen empatije dok bi psihoanaliza ili neka druga psihološka teorija u prvi plan stavila – znanje. U čemu je razlika između empatije i znanja? Empatija je subjektivni doživljaj terapeuta, dok je znanje objektivna istina koju terapeut zna o svom klijentu. Međutim, kako je pokazala suvremena filozofija, baš kao i suvremena fizika te filozofija Dalekog istoka, objektivna istina ne postoji, postoji samo naš doživljaj. Sve je u oku promatrača. Na žalost, kako se empatija ne može izmjeriti ni učiniti objektivnom, ljudi će većinom, i terapeuti i klijenti, uvijek radije odabrati objektivne, znanstvene metode jer one pružaju fantaziju sigurnosti. Čovjek se mora za nešto uhvatiti.
Psihologija osobnosti u prvi plan stavlja cjelovitost ljudskog bića dok bi neka druga teorija u prvi plan možda stavila potisnuti osjećaj ili afekt kojeg treba osvijestiti. Na primjer, osjećaj ljutnje redovito se potiskuje i mnoge ga psihološke škole nastoje osvijestiti i povezati s ostatkom psihe. Psihologija osobnosti zna kako je ljutnja samo afekt koji se neizbježno mora javiti u susretu s drugom osobom, ali ovdje cilj nije ljutnja već susret s cjelovitim Drugim, našim kontekstom, našim self-objektom.
Psihologija osobnosti u prvi plan stavlja razvoj sposobnosti za povezivanje s drugom osobom, dok bi neka druga teorija u prvi plan možda stavila samostalnost, autonomiju. Zašto? Vjerujemo kako se ljudski potencijal, ljudska autentičnost može ostvariti jedino kroz odnos, ljudsko biće izvan odnosa gubi svaku autentičnost. Zato ne treba nastojati na samodostatnom životu bez drugih. Vjerujemo kako je možda upravo fantazija da se “može i bez drugih” izvor najvećih problema.
U psihoterapiji klijent stječe nova iskustva kako se sve može bivati s Drugim. To je i glavni cilj psihoterapije, otkriti Drugost i povezati se s Drugim. Rješavanje simptoma tek je sporedni cilj.

 

Poveznice s drugim školama

Psihologija osobnosti dijeli mnoge zajedničke ideje s drugim psihološkim školama. Veoma joj je slična fenomenološko-egzistencijalistička psihoterapija. Te se dvije teorije slažu kako doživljaji, iskustva, fenomeni, čine jezgru ljudskog bića te kako je spoznaja i prihvaćanje vlastite ograničenosti (npr. prihvaćanje vlastite i tuđe smrti kod egzistencijalista) ono što nazivamo – mudrost.
S gestalt psihologijom dijelimo spoznaju o važnosti cjelovitog doživljaja sebe i drugog ljudskog bića. Većina se autora slaže kako je možda jedini motiv ljudskog bića koji oblikuje njegovo svjesno i nesvjesno ponašanje, upravo potraga za doživljajem sebe kao cjeline. S druge strane, najveći je ljudski strah upravo strah od raspada, fragmentacije, gubitka ljudskosti.
S teorijom Jacquesa Lacana dijelimo spoznaju o važnosti potrebe da nas druga osoba prepozna i prihvati, odnosno, da nas odrazi, zrcali. Ta se potreba javlja u ranom djetinjstvu i prati nas kroz cijeli naš život. Osim toga, te dvije škole slažu se kako u svakome od nas postoji duboka čežnja za povratkom u djetinjstvo, čežnja za stapanjem od koje se, na žalost, treba odustati uz bolno razočaranje. (Naše se imaginarne fantazije jedinstva u kojima ne postoje vrijeme i prostor razbijaju u dodiru s vremenom i prostorom, tim simbolima moći. Tek kada preživimo tu traumu možemo reći kako smo zaista autentični, kako smo u realnom.)
R.D. Laing i njegova “antipsihijatrija” slična je psihologiji osobnosti u tome što društvo, osnosno psihoterapeut treba preuzeti odgovornost za emotivno stanje klijenta.

 

Psihologija osobnosti u psihoterapiji

Psihologija osobnosti ne vjeruje kako psihološki problemi nastaju zbog poremećaja unutar osobe, da su oni nekakva “bolest”. Ne, upravo suprotno, mi vjerujemo kako su tzv. simptomi jedan od načina kojim se naša psiha bori kako bi preživjela u okolini bez razumijevanja i empatije. Znači li to da umjesto izraza “bolesni pojedinac” treba reći “bolesno društvo”? Upravo tako. Ljudi koji su imali sreće odrastati u okruženju koje ih je prepoznavalo i podržavalo neće biti prisiljeni pokrenuti one psihološke mehanizme obrane koje poznajemo kao – simptome. Psihologija osobnosti vjeruje kako će se klijent iscijeliti tek kada doživi da ga netko zaista vidi, da je nekome stalo, da netko pokazuje brigu. To je taj doživljaj bez kojeg se ne može, bez kojeg je čovjek u opasnosti da izgubi svoju ljudskost, da se raspadne. Ima li psihoterapeut toliko empatije i brige? Ne postavljamo li pred njega prevelike, nadljudske zahtjeve? Psihologija osobnosti vjeruje kako nije moguće sve razumjeti i sve znati. Međutim, potrebno je iskreno nastojati uživjeti se u svijet drugoga te bez osude ili procjene prihvatiti njegovu perspektivu ma koliko god ona bila drugačija od naše. Takvo novo iskustvo da postoji Drugi koji me vidi i prihvaća baš onakvim kakvim zaista i jesam vodi prema promjeni. Psihologija bi osobnosti rekla da je to i jedini način da se osoba promijeni – iskustvo postojanja osobe za koju i ja zaista postojim.

 

Budućnost psihologije osobnosti

Razvoj psihologije osobnosti nije završen. U svijetu se svakog dana izdaju mnoge publikacije i održavaju brojni kongresi self psihologa gdje se nastoji proširiti horizonte suvremene psihoterapije. Mnogi psihološki problemi za koje se mislilo da su nedostupni psihoterapiji poput psihoze, graničnog poremećaja, narcističkog poremećaja i drugih, danas se uspješno liječe upravo zbog spoznaja Heinza Kohuta i njegove psihologije osobnosti. Jedna od grana psihologije osobnosti koja je možda i ispred svog vremena jest – Intersubjektivna psihologija. Njeni su osnivači Kohutovi učenici Robert Stolorow, George Atwood i Donna Orange. Intersubjektivnost je grana psihologije koja je bliža filozofiji (Husserla, Heideggera i Levinasa) nego psihologiji ili psihoanalizi. Vjerujemo kako je upravo intersubjektivnost budućnost psihoterapije u dvadeset i prvom stoljeću.

 

Vladimir Nemet

 

 

Ocijeni:
Psihologija osobnosti , , , , , , ,

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.