Rodni identitet u vremenu krize

siječanj 12, 2018

Rodni identitet u vremenu krize

 

 

 

 

 

Veoma je jednostavno odgovoriti na pitanje – Što je čovjek? Ne postoji stanica, molekula, atom našeg tijela kojeg znanost već nije proučila, analizirala. O tome što je čovjek znamo sve! Mnogo je teže odgovoriti na pitanje – Tko je čovjek? Još uvijek ne postoji znanstvena metoda koja bi analizirala izvor i smisao života, otkrila tajno mjesto u mozgu gdje se skriva duša.

Odgovor na pitanje – Tko je čovjek? ne smije doći izvana, jer nitko ne može govoriti u moje ime, nitko ne može znati moje vlastito iskustvo života, moj doživljaj bivanja u svijetu. Odgovor ne smije doći iznutra jer bez svijeta, bez drugih ljudi moje postojanje gubi smisao, ja živim samo u svijetu.

Vjerujemo kako je filozofija Martina Heideggera i psihoanaliza Heinza Kohuta, do sada barem, ponudila najbolji odgovor: Čovjek je bivanje s drugima – Mitsein! To potvrđuje Kohut svojim riječima, čovjek smo – Nas dvoje!

Mitsein je izvorni život, stoga Mitsein nema spola i nema roda! Pokušamo li ga bilo kako odrediti, možda svesti na muškarca ili ženu, Mitsein je mrtav, nije više Netko već postaje Nešto. Pravi, autentični Mitsein opire se svakom određenju, ne želi umrijeti.

 

Uvod

Otvoreno društvo pomalo odbacuje ideju kako je osobnost određena spolnim i rodnim razlikama, ideja o spolnoj i rodnoj binarnosti pomalo se dekonstruira. Slobodno društvo daje pojedincu mogućnost izbora vlastitog spolnog ili rodnog određenja, baš kao i mogućnost bivanja izvan binarne opozicije. Takvo društvo vjeruje kako je osobnost određena autentičnim susretom s drugim čovjekom pri čemu razlika u boji kože, vjerskom opredjeljenju, naciji, socijalnom statusu i drugom, na doživljaj osobnosti ne smiju utjecati.

S druge strane, društvo u krizi, društvo na pragu raspada, nastoji zadržati doživljaj cjeline koristeći mehanizme veoma slične psihološkim obranama koje koristi osoba u krizi. Česta je obrana koju koristi društvo u krizi – rascjep. Tako se društvo obično cijepa na binarnu opoziciju – Mi i Oni, pri čemu je sve dobro i pozitivno unutra, to smo Mi, dok je sve loše i negativno negdje vani, to su Oni. Ta se binarna opozicija na životu ne održava sama od sebe, potrebno je neprestano ulagati energiju kako bi rascjep ostao aktivnim. To se može postići podjelom, rascjepom cijelog društva tako da svaki član nađe svoje mjesto, svoj položaj unutar mnogih drugih binarnih opozicija.

Društvo u krizi tako će ponovo uvesti podjele prema spolu, rasi, naciji, socijalnom položaju, vjerskom opredjeljenju i sličnom. Svakom takvom podjelom pojedinac gubi svoj autentični identitet i stječe onaj lažni, metafizički. Tako i društvo u cjelini prestaje biti zajednicom autentičnih pojedinaca koja se temelji na razlici, na drugosti, već postaje masom koja jednako misli, koja se identificira s lažnim, umjetno stvorenim autoritetima.

Kako kaže Heidegger – kada izgubi usklađenost sa svijetom Mitsein pada u prosjek, tone u druge. Tada na mjesto empatije dolazi moć, hijerarhija.

Jedan od simptoma društva u krizi jest i pokušaj da se pojedinac odredi prema binarnoj opoziciji muškarac – žena, kao da biološke razlike na neki način određuju osobnost. Smisao određenja osobnosti kroz binarne opozicije muško – žensko ima za cilj narušiti izvornu usklađenost ljudskog bića sa svijetom, te ga iz svijeta autentičnog bivanja u svijetu baciti u svijet metafizike, binarnosti i hijerarhije. Identifikacija s lažnim idealom znači uvijek jedno – osoba je izgubila slobodnu volju, prilagodila se. Svaka je hijerarhija uvijek zlonamjerna.

Društvo u krizi tako nastoji potisnuti i poreći spoznaju kako je rodni identitet kao i spolno opredjeljenje uvijek samo socijalni konstrukt!

Ukratko – muškarcem i ženom se ne rađa, muškarca i ženu stvara društvo u krizi. Društvo u krizi, odnosno društvo koje se temelji na identifikaciji s jačim, uvijek koristi metafiziku kako bi preživjelo. (Pojam – “identifikacija s agresorom”, prva koristi psihoanalitičarka Ana Freud.) Odrediti nekoga kao muškarca ili ženu uvijek je metafizika. Metafiziku možemo tumačiti kao pokušaj određenja osobnosti putem Velike istine ili Prirodnog zakona, odnosno kao pokušaj da se izvorno, autentično bivanje s drugim ljudima nadzire i kontrolira kroz državne institucije.

Filozof Michael Foucault početak nadzora i kontrole rodnog i spolnog određenja otkriva u osamnaestom stoljeću. Prije toga pojedinac je bio “kriv” ako njegove spolne aktivnosti nisu bile društveno prihvaćene. No početkom osamnaestog stoljeća pojedinca njegove “drugačije” spolne aktivnosti čine “bolesnim”. Dok se “krivac” prije mogao iskupiti zbog svoje “pogreške”, “bolesnik” to ne može nikada. Tako državne institucije neprestano koriste pravo nadzora i kontrole. Pojam “Biti normalan” prije osamnaestog stoljeća nije bio poznat!

Kako kaže Foucault – “Ako nisi kao drugi tada nisi normalan. Ako nisi normalan tada si bolestan. Te tri kategorije: biti drugačiji, biti nenormalan i biti bolestan, zapravo su veoma različite, ali su danas svedene na istu stvar!”

U sljedećem tekstu nastojimo odgovoriti na dva pitanja: koliko je binarnost žena-muškarac određena rođenjem, odnosno genetski urođena, te postoji li uopće binarnost žena-muškarac?

 

Kriza kao početak binarnosti

Poznati psihoanalitičar Sándor Ferenczi spominje dvije krize, dvije kataklizme ili katastrofe koje su, po njemu, odredile ljudski život. Prva je povlačenje oceana, isušivanje mora, koje je prije nekoliko milijuna godina natjeralo vodena bića da se presele na kopno. Vjerujemo kako je povlačenje vode bila ona izvorna trauma koja je natjerala ribe da razviju pluća. Druga je kriza ona koju dijete prolazi rađanjem. Slično ribi i dijete je bačeno iz oceana na kopno, od njega se očekuje da razvije pluća.

Ribe i školjke na povlačenje mora reagiraju zatvaranjem u sebe, odvajanjem, izolacijom od nepouzdanog mora u koje se više nema povjerenja. Slično tome, i ljudsko se biće na traumu odvajanja od majke štiti zatvaranjem u sebe, pokušajem da se odvoji, izolira od nesigurnog nepouzdanog svijeta. To je početak prve binarnosti, prve podjele svijeta na subjekt i objekt, na ja i ti, na dijete i majku. Kao što se školjka od plime i oseke, od morskih turbulencija štiti zatvaranjem u svoju ljusku, tako se i ljudsko biće štiti bijegom iz svijeta, zatvaranjem unutar svojih granica.

S druge strane, dijete usklađeno s majkom, u igri, ne poznaje dualizam majka-dijete. Iako nije jedno s majkom, niti je isto kao majka, kroz empatiju i razumijevanje ono ne razmišlja o granicama, o razlikama, o podjelama. Ono je zauzeto životom.

Treća kriza ili trauma koju ne spominje Ferenczi nije povlačenje mora ni oceana, već nešto puno gore – povlačenje empatije!

Otac moderne filozofije Rene Descartes ovako opisuje svoju krizu:
“U vrijeme tridesetogodišnjeg rata, u studenom 1619. godine, zatekao sam se u Njemačkoj. Kako nisam pronašao nikakvo društvo koje bi me zabavilo nisam imao nikakvih briga niti strasti koje bi me ometale u razmišljanju. Tako sam cijeli dan i noć proveo zatvoren u velikoj peći gdje sam se nesmetano mogao baviti svojim mislima. Tada sam ostvario svoje najveće spoznaje…”
Je li opravdano reći kako je trideset godina rata zatvorilo Descartesa u peć kao školjku?

To bivanje izvan svijeta, izvan vode – na suhom, kako možemo zvati njegov boravak u peći, Rene Descartes je preživio stvarajući modernu filozofiju. Ne čudi nas što po Descartesu jedino što sigurno postoji jest – subjekt, um. U sve drugo ne može se imati povjerenja. No kada nas ne određuje povjerenje u svijet, određuje nas metafizika. Zanimljivo je kako je Descartes i otac analitičke geometrije i kartezijevog koordinatnog sustava koji se temelji na udaljenostima između dvije točke. Do Descartesa nije postojala potreba da se dvije točke udalje i analitički odrede.

Ne možemo znati je li njegova filozofija kao i filozofija Francisa Bacona stvorila filozofiju dualizma ili je to možda bilo traumatsko razočaranje cijele generacije užasnim tridesetogodišnjim ratom. No posljedica je razdvajanje subjekta i objekta, pri čemu je subjekt neutralan u odnosu na objekt, promatra ga s udaljenosti. To vodi prema stvaranju prirodnih znanosti, prema epohi prosvjetiteljstva (Age of Reason), početku buržoaskog društva kao i prema početku kapitalizma. U to vrijeme stavlja Foucault i početak spolne ideologije, odnosno početak “znanosti” o spolnim razlikama.

Ukratko, traumatska kriza, odvajanje od svijeta ljudi, uvijek vodi prema granicama, razlikama, analitičkom promatranju svijeta. Tako se svi, kao školjka, štitimo od raspada, fragmentacije, psihičke i fizičke smrti. Binarnost nije urođena, ona je obrana od povlačenja empatije.

 

Binarnost kao hijerarhija moći

“Moramo jednom zauvijek odustati od ideje moći koja upravlja, kontrolira, nadzire, potiskuje. Zapravo – moć stvara! Moć stvara realnost. Stvara istinu i objekte oko nas. Subjekt kao i znanje koje subjekt posjeduje proizvod su moći…”
Michael Foucault

Naše znanje o seksualnosti kao i sama seksualnost proizvod su moći. No koliko je moć, odnosno potreba za moći, urođena potreba, a koliko se javlja kasnije u razvoju?

Istraživanja dječjih psihoanalitičara Threvartena, Meltzofa, Tronicka, Sterna i drugih, pokazuju kako djeca koja su sa svojom majkom usklađena kroz igru ili razgovor, mogu dopustiti majci da se udalji, napusti prostoriju kroz određeno vrijeme. S druge strane, djeca koja nemaju doživljaj povezanosti s majkom, odnosno, ona koja nemaju povjerenje u dostupnost majke, odsutnost majke doživljavaju traumatski čak i kada ona izađe iz prostorije i na nekoliko sekundi.
Djeca koja nisu ostvarila usklađenost (attunement), doživljavaju afekte ljutnje i bijesa prema “nepouzdanoj” majci. Ta djeca majku nastoje kontrolirati, nadzirati, posjedovati. Tako će gubitak usklađenosti majka-dijete stvoriti potrebu da dijete posjeduje, nadzire i kontrolira majku. Zato svaka binarna opozicija, svaki dualizam majka-dijete, subjekt-objekt, ja-ti, u svom centru ima potrebu za moći, odnosno potrebu da jedna strana posjeduje drugu. Ukratko, kriza usklađenosti sa svijetom stvara “volju za moći”, stvara hijerarhiju. Binarnost je uvijek hijerarhija.

Gubitkom usklađenosti zajedništvo, Mitsein, nestaje, gasi se. Tada nastaje struktura koja pokušava zadržati cjelovitost metafizičkom iluzijom samodostatnosti, iluzijom bivanja izvan konteksta. To je – subjekt. Kako bi se održao u vremenu i prostoru, subjekt mora imati svoju opoziciju – objekt. Temeljno je svojstvo subjekta da kontrolira, nadzire i posjeduje objekt, to je smisao i cilj svake dualnosti. Stoga je svaka binarnost uvijek dijalektika gospodar-rob, kako to opisuje filozof Georg Hegel u svojoj Fenomenologiji duha. (No ne smijemo zaboraviti kako život nije dijalektika, već Mitsein. Tek se slomom Mitseina javlja dijalektika kao metafizička iluzija cjeline.)

Jedna od prvih binarnosti koja nastaje raspadom usklađenosti jest i binarnost muškarac-žena. Time muškarac postaje subjekt koji nadzire, posjeduje i određuje svoj objekt, ženu. Patrijarhalno društvo tom iluzijom posjedovanja žene, odnosno nadzorom majke, nastoji preživjeti gubitak usklađenosti, odvojenost od svijeta i usamljenost.
Muškarac koji se odriče svoje pozicije moći je drugačiji, što znači kako je “nenormalan”, “bolestan”, kaže Foucault.

 

Freud i spolni identitet

Po Freudu, odrastanje je proces kojim dijete prolazi kroz Edipalne sukobe i na kraju se identificira, poistovjeti s roditeljem istog spola. Na tom je putu dijete erotski privučeno roditeljem suprotnog spola, pri čemu osjeća bijes i mržnju prema roditelju istog spola. Freud tvrdi kako svako dijete prolazi Edipalne sukobe jer su oni urođeni, anatomski zadani. Ako se Edipalni sukobi ne razriješe pozitivno, odnosno, ako se dijete identificira s roditeljem suprotnog spola, ono će imati problema s neurozom, psihozom i homoseksualnosti, kaže Freud. (Zanimljivo, iako Freud homoseksualnost vidi kao psihološki problem, po njemu je još veći problem društvo koje ne prihvaća i osuđuje homoseksualnost.) Tako klasična, Freudova psihoanaliza nastoji ispraviti “pogrešnu” identifikaciju i “osloboditi” čovjeka njegove homoseksualnosti.

Posve suprotno, otac psihologije sebstva Heinz Kohut tvrdi kako ne prolazi svako dijete Edipalne sukobe. Edipov kompleks doživjet će samo ono dijete kojem nedostaje empatije i usklađenosti. Samo će usamljeno dijete pokrenuti erotske fantazije prema roditelju. No dijete koje sebe doživljava prepoznatim, prihvaćenim i voljenim uopće i neće imati erotskih fantazija. Takvo usklađeno, sretno dijete uopće i ne seksualizira svoj odnos s roditeljem, oni su od početka prijatelji. (Seksualizacija ovdje znači stapanje, attachment, dok usklađenost znači empatiju, attunement. Potreba za stapanjem, seksualizacija, javit će se tek kada nestane empatije, usklađenosti. Psihoterapija kod Kohuta znači pomak od stapanja prema usklađenosti.)
Također, sretno dijete ne osjeća bijes i mržnju prema roditelju jer u njega ima dovoljno povjerenja, zna da je roditelj uvijek tu, uvijek za njega, da uvijek brine.

 

Sretno dijete

Hoće li dijete idealizirati oca ili majku ne ovisi o spolu djeteta već o vitalnosti oca ili majke, kaže Kohut. Ako dijete u majci prepozna jaču osobnost, te ako ga otac razočara, dijete će se identificirati s majkom bez obzira na svoj spol. Međutim, problem je ako dijete ne otkrije vitalnost ni u ocu ni u majci. Takvo se dijete nema za što uhvatiti, ne postoji ništa što bi organiziralo njegova iskustva u smislenu cjelinu, odnosno, ništa ga ne štiti od raspada i fragmentacije. Tek tada možemo očekivati kako će razviti neurozu ili psihozu. S druge strane, ako su oba roditelja jednako vitalna i otvorena za igru i dijalog, dijete se ne mora opredijeliti niti za jedan spol ili rod, može ostati biseksualno ili aseksualno, već kako želi.

Drugim riječima, kao što kaže filozofkinja Judith Butler – Ne postoji nikakav rod iza naše imitacije roda!
Možemo razlikovati imitaciju i identifikaciju pa reći kako “hipster” imitira maskulinu pojavu svog oca, dok se njegov otac identificira sa svojim roditeljem. Dok hipster ima odmak prema svojoj “izvedbi” roda, njegovi otac ili majka zaista vjeruju u svoje uloge. Postoji li nekakav izvorni, originalni spol ili rod od kojeg počinje imitacija ili identifikacija? Ne postoji, svi smo kopija iluzije originala. Kako ne postoji original naša se uloga ni izvedba nikada ne može posve upotpuniti.

Sretno dijete nema potrebu za identifikacijom s roditeljem pa nema ni potrebe da preuzme njegov spolni identitet. Sretno dijete, ono usklađeno sa svijetom, uopće i nema potrebe da na bilo koji način odredi svoj identitet. Ono smije živjeti neodređeno. Tek u trenutcima krize može posegnuti za nekim određenjem kao privremenom psihološkom obranom.
Sretna je osoba zauzeta vlastitim životom.

Kako kaže Foucault – “Mislim da nije važno znati tko sam. Ono što je važno jest da na kraju budem netko drugi nego što sam bio na početku…”

Ukratko, svako se dijete rađa biseksualno, spremno za stapanje s ocem i majkom. Koju će stranu svoje osobnosti potisnuti ovisi o kulturi u kojoj odrasta kao i osobnosti njegovih roditelja.

 

Društvo u krizi

Temeljna je binarnost društva u krizi hijerarhija autoritet-čovjek. Autoritet je transcendentni označitelj, metanarativ, onaj koji određuje sve, dok njega ne određuje nitko jer je izvan konteksta. Transcendentni označitelj može biti Bog, onaj koji sve vidi, a može biti i Znanstvenik, onaj koji sve zna. (Pod pojmom “znanosti” mislimo na prirodne znanosti koje su često toliko narcisoidne da misle kako mogu tumačiti život, svijest, osjećaje. Ne mogu!) Tako se društvo u krizi brani s jedne strane mistikom, a s druge metafizikom. U prvom slučaju Drugost je “kriva” ili “grešna”, u drugom je slučaju “bolesna”, “nije normalna”. U oba se slučaja autentični doživljaj i iskustvo osobe zanemaruje, a često i kažnjava.

Kako je binarna hijerarhija njegova jedina obrana, društvo u krizi paranoično pazi da se svaka ljudska aktivnost svede u neki oblik binarnosti. Pokušat će fizički razdvojiti mušku i žensku djecu u muške i ženske razrede i škole. Društvo u krizi mora u škole uvesti vjerski odgoj kako bi potisnulo potrebu djece za spontanim izražavanjem i druženjem. Svaki oblik autentičnog i ne-binarnog ponašanja društvo u krizi mora oštro osuditi. Tako će transseksualne i transrodne osobe imati problema u ostvarenju svojih građanskih prava baš kao i homoseksualne osobe. Organizacije koje nastoje dekonstruirati hijerarhije i ublažiti binarnosti bit će ugašene. Sindikalni pokret, koji već jedno stoljeće radi na dekonstrukciji klasne binarnosti, bit će ismijan.

Ako kažemo kako je najveća hijerarhija i binarnost zapravo fašizam, društvo u krizi će prije ili kasnije potražiti svoje obrane u fašizmu. S druge strane fašizam će nastojati iskorijeniti sve što vidi drugačijim. Za fašizam je Drugost uvijek “nenormalna”, uvijek je “bolesna”!

 

Psihoterapija

Konzervativni, tradicionalni krugovi često spominju kako ne-binarne osobe, kao i osobe koje pripadaju LGBT, Queer ili MOGAI (Marginal Organization, Gender Identities And Intersex) zajednici često traže psihičku pomoć. Po njima to je “dokaz” Prirodnog zakona, “znak” kako je seksualnost urođena i kako se svaki otpor Velikoj istini mora završiti loše. No, upravo je suprotno. Potreba za psihološkom pomoći marginaliziranih osoba ne ukazuje na njihovu “bolest” već na bolest društva, točnije tradicionalnog i konzervativnog društva koje je bez empatije, bez sućuti, bez tolerancije za različitost.

Spolno i rodno određenje i opredjeljenje zaista nas određuju, ali ne putem gena i kromosoma već kroz poglede naših sugrađana i naših bližnjih koji posjeduju moć da nas iscijele ili unište. Znamo kako svaka osoba živi od zrcaljenja i od potvrde svijeta. Na žalost, društvo u krizi emotivno je hendikepirano, bešćutno prema potrebama drugačijih.

Psihoterapija je dekonstrukcija onog kritičnog superega, transcendentnog označitelja ili metanarativa, koji nas označuje kao nenormalnu, lošu ili bolesnu osobu.

Tako se psihoterapija “različitih” ni u čemu ne razlikuje od psihoterapije “normalnih”. Svaka osoba dolazi na terapiju s različitim simptomima, ali uvijek istim problemom – nema dovoljno razumijevanja, empatije, usklađenosti sa svijetom u kojem živi, Mitsein je na umoru. Stoga psihoterapija treba biti prostor u kojem se različitosti ne osuđuju već se prihvaćaju i afirmiraju.

Svi smo mi apsolutno različiti jedni od drugih i to je dobro. Dovoljno se sjetiti kako ne postoje samo dva spola ili roda, u ovom trenutku ima ih više od sedam milijardi!

 

Zdravo društvo

Kako mi to vidimo, zdravo društvo može se ostvariti dekonstrukcijom svih binarnosti i hijerarhija. Ali još je bolje i ne pokretati nikakve binarnosti ili hijerarhije. Škola i obitelj trebaju biti mjesto afirmacije različitosti, a ne mjesto edukacije i dresure, stvaranja hijerarhija.

Vjerujemo kako već postoji pedagoški sustav koji ide u tom smjeru – Summerhill, škola kojom upravljaju učenici. To je škola bez binarnosti učitelj-učenik, i tako je slobodna od hijerarhije koju ta binarnost uvijek donosi. Tamo dijete ne potiskuje svoju žudnju i vitalnost pa stoga i ne mrzi svoje učitelje. Sa svojim se učiteljem ne mora identificirati, ne treba se adaptirati, može ostati slobodno. Učitelj i učenik prijatelji su od početka do kraja. To nije teško postići, dovoljno je da se učitelj ne nameće kao autoritet, da ne pokušava dječji doživljaj i perspektivu zamijeniti svojim. Učitelj se ne treba bojati učenika.

Zdrava obitelj nije tradicionalna. Tradicija određuje osobu na najgori mogući način. Tradicija osobu uopće i ne vidi, određuje ju s udaljenosti od dvije tisuće godina. Tradicija uništava spontanost, ubija dušu. Stoga se zdrava obitelj upravlja jedino svojim osjećajima. Sve što nije osjećaj i dolazi izvana u obliku savjeta, naredbe, komentara ili kritike, istog se trena odbacuje.

Kako se svi jedni od drugih apsolutno razlikujemo, partneri u istospolnoj zajednici mogu djetetu pružiti više od partnera različitog spola, ali kojih zapravo i nema, koji nisu posve živi, koje je društvo već progutalo.

“Ja ne mislim kako je sve loše, već kako je sve opasno, što nije ista stvar. Ako je sve opasno tada uvijek imamo posla, i tako moj stav ne vodi u apatiju već u aktivizam. Mislim kako je etički i politički izbor koju svaki dan donosimo odluka – koja je opasnost najveća?”
Michael Foucault

 

Vladimir Nemet

 

 

Ocijeni:
Filozofija u psihologiji , , , , , , ,
2 Comments
  1. Jesi li namjerno napisao da se učitelj ne treba bojati učenika ili je lapsus?
    Ima smisla i jedno i drugo 🙂

  2. Nije lapsus! 🙂
    Moć koju učitelj nastoji otjeloviti kako bi nadzirao i kontrolirao učenika uvijek dolazi iz straha. To je strah da bi se hijerarhija, binarnost učenik-učitelj mogla jednom dekonstruirati i tada bi razredom vladala anarhija i kaos.
    Jasno, djeca odmah prepoznaju lažni autoritet i baš tada počinje kaos.

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.