Praktična filozofija i psihoterapija

veljača 2, 2018

Praktična filozofija i psihoterapija

 

 

 

 

Može li filozofija riješiti naše probleme?

Filozofija nije samo apstraktno promišljanje, potraga za dokazom postojanja svijeta, stvari i ljudi. Granu filozofije koja nastoji riješiti probleme i smanjiti patnju nazivamo praktičnom filozofijom – Phronesis. Prema Aristotelu, Phronesis se ne temelji na razumu i razmišljanju već na iskustvu i doživljaju. Kako živimo u vremenu koje u prvi plan stavlja razum, racionalnost i empirizam, a iskustvo i doživljaj stavlja u drugi plan, potreba za praktičnom filozofijom koja će afirmirati osjećaje i raspoloženje veća je danas nego u antičkoj Grčkoj. Kao što kaže Erich Fromm – Ako je nekada postojala opasnost da čovjek ne postane rob, danas postoji opasnost da čovjek ne postane robot.

Tako je u ljeto 1923. godine Martin Heidegger na sveučilištu u Marburgu održao seminar o Phronesis, praktičnoj filozofiji. Na seminaru je Heidegger pokušao ukazati na potrebu za “drugom vrstom znanja” koje nije racionalno ni razumsko već se temelji na životu u svijetu oko nas. Heideggerov se Phronesis temelji na konkretnoj akciji tu i sada, nikako na teoretsko-spekulativnom razmišljanju i stjecanju znanja (Episteme). (Takvo “praktično” znanje mi danas nazivamo – proceduralnim znanjem.)

Možemo reći kako praktična filozofija dvadesetog stoljeća nastoji riješiti onaj problem kojeg je stvorilo doba modernizma s početkom u sedamnaestom stoljeću. Taj je problem podvojenost uma i tijela, razuma i osjećaja. Moderni se čovjek osjeća odvojeno od svojih osjećaja i svijeta, svijet i osjećaji neprestano mu izmiču. Njegov je život negdje drugdje.
Ukratko, moderni se čovjek ne osjeća posve živim.

 

Phronesis u dvadeset i prvom stoljeću

Stoga praktična filozofija našeg vremena treba tumačiti život, razumjeti zašto života nema i naći puta da se život vrati. Drugi naziv za praktičnu filozofiju može biti i – psihoterapija. Tako se analiza života može zvati i Daseinanalizom, kako ju je već nazvao Heidegger sa suradnicima.
S druge strane, Freud je, kao sljedbenik kartezijanske znanosti i dualizma, svoju analizu usmjerio prema zatvorenom i izoliranom umu. Njegova je analiza, analiza uma – psihoanaliza. Njeni temelji nisu u doživljaju i iskustvu već u prirodnim znanostima.

Prirodne znanosti vjeruju kako se jedino neutralnom, objektivnom analizom drugog čovjeka može dotaknuti njegovo pravo biće. No trebamo znati kako ideja objektivnog može postojati isključivo u svijetu koji je rascijepljen na subjekt i objekt. Drugim riječima, do objektivnog dolazimo tek kada prihvatimo dualizam svijeta, podjelu svemira na Ja i Ti. U svemiru koji nije podijeljen na subjekt i objekt ne možemo objektivno proučavati drugu osobu, u takvom svemiru ona jednostavno – jest.

Ideja kako je čovjek dio svijeta i kako svi njegovi problemi nastaju zbog odvojenosti od društva smatra se neznanstvenom, neobjektivnom. Stoga će osobni angažman, osobno sudjelovanje u psihoterapeutskom odnosu, mnogi smatrati nepotrebnim ili štetnim. Tek kada terapeut svog klijenta promatra neutralno, kao hladnim okom kamere, on može postaviti točnu, objektivnu dijagnozu bolesti.

Međutim, Heideggerova praktična filozofija govori upravo suprotno. Nema bolesti pa ne može biti dijagnoze. Ako bolest odredimo kao trajnu negativnu promjenu našeg organizma, tada psihički problem nije bolest jer je njen uzrok uvijek izvan organizma, u svijetu, u društvu i obitelji. Možda šamanizam starih naroda točnije tumači psihičku patnju nego znanost. Oni duševnu patnju vide kao utjecaj zlog duha koji dolazi izvana, iz svijeta. Što je možda točnije od medicinskog tumačenja koje uzrok vidi negdje unutra, u mozgu. Drugim riječima, metafizika, racionalnost i empirizam tipični za moderno doba, nisu nikakav pozitivni odmak od misticizma, odnosno ideje da nam ne žele dobro.

 

Heidegger i etika

Što je po Heideggeru temelj života, što to stvara Dasein, bivanje u svijetu i Mitsein, bivanje s drugima? To je aktivno sudjelovanje u tuđem životu, dijeljenje zajedničkog prostora i iskustava, naša autentična reakcija na tuđu patnju, sve ono što jednom riječju nazivamo – briga (care, Sorge). Time što stavlja brigu u središte svoje filozofije Heidegger na najbolji način odgovara i na pitanja empatije i etike. Ako kažemo da je autentični Dasein zajedništvo, njegova je temeljna motivacija briga za Dasein, odnosno briga za zajedništvo. Samo nas spoznaja kako je život Mitsein, bivanje s drugima, može motivirati da svom susjedu pružimo onu pažnju i brigu koju dajemo sebi. Određenje života kao zajedništva sa svijetom i drugima jedini je pravi temelj etičkog života. Moderno doba razuma stavilo je etiku, brigu za život, u drugi plan. Zadatak je praktične filozofije, Daseinanalize, da etiku, brigu za život, vrati u središte.

 

Heidegger i čaj

Pojam bivanje-u-svijetu u zapadnu je filozofiju ušao tek početkom dvadesetog stoljeća, točnije, 1927. godine kroz Heideggerovu knjigu Bitak i vrijeme. Međutim, filozofija je Dalekog istoka od svojih početaka čovjeka vidjela u harmoniji sa svijetom, po čemu van svijeta nema ni čovjeka. Taoizam Lao Tzua i Chuang Tzua, kao i japanski zen budizam, govore kako svijet ne možemo promatrati na udaljenosti, izvana. Stvarno, svi smo dio sustava, svi smo unutra, a ideja da se možemo nekako uzdići iznad svijeta kako bi ga objektivno promatrali samo je iluzija.
Mnogi smatraju kako je baš japanska “Knjiga o čaju”, Okakura Kakuzoa, inspirirala Heideggera da stvori svoju filozofiju bivanja-u-svijetu. U Knjizi Okakura piše o čaju i čajnoj ceremoniji iz perspektive taoizma Chuang Tzua i zen budizma. Znamo da je knjiga došla u Heideggerove ruke 1919. godine, kao i za njegovu izjavu kako je zen budizam baš to što on želi reći svojom filozofijom. Inače, poznato je kako je Okakura inspirirao i druge autore. Swami Vivekananda, Ezra Poud, Rabindranath Tagore neki su od njih.

 

Zašto nas ipak zanima klasična, “kartezijanska” psihoanaliza i psihoterapija?

U posljednjih stotinu godina Freudova je psihoanaliza stekla mnoge ljubitelje, kliničko iskustvo tisuća psihoanalitičara zaista je ogromno. S druge strane, broj psihoterapeuta koji su se posvetili analizi Daseina, točnije Daseinanalizi, neusporedivo je manji. Neki su od njih Ludwig Binswanger, Medard Boss, Viktor Frankl, Irwin Yalom. Pitamo se, je li moguće iskustvo klasične psihoanalize prevesti u jezik Daseinanalize, povezati ta dva pravca u jednu cjelinu? To često nije moguće jer sam pojam – “kliničko iskustvo” svjedoči o medicinskom modelu po kojem je psihički problem bolest i treba ga “liječiti” u bolnici. S druge strane, mnogi se pojmovi klasične psihoanalize mogu promatrati iz egzistencijalističkog diskursa čime daju svoj doprinos Heideggerovoj Daseinanalizi.

 

Koji su to pojmovi?

Anksioznost i tjeskoba – iskustvo bolne napetosti. Po Heideggeru anksioznost je ono temeljno raspoloženje kojim autentični Dasein dohvaća svijet. Anksioznost je trenutak kada postajemo svjesni svoje slobode, svoje odlučnosti, kada se prestajemo poistovjećivati s drugima. To je trenutak kada neautentični Dasein po prvi puta dotiče svoju autentičnost.

Depresija – doživljaj bivanja “izvan” života, osoba se ne osjeća do kraja živom niti ima osjećaj da u svijetu postoji netko živ. Identifikacijom s drugima (They, Das Man), Dasein se odriče vlastite autentičnosti i “pada u druge”. Time gubi sebe, gubi druge, gubi odnos sa svijetom. Vjerujemo kako moderno društvo u drugi plan stavlja doživljaj zajedništva, dok je u prvom planu poistovjećivanje. Povratak autentičnom bivanju moguć je samo kroz bolno iskustvo anksioznosti što obično nije moguće izdržati.

Granični poremećaj (Borderline) – stanje blisko psihozi, ispunjeno doživljajima fragmentacije, očaja, bespomoćnosti, bijesa, izolacije. S jedne strane Daseinu nedostaje odlučnosti (resolutness) za autentičnu egzistenciju, a s druge strane nedostaje mu objekt u svijetu s kojim bi se identificirao i uronio u neautentičnost. Dasein treba autentično ili neautentično bivanje u svijetu, bivanje “između” je najveća patnja.

Transfer ili prijenos – situacija kada s osobom koju vidimo prvi puta ulazimo u odnos kao da je otprije poznajemo. Sva se psihoanaliza temelji na analizi prijenosa, svejedno govorimo li o prijenosu ili kontraprijenosu. U psihoanalizi je analiza prijenosa put od odnosa temeljenog na predrasudama prema odnosu temeljenom na doživljaju stvarne osobnosti sugovornika. Daseinanaliza bi rekla kako je psihoterapija put od neautentičnog odnosa prema autentičnom odnosu. Ipak, ne smijemo zaboraviti kako neautentični Dasein nije loš ili pogrešan, on je neizbježni dio našeg bivanja u svijetu. Iako je život postupno otkrivanje našeg autentičnog bića, mi ga ipak započinjemo tako što se poistovjećujemo s drugima.

Identifikacija – situacija u kojoj smo odustali od svojih vlastitih ideja, misli i afekata i preuzeli one koje dolaze izvana od drugih ljudi. Heidegger to naziva “padom u druge”, pri čemu autentični Dasein postaje neautentičan, pretvara se u masu (Das Man, They). I pad u druge neizbježni je dio bivanja u svijetu, nije ga moguće zaobići.

Potiskivanje i poricanje – sposobnost ljudske psihe da zaboravi neugodne misli, afekte i osjećaje. Po Heideggeru život je određen prihvaćanjem vlastite smrtnosti, točnije, Dasein je bivanje prema smrti. Bez vremenskog ograničenja, bez naše temporalnosti, Dasein gubi svoju autentičnost. Smrt se zato uvijek dešava drugima, samo drugi umiru, mi nikada. Istina je suprotna, mi umiremo od trenutka svog rođenja, a našu sposobnost da to zaboravimo Heidegger naziva bijegom (fleeing) od autentičnog bitka.

Kompenzacija i dekompenzacija – mehanizam obrane kojim branimo svoj ego od povrede i raspada. No takva je osobnost uvijek neautentična. Tek kod dekompenzacije, trenutka u kojem smo otkrili besmislenost i uzaludnost svojih obrana, izranja autentični Dasein, kojeg prati osjećaj anksioznosti.

Libido – instinkt ili nagon kojim subjekt dohvaća svoj objekt. Freud, iz svoje kartezijanske perspektive, tumači libido kao skup svih onih “energija” čije se ostvarenje približava ideji ljubavi. Odakle ta povezanost libida i ljubavi kod Freuda? Kao da bez libida naša spoznaja o drugom biću pada u vodu. Po Heideggeru, Dasein spoznaje svijet kroz svoje aktivnosti prema njemu. Čekić ulazi u svijet, počinje postojati, tek kada ga koristimo, tek kada ga uzmemo u ruku. Čekić možemo promatrati s udaljenosti, kada nam je na dohvat ruke, a možemo ga i uzeti u ruku. To su dva čekića, od kojih nam samo ovaj drugi otkriva svoju pravu prirodu. Freud kao da nam želi reći da tek kada drugu osobu zaista “uzmemo u svoje ruke”, ona će pokazati svoju pravu prirodu s kojom možemo ući u odnos. Dok je ne uzmemo u svoje ruke ona ostaje apstraktni, zamišljeni pojam s kojim se ne može ostvariti autentični odnos.
Slično bi rekli i Donald Winnicott i Jessica Benjamin – Dok te uništavam ja te volim!

Psihoterapija je tako pomak od kognitivnog, kartezijanskog udaljenog, doživljaja svijeta koje je daleko našem iskustvu, prema proceduralnom (ready to hand) doživljaju svijeta.

Zato vjerujemo kako je Heideggerova praktična filozofija – Daseinanaliza, odnosno destrukcija metafizike hladnog i izoliranog modernog doba, njegovog dualizma, binarnosti i hijerarhija, zapravo potraga za autentičnim životom u zajedništvu s drugima.

 

Vladimir Nemet

 

 

Ocijeni:
Filozofija u psihologiji , , , , , ,

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.