Otrovni sram

ožujak 23, 2018

Otrovni sram

 

 

 

 

 

Sram je taj neugodan osjećaj koji nas priječi da ostvarimo svoje ambicije i snove. Između nas i naših želja, svega što bismo htjeli i mogli, redovito se postavi zid srama. Pitamo se, koliko toga bismo mogli učiniti da živimo slobodno, bez srama? Svaki javni nastup, izlaganje pogledu drugog, čak i običan izlazak iz stana često prati intenzivni sram. Socijalna fobija koja zatvara ljude unutar četiri zida jedan je oblik srama. Sram nas odvaja od svijeta, zbog njega smo tako usamljeni, daleko od svijeta.

Drugačiji je osjećaj krivnje. Krivnja uključuje svijest o drugoj osobi i savjest koja nalaže da drugoj osobi pomognemo. Ako sram razdvaja ljude, vjerujemo kako nas odgovornost i savjest vraća spoznaji o postojanju Drugog.

Kako se osloboditi srama? Uvjereni smo kako osjećaj odgovornosti za druge, odnosno ljudska savjest, daje dokaz o postojanju Drugoga koji može izliječiti i najveći sram. U sljedećem članku nastojimo pokazati kako je naša kultura zapravo kultura srama, dok je osjećaj krivnje novija pojava, vezana uz postmoderno društvo druge polovice dvadesetog stoljeća.
Ukratko, srama je uvijek previše, odgovornosti za Drugog uvijek premalo!

 

Čemu služi sram?

Sram je obrana naše osobnosti kojom ona čuva svoju cjelovitost. U idealnom, savršenom društvu temeljenom na prihvaćanju i empatiji sram nije potreban. Na žalost, u našem društvu koje se temelji na “normalnom” i “prirodnom”, ono “drugačije” ono naše i autentično treba sakriti od pogleda svijeta. Svatko poznaje osjećaj kada naše drugačije i neformalno probije sve barijere i izloži se pogledu svijeta. Svijet nas tada gleda s čuđenjem, čak s gađenjem, kao da smo stvar, objekt, a ne živo biće. Koliko smo se puta tako “zaletjeli” i izložili svijetu svoju pravu osobnost u nadi kako će je svijet prepoznati i prihvatiti, no svijet nas je odbacio, zgazio, i tada smo odlučili kako tu grešku više nećemo ponoviti. Poniženje koje smo tada osjetili bilo je tako bolno da je stvorilo traumu – između nas i svijeta sada je pukotina koju ne znamo kako iscijeliti. Svoje smo fantazije i pravu osobnost potisnuli još dublje u nesvjesno. U želji da svoje fantazije sakrijemo od svijeta, sakrili smo ih i od sebe. Svojih smo se “djetinjastih”, “sramotnih” fantazija odrekli, više ih nemamo, sada smo “iznad” njih. No one nisu nestale. Iako više nisu u nama, mi ih projiciramo van, u one “loše”, u one “druge” koji se nisu toliko “pročistili” kao mi.

(Dovoljno je pogledati nacističku propagandu koja sve prljavo i agresivno ulaže u židovski narod, da otkrijemo što su zapravo nacisti, a ne Židovi. Slično je i s homofobijom, gdje se vlastite fantazije ulažu u druge, u homoseksualce. Na kraju se uvijek otkrije kako je izvor homoseksualnih fantazija u homofobu. U strahu da se ne otkrije istina, homofob, baš kao i nacist, može uništiti i ubiti, sve kako bi izbjegao užasan sram.)

Smisao je srama zaustaviti nesvjesno koje se želi izložiti pogledu svijeta. Sram misli – Ako se izložim pogledu svijeta, ako pokažem svoje prave fantazije, svijet će me nepovratno odbaciti. Možda je bolje da se odreknem dijela sebe, umjesto da posve nestanem. Bolje da se sakrijem, da glumim “normalnost”.

Vjerujemo kako u svijetu koji se temelji na poricanju drugosti, u svijetu nacizma, homofobije, nacionalizma, rasizma ili šovinizma, sram ima svoju svrhu. On nas zaista štiti od potpunog prezira i odbacivanja. On nas tjera da budemo “normalni” u svijetu “normalnih” što je često jedini način da preživimo. Tko zna, misli sram, možda jednom sretnem nekoga tko “nije normalan” kao i ja pa ću tada odbaciti svoju masku. Do tada, bolje da nadzirem i kontroliram svoje fantazije.

 

Sram i krivnja

Vjerujemo kako osjećaj srama prevladava svijetom ljudi, od njegovih početaka do danas. Pitamo se, što je s osjećajem krivnje o kojem se toliko govori?

Tako se i Freudova psihoanaliza, prva moderna teorija ljudske psihe, bavi osjećajem krivnje. Kao što znamo, princ Edip u Sofoklovoj tragediji greškom oskvrne najveći tabu svih vremena tako što počini incest i parenticid, odnosno, spava s majkom i ubije oca. Nakon toga se oslijepi i krene u progonstvo. Freud osjećaj krivnje tumači nesvjesnim incestuoznim i destruktivnim fantazijama koje ima svako dijete i svaki odrastao čovjek s problemom neuroze. Freud tvrdi kako je naša kultura – kultura krivnje, po čemu je svaki čovjek – čovjek krivnje. Edip nije mogao nositi teret krivnje i morao se zbog toga uništiti.
No je li zaista tako?

Osoba koja osjeća krivnju zbog tuđe patnje neće se oslijepiti već će biti – tužna. Potrebu da se oslijepimo stvara osjećaj srama kada odjednom otkrivamo koliko smo “loši” i “pokvareni”, i kako se više ne možemo pogledati u ogledalo. Tome je sličan osjećaj da želimo ” propasti u zemlju” od srama. Sram je uvijek vezan uz sliku nas samih i važno pitanje – koliko se ta slika razlikuje od realnosti? Edipu se slika odjednom srušila i slično Dorianu Grayu on je više nije mogao gledati. Stoga vjerujemo kako se psihoanaliza temelji na pogrešnoj teoriji vezanoj uz krivnju, dok je oduvijek postojao samo sram.

Slično tome, i kršćanstvo vežemo uz osjećaj krivnje. Opće je mišljenje kako vjernik osjeća krivnju zbog svojih grijeha. Međutim, osjećaj da smo sagriješili protiv Boga nikako ne može biti krivnja. Kao što znamo, krivnja je osjećaj da druga osoba pati zbog naših aktivnosti. Bog, kao svemoguće biće, nikako ne može patiti što god mu učinili. Osjećaj prati grijeh može biti samo sram zbog nesavršenstva i naše moralne ograničenosti. Pokora koju vjernik mora ispuniti kako bi se pročistio od grijeha neće pomoći žrtvi već služi kako bi povratila idealnu, savršenu sliku vjernika. Sve religije svijeta, od stare Grčke i Rima do današnjih dana, ne govore o krivnji već su manevar vjernika da vrati idealnu sliku. Tako grijeh nikada nije bio vezan uz osjećaj krivnje i uz drugu osobu, već isključivo uz osjećaj srama, bavljenje sobom i vlastiti narcizam.

S druge strane, u svijetu u kojem postoji osjećaj odgovornosti za Drugog religija i nije potrebna.

Pitamo se – kako se osjećaj srama zamijenio osjećajem krivnje? Odgovor je jednostavan – ljudsko biće voli misliti dobro o sebi. Bolna spoznaja kako se nije u stanju posvetiti drugoj osobi i kako nema empatije, uništava dobro mišljenje koje imamo o sebi. To je tzv. narcistička povreda. Tako većina ljudi misli – moji problemi nastaju jer previše razmišljam o drugima, previše brinem za druge, zato se moram više posvetiti sebi. Na žalost, ta će misao smanjiti i ono malo odgovornosti i savjesti što je ostalo.

Kao što znamo, ne posjeduju svi ljudi odgovornost, savjest i brigu za Drugog. Biti bez savjesti zaista je veliki problem, to znači biti odvojen od ljudskog društva, biti bačen u stanje potpune izolacije. Za savjest i osjećaj krivnje potrebno je prihvatiti spoznaju ljudske konačnosti i smrtnosti što ne može svatko. Vjerujemo kako se tek u dvadesetom stoljeću, u vremenu koje dolazi nakon mistike i nakon metafizike, može doživjeti ljudska konačnost i smrtnost što otvara vrata prema odgovornosti, savjesti i krivnji za patnju drugoga. U svijetu besmrtnih ljudi, reinkarnacije i vječnog života, ne može postojati ni savjest ni briga.
Zato kažemo kako je za sram najbolji lijek – sućut!

 

Što krije nesvjesno?

Pitamo se, koje to nesvjesne fantazije koje tako, pod svaku cijenu, skrivamo od svijeta i tuđeg pogleda?
Možemo reći kako je nesvjesno “društveno konstruirano”, ono je “socijalni konstrukt”, jer različita društva i različita vremena različito prihvaćaju ili odbacuju naše fantazije. No ipak, jedna je fantazija zajednička svim ljudima svih vremena. To je fantazija povezanosti sa svijetom. Drugim riječima, svako se dijete s roditeljem povezuje fantazijom – Mi smo jedno!

Ta se fantazija nastavlja na stanje povezanosti pupčanom vrpcom kada su majka i dijete zaista bili jedno biće. Kao što znamo, mnogi psihoanalitičari vjeruju kako rođenje dolazi prerano, dijete za odvajanje od majke još nije spremno. No fantazijom stapanja dijete biva cjelovitim i kada je odvojeno od majke.

Ako se roditelj ne upliće previše, dijete će pomalo odustati od svoje fantazije jedinstva. Ideju jedinstva pomalo će zamijeniti spoznaja zajedništva, usklađenosti i empatije. No dijete bez iskustva zajedništva, usklađenosti ili empatije nastavlja fantaziju jedinstva s roditeljem. Ta se fantazija tada potiskuje ili poriče, osoba ulaže ogroman napor da ju sakrije od svijeta ili od sebe. No u nekim prilikama ta fantazija probije sve psihičke obrane i izloži se pogledu drugih. Tada je praćena neugodnim osjećajem kojeg poznajemo kao – sram. Sram nastoji potisnuti fantaziju natrag u nesvjesno, sakriti je od svijeta. To je osjećaj da propadamo u zemlju od srama, gdje bi se zaista i voljeli sakriti.

Fantazija – Mi smo jedno!, kod svake se osobe drugačije očituje. Takve fantazije obično zovemo – grandiozne ili velebne fantazije, i one uvijek opisuju određeni arhaični odnos sa svijetom i ljudima. To je njihov smisao, održati ideju odnosa tamo gdje odnosa nema. (Na primjer, sva je Jungova psihologija temeljena na psihotičnoj “ideji odnosa” jer stvarne, iskrene odnose u svom životu nije imao.)

Fantazije mogu biti jednostavne, svakodnevne, one koje svi imamo i od kojih možemo odustati. Ali poznajemo i one psihotične fantazije u koje se vjeruje i od kojih se nikada ne odustaje.
Osoba tako može fantazirati kako je najpametnija, kako zna ono što nitko ne zna. Međutim, može vjerovati i kako može čitati misli. Može vjerovati kako je najmoralnija i najbolja. Međutim može vjerovati i kako je spasitelj, novi mesija, Isus Krist. Može vjerovati kako je najljepša, međutim može vjerovati i kako ima svoje obožavatelje, kako sve zavodi. Može vjerovati kako je jaka, no može vjerovati i kako je besmrtna. Može sanjati da leti, no neki j to vjeruju i kada se probude. Može vjerovati kako je u posebnom odnosu sa svemirom koji joj šalje znakove.
Što je veće potiskivanje i poricanje veći je i sram kada fantazija jednom probije psihološku obranu.

Tako neki ljudi ne mogu pitati za adresu ulice u nepoznatom gradu jer posjeduju velebnu fantaziju sveznanja koja bi se srušila. Neki drugi ne mogu prići djevojci ili momku koji im se sviđa jer bi neuspjeh srušio velebnu fantaziju apsolutne ljepote i zavodljivosti. Neki u društvu ne mogu ništa reći jer ništa nije dovoljno pametno za njihovu velebnu fantaziju sveznanja. Neki ne mogu ući u obični tramvaj ili autobus jer to ruši velebnu fantaziju bogatstva. U najtežem slučaju osoba ne može ići među ljude jer to ruši fantaziju kako je baš ona jedina osoba na svijetu, nema drugih. Ovo posljednje poznajemo kao – socijalnu fobiju, strah da ne srušimo fantaziju apsolutne posebnosti.

Čest je slučaj da fantazija slomi sve obrane i pregazi zdravi dio osobnosti, onaj njen realni dio. Tada osoba živi svoje fantazije. Na žalost, živimo u vremenu koji želi pobjeći od realnog i živjeti u svijetu fantazija. Ako smo nekada živjeli u vremenu neuroze, sada smo u vremenu – psihoze. (Primjer je emisija – Na rubu znanosti, koja publiku zavodi svim oblicima psihotičnih fantazija od paranoje i telepatije do besmrtnosti i reinkarnacije. Gotovo svaki oblik dječjih velebnih fantazija, “ideje odnosa” našao je tamo svoje mjesto. To je – masovna psihoza.)

Jedna je od ključnih poruka Self Helpa i New Agea – Mi nismo odgovorni za tuđe osjećaje. Drugim riječima – Riješimo se osjećaja krivnje.
Vjerujemo kako je već ta poruka dovoljna da u čovjeku pokrene stanje obuzetosti sobom i narcizam koji uvijek vodi u depresiju, socijalnu fobiju i druge simptome.

 

Krivnja

Koliko je to daleko od poruke ruskog književnika Fjodora Dostojevskog koji kaže – Svatko je odgovoran za svakog drugog, a od svih ljudi ja sam najodgovorniji!
Slična je i poruka filozofa Emmanuela Levinasa – Pred licem Drugog moja je odgovornost neizmjerna!

No vrijedi i obratno, bez spoznaje radikalne odgovornosti nije moguće vidjeti lice Drugog.

Pitamo se, je li moguće na bilo koji način izbjeći odgovornost i osjećaj krivnje za Drugog? Levinas tvrdi kako to nije moguće. On kaže – Primordijalni doživljaj svijesti je spoznaja kako Drugome otimamo mogućnost egzistencije samim svojim postojanjem.
Spoznaja Drugog određena je našom savjesti, našu savjest određuje Drugi. Život u svijetu ljudi uključuje neprestanu odgovornost. Bijeg od odgovornosti istovremeno je i bijeg iz svijeta ljudi.
Na pitanje o problemu slobode Levinas odgovora – Mi smo poput viteza koji nije naslijedio zemlju ni imetak. Naslijedio je samo dužnost da štiti udovicu i siroče, siromašnog i stranca. To je sloboda.

Je li odgovornost simetrična? Ako sam za Drugog odgovoran kakva je njegova odgovornost prema meni? Uopće je i nema! Levinas tvrdi kako odgovornost ne smije biti simetrična, od Drugog ne smijemo tražiti isto, jer tada umanjujemo vlastitu odgovornost.

Tako Levinas tvrdi kako problemi ne dolaze zbog naše pretjerane odgovornosti za Drugog već stoga što smo od odgovornosti pobjegli i sada smo na svijetu sami. Taj njegov stav, posve suprotan filozofiji Self Helpa i New Age, u suvremenom svijetu nikada neće biti popularan.
No vjerujemo kako će ideja radikalne empatije i radikalne krivnje, poricana tisućama godina, jednom ipak ugledati svjetlo dana.

 

Što učiniti sa sramom?

Da se oslobodimo osjećaja srama trebamo učiniti dvije stvari – osvijestiti svoje velebne fantazije i podijeliti ih s nekim. Znamo za mnoge načine kako svijet nesvjesnog učiniti svjesnim. Freud je možda prvi primijetio kako u običnom razgovoru na površinu pomalo isplivaju fantazije za koje nismo ni znali. To je nazvao – načelom slobodnih asocijacija. Drugi su put u nesvjesno – snovi i pogreške, tzv. omaške koje nenamjerno činimo.

No nije dovoljno otkriti fantaziju, taj arhetip dugi niz godina skriven u podsvijesti. Ako ga želimo integrirati, povezati s ostatkom svijesti, moramo ga podijeliti s nekim tko nas razumije. To je paradoks života – biti slobodan znači biti prepoznat od svijeta. Biti slobodan od srama znači priznati svoju odgovornost za Drugoga koji nas prepoznaje.

 

Pišite nam!

Zanima nas – čega se vi sramite? Kako se osjećate kada vas netko posrami i ponizi? Imate li i vi, ili ste možda nekada imali, velebne fantazije koje niste mogli podijeliti sa svijetom? Podijelite ih s nama!
Naša je adresa: empatija@vip.hr

 

 

 

Ocijeni:

 



Nastavak ovog teksta dostupan je članovima Udruge za psihologiju sebstva.  


Za informacije oko članstva pišite na: empatija@vip.hr

 

Filozofija u psihologiji , , , , , , ,