Osjećaj krivnje ili osjećaj srama?

rujan 16, 2018

Osjećaj krivnje ili osjećaj srama?

 

 

 

Često se kaže kako osjećaji krivnje i srama čine zid koji nas odvaja, izolira od svijeta i drugih ljudi. Ovaj tekst nastoji dekonstruirati predrasudu, obilježje modernizma, po kojoj je osjećaj krivnje “negativan” osjećaj kojeg se možemo “riješiti”. Zato osjećaje krivnje i srama ovdje tumačimo iz postmoderne perspektive. Počinjemo s Freudovim tumačenjem krivnje, što je karaktersitika moderne psihologije. Zatim spominjemo Heinza Kohuta i njegovu teoriju srama, što je početak postmoderne psihologije. Na kraju spominjemo filozofa Emmanuella Levinasa i njegov “povratak krivnji”.

Što je postmoderna psihologija?

Postmoderna psihologija, (self psihologija, intersubjektivnost, Dasen analiza), temelji se na tri načela. To su:

1. Svoju ljudskost i smisao čovjek ostvaruje samo kroz doživljaj vlastite cjelovitosti. Ostvariti i održati cjelovitost u prostoru i vremenu jedini je motiv njegovih aktivnosti i fantazija kao i njegovih psiholoških obrana i zaštita.

2. Svoju ljudskost i cjelovitost čovjek ostvaruje isključivo kroz bivanje u svijetu, s drugim ljudima. Bivanjem izvan svijeta, bez drugih ljudi, njegova se ljudskost i cjelovitost raspada, fragmentira.

3. Između čovjeka i svijeta uvijek postoji sukob, konflikt, kojeg treba prihvatiti ako se želi boraviti u svijetu. Postmoderna psihoterapija je tako prostor, (relacijski dom), u kojem klijent svoj konflikt može dijeliti s drugom osobom kako bi pronašao svoje mjesto u svijetu i vratio svoj doživljaj cjelovitosti.

(U našoj Školi postmoderne psihologije redovito spominjemo filozofa Martina Bubera i njegovu knjigu Ja i Ti. Po Buberu, jedino autentični odnos Ja-Ti može životu dati pravi smisao, odnosno, autentični doživljaj cjeline. Odnos Ja-To, odnosno, odnos u kojem drugu osobu promatramo neutralno, s udaljenosti, neće stvoriti doživljaj autentične cjelovitosti i smisla. Kao što znamo, filozof Martin Heidegger tako razlikuje dvije razine našeg susreta sa svijetom. Onu u kojoj nam je svijet “pri ruci”, i onu u kojoj nam je svijet “u ruci”. U tom svjetlu možemo reći kako nam je drugi čovjek “pri ruci” kada ga promatramo neutralno, s udaljenosti. Tako neuropsihijatar, koji skenira mozak magnetnom rezonancijom i vidi mrežu svih neurona, ne može doživjeti autentično biće svog pacijenta. S druge strane, isti taj neuropsihijatar, kada se zaljubi i zaboravi na postojanje neurona i mozga, svog partnera može doživjeti autentično. Doživjeti Drugoga po Heideggeru i Buberu znači uzeti ga u ruke, zagrliti ga.)

Pitamo se, zašto je tako teško ući u odnos s drugim čovjekom, zašto ga je lakše promatrati s udaljenosti i “objektivno” analizirati?

Ne biti neutralan već angažiran, aktivno se dati u odnos, uvijek pokreće određene osjećaje ili afekte. Ti afekti, ovisno o odgoju, odnosno, obitelji, društvu i kulturi, većinom su određeni kao “negativni” ili “loši”. Kao takvi, oni su nam neprihvatljivi, ne možemo ih povezati s ostatkom osobnosti. Osobnost će uslijed toga imati veće ili manje pukotine, ili je možda uopće i neće biti.

 

Freudova krivnja

Tako Freudova klasična psihoanaliza kaže kako je u korijenu svake neuroze – osjećaj krivnje. Uslijed edipalnih sukoba dijete osjeća “negativne” osjećaje prema roditelju istog spola. Kod “obratnog” Edipovog kompleksa, osjeća ih prema roditelju suprotnog spola. Ubilački bijes stvara u djetetu osjećaj krivnje kojeg ne može sadržavati. Psihoanalizom se analizira osjećaj krivnje čime slabi pritisak psihološke strukture koju Freud zove superego, a koja je odgovorna za osjećaj krivnje. Tako superego, ta struktura koja usmjerava i organizira naše nagone u smislenu cjelinu, pomalo gubi svoju snagu.

Pitamo se, zašto Freudovo tumačenje osjećaja krivnje nije “postmoderna psihologija”? Zato što su po Freudu dječja destrukcija i osjećaj ljutnje koji ju prati, uvjetovani genetskim predispozicijama. Tako ni jedno dijete nije slobodno od svoje uvjetovanosti, a odgoj, društvo i kultura nemaju utjecaja. Suprotno tome, psihoanalitičar Heinz Kohut tvrdi kako su edipalni sukobi posljedica nedostatka empatije, odnosno, nedostatka razumijevanja i prihvaćanja. Nesretno i neprihvaćeno dijete koje se s roditeljem povezuje putem nezrelih, psihotičnih obrana, mora čuvati svoju fantaziju jedinstva s roditeljem. No dijete koje se osjeća shvaćenim i prepoznatim ne osjeća mržnju prema ocu i majci kada su oni zajedno. Baš suprotno, prihvaćeno i slobodno dijete nastoji zbližiti i povezati svoje roditelje. Ono uživa kada se roditelji vole. Jasno, i to dijete osjeća ljutnju prema roditeljima, ali iz posve drugih razloga. Osim toga, ono svoju ljutnju može slobodno pokazati i dijeliti s roditeljima. Ono u svojoj ljutnji uživa baš kao što mi često uživamo u optimalnoj ljutnji koju pokreće sport ili umjetnost.
Zato često kažemo kako je Kohut prvi postmoderni psihoanalitičar.

 

Kohutov sram

Zapadno društvo s druge polovice dvadesetog stoljeća opterećeno je sramom. Zadržati idealnu sliku sebe, zaustaviti starenje, glavni je motiv svih aktivnosti. Možemo razumjeti zašto je upravo sram dominantni osjećaj modernizma. Ako su u prvom planu vlastita subjektivnost i individualizam, odnosno, idealna slika samog sebe, tada je najveći strah kojeg možemo osjetiti – gubitak idealne slike. Ako su drugi samo publika koja odražava našu cjelovitost, najveći je strah da ćemo ostati bez publike, postati “običnima”. Strah da smo “obični” može biti veći i od straha od smrti. Možda bi radije i u smrt nego da nas vide takvima, prosječnima.

Da se pokrene osjećaj srama dijete mora prvo steći doživljaj vlastite cjelovitosti. Kroz proces kojeg poznajemo kao zrcaljenje, mirroring, dijete se ogleda u očima svog roditelja. Zadatak roditelja je doživjeti svoje dijete cjelinom, a ne samo kao skup nagona ili potreba. To je uloga roditeljske empatije, djetetu dokazati kako ga se vidi cjelovitim, s ciljem da i ono samo u to povjeruje. Ako roditelj u tome ne uspije, dijete se nikada neće povezati, već će, po psihoanalitičaru Bruni Bettelheimu razviti neki oblik autizma, stanja manje ili veće fragmentacije.

Čak i roditelj koji svoje dijete doživljava cjelovitim ima svoje trenutke krize. U tim situacijama roditelj ne može ili ne želi doživjeti dijete “dobrim” ili “kompletnim”, već ga svjesno ili nesvjesno kritizira. Kako kaže Kohut, to su trenuci u kojima roditelj nije sposoban prihvatiti jednu novu i drugačiju cjelinu. On tada riječima ili samo pogledom fragmentira dječju cjelovitost, čime je dijete na pragu raspada.

Sram djetetu služi kao upozorenje da slijedi skora fragmentacija. To je znak da dijete mora promijeniti svoje ponašanje, da treba sakriti svoje misli i osjećaje jer neće biti prihvaćeno. Neki je puta to znak kako treba sakriti i cijelu osobnost i sakriti se iza maske jer će prava osobnost biti odbačena. (Kao što znamo, spomenute manevre kojima se dijete štiti od fragmentacije tako da se skriva ili da glumi nekog drugog, psihoanalitičar Bernard Brandschaft naziva – patološka prilagodba.)

Tako i posljedica dječje mržnje prema roditelju nije osjećaj krivnje već je to – sram. Dijete se ne boji da će uništiti roditelje, već se boji kako će roditelj otkriti mržnju u djetetu te ga ismijati i odbaciti. To nije strah da se povrijedi roditelj već je to strah od uništenja idealne, velebne slike djeteta.
Taj strah prati i odrasle, a često je gori i od same smrti.

Možemo reći kako suvremeni čovjek ne osjeća krivnju već sram. On nastoji sačuvati doživljaj vlastite cjelovitosti, nije toliko zabrinut za cjelovitost druge osobe.

U društvu u kojem je naglasak na subjektivnosti i individualizmu, odnosno na velebnim fantazijama moći i morala, sram, odnosno, strah od gubitka idealne slike, uvijek će biti dominantni osjećaj. Osjećaj krivnje, kojeg stvara spoznaja da živimo u svijetu i sa svijetom, proglašen je nepotrebnim. Pokušaj da se taj osjećaj nekako potvrdi, vrati u društvo, mora stvoriti afekte ljutnje i bijesa.
Tada se pitamo – Čitav život radim na svojoj samostalnosti, autonomiji od roditelja, zar da se vratim natrag u zatvor?

 

Zašto modernizam povezujemo s negacijom krivnje?

Modernizam možemo tumačiti kao reakciju na strogi i bešćutni superego iz epohe misticizma. Misticizam, odnosno religija, kao sustav organizacije iskustava, dominirao je ljudskim rodom od njegovih početaka do sedamnaestog stoljeća. Biti čovjekom značilo je identificirati se sa svojim autoritetom, ocem, krajem, Bogom, sve do potpune negacije vlastitog doživljaja. Subjekta u ono vrijeme i nije bilo, postojao je samo autoritet – otac, kralj ili Bog.

Kao što znamo, filozofija modernizma, s početkom u sedamnaestom stoljeću, otkriva subjekt i subjektivno iskustvo. Tako prestaje identifikacija, stapanje s autoritetom. Time se stvara dojam slobode, jer subjekt sada određuje samog sebe, nije više pod utjecajem svog autoriteta, oca, kralja, Boga.

Sada možemo razumjeti zašto se u modernizmu osjećaj krivnje, odgovornosti i savjesti nastoji potisnuti u drugi plan. Ogroman je strah kako će nas spoznaja odgovornosti, savjesti i krivnje baciti natrag pod utjecaj bešćutnog autoriteta, oca, kralja, Boga, odnosno superega u čijim smo rukama tek bespomoćne lutke na koncu.

Na žalost, cijena je tog individualizma i autonomije – ideja dualizma, odnosno, ideja kako su subjekt i objekt odvojeni entiteti. Subjekt sada postoji neovisno o svom promatraču što je prije bilo nezamislivo. Tako i objekt sada postoji neovisno o subjektu, promatraču. Ja i Ti smo zauvijek odvojeni.

Drugim riječima, cijena je tog privida slobode osjećaj posvemašnje izolacije i besmisla. To su pravi uzroci psihičkih problema danas.

 

Levinasova krivnja

Pitamo se, postoji li uopće osjećaj krivnje u dvadeset prvom stoljeću?

Vjerujemo kako je taj osjećaj danas veoma rijedak. Kao što smo već rekli, iza osjećaja krivnje redovito se skriva osjećaj srama, kao i velebna fantazija moralnog savršenstva koja dominira nesvjesnim. Modernizam koji afirmira subjektivnost, individualizam i autonomiju, ne ostavlja mjesto brizi za Drugoga. Možemo reći kako je modernizam uvijek narcizam, a stoga i kapitalizam. Briga za sebe, moje zdravlje, moj izgled, mladost, snagu, vitalnost, čini me usmjerenim samo na sebe.

Epidemija depresije, tjeskobe i ovisnosti, kojoj nema lijeka niti će ga ikada biti, posljedica je predrasude kako mogu postojati bez svijeta i bez Drugog. To je cijena koju treba platiti za život u odvojenosti, izolaciji.

Jedan od filozofa koji lijek za takvo stanje traži u povratku Drugome jest i Emmanuel Levinas. Po njemu, Drugi je značajan kao i ja, čak i važniji!
Po Levinasu, Drugog otkrivamo tek kroz spoznaju naše brige za njega. Po njegovim riječima – Kada stojim pred Drugim, osjećam beskonačnu odgovornost! Što god učinio za Drugog, nikada nije dovoljno!
(Slično govori i Kohut kada kaže – Empatije u psihoterapiji nikada nije dovoljno, to što psihoterapeut daje klijentu samo je malen djelić njegovih stvarnih potreba.)

Vjerujemo kako odgovornost i briga nisu posljedica straha ili srama, baš kao što savjest i krivnja nisu posljedica morala. To je područje etike, spoznaje kako smo Ja i Drugi nerazdvojno povezani, i kako poricanje Drugog znači moju vlastitu smrt. Po Levinasu – Krivnja izvire iz Drugog!, osloboditi se krivnje znači osloboditi se Drugog. To je paradoks suvremenog društva – Modernizam se oslobodio Drugog, no ipak nitko nije slobodan!

Ukratko, od odgovornosti, savjesti i krivnje može se odustati samo ako se odustane od svijeta. Život izvan svijeta, izvan Drugih, može biti samo depresivan i tjeskoban, bez smisla. Na mjesto temeljne, radikalne ovisnosti o Drugome redovito dolazi ovisnost o kemiji, kroz alkohol, lijekove ili drogu.

Paradoks osjećaja krivnje je u tome da me u trenutku kada kažem – Nisam kriv!, ima najmanje. S druge strane, kada spoznam svoju odgovornost i krivnju, najviše se povezujem sa svijetom. Tada me ima najviše, konačno sam cjelovit!

Za Levinasa je osjećaj krivnje u samoj jezgri ljudske svijesti. Moja je prva iskra svijesti spoznaja moje odgovornosti prema Drugome. Tako su svijest i savjest isti.

Svaki postmoderni terapeut zna kako osjećaj krivnje neki puta stvara neurozu, ali i kako potpuni nedostatak osjećaja odgovornosti, savjesti i krivnje stvara one najveće i najteže poremećaje koje zovemo psihozom i koji su neizlječivi. Najteži psihički problemi našeg vremena, oni kojima nema pomoći, nisu posljedica pretjeranog osjećaja krivnje već upravo suprotno, oni su posljedica posvemašnjeg nedostatka savjesti, brige i krivnje. Teret superega teško se nosi, ali tek je život u praznini nemoguć!

Kao što kaže Levinas – Mi smo poput princa koji od svog oca nije naslijedio nikakvo bogatstvo i slavu, već isključivo dužnost da pomaže siročadi i udovicama, siromašnima i napuštenima. To je ujedno i njegova dužnost i njegovo kraljevstvo!

 

 

Vladimir Nemet

 

Ocijeni:

 



Nastavak ovog teksta dostupan je članovima Udruge za psihologiju sebstva.  


Za informacije oko članstva pišite na: empatija@vip.hr

 

Psihološki problemi , , , , ,