Nikola Tesla – genij električnog tijela

srpanj 28, 2016

Nikola Tesla – genij električnog tijela

 

psihoterapija

 

“Naša su tijela sastavljena od istog materijala, a naše su duše povezane nesalomljivim žicama. Osjećaj duboke, neizdržive tuge koja nas iznenada obuzima znači da na drugoj strani zemaljske kugle jedno dijete ili plemeniti čovjek upravo umiru…”
Nikola Tesla

 

Pišem o Nikoli Tesli jer je on moje prvo “pozitivno” razočaranje u životu.

Zašto pozitivno? Nakon spoznaje njegove ograničenosti, kada sam odustao od idealizacije i prihvatio razočaranje koje potom neizbježno mora uslijediti, od Tesle ipak nisam odustao, nisam se povukao. Tesla je još uvijek osoba značajna za moj život, iako ga doživljavam posve drugačijim nego prije. Osjećaje strahopoštovanja, divljenja, identifikacije, zamijenili su osjećaji žalovanja i sućuti. Što je i slučaj kada spoznamo kako naš ideal ne posjeduje nikakve čudotvorne moći ni nadljudsko znanje. Kod pozitivnog razočaranja sjaj i blještavilo kojeg smo ulagali u svemoćni objekt pomalo nam se vraća, naše se projekcije pomalo povlače.
Mi odrastamo.

( Kao što znamo, kod traumatskog razočaranja idealizacija i projekcija nikada ne prestaju, objekt je i dalje svemoćan i savršen, ali tu fantaziji poričemo kako ne bi bila u konfliktu s ostatkom osobnosti koji živi u realnosti.)

Kako su mi roditelji bili inženjeri elektrotehnike, rano su me upoznali s čudima tehnologije. Svoje sam dječačke dane provodio u podrumu ponavljajući Tesline pokuse, posebno one s visokim naponom i frekvencijom. Pokus s Teslinim transformatorom je svakako bio moj najdraži. Taj je uređaj mogao stvarati električne iskre dužine dvadesetak centimetara, paliti neonske lampe koje sam držao u ruci na drugom kraju sobe. Veoma je upečatljiv bio miris ozona intenzivan kao prava oluja s munjama i gromovima. Osjećao sam kako radim nešto važno, otkrivam tajne svemira. U školi su me zvali Mali Tesla, što sam smatrao posve primjerenim, Tesla je bio moj idol i ideal.
Zrake smrti, besplatni izvor energije, perpetuum mobile, svemirci, za Teslu ništa nije bilo nemoguće.
Tesla je bio bog!

No svaka idealizacija mora doći svom kraju.
Desetak godina kasnije, na studiju elektrotehnike uslijedilo je veliko razočaranje. Morao sam odustati od idealne, savršene, slike Tesle. Nema zraka smrti, nije ih nikada ni bilo, ne postoji besplatna energija, perpetuum mobile je fantazija. svemirci se ne javljaju. Čak su i radio valove prije Tesle otkrili Maxwell i Hertz. Tesla je pomalo gubio svoj sjaj i blještavilo, svoj uzvišeni položaj svjetionika koji me vodi na putu i štiti u trenucima krize. Od poluboga Tesla se pomalo pretvarao u običnog smrtnika, uljuđivao se. Kada sam na kraju pročitao njegovu autobiografiju i doznao za sve moguće probleme koji su ga pratili, Tesla se posve uljudio.

Međutim, moje veliko razočaranje nije uništilo Teslin lik i djelo, Tesla je preživio. Na mjesto strahopoštovanja i divljenja došlo je žalovanje i sućut zbog njegovog teškog i usamljenog života. Desetak godina kasnije, kada sam se počeo baviti skladanjem, minimalistička opera Nikola Tesla bilo je moje prvo veće djelo. (Izvodio sam ga u Zagrebu i Velikoj Britaniji.)

Intenzitet moje inspiracije Teslom ostao je uvijek isti, samo je kvaliteta inspiracije bila drugačija. Nekada junak, Tesla je postao tragičan lik. Sličan Homerovom Odiseju koji se četrdesetak godina vraća svom domu, svojoj ženi Penelopi i sinu Telemahu.

 

Traumatsko razočaranje

Istovremeno s idealizacijom Tesle divio sam se još jednom čovjeku. Bio je to Carl Gustav Jung.
Kao Tesla, i Jung je pobijedio granice vremena i prostora. Njegove teorije o sinkronicitetu i kolektivnom nesvjesnom davale su mi nadu kako je sve moguće, kako postoji viša sila s kojom smo svi povezani i koja brine za nas. Svi smo jedno, nema granica vremena i prostora! Pisao je upravo ono što mi je tada trebalo, što sam želio čuti. Desetak godina kasnije otkrio sam kako je Jung većinu svojih djela pisao u stanju psihoze. (Psihozu možemo najjednostavnije odrediti kao fantaziju jedinstva s cijelim svijetom.) Otkrio sam kako su njegove teorije obrana od teškog djetinjstva, kako mu služe da ispuni onu prazninu gdje se obično nalaze majka i otac.
Iz nepoznatih razloga Jungu njegovu ograničenost nikada nisam oprostio. Iako danas znam kako je Jungovo djetinjstvo možda bilo i teže od Teslinog, usamljenost je bila i veća, s Jungom ne želim suosjećati.
Tesla je ipak naš čovjek.

 

Tesla i Jung

Što je to zajedničko Tesli i Jungu da su osvojili cijeli svijet i većinu mojih dječjih snova?
Oni ne priznaju granice vremena i prostora, u njihovom je svijetu sve povezano, sve je jedno. Ako kažemo da je najveća ljudska čežnja povratak kući i stapanje s majkom, ta su je dvojica ostvarila u potpunosti, možda kao nitko prije njih.

Jung se bavio mističnim vizijama, u potpunoj suprotnosti sa suhoparnim pisanjem Sigmunda Freuda kojeg sam u to vrijeme prezirao. Freud je tvrdio kako je sve u edipovom kompleksu kada dijete treba spoznati da je odvojeno od svoje majke. Mislio sam tada – zar je to sve? Gdje su mistična iskustva, prosvjetljenje, nirvana? Kakve veze moja majka ima s mojim životom?

Slično Jungu i Tesla je imao svog konkurenta. Bio je to Edison koji je tvrdio da je njegov rad 99% znoja i 1% inspiracije. Suprotno tome, Tesli su ideje dolazile bez truda, iz viših duhovnih sfera. Slično Freudu, i Edison je za mene bio suhoparni, prašnjavi službenik.
Sjaja i blještavila tu nije bilo, ni mističnih ekstaza stapanja s univerzumom.

(Kasnije sam spoznao kako su mistične ekstaze i potreba za stapanjem zapravo obrane od raspada i psihičke smrti. U svijetu u kojem nema mjesta za nas i naše osjećaje, jedino se možemo vratiti u stanje prije rođenja, u vrijeme kada smo pupčanom vrpcom bili jedno s majkom. A onaj tko nam u tome pomaže naš je idol!)

 

Tragedija Nikole Tesle

Teslina je tragedija u tome što ga nije smjelo biti.
Od svoje se majke nikada nije uspio odvojiti i tako izgraditi vlastitu autentičnu osobnost. Njegov je životni put mukotrpan povratak kući, u stanje pred-porođajnog blaženstva. Na žalost, taj se cilj ne može ostvariti, nema povratka kući.

Teslina majka, Đuka Tomingaj bila je kći Nikole, pravoslavnog svećenika, i bila je unuka Tome, također svećenika, ali istovremeno i kapetana srpske vojske. Majka joj je oslijepila kada je imala šesnaest godina pa se Đuka morala sama brinuti za svoje sedmero braće. Udala se za Milutina, još jednog svećenika. Tesla ju opisuje kao genijalnu ženu sklonu otkrivanju novih stvari. Od nje je naslijedio zanimanje za izume.

Idealizacija majke trajala je sve do njegove smrti. Iz pisama otkrivamo kako je ona bila posve čisto, duhovno biće, uvijek kraj njega, uvijek jedno s njim.
Evo što piše majci: “Duboko u sebi osjećam da nešto nije u redu. Ovih sam dana posve siguran da nisi dobro. Opet sam čuo onu tužaljku koju često čujem u snovima, no ovaj sam puta bio posve budan…”

U majku se nije nikada razočarao, niti je prežalio. Nastavio joj je pisati pisma i nakon njene smrti.
Evo što piše: “Vjerujem kako sam još uvijek dio tebe i kako naš odnos još nije završen… Sve te godine u znanosti bile su uzaludne. Majko, molim te, moli za mene ma gdje bila, moli za izgubljenu dušu tvog bezvrijednog sina…”

Za Teslu majka nije umrla, svoj je život nastavila u tijelu bijele golubice od koje se Tesla nije odvajao. O golubici on piše: “Ta je golubica bila sva moja sreća… Dok je ona tu moj život ima smisla… Jedne noći doletjela je kroz otvoreni prozor i stala na moj stol. Odmah sam znao kako me treba i da mi želi reći kako umire. Odjednom je bljesnulo svjetlo iz njenih očiju, snažne zrake svjetla…”
To su zrake razumijevanja, empatije, brige, ono što je Tesla čitav život tražio.

Teslu je majčin sjaj i blještavilo pratilo i nakon njene smrti, toliko je bila jaka njegova idealizacija. Majka nikada nije zaista umrla, niti je pupčana vrpca prerezana.

Otac je bio odsutan. Znali su ga zateći kako razgovara sam sa sobom, uživljavajući se u uloge i mijenjajući svoj glas, urlajući sam na sebe. Možemo pretpostaviti kako se Tesla veoma rano razočarao u lik svoga oca i sve svoje idealizacije i identifikacije usmjerio na majku. Majka je posjedovala onu snagu i vitalnost koju je mladi Tesla trebao. U Teslinim očima otac je bio preslab da ga odvoji od majke.

 

Kako se odvaja od majke?

Po Freudu, uloga oca je da pokaže sinu kako treba odustati od majke, da njihovo jedinstvo nije moguće. Sin bi, nakon razriješenog edipalnog sukoba, trebao prežaliti majku, shvatiti da je ona osoba za sebe, kako ima svoj vlastiti život.
Slično tome Lacan kaže kako je otac “simbol moći” koji prekida “imaginarnu povezanost” sina i majke, te uvodi dijete u svijet “realnog”. Bez snažnog simbola moći dijete zauvijek ostaje u svijetu imaginarnog jedinstva s majkom. (Po Lacanu, simbol moći ne mora uvijek otac, to mogu biti i prostor i vrijeme. “Otac prostor” i “otac vrijeme” mogu jednako pomoći djetetu da spozna odvojenost od roditelja. Zato u snu, koji je prostor imaginarnog, ne postoji ni prostor ni vrijeme.)
Po Kohutu odvajanje sina od majke može se postići I bez edipalnih sukoba. Otac i sin ne moraju biti neprijatelji. Dovoljno je da majka pomalo razočara sina, prizna svoju ograničenost te da prepozna i prihvati svoju ulogu u tom razočaranju. Sin tada pomalo povlači svoje idealizacije s majke i pretvara ih u afekte.
To sporo pretvaranje fantazija u tjelesne afekte, pretvaranje imaginarnog u realno živo tijelo, jest – odrastanje.

 

Zašto Tesla nije preżalio majku?

Možemo pretpostaviti kako je Teslina majka bila dominantna osoba, kako je u Teslinim očima imala više snage i vitalnosti od svog supruga. Tako otac nije mogao utjecati na sina, s njime se Tesla se nije mogao identificirati. S druge strane možemo pretpostaviti kako majka nije mogla prepoznati bolne afekte svog sina čime bi mu pomogla u odvajanju. Kao što već znamo, samo roditeljska empatija, ta sposobnost roditelja da prepozna, prihvati i reagira na dječje osjećaje, pomaže djetetu da odustane od svijeta fantazija, svijeta imaginarne stopljenosti, i pruži mu spoznaju o postojanju drugih ljudi.

Ipak, vjerujem da je glavni problem u tome što se majka nije mogla diviti Teslinim podvizima u onoj razvojnoj fazi kada mladi momak “osvaja” svijet svojom snagom i vitalnošću. Ona je trebala prepoznati Teslinu vještinu u trčanju, skakanju, penjanju na drvo. Možda se trebala diviti njegovoj snazi i sve jačim mišićima. (Svijet bi tada dobio muškarca, ali bi izgubio genija!)
Po Kohutu, mnoge se majke boje u svom sinu prepoznati mladog i snažnog muškarca u strahu da se ne pretvori u njihovog oca koji je možda dominirao obitelji. U strahu od retraumatizacije takva majka ne želi vidjeti i prepoznati one atribute snage svog sina koji ju podsjećaju na oca.
Prepoznati dječje podvige u toj razvojnoj fazi značilo bi diviti se brzini, snazi, okretnosti mladog dječaka. To je realno divljenje, posve daleko od arhaičnih i velebnih fantazija u kojima je dječak gospodar svijeta, prostora i vremena.

 

Posljedice neriješenog edipalnog sukoba

Neriješeni edipalni sukob znači – dijete mora biti dijelom majke kako bi preživjelo.
Takvo fizičko jedinstvo s majkom znači povratak u raj, znači blaženstvo i ekstazu. Odvojenost od majke znači raspad, fragmentaciju, pakao.
U takvom svijetu živi svako dijete.

S druge strane, odrastao je čovjek s drugom osobom povezan emotivno, nije mu potrebno fizičko stapanje. On na fizičku odvojenost može emotivno reagirati, bez opasnosti od raspada ili fragmentacije. No to nije moguće bez tuđe empatije, razumijevanja okoline.
(Kao što već znamo, odrastanje je proces zamjene fizičkog stapanja, attachment, s afektivnom usklađenosti, attunement. Potreba za drugom osobom uvijek je jednakog intenziteta, samo je drugačije kvalitete.)

Riješeni edipalni sukob znači kako je odrasla osoba stekla svoje vlastito tijelo, dok dijete svoje tijelo dijeli s majkom. U trenutku kada se majka udalji, bilo fizički ili emotivno, dijete doživljava raspad tijela, raspad svoje osobnosti. Njegov doživljaj sebe kao jedinstvene cjeline tada je uništen.
Što ga tada drži na okupu?

Doživljaj cjeline tada održavaju različite psihičke obrane koje su djetetu u tom trenutku na raspolaganju. Svi psihički poremećaji koje poznajemo, psihoza, granični poremećaj, neuroza, ovisnosti, fobije i sve drugo, samo su načini kako se psiha organizira u momentima kada je jedinstvo s majkom narušeno. (Po filozofu Martinu Heideggeru, jedini autentični doživljaj narušenog jedinstva jest – tjeskoba. Zato je, po Heideggeru, tjeskoba put do autentičnog bića. Po njegovim riječima; “Kroz anksioznost ljudsko biće ulazi u postojanje, rađa se…”)

Koje je obrane koristio Nikola Tesla kako bi se obranio od neizdrživog užasa raspadanja, tzv. “anihilacijske tjeskobe”?
To su Aspergerov sindrom (blaži oblik autizma), opsesivno – kompulzivni poremećaj, bipolarni poremećaj, narcizam i velebne fantazije.

 

Autizam

Autizam možemo odrediti kao pokušaj održanja vlastite cjelovitosti poricanjem tuđe cjelovitosti. Takva se osoba neće poistovjetiti, identificirati, sa svijetom ljudi, već sa svijetom predmeta, životinja, ideja. Tako Kohut spominje vizualno stapanje kao psihičku obranu pri čemu osoba postiže doživljaj cjelovitosti time što se vizualno stapa s objektom. Osoba postaje to što gleda.

Osoba s problemom autizma, (u našem slučaju blažeg oblika – Asperger), to može učiniti iz dva razloga:
– Ona nije okupirana mrežom društvenih odnosa i afektima koji društveni odnosi stvaraju, odnosno, može se usmjeriti samo na jedan problem. Fragmenti njene osobnosti nisu čvrsto povezani kao kod obične osobe, odnosno, ne postoji stabilan doživljaj tijela pa osoba može postati bilo što. Može se poistovjetiti sa svakim objektom koji joj uđe u vidno polje. Osoba s problemom autizma daje prednost identifikaciji s neživim objektom, strojem ili idejom, nad ljudskim bićem uslijed straha od retraumatizacije.
– Ona ima neizdrživu potrebu za cjelinom, za strukturom. Stanje je fragmentacije, gubitka cjelovitosti, vjerojatno nešto najgore što čovjek može iskusiti. Drugim riječima, osoba s problemom autizma mora se trenutno, tog časa, za nešto uhvatiti. Ona ne može pričekati, odgoditi zadovoljenje svoje potrebe. (Za to je potrebna empatija s obje strane.)

Tako možemo objasniti Teslino fotografsko pamćenje. Jednom viđen prizor Tesla je mogao vratiti u pamćenje do svakog detalja. Time tumačimo i Teslinu sposobnost da svoje uređaje stvara izravno u svojoj glavi bez potrebe za papirom i formulama. Kako nije posjedovao stabilnu psihičku strukturu i doživljaj sebe kao cjeline, Tesla je mogao postati bilo što.

 

Opsesivno kompulzivni poremećaj

Tko se bavio Teslom zna za brojne rituale koje je bio prisiljen raditi svakog dana. Koja je svrha tih rituala?

Ako je Tesla idealizirao majku, dajući joj uzvišene i “dobre” atribute “čiste golubice”, možemo se upitati gdje su nestali oni “loši”, zli dijelovi njegove majke?
Ako su dobri dijelovi majke njena empatija kojom svoje dijete povezuje u cjelinu, iscjeljuje ga, što su tada njeni loši dijelovi? To su kritika, ignoriranje, zaborav, pod čijim se utjecajem dijete fragmentira, umire.
Smisao je rituala neprestana obrana od upada “zlih sila”, odnosno bolne spoznaje kako svojoj majci ne značimo dovoljno, nismo joj jedini. Izvodeći ritual osoba svjesno ili nesvjesno fantazira kako ima kontrolu nad “silama zla”. Ritual nas štiti od “zle” majke, od “vještice”. (Svaka religija koja govori o silama dobra mora imati svoje rituale koje štite vjernika od sila zla. Uvijek se radi o rascjepu ličnosti na dva dijela, dobrom i lošem, koji se na udaljenosti drže ritualom.)

Tako je Tesla morao svoj pribor za jelo obrisati do savršenstva, koristeći pri tome točno 18 salveta. Žvakao je svaki zalogaj točno brojeći svaki pokret. Nije mogao jesti u društvu žena. Sve je trebalo biti djeljivo s brojem tri. Prije ulaska u zgradu obišao bi je točno tri puta. Nije mogao dodirnuti drugu osobu bez rukavice.

 

Bipolarni poremećaj i izmjenična struja

Bipolarni poremećaj možemo odrediti kao snažnu fluktuaciju samopoštovanja, izmjenu doživljaja vlastite vrijednosti. Osjećaj svemoći i nemoći izmjenjuju se u intervalima od nekoliko sati ili dana. Pitamo se – kakav je čovjek zaista, svemoćan ili bespomoćan? Kako kaže Kohut – veoma je teško prihvatiti istovremeno postojanje dviju oprečnih perspektiva u našoj psihi. Čovjek je istovremeno centar svemira, ali i zrnce pijeska na obali mora. Bipolarni poremećaj je stanje duha u kojem se te dvije perspektive nastoje držati odvojenom jedna od druge.

Po Teslinim riječima: “Veoma sam rano u svom životu stavio žene na pijedestal. To je u meni stvorilo doživljaj potpune bezvrijednosti…”
Kako je to moguće kada svi znamo Teslu kao pravog “boga munja i gromova”? Na žalost, te su dvije perspektive, nemoćna i svemoćna, u Tesli bile razdvojene okomitim zidom poricanja.

Svatko od nas neprestano u svom tijelu doživljava izmjenu perspektiva – jednog trena smo centar svijeta, a drugog tek djelić druge osobe koja je veća od nas. Ona je toliko uobičajena da smo na taj proces i zaboravili. Znamo za njega tek kada nešto nije u redu, kada se motor zaustavi. Tada obično jedna perspektiva dominira drugom. Moj Ja je pobijedio tvoj Ti, ili obratno. Do tada cjelovito sebstvo razlaže se na dijete i roditelja, na sina i majku. To je bipolarni poremećaj, motor je stao, nema života, barem ne onog afektivnog.

Tesla je svoj život, svoje tijelo, projicirao u izmjenično magnetsko polje. Izmjenična struja postala je metafora za Teslin potisnuti život.

Tako je Tesla, vizualizirajući okretno magnetsko polje mogao u svom tijelu doživjeti izmjenu dviju posve suprotnih perspektiva. Iako u svojoj svijesti nije mogao prihvatiti postojanje dvaju različitih perspektiva, svoje vlastite i one svoje majke, (afekti pokrenuti tim konfliktom bili su presnažni), projekcijom izmjeničnog polja na vanjski svijet stvorio je savršenu metaforu. U trenu kada je spoznao dubinu svog otkrića Tesla se osjetio posve živim. Život kojeg nije smio imati, jer nije bilo nikoga da ga vidi, našao je svoje mjesto u motoru izmjenične struje.

(Kako ja to vidim, sva su otkrića u znanosti projekcije ili metafore unutarnjeg, potisnutog života na vanjski svijet.)

 

Wardenclyffe toranj i velebne fantazije

U narcizmu osoba održava svoju cjelovitost time što se putem divljenja druge osobe proširila na nju. Stoga je možda narcizam od spomenutih psihičkih obrana i najstabilniji, drugog se čovjeka tada možda i najviše doživljava.

Dijete se tako “kupa” u majčinom pogledu i njenom divljenju pri čemu se osjeća živim i vitalnim.
Vjerujem kako je baš tu obranu, Tesla koristio pred kraj svog života kada je govorio i pisao o brojnim postignućima koja, na žalost, nikada nije ostvario.

Wardenclyffe toranj Teslin je projekt kojim je pokušao povezati cijelu zemaljsku kuglu i osigurati besplatnu energiju i protok informacija. Ta je gorostasna vertikalna struktura trebala ukinuti prostor i vrijeme, pokoriti zemlju.
Moramo priznati da je Tesla znao zavesti medije i reći im ono što žele čuti. Zrake smrti, uređaj koji može rezonancijom uništiti zemlju, radar, besplatna energija, razgovor s vanzemaljcima, to su riječi koje i danas zavode tisuće ljudi koji još traže svoj ideal. Mistificirajući svoju sliku, govoreći o svojim velebnim fantazijama kao da su realne, Tesla se “kupao” u divljenju okoline.

Na žalost, niti jedna obrana ne traje vječno. Ništa ne može zamijeniti odnos dvoje ljudi, temeljen na iskrenom prijateljstvu i empatiji. Pred kraj života Tesli njegove obrane više nisu davale novu vitalnost, nisu ga više mogle iscijeliti.

Vjerujem kako se Tesla do samog kraja borio sa svojim demonom. Svog je demona uvijek svladao koristeći svoj rad, kreativnost i upornost. Nije prihvatio poraz, nije odustao, borio se do kraja.
U tome vidim njegov pravi genije.

 

Vladimir Nemet

 

 

Ocijeni:
Psihobiografija , , , , , , ,
9 Comments
  1. Odličan članak!
    Baš me sad “ždere” zašto nisi mogao oprostiti Jungu?
    Spekuliram da je razlika možda u njihovoj ostavštini čovječanstvu? Teslini izumi su ipak konkretni, promijenili su svijet…….
    Ili možda još negdje nesvjesno idealiziraš Junga 🙂 🙂 ?

  2. “Kako ja to vidim, sva su otkrića u znanosti projekcije ili metafore unutarnjeg, potisnutog života na vanjski svijet.” Znači li to onda da su postignuća u znanosti i umjetnosti proporcionalna s intenzitetom autorovih poremećaja/ potiskivanja?

    • Postignuća su u znanosti proporcionalna s intenzitetom autorove krize. Napredak u znanosti nije linearan, znanost se ne približava nikakvoj Istini. Radi se samo o promjeni paradigme u trenutku kada stara paradigma doživi krizu. Što je kriza veća, bit će veća i promjena paradigme, odnosno, tzv. “otkriće”.
      Napredak u znanosti nije moguć jer ne postoji jedna objektivna istina koju se može spoznati. Istina je uvijek subjektivna, nalazi se u oku promatrača. Zato govorimo o vladajućim paradigmama u znanosti, onima koje odgovaraju trentnom duhu vremena. Drugim riječima, znanstvena paradigma prije tisuću godina nije ni bolja ni lošija od ove danas. Samo je – različita!

      To je kratki sažetak teorije filozofa znanosti i fizičara Thomasa Kuhna i njegove knjige: “The Structure of Scientific Revolutions”.
      Više o tome možete pročitati ovdje:

      https://www.thoughtco.com/what-is-a-paradigm-shift-2670671

  3. Mozete li objasniti pojmove “otac prostor” i “otac vrijeme”

    • Po Lacanu, simbiozu, to stanje fizičkog jedinstva majke i djeteta, ruši spoznaja o postojanju vremena i prostora. Dijete pomalo spoznaje kako je prostorno udaljeno od majke, u početku malo, a poslije sve više. Također, dijete pomalo spoznaje kako je i vremenski udaljeno od majke, na njegove želje i potrebe majka ne reagira odmah već s manjim ili većim kašnjenejm. Prostor i vrijeme tako ruše iluziju stopljenosti majke i djeteta. To je inače i jedina funkcija prostora i vremena, osigurati uvid u postojanje Drugoga, ondosno stvoriti prostor svijesti. Bez prostora i vremena umjesto empatije imali bi telepatiju. U stanju psihoze, kada se ruše granice tijela, jednako kao i spoznaja vremena i prostora, osoba vjeruje u postojanje telepatije.
      Evo što o edipalizaciji kaže psihoanaliiičar Donald Carveth:

      “The oedipalization process disrupts both the fusional identifications and the splitting or binary organization of the Imaginary through a process of triangulation: the Symbolic father enters the scene as a third term and performs the phallic function of disrupting the symbiosis, opening up a space between mother and child and, at the same time, as a third term, displacing the purely binary divisions of the Imaginary in favour of the triadic structure of the Symbolic. It is important to realize that, for Lacan, what is at stake here is not the appearance of a literal father, but rather the operation of the Symbolic father, the paternal function or metaphor, which Lacan refers to as le-nom-du-père, the Name-of-the-Father, which is homophonic in French with le-non-du-père, the “No” of the father. The paternal or phallic function, whether literally performed by father, mother, sibling or anyone or anything else (it can, for example, be performed by “Father Time” who disrupts the Imaginary fusion of analysand and analyst by reminding both that “that’s all the time we have for today”), is to prohibit both the fusional identifications and the binary oppositions that constitute the Imaginary order…”

  4. Danas sam otkrila Vaše članke. Jako su mi zanimljivi jer su, barem se tako meni čini, pisani iz više različitih perspektiva. Čestitam!

  5. ”Otkrio sam kako su njegove teorije obrana od teškog djetinjstva, kako mu služe da ispuni onu prazninu gdje se obično nalaze majka i otac.”
    “Kako ja to vidim, sva su otkrića u znanosti projekcije ili metafore unutarnjeg, potisnutog života na vanjski svijet.”
    ”Postignuća su u znanosti proporcionalna s intenzitetom autorove krize. (…) Istina je uvijek subjektivna, nalazi se u oku promatrača. ”

    Pa u čemu je onda Jungova ”ograničenost”? Meni se njegov pristup psihičkim pojavama čini baš vrlo sveobuhvatnim i inventivnim, a njegova subjektivno dokučena istina vrlo promotrena :).

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.