Matrixial povezivanje – Bracha Ettinger

studeni 17, 2017

Matrixial povezivanje – Bracha Ettinger

 

 

 

Bracha Ettinger pripada onoj grupi psihoanalitičara koju se teško može razumjeti bez poznavanja osnovnih pojmova filozofije dvadesetog stoljeća, osobito fenomenologije, etike, modernizma i postmodernizma, odnosno poststrukturalizma. Nama je zanimljiva jer dekonstruira gotovo svu filozofiju i psihoanalizu dvadesetog stoljeća, a većinu poznatih filozofa i psihoanalitičara poznaje osobno. Félix Guattari i Emmanuel Levinas samo su neki od njih.

Psihoanalitička teorija iz koje izranja Bracha Ettinger pripada onom pravcu društvenih znanosti koje nazivamo modernizam, što znači da su određene potragom za smislom skrivenim iza znakova. Smisao, realnost, nije više odmah spoznatljiva i očigledna, jasno dana kao u ranijim vremenima, već je treba tražiti znanstvenim ili filozofskim metodama. Možda analizom teksta, ako mislimo da je realnost skrivena u jeziku. Ukratko, modernizam vjeruje kako se realno ipak može otkriti. (Kao što znamo, postmodernizam nastoji dekonstruirati tu ideju.) Tako Freud, Lacan, Bion, Melanie Klein i drugi psihoanalitičari nastoje putem znakova, simptoma, snova, omaški i sličnog svjesnog ili nesvjesnog psihološkog materijala, otkriti skriveni smisao kojeg osoba iz nekog razloga odbija prihvatiti. (U psihoanalizi se tako otkrivaju i osvještavaju nagon, libido i žudnja, koji su temeljni smisao i cilj psihoanalize.)

Bracha Ettinger govori o identitetu i stvaranju identiteta. U cilju dekonstrukcije duha vremena u kojem obitava, ona stvara vlastiti rječnik kojim izražava svoje ideje. Kako je prevladavajući duh vremena ukojem je odrasla bio modernizam, Brachu Ettinger možemo doživjeti kao kritičara modernizma, odnosno kritičara predstavnika modernizma – Freuda i Lacana. Prema tome, svojom dekonstrukcijom metafizike u psihoanalizi, kritikom falocentrizma, binarnih opozicija i hijerarhije, ona pripada filozofiji poststrukturalizma.

 

Modernizam u psihoanalizi

Potraga za smislom, u smrtnom strahu od besmisla, čest je motiv modernizma sredinom dvadesetog stoljeća. Time se nastoji ovladati neredom i kaosom koji prijeti uništiti svu strukturu svijeta. Ako je struktura svijeta jezik, treba ovladati jezikom kako bi se došlo do skrivenog smisla. Možemo reći kako su red, jedinstvo, koherentnost, te značajke modernizma, često prisutne u Freudovoj psihoanalizi, kao i u teoriji njegovih nasljednika. Stvoriti čvrsti i stabilni ego koji prkosi frustracijama okoline, kao što čvrsto stablo prkosi naletima vjetra, ideal je klasičnog psihoanalitičara. Razum, logika, a posebno jezik, označavaju ono što je stvarno, realno. Ukratko, modernizam u psihoanalizi bavi se otkrivanjem “pravog”, “realnog” identiteta koji se, koristeći znanstvene i filozofske metode istraživanja, uzdiže iznad onog tradicionalnog, povijesnog “lažnog” identiteta.
(S druge strane, postmodernizam u psihoanalizi dekonstruira pojam identiteta, onog “lažnog”, jednako kao i onog “pravog”. Tako identitet kao cjelovita, u prostoru i vremenu stabilna struktura ne postoji, a i da postoji mi nemamo instrumente da dođemo do nje.)

Modernizam nastoji stvoriti red upotrebom binarnih opozicija i hijerarhija, tih simbola moći, bez kojih je klasična psihoanaliza nezamisliva. Ima ih mnogo, spomenimo samo neke od njih: svjesno-nesvjesno, libido-destrudo, moć-nemoć, centar-margina, višak-manjak, prisutno-odsutno, red-kaos, hetero-homo, cjelovito-fragmentirano, unutrašnje-vanjsko, roditelj-dijete, subjektivno-objektivno, Ja-Ti, i jasno –  muško-žensko.

Svaka od tih binarnih opozicija sobom nosi i određenu hijerarhiju, neki su polovi binarnosti “iznad”, neki su “ispod”, nekih ima “više”, nekih “manje”. Tom metafizikom psihoanaliza nastoji u klijentu pokrenuti određene “uvide” i “istine” koje mu trebaju pomoći strukturirati, organizirati svoj identitet. Te su “istine” u psihoanalizi uvijek muške, označavaju red, moć, centar. One feminine istine obično označavaju manjak, nemoć, marginu. Za Freuda je tako uzrok ženske neuroze anatomski manjak koji za sobom povlači niz neurotskih simptoma, od kojih je zavist za penisom vjerojatno najjači. I Freudov nasljednik Jacques Lacan također označava falus kao centar, simbol moći, višak i slično. To je metafora transcendentog označitelja, veliko oko koje organizira i smiruje kaos.

 

Postmodernizam u psihoanalizi

Postmodernizam, kao reakcija na modernizam, dekonstruira svaku metafiziku, red, smisao i hijerarhiju. On vjeruje kako red i nered, smisao i kaos, mogu bivati jedan s drugim, stoga na mjesto binarnosti, dualizma, dolazi pluralizam, multiplicitet. Po tome cjelovitost nije bolja od fragmentiranosti, centar nije bolji od margine, spol ne mora biti binaran, a time nestaje i potreba za transcendentnim označiteljem.
Početke postmodernizma u psihoanalizi nalazimo u filozofiji Martina Heideggera, te kod psihoanalitičara Félixa Guattarija, Donalda Winnicotta i Heinza Kohuta. Oni odbacuju ideju izoliranog, odvojenog, transcendentnog označitelja koji je uvijek “iznad” i “pored”, nikada “uz”. Po njima majka i dijete nisu odvojeni, izolirani subjekt i objekt, oni se dodiruju, uzajamno određuju i potvrđuju. Psihički prostor u kojem se dešava dodir Bracha Ettinger naziva Matrixial Borderspace, što odgovara pojmu relacijski dom ili intersubjektivno polje u našoj psihologiji osobnosti.

Razliku između modernizma i postmodernizma možemo promatrati i iz perspektive psihoterapije. Tako moderna psihoterapija naglašava odvojenost, nedostatak, prekid, kastraciju, rez, manjak, simptom, dok postmoderna naglašava uzajamnost, intimnost, empatiju, dijeljenje, zajedništvo, susret. Psihologija Brache Ettinger je psihologija susreta. Modernizam je svijet subjektivnog, postmodernizam je svijet intersubjektivnog.

 

Bracha Ettinger

Bracha Ettinger tako izranja iz modernizma Freuda i Lacana, ali se u svom radu približava Derridi, Levinasu, Heideggeru, Guattariju i drugim postmodernistima i poststrukturalistima. Oni se opiru ideji smisla, a posebno tome da se metodama znanosti ili filozofije može otkriti i uspostaviti smisao u čovjeku. Postmodernisti tako ne vjeruju ni u vjerodostojnost povijesti, po njima je svako sjećanje oblik nostalgije, vrsta utopije u svijetu distopije. Osim toga, za njih više nema realnog, izvornog, autentičnog, jer znakovi više ne vode prema istini, više ne označavaju realno, već vode isključivo novim znakovima.

Iz takve postmoderne perspektive klasična psihoanaliza Freuda, Lacana, Biona i drugih zaista gubi smisao, ovaj puta doslovno.
(Bracha Ettinger tako dekonstruira dominaciju maskulinog u svijetu filozofije i psihoanalize. Ona to ne radi na način ranog feminizma s početka dvadesetog stoljeća koji ženu prikazuje kao žrtvu, osobu bez prava na izbor i bez prava glasa, ni na način post-feminizma osamdesetih godina koji ženu prikazuje kao pobjednicu, uspješnu poslovnu ženu koja je ovladala prostorima nesvjesnog i libida. Ona to radi na način feminizma trećeg vala koji nastoji nagovoriti ženu da stvori samu sebe, umjesto da samu sebe traži u bespućima fragmentiranog svijeta.)

 

Matrixial Borderlinking

Bracha put prema stvaranju osobnosti ne vidi u fenomenu odvojenosti i izolacije, već u fenomenu povezanosti i usklađenosti. Granice povezuju. Suprotno tome, Freud i Lacan tvrde kako dijete stječe identitet kada fantazije stapanja, njegovo imaginarno, dođu u dodir sa spoznajom odvojenosti, simbolima moći. Tako se po Freudu i Lacanu dijete odvaja od majke kroz susret s ocem. To je uvijek strogi otac, otac kritičar, jer na bolni način prekida fantaziju jedinstva. Taj mehanizam tragičnog odvajanja djeteta od roditelja, tu zabranu jedinstva majke i sina ili kćeri, Freud je nazvao Edipov kompleks. Strogi otac brani stapanje s majkom, majku se ne može posjedovati, za njom se uvijek žudi. Psihoanaliza tako postaje umjetnost beznadne žudnje. Nije li takva sva umjetnost osim konceptualne?
(Međutim, Freud je zaboravio spomenuti ono najvažnije – kako je Edip neželjeno, odbačeno dijete. Njegova usamljenost, a ne roditeljska zabrana, vodi u tragediju. Manjak empatije prvih mjeseci i godina po rođenju, a ne kasniji konflikt s roditeljem, oblikovala je Edipovu autodestruktivnu osobnost. Baš se tim neprocjenjivim trenucima zajedništva i povezanosti majke i djeteta bavi Bracha Ettinger, ona vjeruje kako su važniji od trenutaka odvojenosti. Točnije, jedni se od drugih ne mogu odvojiti.)

Bracha ne vidi prisutnost i odvojenost kao binarnu opoziciju, za nju oni uvijek dolaze skupa. To izražava riječ – Borderlinking. Tom riječi ona spaja doživljaje odvojenosti i povezanosti djeteta i majke, jer oni uvijek dolaze istovremeno. (Slično riječi Jacquesa Derride – Differânce, koji u spoznaji razlike vidi sposobnost za povezivanje.) Kada govori o zajedništvu djeteta i majke, Bracha ne misli na simbiozu ili oceanski osjećaj. Ona govori o prostoru transubjektivnosti, izvan subjekta i objekta, gdje se djelići osobnosti djeteta susreću s djelićima osobnosti majke. Ta matrica granica i susreta, prisutnosti i odsutnosti, ta mreža dodira, zvuka i svjetla, to je Matrixial Borderlinking. Dodirom se tamo liječe rane prvih trauma.

 

Svijet rhizoma

Matrixial odgovara pojmu rizomatskog u teoriji Deleuzea & Guattarija. Oni osobnost tumače kao mnogostranu, multi narativnu, nehijerarhijsku. Tako su rizomi, to bezbrojno korijenje koje se međusobno dodiruje, povezuje i širi kilometrima u ravnini zemljine površine, u horizontali, dobra metafora osobnosti. Matrixial Borderspace Brache Ettinger ima ista svojstva kao rizom Deleuzea & Guattarija. Nije centriran, ne zna za središte, s drugim se osobnostima dodiruje na tisuću mjesta, isprepleće se s njima. Ne kolonijalizira, ne teritorijalizira i ne totalizira. Rizomi, mreža susreta i rastanaka, bliskosti i različitosti, svijet razmjene dodira, zvuka i svjetla, to je svijet kojeg Bracha naziva Matrixial Borderspace.

S druge strane, drvo koje je okomito, koje je iznad, koje se ne povezuje, koje kolonizira i teritorijalizira prostor oko sebe, odgovara tumačenju osobnosti kako je vide Freud i Lacan. Stablo, kao centar, kao okomita hijerarhija, koje je iznad i vidi bolje, to je superego i transcendentni označitelj kod Freuda i Lacana.

Tako i Edip kod Freuda i Lacana postaje Anti-Edip kod Deleuzea & Guattarija. Njegova je tragedija u njegovoj usamljenosti i izolaciji, on strši usamljen kao stablo, u tome je njegov problem, a ne u konfliktu psihičkih struktura.

Sličnost Brache i Guattarija u njihovom je postmodernizmu. Kod njih nema centraliziranog objekta žudnje, falusnog objekta, po kojem oni psihoanalizu Freuda i Lacana nazivaju – falocentrizam. Bracha i Guattari tvrde kako dijete žudi svakim svojim atomom za svakim drugim atomom. Taj multiplicitet žudnje, gdje svaka molekula žudi za onom drugom opire se ideji o binarnoj, muško-ženskoj seksualnosti. Tako je osobnost, kako ju vide Bracha i Guattari, stotine tisuća umreženih, povezanih svjetova, na tisuću platoa, bez rizika porobljavanja, kolonizacije i teritorijalizacije.

Pojam Matrixial Borderspace Bracha prvi puta koristi u svojoj knjizi Matrixial Gaze iz 1995. godine. Tamo ona dekonstruira Lacanov koncept – “Phallic Gaze”, kojem, po Brachinim riječima, nedostaje relacionalnost i intersubjektivnost. Lacanov je Phallic Gaze zurenje u objekt koji je zauvijek izgubljen, koji nedostaje, u nedostižni falus, a čime je osobnost zauvijek određena manjkom. Taj nedostatak, taj manjak, uvijek pokreće žudnju, koju u psihoterapiji treba osvijestiti.
Postmodernizam u toj teoriji otkriva značajan broj metafizičkih pukotina, binarnih opozicija, hijerarhija. To su: subjekt-objekt, muško-žensko, svjesno-nesvjesno, višak-nedostatak, terapeut-klijent i slično. Svaku od tih opozicija dijeli stroga granica, stoga je to svijet rezova, pukotina, odvojenosti, svijet smrti.

Umjesto toga Bracha predlaže svijet mreže odnosa, koji se uzajamno određuju i stvaraju – Matrixial Borderlinking, gdje je svaka granica ujedno i susret u oba smjera, uzajamnost. Za tu uzajamnost Bracha koristi riječ – Copoiesis. To je tkanje bezbrojnih niti susreta koji se isprepleću u zajedničkom, dijeljenom psihičkom prostoru, stvarajući tako transubjektivnu mrežu dodira razapetu između dva ili više sudionika tog susreta-događaja. Svaka je psiha tako nastavak druge psihe, mutirajuća ko-kreirajuća mreža u zajedničkim prostoru Matrixial Borderspace. Matrixial Gaze je pogled koji dira, koji sluša, nikada nije samo vizualan. Matrixial Gaze istovremeno je i majka i nepoznati Drugi. Drugi, taj Ne-Ja, nije uljez, već je partner-u-razlici.

Kao i sitno korijenje, rizomi, Matrixial Gaze je tkanje koje se proteže ravninom zemljine površine, vodoravno, odbacujući tako falički narcizam okomitog drveta. Po riječima Brache Ettinger, Matrixial tako žudnju vodi prema lijepom i bolnom, prema fantaziji i traumi Drugoga, bez iluzije da ih može nadzirati, odbaciti ili asimilirati.

 

Vladimir Nemet

Ocijeni:
Filozofija u psihologiji , , , , , ,

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.