Kraftwerk – ljubav u doba znanosti

travanj 27, 2018

Kraftwerk – ljubav u doba znanosti

 

 

 

 

Ako smo nekada nastojali živjeti s prirodom, prilagoditi se i prihvatiti ograničenja koja postavlja svijet, moderno doba nastoji prirodu promijeniti i upotrijebiti za svoje ciljeve. Svako ograničenje treba nestati. Ograničenja koja svijet stavlja pred nas su prostor i vrijeme, jedina zapreka fantaziji prenatalnog jedinstva. Ukinuti svako ograničenje, pobijediti vrijeme i prostor, smisao je modernog doba i tehnologije. Tehnologija stoga nastoji ukinuti vrijeme i prostor kako ništa ne bi zaustavilo fantaziju jedinstva, tu temeljnu fantaziju s kojom dolazimo na svijet – Mi smo jedno! Tako će apsolutna brzina, apsolutna energija i apsolutno znanje smanjiti udaljenost koja nas ograničava i dijeli. Onog trenutka kada udaljenost nestane, vjeruje tehnologija, svi ćemo biti jedno.

Glavni je motiv progresa smanjiti bolnu napetost koja je uvijek posljedica udaljenosti, rastanka i gubitka. Udaljenost, rastanak, gubitak u modernom se dobu nastoje nadzirati i držati pod kontrolom. Znanost vjeruje kako se kroz nadzor i kontrolu udaljenost smanjuje i svijet postaje našim produžetkom, dijelom nas samih. Tehnologija tako može pokrenuti mističnu ekstazu stapanja, intenzivnu poput religioznog osjećaja. Vjernici tehnologije zato obožavaju svoj ideal – posvemašnju kontrolu i nadzor nad svijetom u kojem više nema granica ni ograničenja. To je – scijentizam, pojam kojeg je francuski filozof Auguste Comte (1798–1857) upotrijebio da izrazi vjeru u znanstveni pozitivizam, vjeru u moć razuma da protumači život.

Umjetnost koja izražava stanje posvemašnjeg jedinstva ostvarenog progresom prirodnih znanosti možemo zvati – tehnološka umjetnost. Ta umjetnost nastoji stvoriti oblik tehnološke ekstaze kojom se ubrzava stapanje i otvara prolaz u prostor jedinstva. Tehnološku umjetnost otkrivamo u svakom mediju, u filmu, kazalištu, plesu, književnosti, arhitekturi, slikarstvu i glazbi.

Možda je najpoznatiji predstavnik tehnologije u glazbi njemačka grupa Kraftwerk koja djeluje već gotovo pola stoljeća i koja je utjecala na tehnološku glazbu dvadesetog stoljeća. Tehnologija se u modernoj glazbi obično koristi kako bi se postiglo stanje transa u kojem granice nestaju i stvara se ekstaza jedinstva. Međutim, ipak vjerujemo kako je Kraftwerk našu bačenost u svijet tehnologije izrazio na posve drugačiji način od većine. Kraftwerk bačenost u tehnologiju nastoji osjećajno odreagirati, gubitak ljudskosti ne prihvaća ravnodušno već ga nastoji odžalovati.

Pitamo se – je li bolje upotrijebiti tehnologiju kako bi uklonili svako ograničenje koje nas razdvaja, ili tugovati nad svijetom tehnologije jer samo spoznajom ograničenja stječemo ljubav i ljudskost? Treba li umjetnost stvarati ekstazu jedinstva ili treba pomoći da se gubitak jedinstva prežali.

 

Umjetnost

Na pitanje – Koliko je glazba grupe Kraftwerk umjetnost?, nije lako odgovoriti.
Kako ćemo odrediti što je umjetnost, danas kad je umjetnost sve i ništa nije umjetnost. Može li nam psihologija osobnosti pomoći da otkrijemo što motivira umjetnika na kreativnost, kada stvara nove, nikad viđene strukture i svjetove? Koji je motiv publike kojoj je umjetnost potrebna?

Kao što već znamo, čovjek je u neprestanoj potrazi za vlastitom cjelovitosti. Možemo reći kako se čovjek rađa slomljen, u komadima, živi u nastojanju da se poveže, a umjetnost je njegovo ljepilo.

Kako umjetnost lijepi, povezuje čovjeka, kako ga čini cjelovitim?
Znamo da se cjelovitost postiže susretom s drugim čovjekom, “značajnim drugim”, ljepilom za fragmente naše osobnosti. Taj Drugi neki puta može biti i umjetničko djelo ako u njemu možemo prepoznati smisao, ljepotu, snagu, mudrost i sve drugo što ga čini cjelovitim. U susretu s umjetnošću pokreće se dijalog u kojem umjetnosti pridajemo značenje koje nam se istog trena vraća. Mi stvaramo, strukturiramo sliku, a ona istog trena stvara, strukturira nas. Taj hermeneutički krug uzajamnog prepoznavanja i iscjeljivanja temelj je umjetnosti od njenih početaka pa do danas.

Potraga za cjelinom kroz umjetničku kreativnost zajednička je za sve umjetničke pravce u svim vremenima. Psihologija osobnosti tvrdi kako značajni Drugi može biti izvan ljudskog, odnosno, magijski ili metafizički, a može biti i ljudski. Po tome i umjetnost može biti magijska, duhovna, metafizička, a može se baviti i čovjekom. Drugog možemo doživjeti kao savršenu cjelinu s kojom se želimo stopiti, ali Drugog možemo doživjeti i kao publiku koja svjedoči našem vlastitom savršenstvu. Tako i umjetnost može imati dva cilja, stapanje sa svijetom i širenje na svijet. No umjetnost može poslužiti i kao prostor u kojem možemo emotivno odreagirati nemogućnost stapanja, manjak odnosa i usamljenost.

Heinz Kohut na svoj način tumači oblike i preobražaje cjelovitosti kroz odnos sa svijetom. On vidi četiri razine povezanosti, magično širenje prema svijetu, duhovno stapanje s arhaičnim idealom, zreli oblik narcizma u kojem se čovjek širi na svijet, i otkriće drugog kao običnog čovjeka, ali nama neprocjenjivog značaja. Možemo reći kako i odrastanje, baš kao i duhovni razvoj čovjeka, slijedi tu putanju od magičnog, duhovnog, arhaičnog, prema običnom, svakodnevnom i ljudskom. Slično tome i umjetnost se bavila magijskim i duhovnim u svom početku, sve do modernog i postmodernog naših dana. (Paradoks je našeg vremena što se u postmodernizmu cjelovitost dostiže kroz fragmentaciju. Danas umjetnost dekonstruira svijet i umjetnika kako bi ostvarila višu formu cjeline i ljudskosti, što je bilo nezamislivo prije stotinu godina.)

Tako magijska i duhovna umjetnost pokreću fantaziju stapanja i jedinstva sa svijetom, dok nam modernizam i postmodernizam pomažu prihvatiti razočaranje zbog spoznaje o nepovratno izgubljenom jedinstvu.

Tehnološka umjetnost, kako se nama čini, nastoji pokrenuti fantaziju jedinstva, tzv. singularitet, i stoga pripada svijetu magije i mistike. Singularitet nije zajedništvo.

 

Magijska i duhovna umjetnost, modernizam i postmodernizam

Vjerujemo kako je prva umjetnost bila magijska, a otkrivamo je na zidovima Altamire i Lascauxa, prije dvadesetak tisuća godina. Oslikavajući zidove spilje drevni je lovac nastojao postići magijsku kontrolu i nadzor nad vanjskim svijetom koji time postaje njegovim produžetkom. Slika konja na zidu spilje prvom je umjetniku davala fantaziju moći nad silama prirode. Magijski se povezujući s naslikanim objektima, umjetnik je nadišao svoja ograničenja, svoju bespomoćnost i usamljenost. Povezujući se s predmetima svojih slika drevni se umjetnik povezao sa svijetom čime je povezao i dijelove sebe, i tako se iscijelio. U okrutnom i hladnom svijetu kamenog doba, magično je mišljenje bilo jedina obrana od raspada osobnosti.

Duhovna je umjetnost pokušaj da se umjetnik poveže, stopi, s nečim većim od samog sebe. Ako je sadržaj umjetničkog djela biće posvemašnjeg savršenstva i cjelovitosti, tada je umjetnikov cilj postati dijelom tog savršenog prostora. Duhovna umjetnost iscjeljuje kroz mističnu ekstazu posvemašnjeg jedinstva umjetnika i objekta umjetničkog djela. Kvaliteta umjetničkog djela određena je savršenstvom povezanosti publike i objekta obožavanja, to je harmonija bez pukotine. (Kao što znamo, duhovna glazba srednjeg vijeka, gregorijanski koral, uglavnom je monofonija, svi glasovi pjevaju istu temu. Polifonija nagovještava mogućnost rastanka, gubitka, kraj posvemašnjeg jedinstva da svijetom.)

Moderna umjetnost je ljudska umjetnost, a temelji se na umjetnikovom doživljaju svijeta. Moderni umjetnik napušta ideju magične i mistične povezanosti sa svijetom. On istražuje nove, do tada neviđene perspektive u kojima otkriva nove cjeline. Moderni umjetnik tako stvara svoj vlastiti svijet organiziran po drugačijim, novim načelima, kojima postiže cjelovitost. Ako je umjetnik magije i mistike morao odustati od sebe i svoje subjektivnosti kako bi lakše postigao stapanje, moderni se umjetnik bavi samo svojom subjektivnošću. On potvrđuje svoju ljudskost kroz kreaciju novih, do tada nepostojećih struktura. Koristeći nove umjetničke stilove poput kubizma, impresionizma, ekspresionizma, fovizma, nadrealizma, dadaizma i drugih, moderni umjetnik nastoji uništiti tradiciju, dokazati kako je život i smisao moguć i izvan tradicionalnog poimanja svijeta. Moderni umjetnik ne želi biti samo bačen u jezik, on nastoji stvoriti novi, vlastiti jezik, jednako cjelovit kao i onaj tradicionalni. Možemo se upitati, je li kubizam Pabla Picassa, egzistencijalizam Edwarda Estlina Cummingsa, atonalnost Arnolda Schoenberga pokušaj dekonstrukcije magijske ili duhovne tradicije? Ne, jer to umjetničko djelo još uvijek ima svoju formu i svog autora. Sve dok postoji slikarsko platno ili notni zapis ne možemo govoriti o dekonstrukciji umjetničkog djela.

Postmoderna umjetnost nastoji dekonstruirati umjetničku formu, kao i samog umjetnika, autora. Taj oblik umjetnosti više nema svoje forme, a upitan je i autor umjetničkog djela. Tako Yves Klein dekonstruira slikarstvo, Living Theatre dekonstruira kazalište, Trisha Brown ples, a John Cage glazbu. Zajednička im je dekonstrukcija binarnih opozicija autor – publika ili izvođač – publika, što ima za cilj konačnu dekonstrukciju binarnosti Ja – Ti ili subjekt – objekt, koju poznajemo još od sedamnaestog stoljeća. Slično analizi prijenosa u psihoanalizi, cilj postmodernizma nije relativnost ili obezvređivanje svih vrijednosti već ulazak u prostor zajedništva – Mitsein, što nije moguće sve dok postoje binarne opozicije temeljene na magiji, mistici ili čak modernizmu. I sama ideja “autora” ili “publike” treba se dekonstruirati. Ideja da postoji autor ili publika samo je oblik racionalizacije, redukcije ili reifikacije. (Na primjer, konceptualna umjetnost Yoko Ono dekonstruira ulogu publike pozivajući je da se uključi u izvedbu.)
Smisao dekonstrukcije uvijek je ljubav, ako ljubav odredimo kao stanje posvemašnjeg zajedništva i povezanosti bez magijskog ili duhovnog stapanja. Ljubav je tako određena spoznajom ljudske ograničenosti i smrtnosti koju ne nalazimo u magijskom, duhovnom ili modernom.

 

Kraftwerk

Kao što smo rekli, tehnološka umjetnost oblik je stapanja gdje se trenutnom brzinom, nezamislivom energijom, beskonačnom informacijom postiže stanje jedinstva – singularnost. Tako američki izumitelj, futurist i transhumanist Ray Kurzweill vidi budućnost ljudskog roda kao stanje posvemašnjeg jedinstva, singularnosti, koje ćemo uskoro ostvariti uploadanjem svoje osobnosti na Internet. Možemo reći kako će to zaista značiti kraj svake konačnosti i smrtnosti, svega onoga što određuje ljudskost.

Njemačka glazbena grupa Kraftwerk već pola stoljeća opisuje vrli novi svijet brzine, energije i informacija, svijet tehnologije u kojem nema mjesta za ljudsku ograničenost i konačnost. Grupa je osnovana 1970 godine u Düsseldorfu, a osnivači su Ralf Hütter i Florian Schneider. (Prema časopisu The Observer, niti jedna glazbena grupa osim Beatlesa nije tako utjecala na pop kulturu. Neki od sljedbenika su i glazbene grupe Joy Division, kasnije New Order, Björk,  Siouxsie and the Banshees, U2, Simple Minds, Franz Ferdinand i mnogi drugi.)

Iako svijet singularnosti može stvoriti ekstazu ili trans, oblik opijenosti velebnim fantazijama savršenstva, u njemu nema mjesta za ljubav koja je uvijek između smrtnih ljudskih bića, nikada između besmrtnih strojeva. Tako grupa Kraftwerk oplakuje svijet neizrecivih brzina, energija i informacija jer u njemu nema mjesta za ljudskost i ljubav. Iako pjevaju o svijetu tehnoloških čudesa, oni znaju kako je taj svijet bez ljudi, što se može izraziti na samo jedan način – žalovanjem.
(Primjerice, jedna druga industrijska glazbena grupa – Einstürzende Neubauten, u svojim pjesmama izražava užas fragmentacije osobnosti u hladnom i neempatičnom svijetu. Koliko je to daleko osjećaju usamljenosti i sjete koji isti svijet pokreće u grupi Kraftwerk.)

 

Minimalizam

Dekonstrukciju glazbe grupe Kraftwerk otkrivamo na više razina. Možda je temeljna razina ona – minimalistička. Minimalizam, na kojeg smo danas svi navikli, razvio se prije više od pola stoljeća iz djela skladatelja ozbiljne glazbe; Moondoga, Philipa Glassa, Terrya Rileya, Stevea Reicha. Ozbiljna glazba ima svoju tradicionalnu umjetničku formu, temelji se na harmonijskoj progresiji koja ima svoj početak i svoj kraj, ima svoju publiku i svog autora. Jedan od načina da se glazbena forma dekonstruira jest da glazba nema kraja. Takva je glazba skladatelja Mortona Feldmana čije skladbe traju i po šest sati. Metoda dekonstrukcije jest i glazba koja se ne čuje, kao i glazba koja nema svog autora. Takva je glazba američkog skladatelja Johna Cagea koju je skladao upotrebom drevne istočnjačke filozofije – I Ching.

Drugi je način dekonstrukcije beskonačno ponavljanje uz jedva primjetne promjene. To je minimalizam. Ta glazba nema početka ni kraja, gubi svoju tradicionalnu linearnu formu i postaje nešto drugo. Filozofi Gilles Deleuze i Félix Guattari posebno su cijenili minimalizam u glazbi jer posjeduje horizontalnu strukturu suprotnu vertikalnoj strukturi ozbiljne glazbe. Tako je minimalizam oblik “rhizoma”, koji se širi horizontalno bez početka i kraja, bez potrebe za hijerarhijama i binarnim opozicijama. Minimalizam je stoga izraz autentičnog zajedništva, života u svijetu i života s drugima – Dasein I Mitsein. Minimalizam tako dekonstruira svaku glazbenu formu i tradiciju, s takvom se glazbom nije moguće poistovjetiti ni stopiti, nije autoritet ni hijerarhija. Ona je promjenjiva i “živa” baš kao i autentični život koji nema svog početka ni kraja. Minimalizam kao glazbenu strukturu nije moguće zapamtiti, tako ga se ne može ni racionalizirati, reducirati ni reificirati. Baš kao ni život ni minimalizam se ne može odrediti. On se ne može izraziti jezikom, on je predverbalan i proceduralan.

Za tradicionalnu glazbu možemo reći kako je linearno strukturirana u čemu uvijek prepoznajemo namjeru autora kao i njegovu osobnost. Minimalizam dekonstruira tu linearnost, on je nelinearan i nepredvidljiv, to je svijet za sebe u kojem nema “rukopisa” autora. Nelinearnost i nepredvidljivost obilježja su postmodernizma jer postmodernizam određuje čovjeka kao nelinearno i nepredvidljivo biće čime ono stječe slobodnu volju.

Kraftwerk tako možemo uvrstiti u svijet postmoderne umjetnosti. Grupi je cilj povezivanje sa svijetom, ali ne kroz ekstazu magijskog ili duhovnog, ni kroz narcizam modernog, već kroz zajedništvo postmodernog. Život u svijetu tehnologije, kada je život sveden na odnos s “To”, može nam pomoći da otkrijemo i više cijenimo odnos s “Ti”.

 

Vladimir Nemet

 

 

 

Ocijeni:

 



Nastavak ovog teksta dostupan je članovima Udruge za psihologiju sebstva.  


Za informacije oko članstva pišite na: empatija@vip.hr

 

Člansko ime i lozinka:
   
Psihologija umjetnosti , , , , ,