Ocjene: / 1
LošNajbolji 

Dobra večer i dobro došli na dvadesetu Tribinu koju organizira Udruga za self psiihologiju i intersubjektivnost "Heinz Kohut"!  

Tema su večerašnje Tribine kapitalizam, simboli moći, njihova dekonstrukcija te francuski filozofi Deleuze &  Guattari.

Što je to kapitalizam?

Mislim da neću mnogo pogriješiti ako kažem da je to jedna razina organizacije iskustva koji se oblikuje oko simbola moći.

Koja je povezanost između simbola moći i self psihologije?

Kohutov proces idealizacije ne znači ništa drugo nego stvaranje simbola, simbola moći, a njegov pojam "empatijske pogreške", "optimalne frustracije" i "preobražujućeg pounutrenja" ne znači ništa drugo nego dekonstrukciju. 

Za Kohuta je dekonstrukcija proces kojeg on naziva "otrežnjenje". Nakon što se svijet strukturirao na simboličkoj, idealiziranoj, razini, počinje proces dekonstrukcije, pounutrenja, gdje se simboli moći, otac, majka i svi drugi simboli, postepeno lome, odnosno, uviđa se njihova ograničenost.

U kapitalistički organiziranom društvu, nemoguća je organizacija iskustava bez simbola. Time simboli postaju simboli moći, odnosno, jedino simboli imaju tu moć da nas organiziraju, strukturiraju, stvore self.

Bez simbola, neki tvrde, gube se granice između subjekta i objekta, odnos među njima isto je tako nemoguć, i sve tone u kaos i anarhiju.

Dakle, kapitalizam su simboli i simboli su kapitalizam.

Znači li to da se ne možemo osloboditi kapitalizma ako se prije ne oslobodimo simboličkog? Ako je svijet organiziran putem simbola, simboli su neuništivi i naša sudbina je kapitalizam, odnosno ovisnost o vertikalnoj hijerarhiji simbola.

Naime, simboli se povezuju vertikalno, stvarajući pri tome "drvo znanja", isto ono drvo s kojim počinje Stari zavjet, i koje nas je prognalo iz Rajske zemlje...

Jesu li zaista svi naši problemi proistekli zbog naše privrženosti "drvetu spoznaje", kojeg Chomsky naziva još i "lingvističko stablo" ili "binarno stablo".

Trebamo li težiti okomitoj zakonitosti simboličkog stabla ili se spustiti pod zemlju u mračni svijet korijenja?

U psihoanalizi već barem četvrt stoljeća postoji rasprava o tome jesu li naši "psihički" problemi uzrokovani nedostatkom strukture, (teorija koju podržava Kohut), ili nastaju zbog unutrašnjeg konflikta, (ovu teoriju podržava većina drugih psihoanalitičara). 

Konflikti mogu postojati samo u simboličkoj sferi, njih ne može biti na onoj proceduralnoj.  Nastaju li konflikti razaranjem proceduralne sfere i stvaranjem simboličke, bi li konflikti postojali na proceduralnoj razini?

Dobar mi je primjer "opasnog simbola", "opasnih znakova" jedna priča Woody Allena, iz njegove knjige "Nuspojave", "Side Effects", u kojoj glavnog junaka profesora Kugelmassa progoni zli nepravilni španjolski glagol "tenere", "imati", po pustom, kamenitom terenu, na svojim, gadnim, paukovim nogama..." 

Čitanje filozofije Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija može nam pomoći da rasvijetlimo ovo pitanje. 

Kako je strukturiran naš svijet?

U posljednjih stotinu godina dominantna teorija u psihoanalizi i filozofiji govori da je svijet, naš život, naš self, naše nesvjesno strukturirano kao jezik. I Freud kao psihoanalitičar i Heidegger kao filozof smislili su svoju psihoterapiju, Freud psihoanalizu, a Heidegger Dasein analizu. I jedna i druga koriste jezik kao glavni alat. Kao i sve druge vrste psihoterapije koje znam.

S druge strane, kao alternativa, meni je poznata jedino Bostonska grupa za proučavanje procesa promjene koju spominjemo svaki puta na našim Razgovorima.

Oni tvrde da svijet nije strukturiran kao niz simbola i da se self, život, ili naše nesvjesno ne može verbalizirati ili pretvoriti simbole.

Simboli su surogat života, lažni život.

Oni ne vide stvaranje odnosa jedino putem simbola, verbalnih ili neverbalnih, već tvrde da je intersubjektivnost inherentno prisutna u tijelu na presimboličkoj razini.

Mora li postojati Edipalni sukob, ili je on samo reakcija na pukotinu u presimboličkoj, proceduralnoj razini, kako to tvrdi Kohut?

Ova presimbolička, proceduralna razina ono je što Gilles Deleuze i Felix Guattari nazivaju - Rhizomom.

Što je rhizom?

Rhizom je biljka koja nema ni korijen ni stablo već se širi svim smjerovima podjednako.

Krumpir je rhizom, bambus isto tako. Najstarije živo biće na zemlji je rhizom. To je kolonija drveća u američkoj državi Utah, stara oko milijun godina. Izdanci rhizoma šire se u svim smjerovima, a svaka točka na rhizomu povezana je sa svim ostalim. Nema vertikalne hijerarhije, nema dihotomije na dobro-loše, više-niže, točno-pogrešno...

I neke se životinje organiziraju rhizomski. Kolonije mrava, rojevi pčela, jata riba jednako tako pokazuju značajke rhizoma. Mrave se teško može iskorijeniti iskorijeniti jer zbog njihove rhizomske prirode, čak i kad ih desetkujemo, oni nastavljaju tamo gdje su stali.

Drvo raste linearno, a rhizom nelinearno. Rhizom raste u svim smjerovima, a drvo samo u jednom smjeru - prema gore. I znanost kao "drvo znanja" raste samo u jednom smjeru isto kao i kapitalizam.

Rhizom nema svoj teritorij dok drvo traži svoj prostor. Teritorijalizacija drveta postoji ne samo u prostoru već i u vremenu. Drvo jest ovdje i sada, dok rhizom samo - jest.

Što je čovjek, kako on raste i "biva u životu", kao rhizom ili kao drvo?

Moj je dojam da život čovjeka počinje rhizomski, izvan vertikalnih, arborealnih, struktura simbola, izvan hijerarhije i moći simbola.

Kako nastaju i kako se održavaju simboli?

Na početku svog života dijete je uronjeno u rhizomsku mrežu odnosa sa roditeljem i svijetom. Taj se odnos održava putem empatije. Naravno, pojmovi kao što su "dijete", "roditelj", "početak" i "život" samo su simboli koji inače i ne postoje na rhizomskoj razini.

Dijete koje živi kroz mrežu odnosa sa roditeljem uvijek riskira empatijsku pogrešku.

Kod svake empatijske pogreške dijete reagira simbolom. Taj simbol je obično ljutnja ili plač, pokret ili riječ, čime dijete nastoji signalizirati svijetu da nešto nije u redu, da se njegovo intersubjektivno polje sa roditeljima, ili da se njegov hermeneutički krug sa svijetom, na trenutak prekinuo.

To je osnovna funkcija simbola - da obavijeste svijet da dijete nije prepoznato, doživljeno, shvaćeno ili prihvaćeno. U većini slučajeva, svijet, roditelj, reagira na ove signale - simbole, i nastoji zakrpati pukotinu koja je nastala.

Što ako svijet, roditelj, ne reagira na ove signale?

Dijete tada prestaje koristiti simbole kao upozorenje svijetu da je njegov identitet, njegov život, ugrožen, već koristi simbole kao zamjenu za vlastiti identitet, zamjenu za vlastiti život.

To znači upotrebu simbola za stvaranje identiteta, iako je ovaj identitet lažan - lažni self.

Također i tijelo tada više nije ljudsko tijelo već simbol.

Povratak je u "tijelo bez organa", o čemu će nam više reći Spomenka.

Struktura selfa koja se održava putem simbola lažna je struktura, a društvo koje održava ovakvu strukturu je kapitalističko društvo.

 Vratimo se rhizomima. 

I rhizom na nekim mjestima izbija na površinu. Ako oštetimo ili namjerno zarežemo rhizom, on će upravo na tom mjestu izbiti na površinu u obliku izdanka ili drvca.

Kad povrijedimo dijete, ono će na tom mjestu pustiti izdanak u svijet simbola i na tom će mjestu odrveniti. Tako nastaje "znanje" koje dolazi na mjesto doživljaja.

Čovjek je po svojoj prirodi rhizomske strukture. Tražiti od njega da postane drvo znači odrveniti fluidno strujanje rhizoma, to znači još i teritorijalizaciju, tražiti od njega da umjesto u svim smjerovima raste samo u jednom.

U kapitalizmu, čovjek je rhizom jedino po noći, u snu je sve moguće i tamo se ide u svim smjerovima.

Dok smo po danu definirani svojim položajem u šumi simbola i svojim položajem na drvetu spoznaje, odnosno, time kakvu simboličku moć mi imamo u odnosu na druge. Jesmo li ispod ili iznad?

Kapitalizam poznaje samo jedan smjer, uvijek gore, uvijek iznad. Nije li šuma nebodera New Yorka materijalizirana želja da se bude iznad?

Nije li ta šuma nastala na mjestu najvećih povreda i empatijskih grešaka? Nepravda prema indijancima?

Koji su to simboli moći u kapitalizmu koje je najteže dekonstruirati? U kojem je području ljudskih djelatnosti najveća produkcija, je li to bankarstvo ili religija?

Ne vjerujem da banke imaju bilo kakvu simboličku moć, one su dekonstruirane još od Marxovih vremena.  Isto tako, jednostavno nam je danas biti slobodnima od religije. Vjerojatno zato jer imamo novu religiju i nove simbole moći pa nam oni stari više nisu potrebni.

Novi simbol moći je - znanost, a sveučilište i akademija njene su crkve.

Iako je produkcija u znanosti najveća ona "raste" samo prividno. U stvari, dolazi samo do izmjene paradigmi, kako su to opisali Thomas Kuhn i Karl Popper.

Koji su još simboli moći koje stvara znanost? 

 "Sveto tlo" sveučilišta, na kojem policija i država nema jurisdikciju, znak je teritorijalizacije koju znanost stvara oko sebe. "To je moje područje...".

 Naša zemlja je sekularna već gotovo stotinu godina. Ne idemo u zatvor ako nam dijete nije vjernik i ne ide u crkvu. Međutim, ako nam dijete ne ide u školu, idemo u zatvor.

Inkvizicija više ne koristi okrutne metode utjerivanja istine, međutim, psihijatrija još uvijek koristi metode lobotomije, elektrošokova i psihofarmaka. Je li ovdje najveća produkcija?

Na kraju, ne možemo se oteti dojmu da je znanost najveća korporacija suvremenog društva.

Jesu li nam ove spoznaje pomogle da dekonstruiramo znanost kao simbol moći?

Nisu, ni malo, jer ovo nije bio pravilan primjer dekonstrukcije. Dekonstrukcija mora završiti pounutrenjem simbola moći. Ako uništimo znanost, što će ostati, za što ćemo se uhvatiti?

Naravno, ostat će ljudi koji stoje iza znanosti.

To više neće biti znanstvenici, profesori, doktori, dekani i rektori.  Ostati će ljudi koji nisu definirani znanjem već time što su kćeri ili sinovi, majke ili očevi, sestre ili braća.  Gdje su nekada bili "znanstvenici" ostati će naši prijatelji, to je prelazak sa simboličke razine na implicitnu, proceduralnu razinu. Ovu razinu Deleuze & Guattari nazivaju još i "razinom imanencije". Razina imanencije je prostor koji se ne može reducirati na manje dijelove, za koju ne vrijede zakoni kartezijanskog dualizma, odnosno podjele na van i unutra, dobro ili loše.

Za kraj, dijelim isto mišljenje kao i naš Marin Držić, koji kaže da će doći dan kada će "ljudi nahvao", koji su ništa i koji smetaju svijetu, konačno postati "ljudi nazbilj"...
(Vladimir Nemet)

Eksperimentiranje umjesto tumačenja – Tijelo bez organa i njegovo naličje

Spomenka Kolak

Deleuze i Guattari, čuveni francuski dvojac, filozof i psihoanalitičar, napisali su više zajedničkih radova, a među najpoznatijima je knjiga Capitalism and Schizophrenia, koja u svom drugom dijelu, A Thousand Plateaus, jedno veliko poglavlje posvećuje tijelu bez organa. Body without organs (BwO), termin preuzet od Antonana Artauda, francuskog dramskog pisca, pjesnika i glumca; uopće nije pojam.

Autori, Deleuze i Guattari, tvrde da je to praksa, zapravo, skup praksi. To je mjesto gdje se sve odigrava. Njime spavamo i živimo naše budne živote, doživljavamo neizrecive radosti i nevjerojatne poraze, njime volimo.

BwO je ono što ostaje kada sve udaljite. Ono što udaljujete je upravo fantazija, značenja i subjektifikacije u cjelini. Psihoanaliza prevodi sve u fantazije, pretvara sve u fantazije, te zadržava fantazije. Ona sjajno zakrpava stvarnost, zato što zakrpava BwO.

„Gdje psihoanaliza kaže: 'Stop, pronađite opet sebe' treba reći 'Idemo još dalje, nismo pronašli još naše BwO, još nismo dovoljno ogolili naš self."  - tvrde autori

Deleuze i Guattari nastavljaju tamo gdje se psihoanaliza zaustavlja, oni predlažu eksperimentiranje kao zamjenu za tumačenje.

Riječ je o vrlo delikatnom eksperimentiranju na dvije razine - Jednom na razini konstituiranja BwO-a i opet na razini onoga što prolazi ili ne prolazi preko njega.

Ono što je proizvedeno na BwO već je dio proizvodnje tog tijela, već je uključeno u tijelo, već je na njemu (ali pod cijenu jedne beskonačnosti prolaza, podjela i sekundarnih produkcija).

BwO je tako napravljeno da se može naseliti samo intenzitetima. Samo intenziteti prolaze i cirkuliraju. Ipak, BwO nije scena, mjesto, niti čak potpora po kojoj nešto prolazi. Ono nema nikakve veze s fantazijom, ne postoji ništa za tumačiti.

BwO uzrokuje prolazak intenziteta; ono ih proizvodi i distribuira.To nije mjesto, niti je u prostoru, to je stvar koja zauzima prostor do određenog stupnja-- do stupnja koji odgovara proizvedenim intenzitetima. To je neslojevita, amorfna, intenzivna tvar, matrica intenziteta.

BwO kao puno jaje prije proširenja organizma i organizacije organa, prije formiranja slojeva. Organi se pojavljuju i funkcioniraju samo kao čisti intenziteti. Nijedan organ nije konstanta u pogledu bilo koje funkcije ili položaja....cijeli organizam mijenja boju i dosljednost u prilagodbama u djeliću sekunde.

BwO je jaje. No, jaje nije regresivno, naprotiv, savršeno je suvremeno, uvijek ga nosimo sa sobom kao svoj vlastiti miljea eksperimentiranja, udruženi milje. Jaje je ambijent čistog intenziteta, ne prostor proširenja. Jaje je BwO.  Heideggerov dasein, Kohutov Self, Stolorowo intersubjektivno polje, Gadamerov hermeneutički krug......

BwO nije "prije" organizma, ono je uz to i kontinuirano u procesu samo izgradnje. Ako ga povezujemo s djetinjstvom, to nije u smislu da odrasla osoba regresira prema djetetu i dijete prema majci.

Nije dijete "prije" odraslog, odnosno majka "prije" djeteta. To je njihova karta komparativnih gustoća i intenziteta, svih varijacija na karti. Dijete kao klica suvremenosti svojih roditelja. Tako BwO nikada nije tvoje ili moje. To je uvijek tijelo.

Tijelo bez organa se nikada ne može postići,  može se samo zauvijek postizavati, to je granica.

Autori se pitaju postoji li ukupnost BwO ako je BwO već granica? Oni smatraju da je to problem ne Jednoga i Mnoštva(dualizam), već fuzijskog mnoštva koje učinkovito nadilazi bilo koju suprotnost između jednoga i više.

Tu je kontinuum svih tvari u intenzitetu i svih intenziteta u tvari. Neprekinuti kontinuitet BwO-a. BwO je imanencija, imanentna granica. "Postojanje ili ostajnje u",  bezuvjetno uranjanje ili ukorijenjenost,čista imanencija, koja negira transcendenciju kao stvarnu razliku, kartezijansku ili na drugi način.

Svaka stvarna razlika (um i tijelo, Bog i materija, unutra i vani, itd.) izravnava se u izjednačenoj konzistenciji ili razini, to jest, imanenciji bez suprotnosti, imanenciji samoj.

BwO je područje imanencije želje.

Razina posebne konzistencije želje. „Zadovoljstvo je privrženost osobi ili subjektu; to je jedini način za osobe da 'pronađu sebe' u procesu želje koja ih nadvisuje; užici, čak i najvještačkiji su ponovna uspostavljanja teritorija. Ali pravo je pitanje, treba li naći sebe“ – kažu autori.

Deleuze i Guattari tvrde, da je zbog trostrukog svećenikovog prokletstva, svaki put želja izdana, prokleta, iščupana iz svog djelokruga imanencije. Svećenik baca trostruko prokletstvo na želju: negativan zakon, vanjsko pravilo i transcendentni ideal.

Najnoviji lik svećenika je psihoanalitičar, sa svoja tri principa: Zadovoljstvo, Smrt i Stvarnost. Psihoanaliza je našla nove načine, upisujući u želju negativni zakon nedostatka, vanjsko pravila užitka i transcendentni ideal fantazije.

Područja imanencije ili područja konzistencije izgrađuju se u društvenim formacijama kroz vrlo različite cjeline (umjetničku, znanstvenu, političku, perverznu, mističnu) s različitim vrstama tijela bez organa. Izrađuju se komad po komad, a mjesta, uvjeti i tehnike su nesvodljivi jedno na drugo. Pitanje je samo, mogu li se komadići uklapati zajedno i po kojoj cijeni. Neizbježno, bit će monstruoznih križanaca, tvrde autori. Jedan dio može biti kineski, drugi američki, neki drugi srednjovjekovni, drugi sitni perverzan, ali sve u pokretu generalizirane deteritorizacije. U toj deteritorizaciji svaka osoba uzima i čini ono što može, apstrahirajući od Selfa [Moi], u skladu s politikama ili strategijama koje se uspješno apstrahiraju iz date formacije, u skladu s datim postupkom apstrahiranim iz njegova podrijetla.

Kako doći do razine konzistencije? Svako BwO se sastoji od platoa. Plato je dio imanencije. Svako BwO je samo po sebi plato u komunikaciji s drugim platoima na ravnini konzistencije.

Poteškoća nastaje ako ostanemo zaključani u organizmu ili u sloju koji blokira tokove i usidruje nas u ovom, našem svijetu.

Postupno BwO uopće nije u suprotnosti s organima. Organi nisu njegovi neprijatelji. Neprijatelj je organizam. BwO se ne protivi organima, već toj organizaciji organa nazvanoj organizam.

Organizam nije uopće(sasvim) tijelo. Organizam nije BwO, već je sloj na BwO. To je akumulacija, koagulacija, sedimentacija koja nameće svoje oblike dominantne i hijerarhijske organizacije, organizirane transcendentnosti, a sve u svrhu izvlačenja korisne radne snage iz BwO-a.  

Deleuze i Guattari kažu da je organizam zapravo BwO koje je stratificirano (podijeljeno u slojeve), krivo sklopljeno, te iskorijenjeno iz njegove imanencije. Božji sud učinio ga je organizmom, značenjem, subjektom.

Nije dovoljno postaviti apstraktnu opoziciju između slojeva i BwO.  BwO već postoji u slojevima kao i na destratificiranoj razini konzistencije, ali na potpuno drugačiji način. Uzmimo organizam kao sloj: to je doista BwO koje se protivi organizaciji organa koju nazivamo organizam, ali to je također BwO organizma koji pripada tom sloju.

Prazna staklasta tijela, kancerogena tijela, mazohistična tijela, drogirana, hipohondrijska, paranoidna, totalitarna i fašistička tijela – sve su to dvojnici BwO-a.

Deleuze i Guattari smatraju da psihoanaliza pogrešno shvaća fenomene BwO kao regresiju, projekcije, fantazme, u smislu slike tijela, pa tako samo zahvaća naličje BwO-a i odmah zamjenjuje obiteljske fotografije, sjećanja iz djetinjstva i razdijeljene objekte za široko rasprostranjenu kartu intenziteta. Ne razumije ništa o jajetu ni o neograničenim člancima niti o suvremenosti kontinuiranog miljea-građenja selfa.

BwO se njiše između dvije krajnosti. Prva krajnost je površina raslojavanja u kojoj je BwO ustuknulo, te se podvrglo sudu, dok je druga krajnost razina konzistencije u kojoj se BwO rasprostire i otvara eksperimentiranju. Između razine konzistencije, koja oslobađa BwO, presijeca i demontira sve slojeve, te površine raslojavanja koja ga blokira ili ga čini ustuknutim, odvija se trajna i nasilna borba.

Kako postati Bwo? Kako prestati biti organizam? To se ne čini s teškim kovačkim čekićem, već s vrlo finom turpijicom, kažu autori:

„Morate zadržati dovoljno organizma za da bi ponovo formirali svako svitanje; I morate zadržati male zalihe značenja i subjektivacije, samo da ih okrenete protiv njihovih vlastitih sustava kada to okolnosti zahtijevaju, kada vas stvari, osobe, čak situacije, prisile na to; i morate držati male porcije subjektivnosti u dovoljnim količinama da vam omoguće odgovore na dominantnu stvarnost. Podražavati slojeve. Vi nećete dosegnuti BwO i njegovu ravninu konzistencije, mahnitim destratificiranjem(odslojavanjem). To je razlog zašto se susrećemo s paradoksom onih praznih i turobnih tijela od samog početka: ispraznila su se od svojih organa, umjesto traženja točke na kojoj bi mogli strpljivo i na trenutak rastaviti organizaciju organa koje nazivamo organizmom.

Anarhija i jedinstvo su jedna te ista stvar, a ne jedinstvo Jednog, već mnogo neobičnije jedinstvo koje se odnosi jedino na mnogostruko.

Stvaranje tijela bez organa kojim prolaze intenziteti, ja i drugi - nije u ime višeg stupnja općenitosti ili većeg proširenja, već na temelju singulariteta za kojeg se više ne može reći da je osoban, te intenziteta za koje se više ne može reći da su ekstenzivni."