Ocjene: / 3
LošNajbolji 

Dobra večer i dobro došli na devetnaestu tribinu Udruge za self psihologiju i intersubjektivnost!

Večeras ćemo pričati o transmutirajućoj internalizaciji i hermeneutičkom krugu.
Što se krije iza ovog pojma - transmutirajuća internalizacija, kojeg je smislio Heinz Kohut, a kojeg se može prevesti kao 'preobražujuće pounutrenje'? 
I kakva je veza između tog pounutrenja i hermeneutičkog kruga?

Možda je najbolje prvo početi sa tumačenjem pojma 'pounutrenje'.

Postoji više definicija tog pojma pa ću prvo navesti teorije ličnosti za koje mislim da se mogu odmah odbaciti jer ne uzimaju u obzir fenomenološko-egzistencijalističko-hermeneutički svjetonazor.

Na primjer, u Freudovoj se psihoanalizi pod pounutrenjem tumači proces u kojem se libidinalna energija nakon što je bila investirana u objekt, vraća natrag u ego i tako stvara psihičku strukturu. 
Ovu teoriju nije teško oboriti kad znamo da takva stvar kao što je libido ne  postoji. Teorija o libidu nastajala je krajem devetnaestog stoljeća kad se vjerovalo da je cijeli svijet jedan veliki i složeni mehanizam, a čovjek manji i 
manje složeni mehanizam i da se bliži dan kad ćemo otkriti kako čovjek  funkcionira.Taj dan još nije došao, a meni se čini da je sve dalje. 

U teoriji objektnih odnosa Melanie Klein, subjekt ne pounutruje samo libido već  i čitave objekte koji su izvan njega, na primjer majčine grudi ili čitavu majku. 
Neke objekte koji su u subjektu on eksternalizira kako bi ih se riješio, ako su  neprihvatljivi za njega. To znači projekciju ili projektivnu identifikaciju, ako se radi o cjelovitom objektu. 
Dakle, psihički se život sastoji od loptanja objektima, afektima, stavovima, između unutrašnjeg i vanjskog svijeta. 
Objekti, poput nekih duhova i demona, izlaze i ulaze u naše tijelo i nastanjuju tijela drugih. Zbog toga je i ova teorija meni neprihvatljiva. Što je to 'unutra', što je to 'vani', što je to 'ego', a što 'dijete' ili 'majka'. 
Navedene pojmove ova teorija ne objašnjava.
Stollorow teoriju projektivne identifikacije naziva vrstom misticizma ili demonologije u psihoanalizi. 

Wilfred Bion, na primjer, koristi pojmove sadržavanja i sadržanog. Majka bi trebala sadržavati projekcije svog djeteta, trebala bi imati kapacitet sadržavanja. Dijete poslije ponovo pounutruje vlastite projekcije koje mu tada 
služe kao zaštita i grade strukturu.
Donald Winnicott, slično tome, tvrdi da majka mora posjedovati kapacitet 'holdinga', odnosno, trebala bi moći 'držati' dijete na okupu u momentima kad frustracije prijete fragmentacijom. 
Nije li i ova teorija u potpunosti 'kartezijanski' obojena? Kako jedan um može sadržavati drugi, ili kako jedan duh može držati drugi osim ako nisu u potpunosti izolirani jedan od drugoga? 
Jesu li?

Kod Melanie Klein čak i ne govorimo o dva uma ili dva duha već se radi o jednom potpuno izoliranom solipsističkom svijetu. U takav um ništa ne ulazi, sve se od njega odbija. 

I relacionist Thomas Ogden u stvaranju pojma 'analitički treći' ne pita se kako nastaju 'analitički prvi' i 'analitički drugi'. 

Navedeni primjeri Freuda, Klein, Biona, Winnicotta i Ogdena primjer su kako se pounutrenje tumači u svijetu kartezijanske izolacije, odnosno, kad se pounutrenje pokušava objasniti prirodnim znanostima. 


Kako bi shvatili pounutrenje moramo napraviti skok u filozofiju, posebno u filozofsku hermeneutiku. Čitaoci našeg foruma i posjetioci tribina pomalo već razumiju pojam hermeneutičkog kruga kao mjesto susreta dvaju umova koji se na taj način međusobno stvaraju i ko-definiraju.
Hermeneutički krug je polje susreta dviju subjektivnosti koje se uzajamno definiraju definirajući pri tome i samo polje, odnosno svijet ili self. Izvan horizonata hermeneutičkog kruga ne postoji nitko. 

Pounutrenje je proces širenja hermeneutičkog kruga pri čemu je ono što je bilo vani, sada unutra. 

Koji su elementi hermeneutičkog kruga?

Heidegger bi rekao da je "jezik kuća bitka", odnosno da su riječi elementi kruga. Derrida kaže da "ne postoji ništa izvan teksta", kao da je sve u tekstu.

No, je li zaista tako? Postoji li nešto više od jezika i simbola čime se formira hermeneutički krug. 

Pripremajući se za ovu tribinu nisam ni slutio da ću otići tako daleko da pronađem jedan novi hermeneutički krug koji funkcionira na posve drugoj razini. 

Ja ću ga nazvati - proceduralni hermeneutički krug. 
To je intersubjektivno polje koje nastaje i koje se održava u potpunosti bez jezika i simbola. 
To je razina egzistencije koju posjeduju mala djeca prije nego što su prisiljena od te razine odustati i premjestiti se na novu, simboličku, razinu. 

Postoji predrasuda, izuzetno prisutna u klasičnoj psihoanalizi, da se tjelesni procesi trebaju prevesti iz tjelesne razine u simboličku procesima mentalizacije ili desomatizacije. Kao da je interpretacija jedino što može stvoriti promjenu. 
U psihoterapeutskoj situaciji, promjenu ne stvara interpretacija već trenutci tišine ispunjeni implicitnim odnosom. 

Koliko je meni poznato, ovim područjem se, s kognitivne strane, bavi Jerome Bruner, o kome će više reći Spomenka, a s psihoanalitičke, intersubjektivne strane, bavi se Daniel Stern i Bostonska grupa za istraživanje procesa promjene, o kojoj smo već govorili. 

Dakle, što je to transmutirajuća internalizacija, nego proces u kojem se dekonstruira jedan sistem organizacije iskustva temeljen na simbolima, kako bi se pokrenuo jedan novi sistem temeljen na iskustvu. 

Što je, prema tome, dekonstrukcija? 

Ukratko, to je prelazak sa simboličkog na proceduralno.

Nije mi lako objasniti kakva je to proceduralna razina komunikacije.
Dobru predodžbu, koja se često i koristi u tu svrhu, možemo naći u iskustvu vožnje biciklom.
Da ponovim. Svatko od nas zna kako voziti bicikl, a baš nitko ne može to ispričati, verbalizirati ili na bilo koji drugi način to simbolizirati. To je proceduralna razina znanja koju još možemo zvati i implicitnom, preverbalnom ili presimboličkom. 

Dakle, mi znamo što raditi i kako biti s drugim ljudima jedino na proceduralnoj razini. Ne postoji način da se 'bivanje s drugim' na bilo koji način verbalizira ili simbolizira, mentalizira ili desomatizira. 

Ako želimo biti s drugim, odnosno zatvoriti hermeneutički krug, mi to možemo jedino na ovoj 'tjelesnoj' razini. 

Simbolička razina služi za nešto drugo, ona služi za komunikaciju. Nikako je ne smijemo upotrijebiti za definiciju stvarnosti i života, ili nas samih. 

To je, možda, već neuroza.
Dakle, neuroza je tendencija da se izvorna, autentična, proceduralna razina organizacije zamijeni simboličkom, verbalnom. 

Gubitkom tuđeg tijela mi ga nastojimo zamijeniti sa znakom, sa riječi.
Kasnije, svijet se pretvara u svijet simbola, bez doživljaja. 

Tako bi se kroz nekoliko slijedećih Tribina bavili slijedećim temama:

- Čovjek živi kroz tijelo (Merleau-Ponty), a ne kroz jezik. Sva je umjetnost, osim konceptualne, život na preverbalnoj, doživljajnoj razini. Često je o tome pisao američki pjesnik E. E. Cummings. 

- Proces žalovanja, odnosno pounutrenja, govori samo jedno - simboli su mrtvi, ostaje samo tjelesno! Iako ovo pomalo paradoksalno zvuči. Znači li žalovanje - smrt znaka? 

- Kad Kohut kaže da se pounutrenje treba dešavati malo po malo, komad po komad, misli li on pri tome da se objekt ne može odjednom 'izbrisati', jer se tek onda pretvara u svemoćni progoniteljski znak? Dekonstrukcija nije brisanje već postepeno pounutrenje, dio po dio... 

- Unutar proceduralnog hermeneutičkog kruga nema žudnje. Žudnja, ona Lacanovska, može postojati jedino na nivou simboličke razine jer tamo postoji prostor i vrijeme koji razdvajaju subjekte. 

- Na proceduralnoj, visceralnoj razini, sve je već unutra u jednom intimnom odnosu. Tu su ljudi već zajedno pa je žudnja nepotrebna. To je takozvana 'psihologija dvaju tijela'. 

- Seksualnost je druženje na simboličkoj a ne proceduralnoj razini. Atributi su seksualnosti simboli, a ne doživljaji.  Seksualnost nije hermeneutika tijela već simbola. 

- Tek sada možemo razumjeti što misle Deleuze & Guattari kada kažu - etika je susret tijela. U kapitalizmu se život ostvaruje kroz simbole moći. Zamjena autentičnog doživljaja simbolom česti je simptom shizofrenije. Nas čeka obrnuti 
proces, zamjena simbola doživljajem. Zamjena vertikalne hijerarhije stabla, horizontalnim životom rhizoma... 

Završio bih ovaj uvod stihovima E. E. Cummingsa u kojima se on žali na "astronome koji svojim teleskopima nastoje ukrotiti zvijezde": 

"Radije bih od jedne ptice učio da pjevam
Nego deset tisuća zvijezda učio da ne plešu..."  

(Vladimir Nemet)

Kohutova transmutirajuća internalizacija i Gadamerov hermeneutički krug

Spomenka Kolak 

Ljudi doživljaju sebe i doživljaju druge ljude. Kakav je moj doživljaj sebe i toga drugoga kao ne-sebe?

Po Kohutu, postoje dva načina organiziranja iskustva sebe i drugoga. Jedan način je idealizacija – druga osoba je savršena, a ja sam dio nje. Drugi način je ambicija – ja sam savršena, a druga osoba je dio mene.

 U oba slučaja postoji cjelina i dio, te se međusobno definiraju. Postoji ja i ne-ja u neravnopravnom odnosu, tj. jedan sadržava drugoga, održavajući oceanski doživljaj jedinstva i stopljenosti u kojem zapravo i nema tog – drugog. Kad Drugi zapravo izroni? Kad se more uzburka, kad prestane bonaca, prestane doživljaj cjeline, kad pukne (srce) na dva dijela.  Da bi održao cjelinu, Kohut je upotrijebio luk koji spaja ambicije (dio koji nazivam Ja) i ideale (dio koji nazivam Drugi). Taj luk mora biti napet, u titranju, kako bi self bio živ. Drugoga vidimo tek kad se razočaramo, kad nastane greška u empatiji, kad „napukne“ hermeneutički krug. Kako vratiti taj „nepoćudni“ dio u cjelinu? Tako da ga cjelina usisa unutra, u sebe, da ga vrati tamo gdje pripada, tamo od kuda je i otišao, da ga pounutri.

 Cjelina, to sam ja. Ja, definirana od drugoga kao cjeline. Drugog koji je definiran od mene kao cjeline. Znači li to da sam ja istovremeno i dio i cjelina? Onda  je taj Drugi istovremeno i dio i cjelina. Ovisno iz koje perspektive se gleda. U tom slučaju nema ništa izvan. Sve je unutra.

Kognitivni znanstvenik Bruner navodi tri načina predstavljanja stvarnosti, načina na koje se informacije ili znanja pohranjuju i kodiraju u memoriji. To su:

1.           Enactive representation -zasnovana na akciji, motorička memorija, koja sadržana u proceduralnom znanju koje je teško simbolički opisati

2.       Iconic representation (zasnovano na slici)

3.       simbolička reprezentacija (na temelju jezika)

Proceduralno implicitno relacijsko znanje je „ono nešto“ po čemu ljudi znaju kako biti s drugim, to je tzv. „kemija“ među ljudima. To znanje je paralelno simboličkom znaju i razvija se odvojeno od njega, iako međuovisno.

Da li je moguće prevođenje proceduralnog znanja u simbolički oblik? To je jedno od pitanja kojim se bavi Karlen Lyons-Ruth u svom članku „The two“. Tim pitanjem bavi se i neuropsihoanaliza koja  nastoji prevesti svoje spoznaje na jezik kognitivne znanosti.

Karlen Lyons-Ruth smatra da je prepisivanje implicitnog relacijskog znanja u simboličko znanje naporno, nije svojstveno relacijskom sistemu zasnovanom na doživljaju. To prevođenje nikad se ne može u potpunosti ostvariti, pa se ne mogu postići ni promjene u implicitnom relacijskom znanju. Promjena u organizaciji sistema značenja ne znači jednostavno da nesvjesno postane svjesnim. Prava promjena zahtijeva nove načine bivanja s drugima.

To se potvrđuje i u kliničkoj praksi gdje samo tumačenje i osvještavanje simptoma ne pomaže u ozdravljenju. Psihoanalitička i razvojna promjena temelji se na onome što se implicitno odigrava između dvije osobe, a ne na simboliziranom značenju i interpretaciji.

Teoretičare i kliničare oduvijek je zanimalo kako dekonstruirati staro, tzv. psihopatologiju. Kako organizirati svoja iskustva na novi, zdraviji način? Kako artikulirati razvojne zahtjeve za suradnjom u izgradnji fleksibilnijih i koherentnijih, načina da se bude s drugima?

Karlen Lyons-Ruth gleda na "internalizirane objekte" ili "transfere" kao relacijske sustave kontrole upravljane implicitnim proceduralnim modelima.

Otvorenost za stanje uma druge osobe, dijalog u kojem je moguć susret ili stapanje horizonata kako to naziva Gadamer, izgleda da je jedini način iscjeljivanja. Pounutrenje bi bilo simboličan prikaz odvijanja nečega što već i tako jest, oduvijek.

Doživljaj intersubjektivnosti je doživljaj susretanja dvaju umova, doživljaj tijela.  Kako kaže Karlen Lyons-Ruth, to je intrinzično suradnički proces koji ovisi o tome da jedan um postaje relativno dobro poznat barem jednom drugom umu. Ta neophodna proširena intersubjektivna suradnju stvara jedinstven kontekst u kojem je razrađen međuljudski sustav smisla, za razliku od zakonitosti karakterističnijih za trgovinu s fizičkim svijetom. Razrada intersubjektivnih značenja određena je osobitom kvalitetom partnerovog sudjelovanja u onome što Tronick (1998) naziva "binarno širenje svijesti",  Gadamer stapanjem horizonata, a Kohut transmutirajućom internalizacijom.

Kao što kaže Derrida, istinski doživjeti prijatelja, znači sve intenzivnije osjećati, znati da će on ili ja umrijeti, da ću ostati bez njega. Doživjeti drugu osobu znači žalovati što ona (ni) je odvojena, žalovati što je nema, što se vraća od kuda je i došla, u mene. Žalovati znači pounutriti.