Ocjene: / 1
LošNajbolji 

Donna Orange  

Uvod 

Moj prvi susret s Donnom Orange, na žalost, samo literarni susret, dogodio se
prije više od desetak godina kad sam prvi puta pročitao njen članak o Heinzu
Kohutu. Tada, kao uostalom i danas, Kohut i njegova self psihologija bili su već
stvar prošlosti i bilo je popularno tražiti greške u njegovoj teoriji.
Intersubjektivnost je polako dolazila na mjesto self psihologije i svi su
analitičari malo po malo postajali intersubjektivisti.

Donna Orange, iako i sama jedan takav intersubjektivni psihoanalitičar, za
Kohuta je imala samo riječi hvale, što me potpuno oduševilo. Na neki način, time
je i meni olakšala prelazak iz self psihologije u intersubjektivnost.
Još jedan primjer kako kritika ne stvara promjenu, a empatija itekako!

Koje su bitne značajke intersubjektivnosti Done Orange po kojima se ona
razlikuje od klasične psihoanalize?

Ja sam ih pronašao barem tri:

1. Inicijativa protiv racionalizacije, redukcije i reifikacije u psihoanalizi.
Ova tri R zaista i ja smatram glavnom preprekom pri stvaranju onoga što obično
zovemo 'intersubjektivnim poljem'. Česti gosti naših tribina i na našeg foruma
na internetu već znaju o čemu se radi...

2. Njen naglasak na autentičnom odnosu, inicijativa da se u psihoanalitičkom
procesu ne bude samo promatrač već i aktivni učesnik, koji doprinosi dinamici
susreta nudeći drugome svoju subjektivnost na uvid...

3. Njena afirmacija filozofije etike u odnosu na filozofiju bitka. Filozofija
bitka, ontologija, na primjer kod Heideggera, vjeruje da je postojanje moguće u
svijetu, a svijet pri tome ne mora nužno biti empatičan, suosjećajan ni
moralan...

Pokušat ću malo detaljnije objasniti ove tri spomenute perspektive:

1. Što je reifikacija? Reifikacija je materijalizacija metafore. Dobar primjer
reifikacije jest teorija Wilhelma Reicha o Orgonu. Reich je pod kraj svog života
pokušao dokazati kako je ljudska duša, ili self, zapravo jedna kemijska
supstanca koju je nazvao Orgon. Traume i stresovi u našem životu blokraju
širenje Orgona. Terapija u tom slučaju znači maknuti emotivne blokade i
dozvoliti strujanje Orgona po tijelu. Reich je to pokušao kroz tzv. Orgazmički
refleks u kojem je vidio sinhrono kretanje cijelog tijela. Interesantno je da
nije primijetio da se naše tijelo jednako tako giba i u slučaju intenzivnog
plača.
Nije li reifikacija ljudske psihe zapravo bijeg od intenzivnih afekata baš u
sferi žalovanja?

Pojavu redukcionizma i racionalizacije i nije potrebno posebno tumačiti.
Redukcionizam je potreba da se kompleksnost ljudskog duha svede na jednostavne
kemijske procese u mozgu.
Time ljudski duh, kojeg je inače nemoguće objasniti, postaje stroj kojeg može
razumjeti svatko.
Što može objasniti trenutnu popularnost neuro-znanosti i genetike.
O redukcionizmu u radu Donne Orange više će reći Spomenka.

Racionalizaciju i ne moram posebno tumačiti jer svi već znamo o čemu se radi.
Što je još jedan primjer racionalizacije!

2. Odnos u prvom planu. Donna Orange u svom je radu posebno zainteresirana za
filozofsku hermeneutiku, što nas ne čudi jer niti jedna filozofska teorija ne
tumači odnos tako snažno kao hermeneutika. Posebno hermeneutika Hansa Georga
Gadamera. Gadamerova ideja da se u svakom odnosu partneri međusobno
ko-definiraju nije nigdje naišla na takvu primjenu kao u intersubjektivnoj
psihoanalizi. Također, Donnu Orange interesira i hermeneutika Merleau-Pontya,
koja u središte hermeneutičkog kruga stavlja živo tijelo. To je zaista velik
pomak od strukturalizma Jacquesa
Lacana i Ludwiga Wittgensteina koji je, za mene barem, hladan, izolirajući i
odvojen od doživljaja (experience distant). Čovjek nije simbol unutar mreže
simbola, on je prije doživljaj kojeg intimno proživljava sa svijetom.

3. Etika u djelu Emanuela Levinasa.
Stavljanje etike u prvi plan, a ontologije ili nauke o bitku u dugo plan, jest
ono što se meni osobno najviše sviđa u radu Donne Orange. Emmanuel Levinas,
fenomenolog, egzistencijalist i hermeneutičar, u svoj filozofiji stavlja
naglasak na značaj druge osobe za naš duhovni razvoj. On u tome ide toliko
daleko da ne samo da tvrdi da je Drugi jednako važan kao i mi sami, već da je
Drugi uvijek negdje iznad nas, od većeg značaja od nas samih.
Takav je odnos nije ravnopravan, on je uvijek asimetričan u korist druge osobe.
Ne samo biti zainteresiran za patnju druge osobe, već preuzeti patnju na sebe
najveća je značajka ljudskosti.
Ako bi se pitali postoji li išta važnije od života, Levinas bi odgovorio,
postoji etika.

Za kraj mogu reći da onaj tko ovako gleda na značenje ljudskog odnosa ima moje
vječne simpatije.
A to je svakako Donna Orange i njena intersubjektivnost...  (Vladimir Nemet)

Donna M. Orange

Spomenka Kolak

D. Orange doktorica je filozofije i kliničke psihologije, psihoanalitičarka, profesorica na Institutu za psihoanalitički studij subjektivnosti u New Yorku, Rimu i Milanu. Održava predavanja i radionice diljem svijeta, objavila je 11 knjiga te nebrojeno stručnih članaka, a sebe naziva cjeloživotnim studentom filozofije, koji u svojim srednjim godinama, dodaje, postaje student kliničke psihologije i psihoanalize.

Koristeći hermeneutiku Hansa-Georga Gadamera i etiku Emmanuela Levinasa povezuje filozofiju i psihoanalizu.

U osvrtu na njenu najnoviju knjigu, Frank M. Lachmann piše: „Spretnim rukama Donna Orange, klinički premošćuje filozofiju i psihoanalizu putem hermeneutike povjerenja, koju ona suprostavlja sumnjom zasićenom pogledu na ljudsku prirodu. 'Suffering Stranger' prepoznaje zajedništvo patnje i otuđenja koje muči podjednako terapeuta i pacijenta i nudi perspektivu, koja nas može premjestiti izvan patnje da bi se povezali sa samim sobom i drugima. "

Tvrdeći kako rigidna emocionalna uvjerenja ili organizacijski principi truju naše živote, D.Orange osobito je usmjerena na traženje antidota protiv redukcionizma koji, poput hrđe izbija na površinu i izjeda velik dio inače zdrave psihoanalitičke teorije i prakse.

I u filozofiji i u psihoanalizi mnogo se u zadnje vrijeme raspravlja o kognitivnoj znanosti, te se razvila i posebna grana psihoanalize – neuropsihoanaliza, u kojoj prevladava neuropsihoanalitički redukcionizam.

Što je neuropsihoanalitički redukcionizam?

Redukcionizam je bilo koje učenje koje pokušava u potpunosti prevesti jedan tip koncepta u drugi tip, navodno jednostavniji, s boljomm empirijskom potvrdom, po principu Ockhamove oštrice koja glasi: "Ako imate dvije teorije koje predviđaju isto, odaberite jednostavniju." Najkraće rečeno, to je svođenje psihološkog na fiziološko, izostavljanje doživljaja, kako u teoriji, tako i u praksi psihoanalitičkog rada. Ova praksa prepoznaje se po sintagmi "ništa drugo nego".  Toplina nije ništa drugo nego molekularno gibanje, um nije ništa drugo nego mozak, manija i depresija nisu ništa drugo nego kemijska neravnoteža, i sl. Bez obzira o čemu se radi,  redukcija ne treba dodatno objašnjenje ili razumijevanje.

U redukcionističkom pristupu psihoterapiji izostavljeni su aspekti iskustva pacijenta, a time i mogućnosti za proširenje i obogaćivanje njegova iskustvenog svijeta, tvrdi D. Orange, uporno ukazujući na bolna klinička iskustava s ljudima koji su osjetili redukciju kod dijagnoza, interpretacija i bioloških objašnjenja koja su previše uprošćavala njihovo iskustvo i poricala im dostojanstvo složenosti. Upravo takvom pristupu u psihoterapiji D.Orange pripisuje i većinu svojih kliničkih neuspjeha.

D. Orange tvrdi da samo prototip, ili kategorija zapravo imaju kliničke karakteristike; ljudi nemaju. Pacijent je individua (ne slučaj). Gledajući ga kao slučaj, terapeut se onesposobljuje da ga gleda kao osobu.

D. Orange tvrdi da ono što mi priznajemo, u odnosu na drugog, nije prvenstveno drugi identitet ili status, nego naša vlastita intersubjektivna ranjivost.

U članku Intersubjective Vulnerability in the Psychoanalytic Dialogue, Orange se osvrće na riječi svoje suvremenice, relacijske psihoanalitičarke J. Benjamin koja tvrdi da identitet dolazi ne od gledanja mene same u nekom drugom, nego iz činjenice da kroz relacijsku interakciju ja utječem na drugoga. U tom smislu, ja koristim drugog da stvorim osjećaj o sebi.

D.Orange upozorava na nekritičko prihvaćanje ne samo riječi, već čitavog znanstvenog svjetonazora koji se zatim koristi u kliničkoj praksi.

Za mnoge, um je pojam koji Ockhamova oštrica eliminira u korist mozga. Za sve one koji se opiru toj poziciji eliminacijskog materijalizma, zalažući se za nesvodljivu subjektivnost, individualnosti, ili kontekstualnu ukotvljenost, postoji opasnost da ih se posprdno svrsta u vjerske fundamentaliste i one koji vjeruju u astrologiju, kaže D.Orange.

Zbog sve većeg utjecaja kognitivne znanosti, neuronskih mreža, i drugih oblika uzročnog redukcionizma, neki autori smatraju da i psihoanaliza treba nekako uključiti nalaze neurobiologije, vjerojatno zbog održavanja znanstvenog ugleda, a oni najradikalniji izjavljuju da bi psihoanaliza trebala biti subdisciplina kognitivne znanosti.

Za D. Orange, to je povratak Freudovoj metapsihologiji, objektivističkom znanju o ljudskoj prirodi i mozgu, a nesretni klinički učinak ove teorijske regresije je obično potvrđivanje pacijentovog posramljujućeg emocionalnog uvjerenja: Ima nešto inherentno neispravno u meni.

Neuropsihoanalitičkom redukcionizmu D.Orange suprostavlja perspektivni realizam kao antidot.

Perspektivni realizam priznaje da jedina istina ili stvarnost kojoj psihoanaliza ima pristup je subjektivna organizacija iskustva shvaćena u intersubjektivnom kontekstu. Takva subjektivna organizaciju iskustva je jedan pogled na veću stvarnost. Mi nikada u potpunosti ne ostvarimo ili poznajemo ovu stvarnost, ali joj stalno pristupamo, zahvaćamo, artikuliramo i sudjelujemo u njoj... Realnost kao samo-ispravljajući proces samo je djelomično dostupna putem osobne subjektivnosti, ali sve više razumljiva u zajedničkom dijalogu. Fleksibilan i ranjiv analitičar poštuje pacijentovu stručnost o njegovom vlastitom iskustvu, te prilazeći osobi kao vrijednoj razumijevanja, stvara s njom nove i fleksibilnije mogućnosti za (njeno) iskustvo sebe. To nije prosvjetljenje već polagano, dan po dan, korak-po-korak oslobođenje, kaže D.Orange.

Ono što mi razumijemo je po sebi vremensko i pojavno, a ne već postojeći tekst ili "činjenica". Proces dolaska do razumijevanja stvara više toga za razumjeti, a taj proces nije svodljiv na navodno prethodna "stanja", kaže D.Orange, navodeći staru izreku po kojoj je cijelina više od zbroja svojih dijelova, kao ključni uvid za antiredukcioniste.

Donna Orange

Ruža Pavičić 

U svojem članku Nema izvanjskoga: Empatija i autentičnost u psihoanalitičkom procesu, (There Is No Outside: Empathy and Authenticity in Psychoanalytic Process) Dona Orange se pita; ako se psihoanalitičar približi pacijentovom emocionalnom iskustvu, znači li to da tako odustaje od sebe, u smislu da postaje neiskren ili neautentičan? Ili, pak, znači li autentičan psihoanalitičarev pristup nesposobnost za empatijsko razumijevanje?

Orange nastavlja da bi empatija trebala podrazumijevati doprinos oba sudionika terapeutske sesije, a ne samo analitičarev.

Empatija ne znači isključivanje vlastite perspektive, ali ni inzistiranje na tome da drugi prihvati našu drugačijost. 

Autentična prisutnost u intersubjektivnom sustavu značila bi dosljednost interesu upravo toga sustava. Dakle, ne ja ili ti, nego sustav, odnosno: i ti i ja. Orange misli da nije neautentično staviti privremeno ili dugoročnije svoje brige u drugi plan, kao ni to da se pacijentu skrene pozornost da se analitičar osjeća ugroženim u nekom kontekstu. Ponekad analitičareve brige moraju biti u prvom planu kako bi se seansa uopće mogla održati. I tada to nije pitanje empatije ili autentičnosti.

Primjerice, analitičar planira godišnji odmor nakon dugog vremena, a klijent mu može predbaciti da odlazi u najgorem mogućem trenutku; baš kada mu je potreban, sada kad je on (klijent) promijenio posao, kada se još uvijek osjeća nesigurnim, a nema dugo ni kako mu je umro bliski član obiltelji. I čini se da analitičar odlazi baš kad ga klijent najviše treba. Zašto je analitičar tako bešćutan? 

Prema nekim gledištima relacijske psihologije, analitičar self psihologije u ovom predbacivanju može prepoznati neprepoznate klijentove potebe, u ovom slučaju iskustvo odbacivanja koje je klijent proživio u djetinjstvu. Traumatski razbijena idealizacija (klijent je u ranim životnim fazama očekivao da će mu roditelj ispuniti potrebe, da ga neće napustiti i sl., ali to se nije dogodilo i čežnja ostaje dok se potreba ne ispuni) izazvala je u klijenta nestabilan osjećaj selfa. Analitičar relacijske teorije može konfrontirati klijenta ukazavši mu na to kako ga poistovjećuje s glavnim akterima davne klijentove situacije i kako tadašnju ljutnju na njih danas projicira na analitičara.  Iskreni i autentični analitičar, može klijentu reći da i sam osjeća klijentov osjećaj uhvaćenosti u klopku i to kako nanovo oživljava situaciju u kojoj vrši pritisak na okolinu kako bi si potvrdio davno doneseno uvjerenje da ga ostavljaju njemu važni ljudi. Klijent, opet ponavlja uhodani obrazac mišljenja, a analitičarev zadatak prema klijentu bio bi izazvati klijentovo zanimanje zašto ponavlja spomenuti obrazac.  

Čim analitičar počne interpretirati ono o čemu mu klijent govori, klijent njegove riječi može doživjeti kao svojevrsnu kritiku, kao nešto što dolazi izvana i kao implicitnu naredbu za klijentovom promjenom. Dakle, Orange, citirajući Fosshagea, kaže da analitičar treba istovremeno biti u svojoj i u klijentovoj poziciji. Jedino tako se može osigurati polje susreta. 

Zapravo, Orange kaže da je izolirani um nemoguć, budući da nema izvanjskoga u odnosu na kojega bi se taj um izolirao. Postoji samo svijet kojeg su zajedno stvorili analitičar i klijent. Tako je možda i izvan psihoterapijskog odnosa-najviše nas privlači onaj odnos u kojem smo mi plodni stvaratelji, sa stvarateljem nasuprot nas.

Zašto je jedno te ista osoba za nekoga ovakva, a za drugoga sasvim drugačija? Kakva je ona zapravo? 

Orange misli da je podjela svijeta na unutarnji i izvanjski metafora koja vodi na krivi trag i da je to najjasnije vidio Wittgenstein-dualnost su ljestve koje, nakon što se popnemo po njima, treba odbaciti, gledati iza...