Ocjene: / 1
LošNajbolji 

Intersubjektivnost u djelu Georga Atwooda

Dobra večer i dobro došli na sedamnaestu tribinu Udruge za self psihologiju i intersubjektivnost “Heinz Kohut”!

Za uvod u večerašnji razgovor rekao bih nekoliko riječi o Georgu Atwoodu, a nakon toga će Spomenka i Ruža pročitati svoje članke.

George Atwood je psihoanalitičar koji se bavio teškim i složenim problemima traume, i radio s ljudima za koje svijet nikada nije pokazao ni malo razumijevanja.

Bilo je i prije njega ljudi, filozofa, koji su iskusili traumu na 'vlastitoj koži'. Ali, pitam se, jesu li oni znali kako i na koji način im je to promijenilo život? U kojem bi smijeru krenula njihova filozofija i njihova znanost da traume nije bilo?

Kierkegaard, Nietszche, Heidegger, Wittgenstein, Stolorow, Atwood, Derrida, Sartre, svi su oni, na neki način - intersubjektivistički filozofi.
Kako to? Vjerojatno zato jer su svi oni odrastali u kontekstu traume.
Za traumu je karakteristično, kao što piše i Atwood, da se gubitak značajne osobe ne može prežaliti. Umjesto toga sa tom se osobom, po pravilu, identificira. Čovjek je tako prisiljen živjeti u svijetu apsolutnih pravila i apsolutne istine, svejedno radilo se tu o apsolutnoj religiji, znanosti ili bilo kojem drugom 'sistemu'.

Razočarenje u sistem, veoma rano u životu, ili nešto kasnije, osjetili su svi spomenuti filozofi. Nisu imali prilike prilike prežaliti fizičku ili psihičku odsutnost svojih očeva i tako se od njih udaljiti. Neki od njih (Kierkegaard, Nietszche), veoma su rano odvojeni od svijeta, a neki drugi (Wittgenstein, Heidegger), su traumatsko odbacivanje doživljavali kroz cijelu svoju mladost.

Mislim da su ih baš ova razočarenja i ovaj proces identifikacije, odnosno, njihove želje da tu identifikaciju prekinu, učinila genijima. Kako su počeli život bez vlastitog identiteta, smisao njihovih života bio je da taj identitet izgrade, pronađu, konstruiraju ili dekonstruiraju. Učinili su to kroz svoju filozofiju. 

Možda je George Atwood prvi filozof - psihoanalitičar, koji je bio svjestan svog vlastitog konteksta u svojim teorijama.

Nisu ga bili svjesni ni Kierkegaard, Nietzsche, Wittgenstein, Heidegger, Freud, Melanie Klein, Winnicott, pa čak ni Kohut, većim dijelom. Vjerujem da bi Kohut došao do ove spoznaje da je imao više vremena, ali na žalost, nije.

Heidegger je spominjao autentični i neautentični život, Winnicott je pričao o pravom i lažnom selfu, Freud o Idu i Superegu, Derrida o konstrukciji i dekonstrukciji, Kohut o ambicijama i idealima. U svakoj od ovih dihotomija vidi se želja da se odvoji od svijeta, jer tamo su Oni, koji nismo mi, i koji nas ne razumiju. Zato se treba diferencirati od svijeta koji je 'lažan i neautentičan self'.

Mi znamo da je to nemoguće, odvojiti se od svijeta, i znamo kakve teške posljedice stvara ova želja za izolacijom.
Da ponovim ono što smatram najvažnijim:
Atwood je svjestan da traumatsko razočarenje u svijet oko nas dovodi do neizbježne identifikacije sa svijetom pri čemu naše pravo biće odlazi u zaborav.
To bi, otprilike, bila i njegova definicija psihoze i shizofrenije, pri čemu bi se liječenje odvijalo kroz 'povratak u život' ili 'povratak u svijet'.

Ako se trauma već dogodila, tada možemo napraviti tri stvari:
1. Funkcionirati u skladu s nazorima i pravilima svijeta, nadajući se da će svijet uglavnom biti na našoj strani.
2. Boriti se protiv svijeta, što je uvjek osuđeno na neuspjeh. Nitko ne može rezati granu na kojoj sjedi.
3. Na kraju, možemo ostaviti prostora za susret sa svijetom. Prostor za, već svima poznato, intersubjektivno polje, u kojem ima mjesta za empatiju i introspekciju i sve moguće perspektive koje postoje. Jedna ne isključuje drugu, već je potvrđuje.

Atwood je u svom radu kao psihijatar radio sa ljudima koji nikad nisu znali za intersubjektivno polje. Ja bih rekao da je radio s ljudima kojih 'nema'. Možda je bio prvi psihijatar koji je to znao i koji je znao kako se ljudi mogu 'dobiti'.

U potpunosti se davao na raspolaganje svojim pacijentima, dajući im priliku da se na njega 'prošire'. To je ono novo 'korektivno iskustvo' kojeg nisu dobili od svijeta.

Postoji samo jedan način da se netko osjeti centrom inicijative, da se proširi na nas, a to je korištenje EMPATIJE. Jedino putem empatije mi postajemo druga osoba i dajemo toj osobi priliku da bude svoja i afirmira svoju perspektivu. Sve drugo, od naše interpretacije do našeg savjeta, samo znači da osobi ne preostaje drugo nego da 'odustane' od sebe i da postane 'mi'.  
Takvih iskustava je, vjerujem, u svom životu svatko imao i previše.

Mene je osobno Atwood uveo u svijet intersubjektivnosti još prije desetak godina. U početku nisamtočno znao što je to, ali danas sam intersubjektivist 'do kraja'. Moja tranzicija od Kohutove self psihologije do intersubjektivnosti trajala je dugo i često sam znao posumnjati u taj novi svijet koji je više filozofski nego psihoanalitički. 
Danas, intersubjektivnost koristim u svom životu na sve moguće načine, kroz svoj odnos sa prirodom, ljudima i uopće cijelim svijetom oko mene...

(Vladimir Nemet) 

George Atwood

Spomenka Kolak 

George Atwood - profesor psihologije na Sveučilištu Rutgers u New Jersey, psihoanalitičar , teoretičar intersubjektivne psihoanalize, pristupa kojeg se smatra jednim od najznačajnijih zbivanja u psihoanalitičkoj misli poslije Freuda. 

Tijekom zadnjih 35 godina, zajedno sa suradnicima, posvetio se oslobađanju psihoterapijske teorije i prakse od kartezijanskog načina razmišljanja izoliranog uma na putu prema post-kartezijanskoj psihoanalitičkoj perspektivi – fenomenološkom kontekstualizmu. Fenomenosloško je po tome što fenomenološki istražuje i rasvjetljava organizacije ili svjetove emocionalnih iskustava. Kontekstualno je po tome što takve organizacije ili emocionalna iskustva nastaju u konstitutivnom relacijskom ili intersubjektivnom kontekstu, kako razvojno, tako i u psihoanalitičkoj situaciji.

Posljednjih nekoliko godina osobito se bavi proučavanjem psihotičnih stanja, analizom psiholoških izvora filozofskih sustava, te istraživanjem složenih odnosa između ludila i kreativnog genija. 

Glavni interesi profesora Atwooda, kako sam navodi na službenim stranicama sveučilišta su: teorija ličnosti, psihoterapija, i psihologija znanja.

Ovi interesi najbolje su predstavljeni u dvjema knjigama: „Faces In a Cloud“ u kojoj on i Robert Stolorow korištenjem psihobiografske analize Sigmunda Freuda, Carl Junga, Wilhelma Reicha, i Otto Ranka, pokazuju kako su teorije ličnosti obojene subjektivnim svijetom njihoviha tvoraca.  Atwood i Stolorow smatraju kako se osvjetljavanjem subjektivnog podrijetla teorije ličnosti, ne gubi, već se pridonosi uspostavi teorije, kao i njenoj primjenjivosti na pojedine kliničke situacije.

U drugoj knjizi, „ Worlds of Experience“, zajedno sa Stolorowim i Donnom Orange, Atwood istražuje filozofsku podlogu psihoanalitičke teorije i prakse.

U eseju „Ludilo i genij postkartezijanske filozofije“, Atwood i Stolorow, analizirajući filozofiju četvorice filozofa ( Kierkegaarda,  Nietzschea, Wittgensteina i Heideggera) gledaju na njihov rad  kao na samo-deprogramirajući poduhvat, u konačnici usmjeren na mogućnost oslobađanja sebe od roditeljskog programa i utvrđivanje svojeg mjesta u ovom svijetu.

S namjerom da „iz prve ruke“ saznam tko je George Atwood pročitala sam izjave njegovih studenata sa studentskog foruma sveučilišta, na kojem studenti ocjenjuju svoje profesore ocjenama od 1 do 5.  Ocjenjivanje uključuje nekoliko kategorija: jasnoću i zanimljivost predavanja, pristupačnost profesora i odnos prema studentima, te stupanj usvojenog znanja i spremnost studenta za ispit. Srednja ocjena profesora Atwooda je 4,2.

Komentari se kreću u rasponu od onih kako je on jedini pravi profesor psihologije koji razumije svoje učenike, do „optužbi“ kako se njegova nastava temelji na osobnim pričama umjesto na udžbenicima, da je to više filozofija nego psihologija, te da se predavanja pohađaju na vlastiti rizik.

 Između mnogih komentara, odabrala sam jedan koji sažeto opisuje dr. Atwooda i njegov rad:  „Ako se bavite psihologijom kako bi saznali o tome kako lijekovi mogu promijeniti vaše raspoloženje to nije tečaj za vas, na njegovu tečaju učite o ljudskom biću iza poremećaja (behind the disorder)“.

Atwood je na svojoj stranici postavio duhovitu karikaturu o podrijetlu DSM-a (dijagnostičkog i statističkog priručnika o mentalnim bolestima), preimenujući ga u Designated Symptoms of Madness.

Kroz usta svog starog prijatelja, tajanstvenog dr. E, Atwood nam poručuje: „U suvremenoj psihijatriji imamo ono što se predstavlja kao prosvjećena znanost, a ustvari je vrsta magičnog mišljenja u kojem se ozbiljan znanstveni stav o tim stvarima temelji na duhovima.“

Atwood poistovjećuje obrazovanje, naročito medicinsko, s mrvljenjem nečije duše koje je omogućeno zbog već ranijeg mrvljenja što nastaje u ranom djetinjstvu. Neostvarene ili zaustavljene mogućnosti osobe, zajedno s neostvarenim mogućnostima onih koje je ta osoba voljela i izgubila, stvaraju duhove, a znanost ulaže ogromnu energiju za poricanje i učvršćivanje tog poricanja. Tako nastaju npr. neurološke fantazije koje omogućavaju razvitak psiholoških i fizioloških teorija.

Tako je npr. predodžba o nepovratnim promjenama u mozgu vjerovatno reifikacija određenih osjećaja koji leže u srži te traume, transformacija osobnog iskustva u materijalnu stvar. Osjećaj osobe da je nepovratno promijenjena zamijenjuje se vizijom nepovratne fizičke promjene u živčanom sustavu. Te predodžbe su simboli koje koristimo kako bi ovladali iskustvima koja nadilaze našu sposobnost asimilacije. Tako nastaju dijagnoze.

„Takve 'teorije' nas neće nikada nikuda odvesti, osim što nas udaljavaju od intenziteta iskustva kojeg bi trebale objasniti“ – kaže tajanstveni dr E., Atwoodow duh.

Slično tvrdi i Bonnie Burstow, psihoterapeutkinja koja se u svojoj knjizi Radikalna feministička terapija zalaže za pozorno slušanje i sustavno uvođenje demitologizirajućeg jezika, pa tako predlaže zamjenske termine i demistifikacije umjesto psihijatrijskog žargona. Tako npr. za termin mentalna bolest, predlaže terminm - duboki emocionalni ili životni problemi koje psihijatri vide kao osobu koja ne odgovara za sebe. Termin psihijatar zamijenjuje terminom - liječnik koji  patologizira nonkonformizam i životne teškoće. Halucinacija - vidjeti ili čuti što drugi ne vide ili ne čuju. Dijagnoza -  specifična patologizirajuća etiketa, a prognoza - psihijatrijsko nagađanje što će s vama biti u budućnosti; ili, psihijatrijska odluka o ponašanju prema vama u budućnosti.

Svrha psihoterapije i uloga analitičara

Atwood, razgovarajući s tajanstvenim dr. E. ispituje smisao i svrhu psihoterapije: Da li je smisao u olakšavanju patnje ili u artikulaciji životne istine pacijenta?

Analitičar koji ima jaku potrebu da olakša bol, ne može tolerirati ono što bi bilo prirodno iskustvo pacijenta, a to ima veze sa životom samog terapeuta, s  njegovom obiteljskom situacijom u prošlosti koja ga je usmjerila tome zvanju. Takvi psihoterapeuti bili su umirujući i njegujući self-objekti svom vlastitom roditelju koji takvu vrstu podrške nije imao u svom vlastitom djetinjstvu. Ta tema se prenosi u psihoterapijsku situaciju, gdje terapeut, umjesto prepoznavanja autentične životne istine svog pacijenta, strukturira dijalog s pacijentom kroz skretanje i izbjegavanje, ne mogavši se iščupati iz čvrstog stiska vlastitog roditelja.

U konceptu psihičke strukture, za Atwooda nema mjesta za tzv. endogeno – fantaziju o unutarnjem neurokemijskom prostoru u mozgu. Ne postoji izolirani um.

Postoji zajednički prostor kojeg intersubjektivisti nazivaju intersubjektivno polje, organizacija iskustava, hermeneutički krug, dasein, empatijska rezonanca ili self.

Uloga je psihoanalitičara, kako kaže Atwoodov tajanstveni dr E, da u suglasju s pacijentom radi na uspostavljanju prostora koji će uključivati nepodnošljivo i neizrecivo.

RAZBIJENI SVJETOVI - PSIHOTIČNA STANJA

Ruža Pavičić 

Kartezijanska/objektna teorija, koja je zaokupljena s jednim/odvojenim/pojedinim umom i njegovim kontaktima sa stabilnom vanjskom realnošću ne obuhvaća iskustva krajnjeg gubitka sebe i dezintegracije svijeta. 

Atwood, D. Orange i R. Stolorow se u članku Razbijeni svjetovi/psihotična stanja- Postkartezijanski pogled na iskustva osobnog uništenja (Shattered Worlds/Psychotic States- A Post-Cartesian View of the Experience of Personal Annihilation), bave psihotičnim stanjima u kojima ključni problem vide u osobnom uništenju i uništenju svijeta, za razliku od kartezijanskog pristupa, prema kojem um postoji odvojeno i u odnosu prema stabilnoj, vanjskoj realnosti. 

U iskustvima krajnjeg gubitka sebe i dezintegracije svijeta Atwood vidi kariku koja je nedostajala u prijašnjoj psihoanalizi. U psihoanalizi kartezijasnkog pristupa analitičar je bio u povlaštenoj poziciji i liječio je klijenta nastojeći ga uklopiti u “zdravu realnost”, a on je bio taj čiji je zadatak bio objasniti mu što je realno i stvarno.

Pacijent je dakle trebao preuzeti analitičarev svjetonazor, jer analitičar je bio taj koji je određivao standarde što je normalno, a što nije. Za razliku od takve, intersubjektivna teorija se na zauzima za to da netko preuzima nečiji svijet (klijent analitičarev), nego za stvaranje novog selfa iz početne pozicije “mi”, a ne “ja” i “ti”.

Analitičar više nije u povlaštenoj poziciji. Nema više izvanjskog standarda o tome što jest, a što nije realno. Prema kartezijanskom viđenju osoba je biće- stvar koja misli za sebe-, a ne netko tko na točan ili netočan način doživljava svijet oko sebe. 

Upravo zbog objektnog pristupa bilo je moguće nešto takvo kao što je Freudovo razlikovanje neuroza i psihoza.

Neuroze su mali “bjegovi” iz izvanjskog svijeta, ali i povratci u nj, a psihoze – preoblikovanje/stvaranje vlastitog svijeta, drugačijeg od izvanjskog. U oba slučaja, radi se o poziciji “ja” naspram “svijeta”. Prema intersubjektivnoj teoriji “takozvane psihoze su svojevrsni kontinuum subjektivnosti koji se pojavljuje u drugačijem obliku od onoga koji svrstavamo u neurotski  ili normalni kontinuum.“

“Psihotični kontinuum” se koncentrira oko gore spomenutog iskustva osobnog uništenja. Iskustvo psihološkog nestajanja ili osobnog uništenja znači gubitak trajnog centra oko kojeg se psihološka ukupnost pojedinca organizira. Psihološko nestajanje se ne može odnositi samo na osobnost, nego i na svijet s kojim je ta osobnost nužno isprepletena pa tako, osim uništenja osobnosti, dolazi i do uništenja svijeta, budući da sebstvo nije odvojeno od svijeta.

Kako više nema svoga svijeta s kojim bi sebstvo bila u odnosu, neminovna je njegova fragmentacija (sebstva).

Tako su dezintegracija svijeta i nestajanje sebstva lice i naličje jedne psihološke katastrofe. Iskustvo nestajanja srž je psihoze, koja se često očituje sljedećim izjavama; da je osoba umrla ili da umire, da nema osjećaj da postoji i da je češće odsutna nego prisutna. Također, mogu se čuti izjave tipa; svijet nije stvaran, odvojen je u dva dijela i bliži mu se kraj.

Razaranje stvarnosti pojedinca može se odražavati u osjećaju vječitog padanja, nekontrolirane vrtnje, smanjivanja i nestajanja ili osjećajem da ga je okolina progutala. Tako zbog osjećaja nestvarnosti, osoba može biti opsjednuta svojim izgledom kao nadomjestkom uslijed osjećaja nestajanja i manjka osobnosti. Osjećaj mrtvila osoba može odagnati pojačanim izazivanjem osjeta; samoranjavanjem, uzbudljivim, ubojitim avanturama ili kroz bizarnu seksualnost. Prekid u osjećaju kontinuiteta osobinog identiteta, odnosno gomila događaja i percepcija koji su sada nepovezani omogućuju stvaranje nove cjeline, nekog novog kontinuiteta nastalog iz fragmeniranih dijelova.

Male promjene u ponašanju obitelji mogu izazvati lom u takvoj novoj cjelini koju si je osoba izgradila, u takvom novom, krhkom identitetu. Te promjene mogu, također, izazvati deluzijske ideje da članovi obitelji više nisu oni isti, nego neke opasne varalice. Dakle, paralelno se odvija potreba za ponovnim uspostavljanjem identiteta, dok je nestajanje, osobno uništenje u drugom planu. Nekad je osobno uništenje u prvom planu i odražava se/simbolizira kroz strah da osobu netko truje ili da su ubojiti plinovi u zraku, kao i to da joj neki udaljeni, visokointelignetni uređaji odašilju životno opasne zrake. 

Razne urote i ubojice materijalizacija su psihološke ugroženosti zbog nepodnošljivog pritiska od emocionalno bliskih osoba. Izvanzemaljske otmice metafora su zauzimanja i onesposobljavanja nečije subjektivnosti. Grandiozni stav osobe da je ”svijet njen” može biti ogledalo straha da njene percepcije i misli nisu u stvari njene. Također, naglašeno isticanje vlastitih postignuća može ukazivati na iskustvo krhke autentičnosti i autonomije.  

Uvjerenje osobe da je izrazito poseban pojedinac, da je “odabrano dijete Božje” čuva ju od suočavanja s nedostatkom ili nestajanjem podrške od značajnog drugog. Sva ova nerealistična i grandiozna svojstva nečijeg viđenja sebe i svijeta pokazatelj su da je osobin univerzum ugrožen i u opasnosti od uništenja. Za razliku od kartezijanskog pristupa, za koji su navedena stanja svojstvena pojedincu i odraz isključivo njegove patologije, intersubjektivni pristup u njima vidi reakciju na prethodnu viktimizaciju spomenutih pojedinaca. 

Katkad se za ljude koji prolaze ovakva iskustva kaže da su posebno osjetljivi ili im je “to slaba točka tijela - netko ima osjetljiv želudac, a netko um”, što opet problem vraća u kartezijanstvo.

Kartezijanski analitičar naprosto ne vjeruje pacijentu koji mu kaže da mu visokointeligentni uređaji odašilju smrtonosne zrake ili da ne postoji, da je umro. Slijedom toga, svaka analitičareva intervencija potkrjepljivat će pacijentov osjećaj bezvrjednosti, nestajanja, neprihvaćenosti i neprepoznavanja, utvrđivat će ga u stanju nepostojanja i psihotični simptomi raspirit će se još više. Bit će nemoguće doprijeti do njega.  

Atwood navodi primjer jedne katoličke djevojke koja je godinama bila uvjerena kako ima posebnu povezanost s Bogom. U živim halucinacijama sjedinjavala se s Isusom. Čak je tvrdila kako je održavala seksualna iskustva s njim, kako se translocirala u Rim gdje ju je papa držao u naručju. Kako je kanalizirala Božju ljubav i prenosila ju cijelom svijetu. Slijedom toga, proglašena je psihotičnom osobom koja je izgubila dodir sarealnosti.  

Ali, želimo li slijediti intersubjektivni pristup, nema govora o takvoj vrsti procjene i dijagnoze, nego analitičar, ako malo dopre do pacijentičine prošlosti, može saznati  da joj se, kad je bila djevojčica, voljeni otac ubio, što je urodilo dubokim osobnim razočarenjem i kasnije razorno utjecalo na njen profesionalni život.

Uza sve to, obitelj je krila da se radilo o samoubojstvu i nije se razgovaralo o ocu niti o njegovoj smri. Budući da je ta mučna tema uvijek prešućivana, malo po malo padao je u zaborav i očev život..kao da nije ni postojao. Pošto je djevojčica bila duboko povezana s ocem, bilo joj je lakše prihvatiti mogućnost da otac i nije postojao, nego da prevrće bolnu misao; da ju je otac volio, sigurno se ne bi ubio... 

Kako je njen ideal nestao, otupljivala je i ona, morala je nestati..a kad je nestalo nje, nestalo je bivšeg i mogla je izgraditi za sebe novi, novcati svijet u kojem će biti bezuvjetno voljena...u naručju samoga Isusa.  Kartezijanski analitičar bi djevojčino stanje mogao protumačiti kao zaklon od prevelikog tereta traume pa su deluzije postale zamjena za izgubljenu povezanost s ocem. U terapiji bi ju pokušavao vratiti u realnost, čime bi ju još čvršće držao fokusiranu uz stanje nenormalnosti-ona je bolesna i treba ju “unormaliti”. 

Za razliku od kartezijanskog analitičara, intersubjektivni uvodi novi element-nudi sebe kao novi ideal s kojim klijent može uspostaviti izgubljenu bliskost.