Ocjene: / 2
LošNajbolji 

Koji je smisao ljudske patnje?

Maja Gladović

Naslijeđem različitih religija u različitim kulturama patnja je doboko ukorijenjena u naše shvaćanje, doživljavamo je kao sastavni i neizbježni dio života. Ako je život je patnja, patnja je onda i smisao, sama po sebi jer je neodvojiva od života, dolazi od Boga.

Onaj koji pati i muči se taj će biti nagrađen u nekom drugom životu oslobođenom iste. Sve konfesije pitanje čovjekove patnje pretvaraju u univerzalnost i zadanost, pri čemu se gubi ljudska autentičnost. Ako i jest stanje patnje ono što me određuje u nekom trenutku mog života, imam, tražim pravo na vlastitost moje patnje i moju autentičnost doživljavanja iste. Vjerujem da nam zato i nije neka utjeha u patnji da ima puno ljudi koji pate u tom istom trenutku možda i više od nas ili da ćemo za tu patnju jednom biti nagrađeni. To je zbog toga što naša patnja nije prepoznata kao naša iako mi prepoznajemo dubinu tuđe patnje. Ljudska potreba za smislom i ispunjenoću, naspram patnje prevladava, patnja kao da nam je zadana i da nas određuje, a potraga za istinskim smislom ostvarenja punih životnih potencijala nas tjera da živimo i pored patnje.
Patnja kao posljedica nekog traumatskog doživljaja u životu je neizbježna i svi smo je osjetili na neki način, bilo zbog gubitka značajnog drugog, bilo zbog našeg stanja ''nevidljivosti'', prisutna je i uslijed izloženosti stalnoj traumatskoj situaciji iz koje ne možemo naći izlaz. Patnja se ne može izbjeći, ali ne mora ni biti jedini način života.
Patnju u drugome lako prepoznamo, ali je se i bojimo. Mislim da biti s čovjekom koji pati kod nas izaziva osjećaje suosjećanja i zaštite tog drugog, ali isto tako i strah da nas ta njegova patnja na neki način preplavi. Što znamo da je istina iz ove naše self psihološke perspektive, ja osjećam da ti osjećaš da ja osjećam što ti osjećaš. S obzirom da smo određeni zapravo potragom za smislom i ispunjenjem u susretu s drugim, mislim da neuroze razvijamo u pokušaju da se patnja zaobiđe i izbjegne u stalnoj usmjerenosti na osjećaj postizanja zadovoljstva i sreće. Tada ne možemo osjetiti ni patnju, ni drugog, pa ni zadovoljstvo. U toj neprestanoj utrci za srećom, izmiče nam svijet i izmičemo sami sebi.

Patnja je autentična. Smisao patnje ovisi o interpretaciji patnje onoga koji ju proživljava. Imamo primjera ljudi i ljudi koji su svoju patnju pretvorili u smisleni rad za dobrobit drugih, Viktor Frankl, Ghandi, Majka Teresa, ljudi koji rade u različitim udrugama za prepoznavanje patnje: udrugama za zlostavljane žene, djecu, žrtve rata, silovanja, svi su oni pronašli smisao u svojoj patnji tako da su zapravo u susretu sa svojom konačnošću i determiniranošću od strane svijeta u kojem žive, te potrebom da pomognu drugima u istoj situaciji, našli smisao življenja. Možda bi to mogli reći i za psihoterapeute. Smisao patnje zamijenjen je na neki način ili pronađen u novom smislu, potrebi da svoj život živimo tako da drugima pomognemo da nađu smisao.
Čini mi se da postoji razlika između patnje koja je nametnuta od strane drugog, nasilno i bez mogućnosti vlastitog utjecaja i patnje suvremenog čovjeka. Patnja svakodnevnog neispunjenog života i nezadovoljavajućih odnosa koje imamo, nema tako vidljiv utjecaj te druge strane zbog koje patimo, teško ćemo uperiti prst u drugog, već vjerujemo da su sve greške života kojeg živimo sadržane u nama samima. Stoga većina polazeći od te gore usađene nam maxime da moja patnja ima smisla sama po sebi, pokušava smisao i naći, u samoći.

Takva patnja posljedica je stanja u kojem čovjek nije uspio izgraditi zadovoljavajuće i podržavajuće odnose, ljubavi i slobode oko sebe, pa uzalud pokušava naći smisao u tome da će dovoljno ''dugom'' patnjom očvrsnuti ili steći neko ''znanje'' kako bi bio bolje. Oko patnje gradi svoj osjećaj svijeta i postojanja, zaboravio je ili nije nikad ni osjetio život koji ne sadrži patnju, odnose koji nisu mučni, posao koji se voli i radi iz strasti, ljepotu grada kad padnu prve pahulje i toplinu nekog spontanog trenutka. Rekla bih da je tada smisao patnje da se osjeti bilo kakav smisao i da se osjeti bilo šta u trenutku kada nema nikoga i ničega. Slabašan i bolan organizirajući princip povrijeđene i krhke psihe. Popraćen osjećajem krivnje da se ugoda osjeti, neki misle da na ugodu nemaju pravo. Nikad im to nitko nije dao do znanja, nikad nisu osjetili da su vrijedni bez emotivnih ili inih ucjena, vrijediš ako... Možda joj je teže pronaći zadovoljavajuću smisao jer jer je nastala pod utjecajem toliko različitih okolnosti i faktora.

Patnja nastaje tamo gdje je šutnja. Što je dulje neizgovorena i prešućena, patnja je veća. Razgovorom o njoj, pokušajem da približimo taj osjećaj drugome i prihvaćanjem tog osjećaja s druge strane, patnja prestaje biti ono što čovjeka sputava da nastavi život u stanju radosti. Patnja možda tek tada dobije smisao u intersubjektivnom polju između nas i drugoga. Kakav, ne znam vjerujem da to ovisi o situaciji, nekad unutarnjem, nekad vanjskom utjecaju.
Koncept smisla patnje i traženje smisla u patnji ima zadaću integracije traumatskog iskustva u osobu, da bi patnja konačno dobila smisao trebali bi tu priču promotriti kakva ona uistinu jest, kako nam je osoba prepričava, kako ju doživljava, pokušati je rekonstruirati u ozračju smislenosti, pokušati toj patnji zajednički dati smisao kako bi se prevazišla (Košuta). Razgovarati, osjetiti, doživjeti, izreći, prihvatiti... Smisao patnje nalazimo u pokušaju da joj se pronađe idividualni, sveobuhvatni, biografski, povijesni smisao u odnosu na osobu koja pati u razgovoru s onim koji tu patnju pokušava razumijeti i u odnosu na pojam patnje za sve nas. Jedino tako možemo pokušati se osloboditi okovanosti životom u kojem nema smisla, već je taj smisao zamijenila neizrečena patnja. Svatko od nas svaki put iznova pronalazi smisao vlastite patnje, ali u očima drugog.

Smisao patnje

Ruža Pavičić

Friedrich Nietzsche povezivao je patnju i dobrobit. Isticao je kako teškoće mogu produbiti čovjekov osjećajni svijet. Govorio je o tome kako ima više mudrosti u patnji nego u zadovoljstvima.

Neki su, kao primjerice jedan harvardski profesor - Tal Ben-Shahar, na patnju gledali kao na neki oblik odgođenog zadovoljstva: što je veća patnja sada, tim je veća kasnije i nagrada.

Viktor Frankl, njemački psihijatar koji je preživio nacistički koncentracijski logor, u svojoj knjizi Čovjekovo traganje za smislom kaže: « Ono što čovjeku zapravo treba nije stanje lišeno napetosti, nego težnja i borba za nekim njemu smislenim ciljem.»

Jer, kako je napisao F. Nietzche kojeg je Frankl rado citirao: "Onaj koji zna zašto, može se nositi sa svakim kako".
Frankl je težnju za pronalaženjem smisla gledao kao na primarnu motivaciju u čovjekovu životu.

Dakle, patnja bi, po mojem mišljenju, bila nužno zlo koje se može umanjiti pridajući mu neki smisao, a ne hvalevrijedan atribut kojem treba težiti kao nezaobilaznom sredstvu za postizanjem ispunjenja i samoostvarenja.

Možda je patnja neka vrsta narcističke potrebe za grandioznim sebstvom koja svoje zadovoljenje može pronaći u kršćanskom tumačenju patnje po kojoj su kršćani s jedne strane slični Božjem sinu Isusu.

S druge pak strane, ako je patnja već prisutna i kako bi si olakšali, kršćani u njoj mogu pronaći smisao tako što ju na neki način, prisjećajući se riječi iz Biblije, možda poistovjećuju s Isusovom patnjom pa mogu reći:..» Kao što je prije smrti i Isus nosio križ, tako i mi moramo nositi svoj životni križ..»

Ne treba poistovjećivati patnju s boli.
Tjelesna i duševna bol ne znači nužno i patnju. Neki ljudi si, bilo kroz specifično prakticiranje seksualnosti, bilo kroz neki vid adrenalinskih sportova, nanose bol u cilju postizanja zadovoljstva.

Prema Self psihologiji, patnja bi bila vraćanje pravog Selfa, rušenje niza obrana i slike koju je pojedinac izgradio o sebi.
Djetetu kojem je uskraćeno empatijsko okružje, ne preostaje ništa doli izgradnja nezdravog sebstva-lažnog Selfa, dok dijete koje odrasta pod nekom vrstom «staklenog zvona» , u empatičnoj sredini, nema potrebe stvaranja toga lažnog Selfa.

U psihoanalitičkom tretmanu u svojem članku The suffering stranger and the Hermeneutics of Trust, Dona Orange govori da je psihoanaliza 21. stoljeća na raskrižju. Više to nije objektivistički pristup psihoterapeuta kojima je bilo važnije stati na stranu tadašnjeg psihonalitičkog mainstreama, nego na stranu klijenta koji pati.
Umjesto svjedočenja klijentovom iznošenju svojega unutarnjeg svijeta i slušanja o njegovoj patnji, psihoterapetu bi, prema učenju Levinasa, trebao preuzeti tuđu patnju.
Patnja sama po sebi za Levinasa nema smisla, osim ako nije preuzeta od drugoga, kako bi mu se olakšalo.
Levinas, govoreći o drugima, doživljavajući ih preko njihovih lica, kaže da mu lica paćenika govore: «Nemoj dozvoliti da umrem sam.»

Umjesto objektivističkog pristupa, današnja psihoanaliza više zauzima stav koji se može opisati u nekoliko točaka :

- neophodno suosjećanje s klijentom koji pati

- neautoritativna vrsta razgovora- može se podržavati drugoga bez zauzimanja stava stručnog autoriteta

- u radu s duboko traumatiziranim ljudima, psihoterapeut treba zauzeti stav pouzdanog sugovornika na kojeg se klijent može osloniti, ali ne pod cijenu da se psihoterapeut na ovakav način izdiže iznad klijenta

- psihoterapeut bi trebao uzeti u obzir i očekivati mogućnost da i sam bude duboko dotaknut klijentovom patnjom, da ju i sam opet doživi.

- kako bi nastavio s radom, psihoterapeut treba imati resurse koji ga osnažuju i hrane

Etički zadatak psihoterapeuta je da paćeniku koji je ispunjen sramom, koji je degradiran i razoren iznutra, povrati dostojanstvo.

Patnja i smisao; budizam, Freud, logoterapija i self-psihologija 

Iva Paska 

U ovu raspravu o patnji krenula bih sa zen budizmom.

Vjerojatno ste već čuli priču o životu Gautame Buddhe. Za one koji možda nisu, ovdje ću je ukratko ponoviti. Gautama Buddha glavni je lik budizma. Legenda o njegovom životu kaže da je bio predodređen da živi životom indijskog princa.

Cijelu je mladost živio je u palači i bio zaštićen od svih oblika patnje tako da ne samo da nikad nije vidio patnju, pa čak ni starost ili bolest. No kad je napunio 29 godina, napustio je palaču, htijući upoznati one kojima vlada. Tada je u jednoj šetnji vidio sve redom; staricu, bolesnog čovjeka, tijelo preminulog čovjeka i asketu. To ga je inicijalno bacilo u depresiju i tada je odlučio posvetiti život pronalaženju načina da se patnja prevaziđe. Prema Buddhi, „život je patnja“. No doslovan prijevod težak je jer je Buddha koristio riječ „dukka“. „Dukka“ znači mnogo stvari, ne samo patnju kao takvu, već i npr. prolaznost svih stvari – recimo, sreća je prolazna. I prolaznost se može tumačiti kao određena vrsta neugode. „Dukka“ zapravo ima tri moguće varijante:

• Patnju ili bol
• Nestalnost ili promjenu
• Uvjetovana stanja

Drugim riječima, Buddha je kao potencijalni izvor patnje vidio i prolaznost, te našu ovisnost o drugima. Patnja se, dakle, ne može izbjeći, ona je neizostavni dio života. Budizam uči kako ne diskriminirati između patnje i ostatka života putem puta „četiri plemenite istine“.

Kod Freuda nalazimo analogne ideje. Freud je u prvoj fazi svojeg djelovanja vjerovao da su sve ljudske radnje usmjerene prema postizanju ugode. No postoji ograničenje, jer kada bi ta logika bila na djelu onda bismo stalno zadovoljavali svoje nagone – u tome nas spriječava načelo stvarnosti. Kroz načelo stvarnosti (izostanak očekivanog zadovoljenja) dolazi do napuštanja ideje da se zadovoljstvo može postići putem halucinacije, već se vidi stvarnost i kad je neugodna.
Čini se da je i Freud na neki način smatrao da je, ako ništa, a onda bar patnja u obliku neugode neizbježna, s time da „se neugoda s ekonomskog gledišta može shvatiti kao subjektivno opažanje povećanja napetosti, a ugoda kao njezinog smanjenja“ (Laplanche i Pontalis 1989, 2003 u Matijašević 2006).

Igra „fort-da“ – dijete staro 18 mjeseci igra se igračkaom na uzici, kad je baci viče „fort“(tamo), a kad je privlači nazad „daa“ (natrag); igrom se simbolizira nestanak i povratak predmeta, na taj način, Freud pretpostavlja, dijete ovladava traumom neugode – dijete je osjetilo neprisutnost staratelja kao neugodu, te to kompenzira kroz simbolizaciju- samo uprizoruje nestajanje i na taj način ovladava traumom. 

Dakle, ovdje vidimo začetke još jedne ideje o ovladavanju traumom, simbolizacije. „Ricoeur ukazuje na pozitivno tumačenje fort-da igre, istina je da se tu ponavlja nagonsko potiskivanje, no „sve simboličko, sve ludičko isto tako ponavlja neugodu, ali ne u prisilnom obliku, stvarajući tako od odsutnosti simbolizam“ (2005, 282). Za Ricoeura, igrati se odsutnošću znači već ovladati njome i zauzeti aktivan stav prema objektu kao prema već izgubljenom, pa bi to predstavljalo nepatološki vid nagona sti, koji se sastoji u vladavini nad negativnim, odsutnošću i gubitkom, jer nagon smrti ovdje nije destruktivnost već simbolizacija, stvaralaštvo i testiranje zbilje“ (2005, 281-282).“ (Matijašević 2006, 60)
Dakle, simbolizacija je jedan način prevazilaženja neugode.

Ovdje vidim začetke self-psihološke ideje optimalne frustracije. Podsjetimo se, optimalna frustracija događa se kad nam self-objekt nije na raspolaganju. Kroz optimalnu frustraciju u djetinjstvu pounutrujemo self-objekte.Drugim riječima, dijete malim razočaranjima u staratelje (nisu uvijek dostupni, ne razumiju svaki puta što ono želi reći) uviđa da ono i staratelji nisu jedno, te ih istovremeno pounutruje, tako da su oni prisutni i kad odu. Na taj način stvara se djetetova psihička struktura. Pri tome optimalna frustracija ne smije biti traumatska. Ako je razočaranje u staratelje traumatsko, dijete ih neće moći pounutriti, te neće uspjeti stvoriti vlastitu strukturu. Dakle, rekla bih drugim riječima da je optimalna frustracija više stanje neugode, dok je patnja možda više traumatsko stanje.
Vratimo se na pitanje patnje.

Što kad neugoda prijeđe u patnju? Kako prevazići patnju, uči logoterapija. Viktor Frankl smatra da patnja nije nužno stanje za pronalazak smisla, no ona tendira tome da povlači za sobom pitanje smisla.

Viktor Frankl temelje logoterapije spoznao je na mjestu gdje se čovjeku 20. stoljeća razotkrio nihilizam u svojoj najstrašnijoj varijatni; u koncentracijskom logoru, gdje je kao Židov završio za vrijeme Drugog svjetskog rata. U jednom trenutku, kaže Frankl, izložen tom užasu pitao se kakvog sve to zajedno smisla ima, zašto se ne bi jednostavno prepustio kao toliki drugi, čemu ustrajati na životu. Onda je u džepu svoje jakne napipao neki rukopis koji je zgrabio kad je bježao, i tada je odlučio preživjeti zato da bi mogao objaviti taj rukopis.

U logoru je upravo to i primijetio da su najviše šanse da prežive imali oni koji su na neki način bili usmjereni prema budućnosti – na neki zadatak ili osobu koji su ih čekali u budućnosti, dakle, na neki smisao u budućnosti. Drugim riječima, osoba koja na neki način transcendira samog sebe, koja se usmjerava na vanjski svijet može pronaći smisao. Frankl je smatrao da je nuspojava samotranscendencije samoostvarivanje i da u njemu leži smisao.

3 bitna koncepta logoterapije

„sloboda volje“ – ljudi su slobodni odabrati svoju reakciju na neku situaciju, bez obzira na to kako teška ona bila. 

„volja za smislom“ - Frankl je jednu stvar preuzeo iz psihoanalize, a to je ideja da iza ljudskog ponašanja postoji 1 motivacija koja ga vodi. Za Freuda to je bio nagon zadovoljstva, a za Frankla volja za smislom -čovjekov život je potraga za smislom – no najveći utjecaj na to imalo je Franklovo osobno iskustvo. No najveći utjecaj Franklovo osobno iskustvo – koncentracijski logor – promatrao je ljude i kako se nose s tim, kako je on to nazvao „ultimativnim nihilizmom“ – primijetio je da oni koji imaju neki smisao koji ih vodi lakše preživljavaju od drugih – npr. susret s voljenom osobom
Dakle, Frankl smatra da je osnovna motivacija ljudsko bića pronaći neki smisao u svom životu.

„smisao u životu“ - on okreće naglavačke Maslowljevu piramidu. Maslow tvrdi da tražimo smisao u
životu tek kad su zadovoljene naše osnovne potrebe poput potrebe za hranom, za sigurnošću itd. Frankl tvrdi da je primarna volja ona za smislom, i da možemo podnijeti i nezadovoljenje osnovnih potreba ako imamo neki smisao.

Pri tome

• Filozofija Maxa Schelera; ideje da su vrijednosti intuitivno doživljene kvalitete stvari te da ljudi mogu otkriti stvarnu vrijednost situacije -da su tijelo i duh odvojeni, te da ovo potonje može postojati ne samo kroz patnju već i unatoč njoj-Frankl vjeruje da je ljudski duh sposoban transcendirati patnju koju možda ne može izbjeći

Frankl smatra da pronalazak smisla u životu može pomoći ljudima da prevaziđu i najgore fizičke i psihičke torture: “Ako je zatvorenik u logoru osjetio da više ne može podnositi stvarnosti života u kampu, našao je put van u svojem mentalnom svijetu – neprocjenjivu priliku da boravi u spiritualnoj domeni, u onoj koju SS-ovci nisu mogli uništiti. Spiritualni život jačao je zatvorenika, I time povećavao njegove izglede za preživljavanje” (Frankl, s Wikipedije)

Često u tom smislu citira Nietzsche: “Onaj tko zna ZAŠTO živjeti može podnijeti skoro svaki KAKO”.

KAKO PRONAĆI TAJ ZAŠTO?

Frankl zauzima determinističko stajalište naspram toga “kako”, te smatra da je samo jedan pravi odgovor na to pitanje, da je on unaprijed sadržan u nekoj situaciji, te da zapravo uvijek imamo nesvjesno znanje o njemu koje trebamo otkriti.

KOJA POTOM MOŽE BITI VRIJEDNOST PATNJE PO LOGOTERAPIJI?

Znači li to da se logoterapija zalaže za patnju? Ne.
No, baš kao i prema zen budizmu, smatra se da patnju u životu ne možemo izbjeći. Pa tako u patnji koja se dogodila možemo potražiti smisao.

ANALOGIJA IZMEĐU LOGOTERAPIJE I SELF-PSIHOLOGIJE

-volja za smislom – jedan od načina za pronalaženje te volje za smislom po Franklu je pitanje „RADI KOGA?“ – dakle, samotranscendecija u smislu usmjerenosti na druge ljude – po tome je Frankl sličan self-psihologiji, jer se i u self-psihološkom svijetu taj se meaning pronalazi u odnosu, u self-objektima

-u logoterapijskom svijetu on se može pronaći i u drugim stvarima- primjer Frankla i njegovog rukopisa u džepu u koncentracijskom logoru –pitanje „radi čega?“ – lacanovskim rječnikom mogli bismo reći da se gubitkom ovladava simbolizacijom traume – self-psihološkim da se kroz to poseže za odnosom, za self-objektom, pa makar i za onima koji će to jednog dana čitati – smisao sadržan u nekom projektu povezuje nas s drugim ljudima-tu ja vidim self-psihološku dimenziju logoterapijskih načela


Literatura:

Frankl, Viktor. 1987. Zagreb: Naprijed.
Matijašević, Željka. 2006. Strukturiranje nesvjesnog: Freud i Lacan. Zagreb: AGM.
Wikipedia, Gautama Buddha, dostupno na http://en.wikipedia.org/wiki/Gautama_Buddha
Wikipedia, Viktor Frankl, dostupno na: http://en.wikipedia.org/wiki/Viktor_Frankl