Ocjene: / 1
LošNajbolji 

Ludwig Binswanger i Daseinanaliza

Nikolina Filipović

Ludwig Binswanger (1881.-1966.) rodio se u Švicarskoj u Kreuzlingenu u obitelji poznatih liječnika i psihijatara. Njegov djed, koji se također zvao Ludwig, osnovao je Bellevue sanatorij u Kreuzlingenu u kojem se zalagao za liječenje bez upotrebe mehaničkih ograničenja pacijenata, kao što su vezivanja u košulje. Njegov stric Otto Binswanger, bio je jedan od psihijatara koji su liječili Nietzchea, a njegov otac Robert bio je direktor za vrijeme dok je Anna O., prva psihoanalitička pacijentica, tamo bila hospitalizirana.

Binswanger je najpoznatiji po svom utemeljenju Daseinanalize. On je bio Jungov učenik i čak je s njim posjetio Freuda u Beču, gdje se oduševio s njegovom psihoanalizom, te je Bellevue učinio jednom od najviše psihoanalitički orijentiranih psihijatrijskih ustanova u Europi. Njegovo prijateljstvo s Freudom, trajalo je sve do Freudove smrti, 1939. godine, iako su se profesionalno gotovo potpuno razilazili.

U ono vrijeme, upotreba filozofskih koncepata i promišljanja u psihijatrijske svrhe, bila je osuđivana i smatrana nedovoljno čvrsto utemeljenom, između ostalog i zato što je rijetko koji psihijatar bio filozofski primjereno educiran, a i uopće zainteresiran za filozofiju. Psihoanaliza se razvila u pozitivističkom okruženju 19. stoljeća, gdje se davalo prioritet fizičkom nad psihičkim poimanjem mentalnih stanja. Tako je i Freud razvio intrapsihičku, biološku teoriju ljudske psihe, kako je i sam bio neurolog i, prema tome, sklon strukturiranju i pojednostavljivanju čovjekovog duševnog života.

Filozofija je po tom pitanju nudila puno širu i dublju sliku. Okrenuvši se Husserlu, Heideggeru i Buberu, Binswanger je polako počeo razvijati svoju teoriju u kojoj je objedinio psihoanalitička i filozofska promišljanja. Na tom putu prema intersubjektivnosti, odvojio se od biološko-intrapsihički orijentiranog Freuda, kako bi prigrlio egzistencijalno-fenomenološku orijentaciju Heideggera i njegovu metafiziku tubitka. Tako je polako nastala Daseinanaliza, egzistencijalistički orijentirana psihoanaliza, po uzoru na Heideggerov pojam Dasein, što se u filozofskoj literaturi prevodi kao tubitak. Tubitak predstavlja egzistenciju, biće, čovjeka, Heideggerov bitak-u-svijetu. Binswanger je smatrao kako je dotadašnja psihoanaliza ponudila nedovoljno razumijevanje čovjeka i njegovog okruženja. Fenomenologija mu je omogućila da u psihoanalitički rad uključi iskustvo za koje smatra da je jedino znanje koje možemo imati (ili bolje rečeno, doživjeti), dakle da svog klijenta vidi kao onoga koji doživljava i, prema tome, kao onoga koji je u pravu, kako bi to i sam Kohut rekao.

Spojivši Husserlovu fenomenologiju i Heideggerov egzistencijalizam, napokon je stvorio zadovoljavajući okvir za istraživanje ljudskog iskustva. Njegova fenomenološka analiza dizajna-svijeta (world-design), omogućila je potpuno drugačiji pogled na mentalne bolesti, ako bi se uopće više mogle nazvati bolestima. U njegovom razgovoru s klijentima, on pušta osobu da se pokaže, zajedno sa svojm dizajnom-svijeta. On ne promatra bolest kao odstupanje od zdravlja, već kao stanje koje ima smisla i razloga i koje je u skladu s čovjekovim iskustvom vlastite okoline. On gleda čovjeka prvenstveno, on ga doživljava cjelovito u kontekstu njegovog dizajna-svijeta i prema tome mu je dostupno puno šire iskustvo pojedinog klijenta. Kohut je vrlo sličan Binswangeru kada govori o empatiji i o tome kako jedino stav prožet empatijom može otvoriti osobu i njena „skrivena“ iskustva. Jedino empatija potiče otkrivanje tih iskustava i još, stvaranje novih, autentičnih, intersubjektivnih iskustava, tako značajnih u procesu promjene i razvoja. U tom smislu, Kohut je bio pravi fenomenolog, iako nije aktivno spajao filozofiju i psihoanalizu, kao Binswanger.

Dasein je u Heideggerovoj filozofiji bitak-u-svijetu. On traži svoju autentičnost, a jedino kako je može postići jest kroz osjećaj anksioznosti. Dasein je nedovršen, život završava smrću, egzistencija je neizvjesna i nepotpuna, a ja nikad nisam samostalna i samodovoljna. To mi stvara velike probleme, jer sam uvijek i nužno u svijetu, uvijek sam ovisna o kontekstu i ne mogu se sama definirati. Bačena sam (thrownness) u svijet koji nisam birala, a o kojem sam ovisna i bez kojeg ne mogu. Kako se ne bih propitivala ova teška pitanja, zamagljujem ih, i samu sebe, kroz svakodnevne aktivnosti i bijeg od vlastite autentičnosti. Ipak, to me ne zadovoljava, jer, kaže Heidegger, osjećam krivnju i dug prema vlastitom biću, da mu pronađem mjesto i da ga organiziram, da mu omogućim da se pokaže. U svemu tome osjećam se anksiozno, jer mi je tako jasan kraj, kao i Heideggeru u njegovom „being-toward-death“, kao što mi je jasno i da ne znam kako da se organiziram. Kako da izađem iz ove zamke u kojoj mi Heidegger nudi anksioznost kako bih pronašla svoju autentičnost? Kako da unutar sebe ili svijeta pronađem autentičnost? Ta bačenost u „ništa“ kako bih iznjedrila u autentičnost još mi nije ponudila smislenu organizaciju mojih iskustava, još me nije povezala sa svijetom, već me ostavlja izoliranu, slobodnu i odgovornu, kako bi rekli egzistencijalisti. Slobodnu od i odgovornu kome, ako nikoga nema?

I Binswanger je razmišljao u ovom smjeru, te se u kasnijem periodu odvojio od Heideggera, naišavši na nesavladive prepreke postavljene čovjekovoj potrebi za drugim ljudskim bićem. Te je prepreke savladao okrenuvši se Martinu Buberu, filozofu i teologu, poznatom po njegovom djelu Ja i Ti.

Dok je Heidegger vidio anksioznost kao put prema autentičnosti, Binswanger je vidi kao prepreku autentičnosti, smatrajući da se anksioznost javlja onda kad nismo prepoznati kao cjelina od drugoga, ili u psihoanalitičkoj situacji, onda kad analitičar zauzme stav da posjeduje direktno znanje (ili, po njegovim riječima, razumijevanje) analizanda. Binswanger mijenja Heideggerov pojam „being-in-the-world“ sa jednim širim „being-beyond-the-world“, stavljajući naglasak na značajne odnose s drugima i na ljubav koja se u odnosu dvoje ljudi stvara i koja ih konstituira.

Tako Binswanger prevazilazi Heideggera i priklanja se Buberu koji smatra da Ja kao takvo ne postoji, već apriori u sebi podrazumijeva i Ti, tako da kad god kažem Ja, već sam rekla složenu riječ Ja-Ti. Za Bubera je jedini život koji postoji onaj koji se odvija između Ja i Ti, i sve ono što nije u tom odnosu ne može se razvijati. Autentičnost je moguće postići jedino u tom odnosu, mimo njega, ne samo da nisam autentična, nego nisam uopće.

Koristeći razgovor i odnos s drugim kao ključni kontekst za Daseinovu autentičnost, Binswanger premješta Dasein iz ontološkog u fenomenološko-intersubjektivni okvir.

Pišući o ovoj tematici u jednom svom članku, Simon Taylor je to ljepše rekao:

„Ponovno gradeći pacijentovu sposobnost za doživljavanjem, ljubav je prvi korak prema odlaganju anksioznosti i re-uspostavljanju značajnih interpersonalnih veza... sama je terapeutska veza kao takva – karakterizirana od Binswangera kao biti-zajedno jedan s drugim u odnosu i ljubavi – ta koja prva ponovno otvara pacijenta za mogućnost iskušavanja ljubavi. Ljubav je prema tome, i osnova za prevladavanje anksioznosti, i nit vodilja u potrazi za autentičnošću. Ako anksioznost predstavlja gubitak svijeta i sebe, ljubav transcendira anksioznost postavljajući ljudsku egzistenciju u ono što Binswanger naziva being-beyond-the-world.“

Medard Boss i Daseinanaliza

Spomenka Kolak 

Medard Boss (1903. – 1990.) bio je švicarski psihoanalitičar, psihijatar, obučen u prirodoslovnoj medicini. Za vrijeme II svj. rata, obavljajući dužnost liječnika, na fronti, susreo se s kompliciranim Heideggerovim tekstom „Bitak i vrijeme“, kojeg gotovo uopće nije razumio. Međutim, zaintrigirala ga je posve nova ideja koja gleda na čovjeka kao na postojanje u svijetu.

Nakon rata, obeshrabrilo ga je saznanje da je Heidegger bio u Nacističkoj stranci, međutim, uspio je razlučiti Heideggera kao osobu od njegova djela. Dopisivali su se i povremeno posjećivali cijelo desetljeće, prije no što je Boss odlučio podijeliti nove spoznaje sa svojim kolegama i studentima, te je s Heideggerom, započeo svjetski poznate Zollikon seminare u Zurichu.

Prve seminare Boss je opisao kao vrlo teške, uspoređujući komunikaciju Heideggera s medicinski obučenim liječnicima i studentima kao komunikaciju između Marsijanca i Zemljana.

Iako je Binsweanger imao snažan utjecaj na ranu psihijatrijsku i psihoanalitičku praksu, te u svojoj zemlji postao poznat kao osnivač egzistencijalne analize, izraz "Daseinanaliza" danas se uglavnom poistovjećuje s radom Bossa i njegovih sljedbenika.

Dok je u početku  Boss jako bio pod utjecajem Binswangera, nakon odlučne kritike Freuda, Junga i Binswngera na konferenciji u Madridu 1957., zbog koje se Binswanger osjetio izdanim i od Bossa i od Heideggera, oni se razilaze. Od tada se Binswanger više oslanjao na Husserla, dok je Boss nastavio suradnju s Heidegerrom.

Boss je, za razliku od Binswangera, bio više egzistencijalist, slijedeći Heideggera, vjerujući da svijet nije nešto što treba interpretirati (u smislu da je pogled na svijet neke osobe njena interpretacija svijeta), već je to više njen direktan doživljaj svijeta.

Fenomenologija, kako je Heidegger definira (za razliku od Husserla) nije pitanje svijesti, već pitanje uvida što znači da se suzdržava od tumačenja i omogućuje pojavama da govore same za sebe.

„Dok Husserl počinje odnosom sa samim sobom i odlazi od tamo do 'drugih', Heidegger započinje s našim odnosima s drugima, a zatim postavlja da se ispita kako odrediti, ili povratiti, naš odnos sa samim sobom (Thompson, 2001).“

Tako bi zadatak psihoterapije za Husserlove sljedbenike bio uspostavljanje odnosa s drugima u cilju prevladavanja pacijentove solipsističke (narcisoidne) izolacije, dok bi za Heideggerove sljedbenike, cilj psihoterapije bio suprotan. Budući da je pojedinac kao bitak-u-svijetu od rođenja i fundamentalno pomiješan s drugima, problem nije socijalizacija, već ispetljavanje sebe od mišljenja drugih kako bi došli do svojih vlastitih želja, izbora i sklonosti. Prema toj tezi psihotični, shizofreni, ne živi u svom svijetu izoliran od drugih, već je tako duboko pomiješan s drugima, da nije razvio centar inicijative i središte poticaja - self.  On osjeća da drugi zauzimaju njegove misli ili volju. To je problem individuacije, a ne socijalizacije.

Glavni cilj dasein analize je vidjeti kako se pacijent odnosi prema ljudima i društvenom okružju i tako shvatiti kako on strukturira svijet u kojem postoji.

Daseinanaliza je fenomenološka, posvećena pojavnom sadržaju svakog verbalnog izražavanja, svakog načina djelovanja, svakog odnosa koji se može jedino shvatiti u okviru socijalnog polja unutar kojeg se oblikuje.

Slijedeći Heideggera, Boss gleda na čovjeka kao na "pastira bića" koji razotkriva stvari kroz svoj ​​odnos prema njima.  Boss zamišlja mentalno zdravlje kao pozitivnu i individualnu usklađenost s otvorenosti bitka-u-svijetu. Stanje zdravog ljudskog bića je sloboda da traži sve mogućnosti odnošenja sa svijetom. Te mogućnosti se pojedincu objavljuju kroz otvorenost njegova svijeta. Psihopatologijom, s druge strane, smatra smanjenje mogućnosti bivanja-u-svijetu.  Bolest je lišavanje zdravlja (Boss, 1971).

Boss tvrdi da je otvorenost ljudskog postojanja uvijek usklađena ili ugođena na jedan ili drugi način. Pretežna usklađenost je u svakom trenutku stanje naše otvorenosti da opažamo i bavimo se s onim što susrećemo, teren na kojem vibrira naše postojanje. Ono što mi zovemo raspoloženja, osjećaji, afekti, emocije i stanja, konkretni su načini kojima ostvarujemo tu otvorenost. Oni su u isto vrijeme načini na koje se ova perceptivna otvorenost može suziti, iskriviti ili zatvoriti. Usklađujući se, otvaramo određene mogućnosti povezanosti sa svijetom, a zatvaramo druge.

Te konkretne načine za ostvarenje otvorenosti Stolorow bi nazvao načinima na koje organiziramo naša iskustva, a Kohut – selfom.

  Boss shvaća ljudska bića također radikalno povijesnim, budući da su uvijek usklađena sa svijetom kao buduća tijela svog vremensko-prostornog bitka-u-svijetu. "Bilo toga svjesno ili ne", piše Boss ", svako ljudsko biće boravi u tradiciji i povijesti. Ljudsko pamćenje je to stalno prebivalište u tradiciji. Ono stvara temeljno ljudsko obilježje povijesnosti".  Ljudskog biće je njegova povijest, a ta povijest je tamo u njegovom utjelovljenom odnosu prema svijetu, određena vrsta otvorenosti. Povijest otvara mogućnosti i usmjerava naše živote, a u isto vrijeme nam isključuje i ograničava naše mogućnosti.“

"Granice moje tjelesnosti podudaraju se s mojom otvorenosti prema svijetu. One su zapravo u svakom trenutku identične, iako se uvijek mijenjaju s tekućim širenjem i sužavanjem mojih odnosa prema svijetu. " (Boss)

SNOVI:

Boss je u psihoanalitičkoj literaturi poznat po novom, fenomenološkom pristupu snovima. Terapeut analizira pacijenatov san u smislu iznesenog sadržaja ne čineći razliku između njegova sadržaja na površini i nekog neprimijećenog, dubljeg sadržaja, kojeg bi pretpostavio Freud, Jung, ili netko drugi.  Nakon što se pronađu i pojasne pitanja, pacijent bi mogao donositi odluke koje će poboljšati situaciju.

Boss kaže da samouvjerene izjave o tome što nešto znači, forsiraju terapeuta u ulozi autoriteta, te istovremeno guraju pacijenta u podređeno, dječje ponašanje.

“Budući da prirodno znanstveni pristup iz kojeg dolaze sve dubinske-psihološke teorije snova postupno odriče svoj apsolutan oslonac na ljudsku maštu, u budućnosti će sve više i više pacijenata odbiti proći slijepo preko nedosljednosti skrivenih u tradicionalnim teorijama snova. Oni će se sve više braniti protiv dubinskog psihološkog tumačenja snova ...
Reinterpretacije snova koje su postavile dubinske psihološke teorije nisu samo teoretski neodržive; one također zabranjuju terapeutu postizanje razumijevanja sanjanja koje mu je potrebno ako želi pomoći pacijentu.“(Boss)

Možda je jedan od najznačajnijih aspekata Bossova rada ponovno shvaćanje uloge liječnika. Boss piše: "Mi izjavljujemo da samo čovjek postoji to ne znači da su materijalna, anorganska priroda i neljudska bića -životinje i biljke - u bilo kojem smislu nestvarne, neznatne, ili iluzorne jer oni ne postoje, mi samo konstatiramo da se realnost tih neljudskih carstava razlikuje od ljudskog postojanja, čija je osnovna karakteristika Dasein (doslovno "biti-tu")... Čovjek kao čovjek je prisutan ... na način koji se u potpunosti razlikuje od nežive stvari .... "

Medicina pristupa ljudskom tijelu kao nečemu što podliježe uzročnim, mehančkim procesima, kao neživom objektu u prirodi.

Za Bossa je tijelo u prvom redu egzistencijalno-tijelo, sredstvo pomoću kojeg mi postojimo-u-svijetu i "tijelo unaprijed"(body-forth), naših mogućnosti.

Bossova kritika Fruda usmjerena je protiv njegova pojma stvarnosti, preuzetog iz prirodoslovnog istraživanja, koji podrazumijeva standard istine utemeljene na objektivnoj, univerzalno valjanoj spoznaji struktura u vanjskom svijetu.

Pacijent je prisiljen prihvatiti takvu stvarnost, koja je zapravo analitičarevo vlastito, ograničeno i često vrlo površno, uskogrudno, odnosno trenutno pomodn poimanje stvarnosti.

Slično tvrdi i Kohut kad kaže: „Mi ne znamo što je stvarnost. Sve što znamo jest što nam naši osjećaji kažu. Oslanjamo se na njih. I pored oslanjanja na podatke naših senzornih opažanja, mi pretpostavljamo da nemamo iluzije., mi pretpostavljamo da kad nas drugi ljudi izvijeste da imaju ista iskustvam imamo posla s nečim što je sigurno dovoljno, tako da možemo pokušati uvesti neki red u to, i tako mi pokušavamo upravo to, unositi red u podatke naše senzorne percepcije kroz naše teorije i hipoteze o izvana opaženom svijetu.“

Obzirom na nit koja povezuje sve naše prethodne „razgovore o empatiji“, završit ću ovo izlaganje Bossovim citatom o poštovanju (reverence):

 „Samo čovjek koji je duboko dirnut strahopoštovanjem te ostaje u tom stanju ne upada u zamku volje za istraživanjem i dominacijom onoga što mu se pokazuje, ali i dalje ga uši i oči opominju za pojavu koja ulijeva strahopoštovanje. Strahopoštovanjem-nadahnuta osoba ne želi se dočepati ili posjedovati ono što poštuje, uz pomoć svojih intelektualnih koncepata. Ona traži samo da se dobije u raspoloženje što odgovara štovanom objektu – onome koji mu uzvraća otvoren poziv i čini njegovu viziju jasnom njegovim pozivanjima. On zna: ako uspije u skladu s fenomenom koji je dostojan njegova strahopoštovanja, tako savršeno da ga hvata očima svoje cjelokupne istine, on se uspio osloboditi iz kaosa svih zabluda.“