Ocjene: / 0
LošNajbolji 

Dobar dan i dobrodošli na našu 12. tribinu!

Danas će Nikolina govoriti o sličnostima i razlikama između Heideggerove filozofije i Kohutove psihoanalize. 

Heidegger i Kohut (egzistencijalizam i self psihologija)  

Nikolina Filipović

Kohut je bio prvi u psihoanalitičkim krugovima, koji je promijenio pristup liječenju čovjeka putem psihoanalize, promijenivši sam alat koji je koristio za liječenje. Taj alat za njega je isključivo empatija i posrednička introspekcija. Nije mogao dovoljno puta naglasiti da jedino ono što je dostupno empatiji i introspekciji može biti predmetom psihoanalize. Takozvano sakupljanje psiholoških činjenica o drugome moguće je jedino u stanju empatije i posredničke introspekcije. Ukoliko analitičar nije u tom stanju, u tom osjećaju, on ne zahvaća bitne psihološke odrednice pojedinog analizanda i sve njegove interpretacije mimo tog stanja daju prikriveno, iskrivljeno ili potpuno netočno razumijevanje analizanda.

Što to uopće znači (ne)točno razumijevanje? Postoji li neka formula ili pravilo pomoću kojega bih bila sigurna da sam nekoga točno razumjela?  

Na to pitanje, u pomoć bih mogla pozvati Heideggera, kao i njegovog dugogodišnjeg učenika, Gadamera, koji su jedni od najvećih predstavnika fenomenologije, egzistencijalizma i hermeneutike.

Kao što je Kohut bio prvi u području psihoanalize koji je proširio i produbio pristup emotivnom stanju čovjeka, tako je i Heidegger bio prvi u području metafizike, koji je produbio pitanje o bitku, smatrajući ga zapravo pitanjem o biću, utemeljujući tako svoju metafiziku tubitka. Bitak za njega više nije neka čisto ontološka kategorija, neko počelo izvan pojedinačne egzistencije, već je neodvojivi dio same te egzistencije, samoga tubitka.

„Jer pitanje o bitku i razvijanje toga pitanja upravo pretpostavljaju interpretaciju tubitka, to znači, odredbu biti čovjeka. (...) Ne može se pitati o bitku, a da se ne pita o biti čovjeka.“

Do Heideggera je bilo moguće pitati se o bitku, kao o jednoj apstraktnoj kategoriji koja mi stoji nasuprot i koju pokušavam doseći, spoznati. Njegova metafizika pita se o bitku, koji je uvijek i nužno bitak bića. Metafizika tako nije metafizika o tubitku, već je metafizika tubitka, ona se u njemu zbiva i iz njega progovara.

Prema tome, bitak nije nešto što bi filozof postavio kao pitanje ili aktualnost o kojoj se promišlja, već je on nešto što svatko već osjeća i razumijeva.

„U svakomu, naime, raspoloženju, pri kojemu se, primjerice, netko tako i tako osjeća, nama se zacijelo razotkriva naš tubitak. Bitak, dakle, razumijemo, makar nam i nedostajao (njegov) pojam.“

Slično govori i Bostonska grupa za proučavanje procesa promjene, kada spominje implicitno znanje. Implicitno znanje je znanje o tome kako biti s drugima, te oni tvrde kako ono nije osviješteno, refleksivno znanje, već je to prije jedno zbivanje, na proceduralnoj, ne-svjesnoj razini, koje se kao takvo ne može izreći, ali je uvjet onoga što se uopće može izreći, ono se kroz izrečeno ostvaruje i ozbiljuje.

Na što onda Heidegger misli kad govori o zaboravu bitka, o prikrivenosti bitka?

Slično implicitnom znanju, Heidegger se zalaže za pred-pojmovno razumijevanje bitka. Tako govori i o pred-pojmovnom određenju fenomenologije, kako bi izbjegao zamku upadanja u definicije i određenja koja ne zahvaćaju dubinu fenomena koji nam se daje. Heidegger naglašava kako je lako previdjeti fenomen, što znači da je on sam po sebi prikriven, a da bismo ga razotkrili, moramo ga pustiti da nam se pokaže onako kako se on sam po sebi pokazuje. Pri tome on bitak smatra posljednjom stvari koja nam se prikriva u svojoj očiglednosti, te smatra da „...bitak bića ne može gotovo nikada biti takvo nešto, iza čega bi se prikrivalo još nešto što se ne pojavljuje.“

Da je Heidegger govorio Kohutovim rječnikom, zamišljam da bi bitak nazvao selfom. Kohut govori o kohezivnom selfu, koji se uspostavlja i razvija u okolini prožetoj empatijom i razumijevanjem. U okolini lišenoj empatije, self (p)ostaje fragmentiran, odnosno prikriven. Ono što u tom slučaju dolazi do izražaja jest bilo koje od nepovoljnih psihičkih stanja, kao što je narcistički poremećaj ličnosti kojeg odlikuju neuroze, strahovi, panični napadaji, anksioznosti i tjeskobe. Heidegger također govori o tjeskobi, kao o stanju koje je najbolja priprema za otkrivanje bitka. On smatra da se tjeskoba razvija u trenutku kada stojimo pred ponorom i kada gledamo u „ništa“. Njegovo je značajno pitanje, između ostalih, i ovo: Zašto je uopće nešto, a ne zapravo ništa? Zašto je uopće biće, a ne ništa? A i Hegel ga po tom pitanju slijedi: „Čisti bitak i čisto ništa su jedno te isto.“

Heidegger misli ništa kao stanje u kojem nam se bitak tek može pokazati, jer više nije prikriven konkretnim, materijalnim manifestacijama pojedinih bića.

Međutim, Kohut bi umjesto „ništa“ ili čak „nešto“, rekao „netko“. Netko, značajan drugi, self-objekt je taj u čijoj srži stanuje empatija koja od „ničega“ stvara „nekoga“. On je to sam najbolje rekao: „Mi ne možemo, introspekcijom i empatijom, penetrirati u self za sebe; nama su otvorene samo njegove introspektivno ili empatički percipirane psihološke manifestacije. Zahtjevi za točnom definicijom prirode selfa omalovažavaju činjenicu da self nije koncept apstraktne znanosti, već generalizacija proizišla iz empirijskih datosti.“

Do Kohuta, bilo je moguće analizirati čovjeka neutralno i objektivno, izvana. Bilo je moguće nuditi interpretacije koje su tada smatrane jedinom istinom, bilo je moguće, jednom riječju, da analitičar uvijek bude u pravu. Kohut u svojoj knjizi Kako analiza liječi? Kaže: „...tek s pojavom self-psihologije analitičari mogu biti zaista empatični sa svojim pacijentima, tek sa self-psihologijom analitičari mogu zaista prihvatiti činjenicu da, u psihoanalitičkoj situaciji, pacijentova psihička stvarnost, ne samo da zahtijeva poštovanje, nego je i jedina stvarnost koja je važna.“

Do Kohuta, čovjeka se smatralo Čovjekom Krivnje, s Kohutom, čovjeka se počinje gledati kao Tragičnog Čovjeka. Prema Freudovoj predaji, dugo se smatralo da svi duševni i psihički problemi čovjeka proizlaze iz njegove frustrirane potrebe za zadovoljenjem nagona, seksualnih i destruktivnih. Kada to ne može postići, čovjek osjeća krivnju i anksioznost, koje ga i dalje tjeraju da te nagone zadovolji, kako bi se umirio u osjećaju ugode i olakšanja.

Kohut, za razliku od toga, u središte čovjekovog duševnog i psihičkog zdravlja, stavlja nuklearni self koji je u životu uspio ostvariti svoje ciljeve, a što je moguće jedino ako je od self-objekata u djetinjstvu bio prepoznat, razumljen i doživljen kao self s vlastitim centrom inicijative. Ostvarivanje ovih nuklearnih ambicija i ideala, kroz optimalne frustracije i  preobražavajuća pounutrenja, dovodi do psihičke strukture i radosti koja se uslijed toga pojavljuje. Empatija i odnos, a ne interpretacija s naglaskom na nagone, već isključivo s naglaskom na afektivni dinamički odnos između analitičara i analizanda, pružaju selfu polje iz kojega može izniknuti. Heideggerovski rečeno, puštaju self da se pojavi. Kad je self doživljen kao cijeli i potpun, on je ostvario svoje ciljeve. Dok god ga se doživljava fragmentirano ili se doživljava jedan po jedan dio njega, pokušavajući ga tako iscijeliti, njegova fragmentacija se pojačava, a self (p)ostaje frustriran, prikriven i nezadovoljen. Tek će ga empatija i živa osoba preko puta njega zadovoljiti i razotkriti u svom njegovom sjaju i autentičnosti.

Heideggerov bitak, slično tome, vrlo se lako zaboravlja, zbog svoje samorazumljivosti i očiglednosti. On tvrdi da je bitak nešto što svaki čovjek u sebi već osjeća i razumijeva, nešto implicitno, pred-svjesno i pred-pojmovno. „Bitak je, dakle, kao takav u toliko neznatnoj mjeri upitan da gotovo izgleda kako nešto poput njega zapravo ni ne postoji.“ U tom slučaju, bitak se poistovjećuje s njegovim materijalnm manifestacijama, dakle s bićem i njegovim karakteristikama, s onim što nam je naočigled dano i što je očito i poznato, „...ali je upravo to poznato, kao takvo zapravo nespoznato.“, jer se o bitku ne pita, njega se podrazumijeva. Kao što se na kraju susreta ne pitamo hoćemo li se sutra vidjeti, nego kažemo „Vidimo se!“. Kad bi znali da se nećemo vidjeti, vjerojatno bi razgovarali na potpuno drugačiji način.

Heidegger govori o čovjeku kao o biću koje on jest, ali i o biću koje on nije. Freud bi to nazvao razlikom između svjesnog i nesvjesnog, bostonska grupa razlikom između eksplicitnog i implicitnog, feministica Ettinger razlikom između Ja i ne-Ja, a Kohut razlikom između pravog/autentičnog i lažnog selfa. Heidegger, dakle, smatra da je čovjeku i jedno i drugo oduvijek na neki način razvidno.

„Čovjek je, dakle, ono biće koje usred svekolikoga bića jest, i to doduše tako što mu je i ono biće koje on nije, kao i ono biće koje on sam zapravo jest, pritom već oduvijek i na osobit način razotkriveno. Upravo taj način čovjekova bitka nazivljemo egzistencijom. Egzistencija je, dakle, moguća isključivo na temelju razumijevanja bitka.“, kaže Heidegger.

Ono biće koje on zapravo nije onemogućava mu da razumije čak i ono biće koje on zapravo jest, odnosno onemogućava mu da ovlada samim sobom. Kohutovim rječnikom, sve moje strukturne obrane i moja ponašanja koja su aktualna i manifestirana, onemogućuju mi da doprem do onog latentnog dijela mene, do mog pravog selfa, koji čeka da se ostvari u okrilju empatičnog self-objekta. Pri tome, u isto vrijeme, taj moj pravi self žudi i čezne za takvom osobom i za vlastitom realizacijom, prema tome, onda se i ono biće koje ja zapravo nisam, očituje u manifestiranim aktivnostima mojih latentnih stremljenja. Ono što je bitno jest prepoznati latentna stremljenja, kako bi oslovili self i omogućili mu da progovori. Za to nam je potrebna jedino i isključivo, od Kohuta nikad dovoljno naglašena, empatija.

U nedostatku empatije i druge osobe koja je njen nosioc i svjedok, čovjek je doveden u slijepu ulicu, bačen u „ništa“ kako bi se približio bitku, u kojemu opet nije pronašao „nekoga“, već u najboljem slučaju „nešto“, biće kao nosioca bitka.

Iako je Heidegger napravio značajan preokret u dotadašnjoj metafizici, tvrdeći da je bitak uvijek bitak bića, dakle bitak-u-svijetu, u njemu ipak nedostaje Drugi, značajan i konstitutivan za mene, tako snažno naglašavan od Kohuta i njegove self psihologije, koja je bila među prvim znanostima koja se usudila suosjećati.