Ocjene: / 0
LošNajbolji 

Utjecaj H.G. Gadamera na suvremenu psihoanalizu

Spomenka Kolak

Proučavajući suvremene tokove psihoanalize koji su započeli s Kohutovim tzv. „prijelaznim modelom“, a slijedili su intersubjektivisti, relacijki psihoanalitičari, te BCPSG, ne možemo zaobići često citiranog filozofa, omiljenu ličnost našeg vremena, H.G.Gadamera. 

Hans-Georg Gadamer, njemački filozof, povjesničar i filolog, rođen je 1900. u Njemačkoj u Marburgu, gradu u kojem je njegov otac bio profesor kemije i rektor sveučilišta. Majka mu je umrla kad je imao samo četiri godine, što je, po riječima samog Gadamera možda utjecalo na to da se usprotivi očevim zahtjevima za studiranjem prirodnih znanosti. Majku je smatrao više poetskim i religioznim pandanom očevoj čeličnoj pesnici. 

Gadamerovo najpoznatije djelo je „Istina i metoda“ u kojem nastoji razraditi koncepte filozofske hermeneutike.

Cilj mu je bio otkriti prirodu ljudskog razumijevanja.

Kritizirao je, s jedne strane, moderni pristup humanističkim znanostima utemeljen na prirodnim znanostima (a time i na rigoroznim znanstvenim metodama), a s druge strane, tradicionalni njemački pristup koji je vjerovao da se pravilnim tumačenjem teksta može razotkriti prvobitna namjera autora.

Gadamer je tvrdio da ljudi imaju „povijesno prouzročenu svijest“, te da ih oblikuje određena povijest i kultura u koju su ugrađeni. 

„Uistinu, povijest ne pripada nama, nego mi njoj“ (Gadamer)

Za Gadamera, naše se misli uvijek kreću između predmeta i spisa što nam je ostavila prošlost. Naš jezik je sam po sebi povijesna akumulacija, svaki pojam nosi svoje prošle uporabe.

„Istina i metoda“ nije nova „hermeneutička“ metoda tumačenja tekstova, već opisivanje onoga što uvijek činimo kad tumačimo stvari, čak i ako to ne znamo.

„Moj pravi interes bio je i ostaje filozofski, nije o tome što činimo ili bi trebali činiti, već o onome što nam se događa pored naših želja i djelovanja“ – kaže Gadamer. 

Fenomenologija je znanost o iskustvu. Ona se ne koncentrira isključivo niti na objekt niti na subjekt iskustva, već na mjesto kontakta, gdje se susreću postojanje i svijest. Razumijevanje je za Gadamera dijaloško, ono se pojavljuje jedino u dijalogu, zapravo, dijalog je razumijevanje. Gadamer kaže kako mi polazimo od pretpostavke da razumjeti, prvenstveno znači da dvoje ljudi razumiju jedan drugoga.

Mnogi veliki umovi nastojali su pronaći put do tog neuhvatljivog Drugog.

Gadamerov suvremenik, E. Levinas tvrdio je da ne možemo dosegnuti drugoga, već samo stupiti u blizinu s njim.

Kohut je, tražeći most prema drugom ljudskom biću, utemeljio znanstvenu empatiju kao najviši ideal.

Ali, gdje je to mjesto susreta? Gdje se događa to razumijevanje?

U svojoj knjizi „Unformulated experience“ D. Stern, pozivajući se na Gadamera, kaže da, razumijevanje znači prvenstveno slaganje ili harmoniju unutar jedne osobe.

Ljudi općenito ne razumiju jedan drugoga direktno, tj.oni su u dijalogu dok ne postignu slaganje. Razumijevanje je dakle uvijek razumijevanje nečega, a ne nekoga. 

Kako razumjeti perspektivu koja nije moja vlastita?

Za Gadamera se svaka perspektiva pojavljuje unutar seta horizonata ili u kontekstu.

Kontekst je, po Sternu, set uvjeta unutar kojih perspektiva ima svoju istinu.

Ako hoćeš razumjeti perspektivu koja nije tvoja vlastita, moraš izazivati unutar sebe iskustvo koje Gadamer naziva stapanje horizonata. 

Gadamerova spoznaja protivi se filozofskom dogmatizmu i skepticizmu. Apsolutne spoznaje u Hegelovu smislu, a time i u smislu metafizicke europske tradicije, nema, jer ljudi nisu bogovi. "Metafiziku za koju se mislilo da sadrži istinu, nju nitko ne posjeduje"... 

Dakle, sve dok se odvija dijalog, postoji neslaganje, tj. određena organizacija iskustava svake osobe.  Gadamer u neslaganju vidi ne samo prepreku, već i mogućnost.

Stapanje horizonata je onaj trenutak kad, nakon konverzacije, koja je ipak nužna, iz svog vlastitog horizonta zahvatiš horizont drugog.

Kohut to naziva introspekcijom i empatijom, a Stolorow intersubjektivnim poljem. V.Nemet to naziva dijalogom dviju volja ili empatijskom rezonancijom.

Stern naglašava da ovo slaganje nikako ne treba shvatiti kao pobjedu jednog gledišta nad drugim ili čak kao postizanje sinteze, iako može biti bilo što od toga, toliko dugo dok obje stranke u dijalogu slobodno ne prihvate rješenje.

 Bitan aspekt slaganja je novi kapacitet, dobiven kontekst u kojem nastaju tumačenja, kako bi se zagrabila istinu drugoga, kaže Stern, te nastavlja:

„Ako dodamo ovoj jednadžbi element pacijentovog osjećaja sigurnosti, koji mu omogućuje razumijevanje da može eventualno pronaći svoj vlastiti put prema mjestu zahvaćanja analitičareve istine o aspektima svog nesvjesnog iskustva, psihoanaliza je uvelike dijalog u duhu Gadamera.“

Još jedan član BCPSG, Tronick, pozivajući se na Gadamerov koncept stapanja horizonata, ukazuje na "binarnu ekspanziju svijesti" , tj. povećanu uključenost, i adaptivni potencijal koji se javlja suradnjom dvaju umova.

Zadatak drugog uma je da rješava adaptivne izazove s kojima se suočava prvi. Pretpostavljam da se proceduralno implicitno znanje, tj. set procesa koji pridonose terapeutskoj promjeni, a djeluju na relacijskoj razini između pacijenta i terapeuta upravo odvija i ispoljava u polju Gadamerovog stapanja horizonata. U hermeneutičkim pojmovima, ono što se događa u psihoterapiji posebna je vrsta razgovora, u kojem pacijent i analitičar služe jedan drugome kao partneri u mislima, kao emocionalno pristupačni svjedoci iskustva drugoga.

Razgovor preobražava oboje. Uspjeli je razgovor onaj koji više ne može pasti natrag u različitost gledišta iz kojeg se začeo. Zajedništvo, koje je u toj mjeri zajedničko da više nije moje gledište i tvoje gledište nego zajednička protumačenost svijeta, čini mogućom ljudsku solidarnost. Ono što je pravo i što vrijedi kao pravo po svojoj biti zahtijeva zajedništvo koje se ustanovljuje u sebe-razumijevanju. Zajedničko gledište doista se stalno gradi u međusobnom govorenju, a tada se povlači u tišinu sporazuma i onog samorazumljivog.

Još jedan pojam o kojem smo govorili na prošloj tribini, kad smo razgovarali o proceduralnom strukturiranju nesvjesnog – now moments, izgleda da je nastao inspiriran Gadamerovim mislima o dijalogu:

„Razgovori koji ostaju u samorazumljivostima, i čija je svrha naprosto ”druženje”, čuvaju se toga da ne bi doveli ništa od uvriježenoga u pitanje; druga je pak vrsta razgovora ona u kojima se radi o stjecanju nadmoći jednog sugovornika nad drugim. Nijedan od njih nije filozofski razgovor. Ipak, oba imaju nešto što je bitno i za filozofski dijalog: prvi tip (druženje) vodi računa o solidarnosti među sugovornicima, drugi (ovladavanje) pokazuje mogućnost izazivanja neke životne promjene. Dijalog bi htio sačuvati solidarnost (philia) prvoga i izazovnost drugoga tipa razgovora, a istodobno odbaciti površnost prvoga i volju za nadmoći drugoga tipa. Zato on, tražeći pravu mjeru između tih polova, rijetko uspijeva. Ponekad se ipak posreći razgovor usmjeren na neku upitnost (i to ne neku izmišljenu, nego upitnost koja izvire iz života pitaoca), dovoljno hrabar da ne bježi od onoga što je teško, i dovoljno sućutan da dopusti svemu da bude to što jest.“

Stern u svojoj knjizi „Unformulated experience“, potvrđuje da je psihoanaliza utoliko objava novog iskustva ukoliko je otkrivanje starog – hermeneutika.

Hermeneutika je nauka o razumijevanju, nastala iz potrebe pravilnog tumačenja starih tekstova (osobito Biblije), da bi se došlo do otkrivanja izvornog smisla nekog teksta. Zahvaljujući nekim suvremenim filozofima (H.G. Gadamer, Pareyson, Ricoeur) pojam je dobio šire i dublje značenje.

Za Gadamera, zato što je objekt prepoznavanja poznat jedino po stvorenom tumačenju o njemu, nije moguća neovisna usporedba između tumačenja i stvarnosti. Mi vidimo ono što nas tumačenje uči da vidimo. Gadamer je poznat po još jednom konceptu, a to je predrasuda ili predrazumijevanje koje je nužno za hermeneutički krug.

Hermeneutički krug - označuje strukturu procesa tumačenja, prema kojoj se nešto može razumjeti ili protumačiti samo ako se u određenoj mjeri već prije-razumjelo.

Da bi se razumio dio, mora se razumjeti cjelina, i da bi se razumjela cjelina,  moraju se razumjeti dijelovi.

„Davno prije nego što razumijemo sebe kroz proces samo-ispitivanja, mi se razumijemo na očigledan način u obitelji, društvu i državi u kojoj živimo“. Gadamer je pojam predrasude oslobodio negativnog značenja koje je dobila u vrijeme prosvetiteljstva, ističući da se paušalni zahtjev prosvjetiteljstva za prevladavanjem svih predrasuda,  sam pokazuje kao predrasuda.

„Nije uopće točno da, ako nekog slušamo ili nešto čitamo, moramo zaboraviti sva predrazumijevanja o sadržaju i sva  vlastita mišljenja, ili sebe prema njima“. To, naravno, ne znači da razumijevanje znači dogmatsko istrajavanje na vlastitim uvjerenjima o nekoj stvari, već naprotiv: onaj tko želi razumjeti tekst treba biti „spreman dopustiti da mu ovaj nešto kaže“. 

Treba biti prijemčiv za ono što tekst želi reći. „Takva prijemči­vost, međutim, ne pretpostavlja ’neutralnost’, niti čak sa­moukidanje, već uključuje ograničeno prihvaćanje vlastitih predrazumijevanja i predrasuda. Treba biti svjestan pristranosti da bi se tekst sam pokazao u svojoj različitosti i time mogao iskazati svoju stvarnu istinu naspram vlastitog predrazumijevanja“.

Gadamerova hermeneutika

Danijela Kankaza 

Gadamer u svojoj fenomenologiji, uvjerljivije od svojih filozofskih prethodnika, čovjeka stavlja u kontekst. Njegova hermeneutika započinje idejom da smo stvoreni vanjskim kontekstom, prije nego li da ga stvaramo svojim mentalnim konstrukcijama i projekcijama.

U svoj fokus stavlja tradiciju i povijest, te je za njega,  čovjek plod svog povijesnog okvira. Tako definirani prošlošću, mi smo u svakom kontaktu nosioci predrasuda stvorenih na temelju prethodnih iskustava i što god da susrećemo ili dotičiemo, bojamo tim predrasudama.

Zbog tog stava se nameće pitanje – ako svemu pristupamo s predrasudama, kako možemo spoznati „objektivnu istinu“?

Gadamerov odgovor na to je – dominantno poimanje istine, kao rezultata znanstvene metode prirodnih znanosti, nije jedino, niti je „objektivna“ metoda prirodnih znanosti jedina metoda kojom možemo otkrivati svijet. Povijest, umjetnost, književnost, religija, sve su to discipline koje donose svoje metode traženja istine, i upravo se takvim metodama Gadamer okreće.

On naglašava kako cjelinu nije moguće shvatiti bez da shvatimo njene dijelove, dok istovremeno dijelove ne možemo shvatiti ako ne shvatimo cjelinu.

Dio i cjelina u odnosu su međusobnog definiranja i kreiranja značenja. Na sličan način, ne možemo shvatiti sebe ukoliko ne shvatimo kontekst u kojem smo stvoreni. I tu Gadamer vidi veliku važnost povijesti i tradicije – to je kontekst kojim smo definirani, i taj kontekst ne možemo uništiti jer smo direktno u njega uronjeni, slično kao što se ne možemo ni uzdignuti iznad njega do 'objektivne' neutralne istine, jer sve s čime smo u doticaju, naš je kontekst. U fizici do istog je zaključka došao Heisenberg svojim načelom neodređenosti. Poopćeno ono glasi –  nemoguće je apsolutno (objektivno) izmjeriti neki sustav, jer već postupkom mjerenja i promatranja mi utječemo na njega. Razlog nije nesavršenost mjernih uređaja, nego naša uronjenost u svijet, neodvojivost promatrača od promatranog. Sam čin promatranja je akcija koja djeluje na promatrano(g).  Slično kao što ne možemo znati kako bi se ponašao elektron, bez našeg promatranja, tako ne možemo znati ni kako bi se ponašao čovjek izvan konteksta uzajmnog odnosa. Stoga, prema Gadameru,  odričući se subjektivnosti, ne približavamo se istini, što je dominatno gledište prirodnih znanosti, već se time udaljavamo od istine, koju je moguće spoznati samo spoznajom cjeline, koje smo dio.

Gadamer je veliki utjecaj ostavio u književnosti, primjenom fenomenologije i hermeneutike na razumijevanje teksta.

Proučavajući motode razumjevanja teksta, Gadamer kaže da bi razumjeli tekst (cjelinu) moramo čitati rečenicu po rečenicu (dakle, djelove) i od njih slagati smisao (shvaćati cjelinu). No da bi mogli rečenice slagati u smislenu cjelinu, potrebno nam je nekakvo očekivanje, naslućivanje smisla cjeline kroz koju gledamo dijelove. To naslućivanje ili pred-smisao cjeline, Gadamer naziva predrasudama. One su, tvrdi, neophodne za razumijevanje, jer bez početne predrasude ne bi mogli fragmente (dijelove) organizirati u smislenu cjelinu, tj. ne bi mogli napredovati u razumijevanju teksta.

Hermeneutika teksta može se primijeniti i na hermeneutiku odnosa – da bih shvatila drugog, moram imati predrasudu tko je taj drugi, on mi odgovara svojim reakcijama koje tada utječu i mijenjaju moju predrasudu. Odnos i razumijevanje se tako gradi u iteracijama i konstantnom mijenjaju i preoblikovanju predrasuda, koje se konstantno predaju drugom na „ispitivanje“. 

Gadamer napada ideju da čovjek, u namjeri da „čisto“ ili „objektivno“ shvati drugog, može izaći iz okvira svoje povijesti,  iz svog konteksta, uživljavajući se u drugu perspektivu, drugu povijest ili kontekst drugog, kako bi ga shvatio bez predrasude. Gadamer tvrdi da je takvo uživljavanje nemoguće, i da je najviše što možemo u želji da se približimo drugom, osvijestiti i prepoznati svoj vlastiti kontekst, svoju subjektivnu perspektivu.

Ne tvrdi da treba imati predrasude ili pristupati tekstu ili ljudima s predrasudama, kao ni to da li su one dobre ili loše, već da jednostavno postoje, i da je svako negiranje vlastitih predrasuda oduzimanje prava drugomu da zna „svoju“ istinu.

Tako on, paradoksalno, istovremeno staje u obranu predrasuda, i postaje posvećen borac za doživljaj drugog u svoj njegovoj drugosti. 

Ako za sebe tvrdim da nemam predrasuda, ja se stavljam u poziciju objektivnog promatrača, onog kome istina nije zamagljena, onog koji može znati drugog bolje nego što se on sam može znati. U religiji objektivni poznavatelj istine je Bog, a posredno i svećenici. U suvremenom društvo tu ulogu preuzimaju znanstvenici, psihijatri, psiholozi. I u klasičnoj psihoanalizi psihoanalitičar je taj koji ima bolji uvid u klijenta, od klijenta samog, te postoji stav da psihoanalitičar može uživljavanjem u klijentovu perspektivu sakupiti znanje o klijentu, a da sam ostane netaknut ili neutralan.  Stolorow, Orange, Atwood u svojoj praksi slijede Gadamerovu misao – najviše što terapeut može je osvijestiti svoju perspektivu i svoje predrasude, i otvoriti se drugoj perspektivi. Kao rezultat dviju jednakovrijednih i jednako prihvaćenih perspektiva stvara se intersubjektivno polje, koje je glavni „medij“ terapeutskog rada. Tek pojavom intersubjektivnosti, nastale upravo pod utjecajem fenomenologije i hermeneutike ostavlja se pravo klijenta da „zna“, da bude ravnopravan partner u potrazi za istinom, tj. razumijevanjem. 

Rub mog konteksta, i konteksta drugog slikovito naziva horizontima. Susret se događa tamo gdje se dodiruju ta dva horizonta, u stapanju horizonata. Za Gadamera, to stapanje horizonata nije stapanje ja i drugog, već mjesto susreta. 

No da bi to mogli, moramo osvijestiti vlastiti kontekst u kojem smo stvoreni – svoju prošlost i tradiciju. Ona nas definira, s njom ulazimo u odnose, s njom razumijevamo druge.  Prošlost i sadašnjost za njega su u  stalnom dijalogu. Povijest nije samo skup prošlih, završenih iskustva, već je živa i u svakom trenutku sposobna oblikovati sadašnje iskustvo. Lirskim rječnikom, svakom novom interpretacijom prošlosti, ona se ponovno piše, mijenjajući nas, iznova, činom interpretacije.

Iako je danas u psihoanalizi naglasak pomaknut s prošlosti na sadašnji odnos s terapeutom, ja bih rekla da je i sama psihoanaliza začeta kao jedan takav dijalog s prošlosti, u nadi da bi nam nove interpretacije prošlosti mogle stvoriti prostor za koherentniju i smisleniju sadašnjost. Fragmenti prošlosti koji još nisu uspjeli pronaći smislenu interpretaciju narušavaju kontekst koji nas definira, a time i osjećaj snage vlastite perspektive. Traume su primjer događaja koji narušavaju koherentnost prošlosti i koje je teško uklopiti u smislenu cjelinu vlastite povijesti.  I kad opasnost od ponavljanja traume nestane, osjećaju se posljedice u obliku fragmentirane stvarnosti. Vraćanje na trenutak traume, možda je upravo pokušaj da ponovno stvorimo vlastitu povijest, odnosno kontekst za vlastitu perspespektivu.