Ocjene: / 1
LošNajbolji 

Analitički treći i/ili intersubjektivno polje - Thomas Ogden

 

Dobar dan i dobrodošli na našu 11. tribinu! Danas ćemo Spomenka i ja govoriti o Thomasu Ogdenu i njegovom konceptu analitičkog trećeg. Koliko je ovaj koncept sličan ili različit od Stollorovog koncepta intersubjektivnog polja, prosudite sami... 

 

 

Analitički treći i/ili intersubjektivno polje 

Nikolina Filipović 

 

Kad bih morala reći u kakvoj atmosferi i s kakvim sugovornicima se osjećam poticajno i nadahnuto, morala bih reći da je to onda kad je ta osoba otvorena za mene, za ono što želim reći, za razgovor. S takvim sugovornikom, i ja osjećam želju da se otvorim za njega/nju, da zajedno stvaramo nešto na što uopće ne možemo svjesno utjecati. Tako ja vidim zajedništvo, u kojem se jedino može desiti ljubav. Stručnije rečeno, to je intersubjektivno polje u kojem se dvije subjektivnosti konstantno transformiraju i reorganiziraju, kroz naizmjenični proces disrupcije i prepoznavanja, u kojemu titrajući rezoniraju jedna s drugom.

 

U članku u kojem piše o analitičkom trećem, Thomas Ogden spominje projektivnu identifikaciju, o kojoj kaže:

 

„Projektivna identifikacija mora biti shvaćena u terminima međusobnog stvaranja, negiranja i očuvanja dijalektike subjekata, od kojih svaki dopušta sebi da bude potčinjen drugome – negiran na način da postane, kroz drugoga, treći subjekt (subjekt projektivne identifikacije).“

 

U procesu projektivne identifikacije, osobe koje sudjeluju u tom odnosu, nesvjesno se „podređuju“ intersubjektivnom trećem, kako bi same sebe u povratnom procesu organizirale i dovele k sebi. Taj je odnos ujedno i ograničen i obogaćen, pri čemu smo obogaćeni u onoj mjeri u kojoj smo sposobni podrediti se trećem.

 

Projektivna identifikacija rađa nešto novo, nešto veće od svakog njezinog pojedinog sudionika, nešto što bez dinamičko-rezonantnog odnosa nikad ne bi zaživjelo. Kao što nam treba kisik da bi disali i empatija da bi se uopće mogli približiti životu, tako nam, kaže Ogden, treba i intersubjektivni odnos (treći), koji će nas osloboditi od nas samih, od jednodimenzionalnog, izoliranog (ne)postojanja.

 

„Osoba nesvjesno podređuje samu sebe kako bi se oslobodila od same sebe.“

 

Pozivajući se na Hegela, Ogden tvrdi kako je čovjekov osjećaj sebstva i samosvijesti nužno povezan s drugim, moje poimanje mene kao takvo ne postoji u izolaciji od drugoga i od svijeta. Sve ono što poimam o sebi u izolaciji, ne može biti istinito, jer je lišeno jednog konstitutivnog dijela mene, a to je drugi.

 

Međutim, nije dovoljno samo vidjeti sebe u drugome i osjetiti drugoga kao samoga sebe. Da bi sebe osjetili kao sebe, drugi nas mora prepoznati.

 

„Intersubjektivna dijalektika prepoznavanja i bivanja prepoznatim služi kao temelj stvaranju individualne subjektivnosti. Ako postoji greška u prepoznavanju jednog ili drugog od ovog drugog, središnje značenje (dijalektička tenzija) propada u mrtvo jedinstvo statičnog, ne-self-reflektivnog postojanja: Svaki ostavlja ovog drugog samoga, kao stvar, i ne sudjeluje u interpersonalnom procesu u kojemu svaki ovom drugome daje natrag njega samoga, stvarajući tako individualnu subjektivnost.“

 

Jessica Benjamin također govori o procesu međusobnog prepoznavanja i njegovoj konstitutivnoj ulozi u stvaranju subjektivnosti. Kako prepoznati nekoga to je odvojen od mene, a opet s kime sam povezana na jedan značajan, utjelovljujući način? Kako da prepoznam drugoga koji mi je značajan kao subjekta, a ne samo objekta mojih namjera, želja i osjećaja, kao „ekvivalentnog centra postojanja“?

Da bih to učinila, od nečega moram odustati i predati se. A znači li to da ću se pri tome izgubiti, da ću nestati?

 

Benjamin spominje razliku između komplementarne dvojnosti i utjelovljujuće trećosti (thirdness). U dvojnosti, svaka osoba osjeća kako joj je nešto učinjeno od ove druge, što je stavlja u razarajuće-pasivni položaj sklon sukobljavanju i traženju za sebe. Nijedna od njih nema previše izbora, nego da pokuša očuvati sebe (ili drugoga). To joj je od životnog značaja, ubij ili budi ubijen.

 

Druga opcija je da se predam utjecaju koji drugi ima na mene, u okviru intersubjektivnosti koju zajedno stvaramo i principa trećosti koji nas čuva od upadanja u konflikte bez izlaza.

 

„U tom smislu, mi se predajemo principu uzajamnog utjecaja u interakciji, koja omogućuje i odgovornu akciju i slobodno dano prepoznavanje. Ova akcija je ono što dopušta da se vanjsko, drugačije drugo, pokaže. Ono otvara prostor trećosti, omogućujući nam da pregovaramo o razlikama i da se povežemo.“

 

Upravo ove razlike i konstantna tenzija koju one održavaju, pomažu da se oblikuje prostor trećosti. U prostoru trećosti zbiva se konstantno slamanje i popravak, disrupcija i ponovno povezivanje, ono što Sander naziva ritmičnošću (rhythmicity). Svaka bi disrupcija značila smrt, kad nakon nje ne bi slijedilo povezivanje i ponovno uspostavljanje intersubjektivnog polja. Svaki živi sistem može podnijeti i za svoj razvoj zahtijeva određene disrupcije, napetosti i sisteme koji su drugačiji od njega samoga, kako bi se život unutar njega uopće mogao odvijati. I svaki živi sistem ima tendenciju ka povećanju kompleksnosti i koherentnosti koju mu donose ti drugi sistemi. Uklopivši nove, diferencirajuće elemente, sistem se razvija, napreduje i reorganizira, jednom riječju, živi. U tom smislu, možda bi se upravo ta trećost mogla nazvati životom. Jer, ona omogućava predavanje drugome i povratno, uzajamno prepoznavanje, koje je konstitutivno za osjećaj subjektivnosti, osjećaj mene kao čovjeka.

 

Benjamin govori kako se mi ne držimo trećosti, već joj se predajemo. Mi ne gledamo U nju, već smo njome obujmljeni. Predavanje u tom smislu znači mogućnost prepoznavanja, ono mi omogućava da zadržim povezanost s drugim umom, unatoč očitim razlikama naspram moga.

 

„Predavanje se odnosi na određeno prepuštanje selfa, i zato također implicira sposobnost da se prihvati druga točka gledišta ili stvarnosti.“

 

Nije li slično poručio i Gadamer kada je, u jednoj njegovoj interpretaciji, Dean Komel rekao: „...filozofija mora nazadovati da bi zadržala otvorenu istinu iskustva koju zasniva.“?

 

 

 

 

Analitički treći u psihoanalizi

Spomenka Kolak 

 

Što se podrazumijeva pod 'trećim'?

Koncept trećeg postao je popularan u različitim školama psihoanalize, ali se često definirao dvosmisleno i nekonzistentno.

Razvijali su ga i proširivali neki vodeći teoretičari psihoanalize, uključujući Ogdena, Green, Benjamin i razne pisce pod utjecajem Lacana.

Za neke teoretičare, treći je kontekst u kojem se pojavljujemo, odnosi se na nešto izvan dijade; neki drugi teoretičari kažu da je treći svojstvo koje nastaje u binarnoj interakciji, a za ostale autore, treći je binarno postignuće koje stvara psihički prostor potreban za refleksivnu svijest i mentalizaciju (Gerson, 2004).

Lewis Aron pojašnjava različita značenja trećeg, osobito pojam koji se koristi u teoriji intersubjektivnosti. On smatra da je pojam trećeg osobito koristan u razumijevanju i rješavanju zastoja i ćorsokaka tijekom psihoanalitičke seanse, te sugerira stvaranje treće referentne točke, čime se otvara prostor za psihičku samo-refleksiju sudionika.

 

Neki autori razlikuju triadičke interakcije između dvoje ljudi u pogledu neljudskog objekta i triangularnu interakciju između troje ljudi. . /Fivaz-Depeursinge et al. (2004)/

Treći, kako ga je elaborirala Luizijanska grupa nije nužno treća osoba niti treći objekt, prije bi bio treći fokus unutar dijade.

Taj treći kapacitet vidljiv je već u dobi od 3-4 mj. života a triangurlarni odnosi su posredovani i određeni kontekstom.

Izgleda da primarni trokutasti procesi nastaju vrlo rano u životu pojavom simboličkog mišljenja, narativne strukture i refleksivne samosvijesti.

Britton smatra da si dijete olakšava upravljanje primarnom scenom u djetinjstvu, tako što kreira trokutasti prostor. To mu omogućuje da bude sudionik u odnosu i opažen od treće osobe kao onaj koji promatra odnos između dvije osobe (roditelja).

Dijete izmjenjuje dvije pozicije. Prva pozicija je gledanje sebe kao vanjskog promatrača dviju osoba u odnosu koji se sastoji od majke i oca, a druga je pozicija sudionika u odnosa dviju osoba, dok je promatran od trećeg, isključenog roditelja.

Britton smatra da je ova oscilirajuća funkcija (izmjenjivanje ​​između različitih perspektiva ili hvatišta) vrlo važna kao osnova iz koje osoba može sudjelovati u analizi.

 

Zašto se suvremena psihoanaliza zainteresirala za trećeg?

Treći jedan od načina konceptualizacije razmišljanja i simbolizacije. To je relacijska teorija simbolizacije koja nadilazi izolirani um.

L. Aron smatra da analitičareve samo-objave tijekom analitičkog sata, s vremena na vrijeme djeluju kao čudni atraktori, tako što razbijaju jednolinijsku zaglavljenost sudionika na klackalici. Otkrivanjem svojih unutarnjih procesa, posebno svojih unutarnjih sukoba, analitičar vodi dijalog sa samim sobom u prisutnosti svog pacijenta, tako uvodeći treći element u par. Tako se stvara prostor za za psihički refleksivnu svijest i mentalizaciju.

 

Bach (2003.) kaže: „Pokušavam, kad god je to moguće, obrazložiti svoje komentara i tumačenja i, još bolje, ja dopuštam pacijentu da bude svjedok moga uma na djelu u procesu slobodnog udruživanja ili stvaranja formulacija. Tako tumačenje postaje zajedničko nastojanje i time je znatno poboljšano. Osobito je korisno za takve pacijente da dožive analitičara kako se bavi sumnjom i nejasnoćom ili, kako

pokušava držati dvije ideje ili dvije uloge na umu u isto vrijeme, jer otvara mogućnost da i on radi isto. Što je najvažnije, budući da implicitno tražim svoje pacijente da mi povjere svoje misli, nastojim postići poziciju u kojoj im mogu vjerovati sa svojim vlastitim umom i osjećajem da nemam što skrivati ​​od njih.“

 

Autor se pita: „Ako analitičar stvarno samo razmišlja o pacijentu na diferenciran način, a da pacijentu ništa ne prenosi, kako se onda stvori prostor između njih? Prije ili kasnije, barem u nekoj manjoj mjeri, ne bi li analitičar morao biti u stanju pokazati pacijentu kako analitičar može misliti o svojim vlastitim reakcijama? Na primjer: "Imam dvije misli o ovoj ideji, mogu izdržati dvije ideje, dvije točke gledišta, neki sukob ili neslaganje sa samim sobom“?

Analitičareva refleksivna samosvijest, dijalog sa samim sobom, to je ono što stvara treću točku u onom što je jednostavno dijadno, trokutasti prostor u kojem je postojala samo jedna linija.

U takvim prilikama, kad su zaglavljeni, analitičar kaže pacijentu: „Ovdje ste vi i ja koji vam želi dati podršku, ali sam tu i ja koji brinem ne želeći ohrabrivati vašu ovisnost. Dakle, troje nas je.“ Ili, Ovdje sam ja i vi s mojim tumačenjem od prošlog puta koje ste vi doživjeli kako ste doživjeli, a sada ja imam drugo tumačenje.“

 

Uvođenje trećeg olakšava postepenu peobrazbu odnosa od komplementarnog prema uzajamnom.

Davies je pisao o zaključanosti pacijenta u određenom setu identifikacija koja gura terapeuta u identifikaciju s komplementarnim ulogama?

U slučajevima navodno neizbježnih terapijskih zastoja, pacijent i analitičar postaju zarobljenici prisilne projektivne moći međusobne vizije, svaki beznadno postajući definiran od strane drugog. (klackalica ili zaglavljena igla na kompasu)

Ono što Davies ovdje naziva prisila projektivne moći međusobne vizije koja definira položaj drugoga, usko je vezano za ono što Benjamin naziva "komplementarnost".

 

Aron iznosi primjer jedne američke psihoanalitičarke koja je bila ogorčena zbog neosjetljivosti i ravnodušnosti svog pacijenta u vezi događaja 11. rujna. Osjećala se neempatičnom što ne reagira na njegove terapijske potrebe za identifikacijom sa snagom i moći terorista.

U svom kompenzacijskom i pretjeranom nastojanju da bude empatična osjetila se uništena, dok je u njenom izmaštanom izražavanju autentičnosti riskirala uništenje njenog pacijenta. Prividno proturječne opcije iznijele su istu stvar: dominirati ili biti dominiran, terorizirati ili biti teroriziran, ubiti ili biti ubijen, u svakom slučaju, netko se zatire. Pokušaj izmjenjivanja između tih dviju pozicija neminovno ju ostavlja izvan ravnoteže i zbunjenom.  Bila je zarobljena u ovoj 'komplementarnosti' gdje su opcije, bilo empatije, bilo autentičnosti, jednostavno suprotne jedna drugoj. Osjećaj da se moramo ili podvrći ili oduprijeti označava počinitelja i učinjenog u odnosu (Benjamin, 2005).

Kad je došla u kontakt s pacijentovim kroničnim strahom i unutarnjom borbom, s olakšanjem koje donosi vanjska konkretizacija njegove tjeskobe (gledao je sa svog balkona teroristički napad, uživajući), analitičarka više ne mora birati između žrtve i počinitelja, između sadističkog i mazohističkog odgovora, između empatije i autentičnosti.

Diade, parovi i sistemi skloni su zapeti u komplementarnim odnosima. (doer and done, žrtva i počinitelj, sadist i mazohist, muško i žensko, aktivan i pasivan)

U svakom trenutku uloge se mogu zamijeniti, ali diadička struktura i dalje ostaje rascijepljena između aktivnosti i pasivnosti.

 

Treća mogućnost rekonfigurirala je iskustvenu organizaciju terapeutkinje.
Treći koji omogućuje analitičaru da obnovi proces identifikacije s pacijentovim položajem bez gubljenja vlastite perspektive, tako ponovno otvara intersubjektivni prostor.

 

Govoreći o kliničkim imlikacijama, Aron zaključuje:“ Ni empatija, niti pregovaranje nije neprekidan proces, bolje rečeno, intersubjektivnost se izgrađuje i gubi, prekida i obnavlja (Beebe i Lachmann, 1994).

Sam ovaj proces pucanja i popravljanja može se dobro shvatiti kao oslanjanje na snagu trećeg, dijalektiku, ili izražavanje nekog drugog načina, pregovaranje razlika.

Tek kada oboje mogu dospjeti u treći prostor, nadilazeći prva dva, pomiču se izvan sadomazohizma, izvan prijenosne-kontratraprijenosne blokiranosti, i izvan binarnih razmišljanja u prijelaznom, simboličkom prostoru trećeg i intersubjektivnosti.“

 

Ogden opisuje analitičkog trećeg kao zajednički stvoren nesvjesni život  ili intersubjektivnost analitičkog para, analitičara i analizanda.

Po njemu, središnji klinički fenomen psihoanalize je -  dijalektičko kretanje individualne subjektivnosti (analitičara i analizanda) i intersubjektivnosti (zajedno stvorenog nesvjesnog života analitičkog para-analitičkog trećeg).

U projektivnoj identifikaciji, kako je Ogden razumije, individualne subjektivnosti i analitičara i analizanda su u velikoj mjeri podvrgnute trećem subjektu analize, jednom nesvjesnom, su-stvorenom: podčinjavajućem trećem. Uspješno analitičko iskustvo uključuje smjenjivanje trećeg putem međusobnog priznavanja analitičara i analizanda kao zasebnih subjekata i ponovno prisvajanje transformiranih pojedinačnih subjektivnosti sudionika.

 Ujedinjeni odnos stoga koegzistira u dinamičkoj dijalektičkoj napetosti s dvije individue u njihovoj razdvojenosti.

Ogden: „Analitička situacija, kako sam je ja shvato, sastoji se od tri subjekta u nesvjesnom razgovoru jednog s drugim: pacijent i analitičar kao zasebni subjekt i intersubjektivni  'analitičke treći'. Nesvjesni intersubjektivni 'analitički treći' je zauvijek u procesu dolaženja u stanje emocionalnog polja sila generiranih međuigrom nesvjesnog pacijenta i analitičara.  'Treći subjekt analize' je subjekt zajednički, ali asimetrično izgrađen od analitičkog para. "

U kreiranju analitičkog trećeg, po Ogdenu, značajnu ulogu ima sanjarenje:

„Na ovaj oblik psihološkog djelovanja često se gleda kao nešto kroz što se analitičar mora probiti, staviti na stranu, prevladati, u svom nastojanju da bude emocionalno prisutan, i pozoran na analizanda.“

 Ogden smatra da je glavni „krivac“ za potcjenjivanje tako velikog dijela analitičkog iskustva činjenica da takvo znanje ometa pojačanu samosvjesnost.

U tom je stanju, dijalektičko međusobno djelovanje svijesti i nesvijesti promijenjeno na način koji nalikuje snu.

Ogden: “Postajući svjesni sebe na ovaj način, mi se ispreplićemo s bitnim unutarnjim  svetištem privatnosti, a time i sa jednim od temelja našeg zdravog razuma.“

 

Iako 'analitički treći' često ograničava sudionike da misle kao odvojene jedinke, on je također i obogaćujući.

Iskustva u analitičkom trećem često se doživljavaju kao intimnosti između pacijenta i analitičara koja ima "potpun osjećaj stvarnosti" (Winnicott). Takva iskustva uključuju humor, drugarstvo, razigranost, suosjećanje, zdravo koketiranje, šarm, i tako dalje. Ta iskustva u analitičkom trećem mogu imati osobitu važnost za analizu tako što ona mogu biti prvi slučajevi u pacijentovom životu takve zdrave povezanosti.

Ogden kaže da je često odgodio tumačenje značenja takvih analitičkih događaja za mnogo kasnije u analizi, a ponekad ih uopće nijse ni tumačio. On smatra da je od primarne važnosti za analizu življenje tih iskustava za razliku od njihova razumijevanja.

 

Budući da je analitički treći doživljen od strane analitičara i analizanda u kontekstu vlastitog osobnog sistema i osobne povijesti svakog od njih, iskustvo trećeg, iako zajednički kreirano, nije identično za svakog sudionika. To je asimetrična konstrukcija jer je proizišla iz  analitičkog konteksta koji je snažno definiran odnosom uloga analitičara i analizanda.