Ocjene: / 1
LošNajbolji 

Neverbalno proceduralno strukturiranje nesvjesnog 

Dobar dan i dobrodošli na našu 9. tribinu! Danas ćemo Spomenka i ja govoriti o Bostonskoj grupi za proučavanje procesa promjene, kao i prošli put. Ovaj put ćemo malo proširiti uvide kojih smo se dotaknuli, pri čemu ćemo pokušati približiti i opisati značaj pojmova kao što su implicitno znanje, „sada-trenutci“, pristajanje zajedno (fitting together), te šlampavost (sloppiness) u odnosima i terapeutskim procesima.

Neverbalno proceduralno strukturiranje nesvjesnog 

Nikolina Filipović 

Bostonska grupa se bavi proučavanjem procesa promjene, pri čemu je njihovo glavno pitanje – što to zaista dovodi do promjene u psihoanalitičkom procesu?

Pri odgovoru na to pitanje oni koriste istraživanja u odnosima između majke i djeteta, te druge biološke, neurološke, dinamičke i developmentalističke teorije.

U svoj toj širini teorija, oni se fokusiraju prvenstveno na lokalnu razinu, na mikro procese, koji se u analitičkom odnosu odvijaju trenutak-po-trenutak, a koji su neuhvatljivi i nedefinirani, koji se nepredvidljivo pojavljuju i koje treba prepoznati u tom improvizacijskom i nedeterminiranom ozračju.  Ovu nedeterminiranost, koju smatraju osnovom intersubjektivnih sistema, oni nazivaju sloppiness, u slobodnom prijevodu, šlampavost. Šlampavost u ovom kontekstu dobiva sasvim pozitivno značenje. Ona označava otvorenost dijade i svakog od dva dijela te dijade, omogučavajući tako elementima iznenađenja da se pojave i pronađu svoje mjesto u toj dinamičkoj dijadi. Šlampavost u sebi krije potencijal za kreativnost i ko-kreativnost, jer pomanjkanje koherencije u nekom sistemu, pojačava težnju ka uspostavljanju te koherencije, a ona se može uspostaviti tek u interakciji, tek dijada stvara koherentnost i integrativnu aktivnost.

Šlampavost je, dakle, osnova onoga što Bostonska grupa naziva implicitnim znanjem.

„... ova nedeterminiranost onoga kako terapije je neizbježno, bez obzira na tehničko stajalište, i pojavljuje se nužno iz nereducirajuće činjenice da su oboje, i klijent i analitičar, izvori neovisne inicijative i subjektivnosti, i u isto vrijeme, da konstantno utječu jedno na drugo.“

 Implicitno, proceduralno znanje je znanje koje nije svjesno, ali nije ni dinamičko nesvjesno, već je prije ne-svjesno. Razlika je u tome što dinamičko nesvjesno uključuje potiskivanje, dakle aktivno je i troši energiju na preobražavanje nepoželjnih iskustava. Za razliku od toga, implicitno ne-svjesno, ne troši energiju, već je prije stvara u odnosu s drugim, pri čemu je samo to ne-svjesno, na djelu, ono se zbiva, kao što se i Gadamerova istina zbiva u razgovoru,  dijalogu.

U psihoanalizi je uobičajena praksa da se nesvjesno osvještava, kroz analizu i uklanjanje otpora, pri čemu se stavlja naglasak na artikuliranje i verbalno strukturiranje nesvjesnog. Poznati frojdovac, Lacan, rekao je kako je „nesvjesno strukturirano kao jezik“. Artikulacijom i verbalizacijom onih dijelova moje ličnosti, koji do sada još nisu imali priliku verbalizirati se, pokazati se, moja se ličnost transformira, moje nesvjesno se osvještava i u tom smislu se događa promjena. Bostonska grupa naglašava nemogućnost verbalizacije ne-svjesnog. Verbalizacija može potaknuti i dotaknuti ne-svjesno, ali se ne-svjesno kao takvo ne može verbalizirati. Ono se može jedino odvijati, u dijadi i odnosu, ono se može pustiti da se događa. I Heideggerova glasovita rečenica „Govor je kuća bitka“, upućuje na nešto slično. Govor je kuća bitka, ali ne i bitak sam. Bitak se odvija u tu-bitku, u čovjeku i njegovom govoru. Bivstvovanje i govorenje udomljuju bitak, bez njih on ne bi bio moguć, uhvatljiv. Ali on je isto toliko i neuhvatljiv i konstantno se prikriva. Heidegger naglašava puštanje bitka da se događa, pri čemu je njegova glavna karakteristika otvorenost. Isto tako i Bostonska grupa, kad piše o dinamičkim sistemima, naglašava njihovu otvorenost, a to je i glavna karakteristika njihovog pojma sloppiness (šlampavost). Bez te otvorenosti, sistem bi ostao jednodimenzionalan, zatvoren za nove elemente, nove oblike i zato zakinut za veću kompleksnost i transformaciju.

Implicitno relacijsko znanje je znanje o tome kako biti s drugima.

„Ovaj pojam se odnosi na prikaz načina kako se individue odnose jedna prema drugoj, koji su izvan i središnje pažnje, i svjesnog verbalnog iskustva.“

Bostonska grupa ne govori protiv dinamičkog nesvjesnog, već prije za implicitno ne-svjesno. To bitno mijenja način i pristup psihoterapijskom procesu. Pristup nesvjesnom je otvoren, ako se pokrene implicitno znanje koje je inherentni, neodvojivi dio mene. To znanje je naučeno jedino u smislu iskustva bivanja s drugima. Nikako se drugačije ne može naučiti, može se dakle jedino iskusiti, pustiti da se događa.

Svaki put kad mi je iskustvo bivanja s drugim blokirano, bilo zbog moje ograničenosti i straha ili osobe s kojom sam u odnosu, moje implicitno znanje mi se prikriva, kao što se Heideggeru prikriva njegov bitak. Jedino gdje se to znanje može pokazati je u odnosu s drugim. Drugim koji je otvoren, šlampav, nelinearan i spreman na iznenađenja. Takav sistem proširuje i moja iskustva i povećava moju sposobnost inkluzije novih elemenata, novih iskustava, i moju sposobnost integracije s drugim takvim sistemom, s drugom osobom. Transformacijska moć takvog odnosa otključava vrata implicitnom znanju, zaključanom u meni zbog nedostatka otvorenog drugog, zbog nedostatka sada-trenutaka (now-moments), trenutaka susreta koji me uče novim intersubjektivnim uvidima.

„Od značajne važnosti je „trenutak susreta“ („moment of meeting“) u kojemu se sudionici odnose na način koji kreira novo implicitno, intersubjektivno razumijevanje njihovog odnosa i dozvoljava nove „načine-bivanja-s-drugim“. Mi vidimo „trenutke susreta“ kao ključni element u postizanju promjene u implicitnom znanju, baš kao što se za interpretacije smatralo da su ključni element u postizanju promjene u eksplicitnom znanju.“

Implicitno se znanje odvija izvan svijesti, u mikro-domeni, u trenutak-po-trenutak vremenu, u „sada trenutcima“ i u tome se krije promjena značajna za psihoterapeutske preobražaje. Ta promjena je odraz namjere i razumijevanja jednog prema  drugom, koje se isto tako može i ispustiti, međutim, svako ignoriranje ili preskakanje sada-trenutka podiže u meni obrane, zbog nedostupnosti doživljaja koji otključavaju moje implicitno znanje. Ignoriranje ili preskakivanje sada-trenutka može biti odraz anksioznosti, koja je vezana uz nedeterminiranost i nejasnoću oko samog odnosa i slijedećeg koraka. Međutim, svako suočavanje s tom anksioznošću, kao i sa sada-trenutkom, pojačava povezanost između tebe i mene i povećava našu kompleksnost, sposobnost inkluzije i koherenciju. To nam omogućava promjenu i progres. Kad nestane te povezanosti, nestane i progresa, jer povezanost je ono što nas motivira na disrupciju u odnosu i što nam omogućava da podnesemo tu anksioznost. Pri tome je diferencjacija ono što uopće omogućava same te sada-trenutke, jer u suprotnom bi značilo da smo u simbiotičkom odnosu, za koji bi se moglo slikovito reći da je cijeli jedan veliki sada-trenutak.

Ipak, u takvom sada-trenutku nema ritmičnosti, nema izmjene perspektiva, nema međusobnog odnošenja dviju subjektivnosti, dakle, nema promjene.

„Sada-trenutak se gleda kao pojavljujuća (emergent) karakteristika kompleksnog dinamičkog sistema ustrojenog od dvoje ljudi koji se kreću zajedno (moving along) u terapeutskom procesu. Ovaj pojavljujući trenutak izaziva ili prijeti stabilnosti kontinuiteta inicijalnog stanja. On proglašava smetnje u sistemu koje konstituiraju potencijalnu tranziciju prema novim organizacijskim stanjima. Takvo reorganiziranje kompleksnih dinamičkih sistema postaje sve bolje i bolje shvaćeno.“

Ako podupiremo implicitno znanje, dakle ako ga ne blokiramo, već mu dopuštamo da se pokazuje kroz sada-trenutke s drugima, to nam omogućava proces promjene i proširuje nas za nova iskustva, doživljaje i bivanja s drugim.

Proceduralno strukturiranje nesvjesnog 

Spomenka Kolak 

U svom radu, BCPSG istražuje kako se poznavanje razvojnih procesa kreativno može primijeniti u psihoanalitičkoj terapiji. Te spoznaje, kao i teorije dinamičkih sustava omogućavaju lakše razumijevanje procesa promjene u psihoterapijskoj interakciji. Zadatak psihoterapije je da konsolidira i potvrdi Self kao središte inicijative i primatelja doživljaja, kao-izvršitelja vlastite samo-regulacije i samo-organizacije. 

Istraživač i član BCPSG, Luis Sander, čiji je rad imao dubok utjecaj na cjelokupno područje psiho-analitičkog istraživanja, govori o adaptivnoj organizaciji čovjeka. Psihološka, kao i biološka organizacija, po Sanderu,  usmjerena je povećanoj koherenciji adaptivne organizacije, koja se psihički doživljava kao osjećaj cjelovitosti ili, u narodnom jeziku, kao "  having it all together".  U središtu te potrage za koherentnosti je proces prepoznavanja. 

Proces prepoznavanja tijekom razvoja djeteta odvija se između djeteta i roditelja, odnosno značajnog drugog, djetetovog selfobjekta. U psihoterapiji, značajan drugi je psihoterapeut, a naglasak odnosa između terapeuta i klijenta je na olakšavanju razvojne promjene. Razvojna promjena potrebna je da bi se stvorile nove mogućnosti za adaptivnu regulaciju intersubjektivnih iskustava. U standardnim psihoanalitičkim pojmovima, postojala je dihotomija između racionalne i iracionalne misli, ili između sekundarnog i primarnog procesa, kao dijela dinamičnog nesvjesnog.

Starija dihotomija dodjeljuje povlašteni status logičnom, simboličkom, ili samo-svjesnom sustavu znanja. Novi složeniji model, predstavlja na više razina, ono što znači "znati". Nesimbolički oblici znanja koji ne zahtijevaju samo-reflektirajuću svijest, u kognitivnoj znanstvenoj literaturi nazivaju se proceduralnim znanjem.  Znanje u proceduralnom smislu jasno je dostupno od najranijeg djetinjstva, aktivno je stalno kroz život odrasle osobe, te u stalnom međudjelovanju sa simboličkim oblicima spoznaje i značenja (Lyons-Ruth, 1999). 

Kad govori o načinu na koji mozak funkcionira, te načinu na koji se morfologija mozga oblikuje ranim iskustvom, Sander govori o "temama organizacije". To su očekivanja protoka sekvenci i posljedica u struji povratnih dnevnih događaja koji konstruiraju kontekst za odvijanje nečijeg života. Pojedinčeve adaptivne strategije za bivanje zajedno unutar tog konteksta, nazivaju se „proceduralnim znanjem“. To su različiti procesi koji pokazuju način na koji sistem „radi“, a ne sam sadržaj. Adaptivne strategije, odnosno, temeljna usmjerenost ljudskog ponašanja na povećanje usklađenosti između sebe i okoline, traži i svoj povratni mehanizmi za očitavanje tih adaptivnih strategija, smatraju autori.

Sander tvrdi kako se ovaj povratni mehanizam izražava u svijesti kao osjećaj životnosti. Taj osjećaj prati iskustva posebno usklađene interakcije (osobna komunikacija, 1999). Njegov izbor pojma vitalization jasno pokazuje da ovaj pojačan osjećaj djelovanja označava primarno doživljavanje, a ne samo-reflektirajuće znanje.

Kao aspekt primarnog doživljavanja, taj osjećaj životnosti prati iskustva usklađenosti koja se javljaju na odigranoj (enactive) razini, kao i iskustva priznanja koja su zastupljena na različitim razinama samorefleksivne simbolizacije.

Implicitno znanje u djetinjstvu ne odnosi se na djetetove kognitivne funkcije, već na način na koji se provodi fiziološka i društvena regulacija između djeteta i njegovih njegovatelja, a predstavljena i "upamćena" od strane djeteta.

 Pod pozitivnim razvojnim uvjetima, roditelj i dijete će razraditi intersubjektivni repertoar  "što se može učiniti zajedno" koji će raditi glatko kroz mnoge razvojne i životne izazove održavajući odgovarajuću komunikaciju i regulirajući fiziološko uzbuđenje unutar raspona prilagodbe.

Kroz ovu binarnu regulatornu razmjenu, ljudsko dijete kreće od fiziološkog, do toga da bude psihološko biće.

Kako Sanaderov koncept procesa priznavanja rasvijetljava proces promjene u psihoterapijskom susretu?

U psihoanalitičkom tretmanu, sveobuhvatni cilj je unaprijediti individualnu prilagodbu pacijenta. Tronick i sur. (1998) ukazujeje na "binarnu ekspanziju svijesti" , tj. povećanu uključenost, i adaptivni potencijal koji se javlja suradnjom dvaju umova. Zadatak drugog uma je da rješava adaptivne izazove s kojima se suočava prvi.

Članovi BCPSG opisuju  jedan set procesa koji pridonose terapeutskoj promjeni, ali djeluju na odigranoj, a ne na interpretativnoj razini, to jest, na razini relacijskih djelovanja između pacijenta i terapeuta.

Ti procesi su paralelni sa, iako različiti od tumačenja. Takva relacijska djelovanja su često visoko nijansirana " speech acts " (Searle, 1969), a ne vrsta aktivnosti koja se obično naziva " acting out ". U takvom usmeno prenesenom činu, oba sudionika sudjeluju u izboru riječi, tempu, prozodiji, te promjeni u sadržaju iz prethodnog iskaza, kao i aspektima samog sadržaja.

 Taj nastavljeni tok izbora akcije, pak, prenosi suptilnijim načinima - kako svaka osoba implicitno shvaća središnje namjere i utjecaj one druge. Ovi izbori akcije su informativni za partnera u pogledu načina i razine postojanja zajedno, mogu biti dostupni u sljedećem trenutku ili trenutcima ovg osobitog odnosa. Ovaj nijansirani, višeslojni tijek govorne akcije prenosi ili utjelovljuje implicitno relacijsko znanje obiju strana.

Lyons-Ruth upućuje na "implicitno relacijsko znanja:" znati kako postupiti u društvenim, osobito intimnim, interakcijama.  Kao primjer implicitnog znanja, pokazuje se da odrasli mogu obraditi izraz lica, i svrstati ga, u roku od 30 milisekundi, potpuno izvan svijesti. Tako emocionalne reakcije mogu biti izazvane bez svijesti, tako da se važni aspekti komunikacije licem u lice pojavljuju na implicitnoj, nesvjesnoj razini. Iako je obično izvan svijesti, implicitni način pruža kontinuiranu i snažnu pozadinu verbalnom planu koji je naizmjeničan (govor i slušanje).

Ako ne uzmemo u obzir implicitni način komunikacije u psihoanalizi, možemo pristupiti samo polovici onoga što se događa u terapeutskom susretu. 

Implicitna razina previše je brza za simultano verbalno prevođenje i svjesno razmišljanje, stoga se, podešenost relacijskog kretanja prema zajedničkom cilju para više osjeća  neposredno, nego što bi se znala promišljeno.  SlušajtePročitajte fonetskiPriznavanje se doživljava kao izravno shvaćanje veće podešenosti u ponašanju dva partnera u službi zajedničkog održavanja cilja. Takva podešenost, ako se može pouzdano ponoviti, predstavlja povećanje koherentnosti ili organizacije binarnog sustava kao cjeline.
Ovaj svemir mogućih poteza nije konačan, kao što je npr. u igrama poput šaha, već varira ovisno o kreativnim i samo-organizirajućim svojstvima složenih živih sustava u interakciji jednih s drugima.

Slušajte

Pročitajte fonetski

 Iako se to događa kroz verbalne razmjene, suštinska struktura same razmjene nikada nije verbalizirana ili čak zamišljeno prepoznata u smislu da bi se mogla lako izraziti riječima. Međutim, obje osobe shvaćaju tu proceduralnu spregu kroz poimanje svake od njih o uklopljenosti sljedećeg relacijskog poteza druge osobe.

Slušajte

Pročitajte fonetski

Ovi mikrosusreti s mnogim neverbalnim komponentama su jedinice pomoću kojih se naši načini bivanja s drugima razvojno grade.

Ovi relacijski procesi su shvaćeni neposredno, međutim, samo su prevedeni na strani medij reflektirajućeg verbalnog opisa s velikim naporom. Čak i najprodorniji verbalni opis kako dvoje ljudi zajednički pregovaraju o afektivno nabijenim pitanjima rijetko bilježi sve suptilne elemente kako to oni zaista čine, jer bitan medij razmjene nije primarno verbalni. Čim pogodimo relacijske poteze koji djeluju, mi ih ponovljamo, razrađujemo ih, pokušavamo njihove varijacije, i polako širimo zajednički repertoar onoga što možemo doživjeti i ostvariti zajedno.

Iako je jezik, s razvojem, sve više uključen u te susrete, sama struktura susreta nikada ne može biti zastupljena u riječima. Jednostavno je donesena i shvaćena implicitno, smatraju autori. Implicitno relacijsko znanje se automatski ili implicitno ažurira u malim koracima sa svakim relacijskim susretom, a ne kao operativno prvenstveno kroz eksplicitne narativne razmjene. Pojam  relacijskog implicitnog znanja oslobađa nas od očekivanja da mijenjanje nužno zahtijeva usmeno razumijevanje u smislu činjenja nesvjesnog svjesnim. 

Implicitnu obradu čine relacijske transakcije koje počinju od rođenja i nastavljaju se tijekom čitavog života.

Sve što ima interaktivni tok, kao što su geste, vocalizacija, tišina, ritam, tvori ovu razmjenu iz trenutka u trenutak, koju autori nazivaju lokalna razina. Važno je naglasiti da se pod implicitno ne smatra neverbalno. Lokalna razina, gdje se odigrava implicitno relacijsko znanje, temeljna je razina psihičkog života. 

Postavlja se pitane, kako itko dolazi do znanja što se izražava uz takav nejasan prijenos, te nepredvidljiv i varijabilan proces?

Da bi se slučaj bolje prikazao, velik dio  vremena u tretmanu nužno se mora utrošiti na ponavljanje, varijacije na temu, preformuliranje, kako bi se optimalno zaključile namjere i omogućilo nastajanje suradničkog smjera.

Iako vidimo pojedinca kao izvor primarne djelatnosti, organizacije i namjere, pojavni smjerovi pojedinca kontinuirano se odabiru, ponovno sklapaju, rekontekstualiziraju i preusmjeravaju prema relacijskom kontekstu.

Namjere najčešće nisu u potpunosti formirane i stoga su često oprezno izražene.

Primateljevo razumijevanje nastajanja namjere je na sličan način djelomično i neodlučno.

Ključ ovog zajedničkog uspjeha leži u ponavljanju i klijentovih i terapeutovih tvrdnji. Ta ponavljanja nisu suvišna, u smislu da su nepotrebna ili dosadna. Za su-stvaranje zajedničke relacijske namjere presudno je „bicikliranje“ povratnog zauzimanja smjera para.
Iz ponavljanja pojedinačnih namjera i njihove razmjene, dolazi se do zajedničke namjere. To je istraživački proces sporih, uvećavajućih koraka prema su-kreiranju zajedničkog značenja i zajedničkog smjera, zbog čega je trapija spora i dugotrajna.