Ocjene: / 1
LošNajbolji 

Novi horizonti suvremene psihoanalize

 

Dobar dan i dobro došli na našu 8. tribinu! Danas ćemo Spomenka i ja govoriti o novim horizontima suvremene psihoanalize, kroz prizmu grupe ljudi koji čine Bostonsku grupu za proučavanje procesa promjene. Njihova su glavna stremljenja približiti se procesima koji u ljudskom iskustvu dovode do promjene, pri čemu potvrđuju i proširuju intersubjektivističke poglede na psihoanalizu. Za početak će Spomenka reći nešto više o njima i njihovoj perspektivi.

 

 

Proces promjene

Nikolina Filipović 

 

Proces promjene je, kaže ova grupa iz Bostona, ono što je zajedničko svim živim sistemima, od najmanjeg mikroba, pa do čovjeka, uključujući i naš ekološki, pa i solarni sistem. Kako se promjena događa, njihovo je glavno pitanje. Ona se događa onako kako i živimo, a to znači, u interakciji s okolinom, s drugima. Ono što je prvotno, nije organizam kao takav, već sistem, koji uključuje organizam i njegovu okolinu. Da bih ja bila diferencirajuća jedinka, potrebno mi je okruženje koje me kao takvu doživljava i na koje ja u povratnom procesu utječem.

 

Louis Sander, jedan od članova ove Bostonske grupe, napisao je zanimljiv članak, upravo o tom procesu, kojeg zove život.

 

Što je život i kako se održava?

 

Sander piše da je život progres. „Molekule koje čine tijelo danas nisu iste molekule koje su ga konstruirale prije mjesec dana.“ Moje tijelo nije definirano, već je prije transformirano u konstantnoj diferencirajućoj napetosti s drugim tijelima, dakle, s mojom okolinom.

Govoreći o sistemima, Sander naglašava da je ono što ga održava upravo njegova fleksibilnost i otvorenost prema novim elementima iz okoline, pri čemu se on sam transformira u toj interakciji konstantno napuštajući i reorganizirajući svoju strukturu. Ono što se naziva strukturom zapravo je uvijek mijenjajuća organizacija koja se odvija između sistema i njegove okoline. Tendencija sistema da održi koherentnost pruža mu mogućnost adaptacije na ulazak novih elemenata, pri čemu se povećava njegova kompleksnost i inkluzivnost. Sander i njegovi suradnici tvrde kako je to prirodni proces, inherentan svakom živom sistemu, pa tako i čovjeku.

 

„Ovaj tok promjene, paradoksalno, mora održati organiziranu cjelovitost organizma, dok se njegove komponente pomiču kroz disorganizaciju, uklanjanje i zamjenu, cijelo vrijeme zadržavajući vitalnu koherenciju organizma, esencijalnu za nastavak njegovog života.“

 

Ako se u ovaj prirodni tok ne dira, on se odvija prirodno i bez svjesnog napora. Ako se iz nekog razloga taj prirodni proces blokira, sistem gubi svoju sposobnost integriranja, adaptacije i transformacije.

 

Ako to prevedemo u psihoanalitički, terapeutski jezik, postavlja se pitanje – kako mogu postojati kao diferencirajuća individua unutar takvog sistema u kojem moram biti zajedno s drugima, kako bi sistem zadržao koherentnost i kompleksnost?

Ili Kohutovim riječima, kako zadovoljiti i ostvariti i ambicije i ideale? Kako zadržati dvije perspektive, naizgled potpuno kontradiktorne?

 

Sander navodi dva principa pomoću kojih to mogu ostvariti, a koje on naziva specifičnost i ritmičnost (specificity i rhythmicity). Specifičnost označava povezanost između dva sistema, dva čovjeka, svojevrsnu rezonancu između njih koja ih uspostavlja.

 

„Svaka individua je samoorganizirajući sistem koji stvara svoje vlastito stanje svijesti, koje može biti prošireno u koherentnija i kompleksnija stanja u suradnji s drugim samoorganizirajućim sistemom. Kad je suradnja između dva uma uspješna, svaki zadovoljava princip sistema za povećavanje njegove koherencije i kompleksnosti – dijete postaje sposobno izvoditi akcije u dijadičkom sistemu koje ne bi bilo sposobno izvoditi samo.“

 

Ta specifičnost povezanosti je ono što omogućava „proces prepoznavanja“, jer ona predstavlja motivaciju za disrupciju u odnosu, koja je glavna karakteristika drugog principa kojeg Sander navodi, ritmičnosti. Ritmičnost se možda može najbolje opisati kao titranje između „različit od“ - „zajedno sa“. Ja sam jedan sistem koji se u svojoj samoorganizaciji bitno „razlikuje od“ drugih takvih sistema, dok istovremeno koherentnost mogu postići jedino u „bivanju sa“ njima.  U suprotnom, svi bi ljudi bili ili stopljeni jedni s drugima u svojoj istosti, ili zauvijek odvojeni izolirani umovi, bez mogućnosti interakcije i popratne tranformacije. To je ono o čemu i Stolorow govori kad spominje značaj dviju subjektivnosti za stvaranje intersubjektivnog polja. Ako me nitko ne dotakne, ne vidi, ne doživljava i na taj način ne utječe na mene, ostajem prepuštena kombinacijama i transformacijama unutar sebe, koje su lišene života.

 

 To bi se moglo nazvati non-going procesom, za razliku od on-going procesa, pri čemu prvi predstavljaju ono što se u psihoanalizi naziva intrapsihičkim mehanizmom, dok drugi predstavljaju intersubjektivno polje. Non-going procesi potiču se onda kad uslijed ritmičnosti ostanem u jednom od ta dva stanja, dakle, ili „različita od“ ili „zajedno sa“, bez mogućnosti izmjene, bez ritma. Ono što ponovno aktivira ritam i izmjenu perspektiva je upravo navedeni Sanderov prvi princip, specifičnost povezanosti. Zajedništvo koje je doživljeno u tim trenucima povezanosti omogućava mi da povežem ove dvije perspektive, ova dva stanja, u integralnu i smislenu cjelinu. Na taj način, svaka disrupcija (popraćena zajedništvom), povećava moju kompleksnost i inkluzivnost novih doživljaja. Ako zajedništvo nije doživljeno, progres je blokiran, diferencijaciju ili ritmičnost doživljavam više kao frustraciju (ali onu traumatsku), nego kao užitak. U tom slučaju, gubim motivaciju za razlikovanjem, radije ću se ili identificirati s drugim, ili emotivno povući.

 

 Motivacija je, prema tome, nastanjena u trenucima zajedništva ili kako oni to nazivaju „fitting together“. Svaki taj trenutak predstavlja pozitivne emocije vezane uz proces prepoznavanja. I svaki taj trenutak povećava toleranciju na disrupciju u odnosu, omogučavajući tako pristup široj lepezi osjećaja i doživljaja koji će se integrirati i reorganizirati u trenucima zajedništva.

 

Ono što je značajno promijenilo dosadašnje viđenje nesvjesnog, jest nešto što još jedna članica ove grupe iz Bostona, Karlen Lyons-Ruth, u jednom svom članku naziva implicitnim znanjem. Implicitno znanje je nešto što je inherentno čovjeku, a uključuje znanje o tome kako biti s drugima. Implicitno znanje nije svjesno i ne uključuje nužno verbalizaciju. Ono se može pojaviti kroz verbalizaciju, ali se ono samo kao takvo kroz nju ne može naučiti. Ono zapravo nije naučeno, već je sastavni dio ljudskog emotivnog iskustva. Ako se ta iskustva u razvoju djeteta i kasnije čovjeka ne blokiraju, već su puštena da se razvijaju u interakciji s drugima, ona postaju neodvojivi dio našeg iskustva.

 

Koliko puta sam se osjećala zablokirano i koliko puta nisam mogla povjerovati svojim vlastitim doživljajima? To me dovelo do velike potrebe za analizama, za promišljanjem, jer to je barem teren koji mi je dostupniji. Tko nema mozak, nije li to očigledno da postoji? Ali doživljaji se teže vide, oni trebaju biti viđeni da bi postojali. Kako kaže Lyons-Ruth...

„Empatiju se ne bi trebalo gledati kao jednostavno preuzimanje nečijeg stanja od strane drugoga, već kao kompleksni rezultat brojnih vještih komunikacijskih procedura za propitivanje i dešifriranje subjektivne realnosti drugoga.“

 

U prisutnosti drugoga koji mi pristupa na ovaj način, moje implicitno znanje počinje djelovati iz mene i sve više počinjem vjerovati u svoj autentični doživljaj drugoga i svijeta oko mene. Paradoksalno, ta vjera postaje znanje koje se ne uči izoliranim kognitivnim procesima, već se živi kroz aktivne odnose s drugima. Tako mi iskustvo razumijevanja i povezanosti u konstantnoj izmjeni s diferencijacijom i disrupcijama u tim odnosima omogućava proces prepoznavanja koji tako dopušta razvijanje mog implicitnog znanja.

 

Prema tome, implicitno znanje je vrlo često zablokirano svjesnim znanjem, jer ono onemogućava proces otvorene i fleksibilne transformacije iskustava. Ono što mijenja u odnosu, nije primarno verbalizacija nesvjesnog (osvještavanje), već prije omogućavanje događanja nesvjesnog. Nesvjesno se ne uklanja osvještavanjem, nego se dopušta. Odnos je jedini teren koji otvara prostor za izranjanje implicitnog znanja.

 

 

 

Boston Change Process Study Group

Spomenka Kolak 

 

Boston Change Process Study Group (BCPSG) osnovana je 1995. godine i bavi se proučavanjem procesa promjene. To je ona promjena koja se događa u psihoanalitičkoj terapiji, kao i u normalnom razvoju osobe.

 

BCPSG okuplja psihoanalitičare, praktičare i teoretičare, kao i „develpmentaliste“ tj. znanstvenike koji se bave istraživanjem razvoja djetinjstva. Oni pretpostavljaju da se dijete razvija kroz svoje izvorne tendencije i obilježja koja su optimalna jer su dio "prirode". 

Proučavanjem procesa promjene u studijama djetinjstva, u mnogome se razjašnjava kako se te promjene javlaju u tretmanu.

 

Cilj BCPSG je istražiti kako se poznavanje razvojnih procesa kreativno može primijeniti u psihoanalitičkoj terapiji.

Kako bi se lakše razumjelo i djelovalo na proces promjene u psihodinamskoj terapijskoj interakciji, BCPSG koristi spoznaje s područja novijih razvojnih studija, kao i teorije dinamičkih sustava

 

Članovi BCPSG smatraju da je psihoanalitičkim razvojnim teorijama potrebna drastična revizija.

U svojim daljnjim istraživanjima BCPSG nastoji bolje razumjeti odnos između kvantitativnih i kvalitativnih pomaka u psihoterapiji, te izdvojiti razlike, ako ih ima, između naglih promjena i onih postupnih.

 

Psihoanalitička teorija oduvijek je bila pluralistička, ali je u posljednjoj trećini 20. stoljeća u Americi prevladavala Ego psihologija, koja je imala fokus na nesvjesnim obrambenim mehanizmima.

Smatralo se da su neurotični pacijenti "većinom analizibilni,"  tj., najpogodniji za promjenu nesvjesne strukture motivacije i smisla. Takva promjena, prema ego psihologiji, bila je omogućena uvidom do kojeg bi se dolazilo uz pomoć terapeutovog tumačenja.

Promjenom nesvjesnih obrambenih mehanizama, zajednički bi se ispitivalo ono što je bilo relativno nepoznato.

Razvojem psihoanalitičke teorije i prakse, došlo se do intenziviranja prijenosa u ovdje i sada terapiji. Sve jači i čvršći terapijski savez vodio bi do rješavanja prijenosnih očekivanja u korist razumijevanja što se stvarno događa.

 Analitičar se trenirao da postane stručnjak u ovom „puštanju da se razvija“, a zatim bi stvarao ispravne interpretacije. Poznata je Kohutova rečenica da treba pustiti poremećaju da se rascvjeta.

 

Međutim, autori BCPSG tvrde kako je odavno konsenzus da je potrebno nešto više od tumačenja u smislu nesvjesnog činjenja svjesnim.

Potrebno je psihološko djelovanje naspram psiholoških riječi;

promjene u psihološkoj strukturi nasuprot ukidanja represije i vraćanja svjesnosti; promijenjen odnos s terapeutom nasuprot mijenjajuće informacije za pacijenta.

Doživljaj ima prednost nad „znanjem“, što smo, vjerujem i sami doživjeli nebrojeno puta. Svjesni smo svoje „psihopatologije“, znamo što je dovelo do određenih simptoma, čak znamo što bi bilo dobro za nas, ali ipak nam nije bolje, ponekad nam je zbog toga još gore.

Napretkom razvojne teorije s naglaskom na povezanosti, terapeut i pacijent sve više se angažiraju u uzajamnom kreiranju terapijskog para. Obje strane tada doživljavaju mogućnosti novog odnosa, uče, iz sve bliskije empatije, nove vrste međusobnog povezivanja, u kojem mogu možda izraziti riječima derivate ​​predsimboličkih infantilnih pogleda.

Za razliku od tradicionalnog psihoanalitičkog naglaska na reflektirajućoj i verbaliziranoj svijesti, BCPSG nudi ono što su nazvali "jedinstvena paradigma psihoterapijske promjene“. 

Ova paradigma daje prednost implicitnoj intersubjektivnosti između pacijenta i analitičara iz trenutka u trenutak.

Autori tvrde da je "odnos sama središnja snaga za promjenu". Iako njihov model ne odbacuje takve aktivnosti pokrenute od strane analitičara kao što je tumačenje prijenosa, odigravanja, otpora, i snova, on ga izaziva, te nudi "nešto više od interpretacije".

Model  BCPSG poziva kliničara da se u psihoterapijskom nastojanju usredotoči na implicitno i relacijsko.

Analitičar je izazvan da svojom osobnošću razbije tradicionalni okvir neutralnosti. I Stolorow to tvrdi kad kaže da, budući da je psihoanalitička situacija prepoznata kao intersubjektivni sustav uzajamnog međusobnog utjecaja, otkriva se da je koncept neutralnosti iluzija.

Interpretacije su uvijek prijedlozi, prijenos je uvijek kontaminiran, a analitičari nikada nisu objektivni.

Alternativa neutralnosti je u empatiji i stavu istraživačke introspekcije.

 

Kako se pacijent promijeni na bolje u intenzivnoj, dubokoj, istraživačkoj psihoterapiji?

 

Analitičar i pacijent angažirani su u jenom implicitnom hodu ili-dopuštanju „nemarnog“ terapijskog procesa kao što su pokušaji da se postignu "trenutci susreta“ i  „usmjerene podešenosti“.

Ciljevi se mogu postaviti i na početku terapije, iako će se vjerojatnije pojaviti kao produkt jedinstvenosti obiju strana, njihovih atributa i njihove povijesti. 

Ne radi se o zamjeni razvojnih deficita.  Umjesto toga, stvara se nešto novo u odnosu koji mijenja intersubjektivni okoliš.

 Prošlo iskustvo je rekontekstualizirano u sadašnjosti tako da osoba djeluje unutar različitih mentalnih krajolika, što rezultira u novom ponašanju i iskustvima u sadašnjosti i budućnosti „.

Implicitno relacijsko poznavanje "nesvjesno je u tome što djeluje u kontinuitetu, odvija se uglavnom izvan svijesti, i djeluje razvojno prije no što je dostupna uporaba simbola [uporaba jezika] ". U trenutku kad se promjena događa, ona ne mora nužno obuhvatiti svijest.

 Implicitno relacijsko poznavanje je stalno razvijajuća struktura koja određuje koherentnost i vitalnost selfa.

Kada se postigne ta podešenost, ona proizvodi osjećaj vitalnosti, ili veće dobrobiti, zbog povećane koherentnosti binarnog sustava kao cjeline.

Konačan učinak zajedničkog podešavanja je životnost, doživljena s obje strane, koja pak dovodi do većeg osjećaja naklonost jedno drugome.

Ova životnost usmjerava i potiče dvoje do ponavljaju načine bivanja zajedno koji stvaraju takva unutarnja iskustva.

Životnost u bivanju zajedno, zaštitni je znak binarne kvalitete.

Uz implicitno relacijsko poznavanje, terapija kreće u zajedničku avanturu. Po riječima autora, to je  proces obilježen nepredvidljivošću i nesigurnošću, ali s potencijalom za kreativnost.  Nema vraćanja u prošlost u potrazi za svjesnim majstorstvom.

Implicitno relacijsko poznavanje je automatsko, to implicitno se sa svakim relacijskim susretom, u malim koracima, ažurira.. ... U tretmanu se svaki put pristupa aspektima internaliziranih starijih modela, onih čije su prošle organizacije suptilno reorganizirane prema sadašnjem kontekstu interakcije između pacijenta i terapeuta.

Po mišljenju autora, akumulacija mnogo malih promjena u implicitnom relacijskom poznavanju u ovom novom kontekstu, te suptilno pomicanje organizacije, utjecat će na ponašanje izvan terapeutske situacije.

Ponovna kontekstualizacija i reorganizacija procesa koja se događa na lokalnoj razini je suptilna i pojavljuje se u sitnim smjenama tako da neće biti lako vidljiva dok se ne akumulira u terapiji.

Promjena u psihoterapiji odnosi se, ne samo na teoriju dinamičkih sustava, već i na neurobiologiju intersubjektivnosti.  Autori izazivaju klasični Freudov pogled na nesvjesno kao spremišta potisnutog i promiču ideju da dinamičko nesvjesno mora uključivati ​​cijelo područje implicitnog.

Možemo postaviti pitanje 'što su granice implicitnog? Ili,  iz koje se to složenosti nesvjesno pojavljuju u različitim manifestacijama? Može li se govoriti o nesvjesnom, osim kao intuitivnom iskustvu?
Zanimljivo je da BCPSG govori o 'sada trenucima' kao afektivno nabijenim "trenucima istine"  pod nazivom Kairos u drevnoj Grčkoj – „ trenutak koji se mora procijeniti ako se hoće promijeniti svoju sudbinu, a ako se ne procijeni, sudbina će se ionako promijeniti.