Ocjene: / 3
LošNajbolji 

Lacan, seksualnost, žudnja

Dobar dan i dobrodošli na našu 7. tribinu! Današnju smo tribinu posvetili Lacanu i njegovom poimanju žudnje, želje i Drugoga, koji je uvijek predmet te želje. Njegov je pojam jouissance toliko specifičan, da ga se najčešće ni ne prevodi, već ga se objašnjava i pokušava razumjeti. Meni je osobno ta riječ toliko sočna, da bi bila prava šteta prevesti je. No, Spomenka, Danijela i ja ćemo vam je barem pokušati približiti u ovim našim izlaganjima koja slijede.

Lacan iz perspektive Kohuta i Stolorowa – želja kao ambicija, Drugi kao polje za subjekt

Nikolina Filipović   

Ono što me najviše zaokuplja za vrijeme pripremanja ovih tribina i ono što se provlači kroz svako moje predavanje, jest odnos između mene i Drugoga i uloga koju moje tijelo ima u tom odnosu. Kako pokazati namjeru prema Drugome, kako pokazati želju, ambiciju, svoju subjektivnost?

Govorom, kaže Lacan. „Nesvjesno, to su učinci govora na subjekt, to je dimenzija u kojoj se subjekt određuje u razvijanju učinaka govora, uslijed čega je nesvjesno strukturirano kao jezik.“ Što se dešava u tom govoru i kako mi on otkriva Drugoga i mene?

Lacan govori o značaju psihoanalize kao jedinog polja u kojem se mogu artikulirati Drugome, a što mi omogućava uspostavljanje mene kao subjekta i zatvaranje mog nesvjesnog. Sve nam druge znanosti priječe put do toga, jer nam ne nude tog Drugoga u neposrednom iskustvu, u odnosu u kojem je i njegova subjektivnost, njegova želja, značajna.

„Neodređenost čistog bivstvovanja koje nema pristupa određenju, taj primarni položaj nesvjesnoga koji se artikulira kao konstituiran neodredivošću subjekta – to je ono čemu nam prijenos omogućava pristup.“

Prijenos u psihoanalizi omogućava subjektu da pronađe svoju izvjesnost, jer subjekt je neodrediv i nedefiniran, ja nemam identitet po rođenju. Zapravo, Lacan tvrdi da je glavna karakteristika ljudske subjektivnosti potpuni nedostatak identiteta. Da bih si ga priskrbila, moram se okrenuti Drugome. Lacan je, očito, intersubjektivist kada tvrdi da je moja želja uvjetovana željom Drugoga... „...želja čovjeka je želja Drugoga.“. Jedno od njegovih glavnih pitanja je pitanje želje analitičara i uloge te želje u artikuliranju nesvjesnog. Interpretacija je, prema tome, analitičareva želja, bez koje subjekt ne može izroniti, ne može se roditi.

„Subjekt se rađa utoliko što se u polju Drugoga pojavljuje označitelj.“

Lacan je ovdje vrlo blizak Stolorowu, koji tvrdi da je interpretacija analitičareva subjektivnost. Ona je emotivna usklađenost s analizandom i samo u toj mjeri je značajna za pojavljivanje njegove subjektivnosti. „Samo ono što je dostupno empatiji i introspekciji može biti predmetom psihoanalize.“, rekao bi Kohut.

Zaista, bi li me analitičar ili bilo tko s kim sam u odnosu, ikako dotaknuo ispod površine, ako mi ne bi pokazao sebe? Ako ne bih vidjela živu želju u njegovim očima, želju da me osjeti, da mi govori, da me transformira, da, čak i želju da značajno utječe na mene, da zbog njega i razumijevanja koje mi nudi, promijenim oblik, dobijem novo tijelo? Ali još, zar mi ne bi bilo značajno da osjetim njegovu želju da ja utječem na njega, da ga dotaknem duboko, da ga potaknem, da me traži kad me nema i da ga transformiram? Nije li to najdublja želja svakoga od nas, da padnemo Drugome pod noge, i da ga imamo pod nogama?

U religiji je ostvarena prva varijanta, u znanosti ova druga, a u self psihologiji i intersubjektivnosti, oboje. Sva bi želja i žudnja bila ništavna bez empatije, bez Drugoga koji je tu, kao stalna prisutnost nasuprot mene. Želja jest empatija, ona je „djelatna prisutnost“, koja aktivno stvara dvije subjektivnosti. Još jednom, „želja čovjeka je želja Drugoga“, a kroz govor se uvijek iznova utvrđuje.

Govor je, prema tome, značajan samo u onoj mjeri u kojoj mi otkriva tu želju, a to je fenomenološki govor. Ona se iz njega pomalja i izlazi kroz otvorenost Drugoga, ona je fenomen, kao i empatija. Ona živi u Drugome, a njena okućnica je govor.

Lacan, prema tome, nesvjesno smatra rezom, rascjepom, zijevom. Nesvjesno nije potisnuti nagon, nego neizgovorena želja! Prema tome, nesvjesno je odsutnost intersubjektivnog polja. A bez njega, odsutna sam i ja, i Drugi. U prijenosu, intersubjektivno polje je uspostavljeno i omogućuje mi da artikuliram svoje nesvjesno, svoju želju za željom Drugoga. Svoju namjeru da me voliš, tako da i ja tebe mogu voljeti. Lacan taj odnos ne ograničava samo na psihoanalitičku situaciju, već smatra da se on može uspostaviti i u drugim odnosima. „Zato možemo reći da je to što stoji iza ljubavi zvane prijenos potvrđivanje veze između želje analitičara sa željom pacijenta.“.

Taj zijev o kojem Lacan govori, je manjak koji postoji u subjektu, a koji se povezuje s manjkom u Drugome. Dva manjka otvaraju prostor za nešto što Lacan naziva predmetom malo a. Drugi je za mene značajan u onoj mjeri u kojoj mi pruža mrežu označitelja unutar koje predmet malo a zaživljava i na taj način, zatvara moje nesvjesno, zatvara zijev. Slično govori i Bracha Ettinger u svom konceptu matrixial borderspacea. Prema njoj, ja se linkam s nekoliko Ja i ne-Ja, pri čemu i jedno i drugo nije nužno u meni, već i u Drugome. To linkanje tvori matriksijalni granični prostor u kojemu se stvara moja subjektivnost. Taj bi manjak bio ne-Ja, određena odsutnost, koja se uprisutnjuje kroz Drugoga, nesvjesno koje se kroz Drugoga zatvara. Bez tog manjka, i u meni, i u tebi, mi se ne možemo približiti jedno drugome, ne možemo stvoriti matriksijalni granični prostor, intersubjektivno polje ili prijenos. Tako ostajemo izolirani, pod utjecajem nesvjesnog koje nema priliku artikulirati se i koje čini konstantnu napetost u obliku zijeva. Ono što Lacan naziva otuđenjem i razdvajanjem, glavni su konstituensi upravo tog zijeva. Bez razdvajanja, bez diferencijacije, prijenos ili odnos ne bi bili mogući. To je ono što Stolorow naziva dvjema perspektivama. U suprotnom, dolazi do identifikacije, ali ne i do uspostavljanja subjekta. U tom diferencirajućem odnosu izloženi smo nesmislu (Lacan), frustraciji (Kohut), destabilizaciji (Stolorow), koja malo po malo, zatvara taj zijev, u konstantnoj prisutnosti Drugoga, u njegovoj sve većoj usklađenosti s mojim emotivnim svijetom, u njegovoj empatiji, želji, subjektivnosti.

Dakle, ono što nam Drugi pruža, ono što jedino kroz njega možemo iskusiti, je predmet malo a, koji se uspostavlja u prijenosu, a koji nam omogućava zatvaranje nesvjesnog. Taj predmet malo a, bez Drugoga ne možemo dobiti i zato Lacan navodi kako analizand kaže svom analitičaru – „Volim te, ali budući da neobjašnjivo volim u tebi nešto više od tebe – predmet malo a, ja te osakaćujem.“ Trebam Drugoga da bih dobila sebe i zato ga volim, ali ga i mrzim, jer ne mogu bez njega dobiti ono što me uspostavlja. Da bih mogla podnijeti taj paradoks, tu ambivalenciju, kako kaže Freud, moram Drugoga uništiti, kako bih ga mogla voljeti. Kako Jessica Benjamin kaže u svom članku „Prepoznavanje i destrukcija“, „Dok te volim, ja te cijelo vrijeme uništavam u (nesvjesnoj) fantaziji.“. Odnos između mene i vanjske realnosti je inherentno destruktivan, moja namjera i moja volja je destruktivna, ja proždirem Drugoga i jedino tako ga mogu prepoznati. U suprotnom, moje nesvjesno je zatvoreno, zbog aktivnog potiskivanja (destruktivne) želje za Drugim. Tako mi Drugi ostaje stran i nedostupan, jer ga ne smijem uništiti, pa prema tome ni voljeti. Tu se očituje narcizam, koji mi ne daje drugog izbora, nego da prihvatim ili svoju volju ili volju Drugoga. Priznavanjem ove volje za uništenjem, artikuliranjem te volje Drugome, pri čemu je značajno da Drugi preživi moju destrukciju, da je prihvati, ja mogu zadržati oboje, mogu uništiti vanjsku realnost i u isto vrijeme je zadržati.

Koliko puta sam se bojala naljutiti se na meni značajnu osobu, jer sam mislila da će me zbog toga ostaviti, da neće moći podnijeti moju ljutnju? A koliko puta sam bijesno branila svoj stav, misleći da ću nestati, ako ga netko ne prepozna?

Ono što Lacan naziva željom u Drugome, u kontekstu psihoanalitičke situacije, moglo bi biti ono što klijentu omogućava uspostavljanje idealizirajućeg prijenosa. Jer, kako da idealiziram Drugoga, ako ne osjetim njegovu namjeru prema meni, ako mi ne ponudi svoju perspektivu? U tom smislu, ambicija (želja) Drugoga omogućava mi njegovu idealizaciju, a ta idealizacija mi onda otvara prostor za moju ambiciju, moju želju prema njemu. Bih li se mogla zaljubiti u nekoga tko nije zaljubljen u mene ili tko mi to skriva, tko mi to ne želi ili ne može reći? Kako da vjerujem nekome tko me ne želi ili tko se boji reći da me želi? Kako da ti kažem da te volim, ako osjećam da ti to ne možeš čuti, ako osjećam da moja ljubav nema subjektivnost u kojoj bi se nastanila?

Kohut bi rekao da je kohezivni self onaj u kojem postoji konstantna prisutnost selfobjektnih stremljenja. Lacan bi rekao da je to želja nesvjesnoga, koja je konstantna i neuništiva. „...Freud upravo to isto rekao o želji nesvjesnoga. I kod njega je njezin glas nizak, ali je njeno nastojanje neuništivo.“

Želja nesvjesnoga očituje se u žudnji za Drugim, jer jedino u polju Drugoga ta se želja može artikulirati. U tom smislu, Lacan tvrdi (a i Freud) da je nagon uvijek samo djelomičan nagon. „Budući da je s obzirom na bit nagona, svaki nagon djelomičan nagon, ni jedan nagon ne predstavlja...totalitet seksualne tendencije...“.

Lacan tvrdi da je upravo ta eruptirajuća jouissance (žudnja) za Drugim ono što u tijelu stvara napetost, a „pražnjenje“ nagona ono je što tu napetost smanjuje. On tvrdi da ne uživa subjekt, nego tijelo, dok je istovremeno subjekt taj koji žudi. Na taj način, čovjek je otuđen od svojih vlastitih nagona zbog prikrivanja žudnje za Drugim. Ta je žudnja konstantna, ona je djelatna prisutnost, za razliku od nagona koji se može pojaviti, zadovoljiti i smanjiti se. Međutim, žudnja je ono što konstantno tjera subjekt na zadovoljavanje nagona. To je žudnja za Drugim, koja se u teoriji nagona pokušava maskirati u seksualno zadovoljstvo. Tek priznavanje te žudnje, otklanja potrebu za maskiranjem iste u svrhu rasterećenja i obrane od navale jouissance za Drugim. Još jednom je očito zatvaranje nesvjesnog kroz artikulaciju, kroz govor koji jedini otvara put prema Drugome, pa prema tome i prema subjektovom nesvjesnom.

Upravo ta neuhvatljivost Drugoga, pojačava moju žudnju prema njemu, pojačava želju da ga uzmem, pojačava moje nesvjesno. Ako žudnju, umjesto nagona, stavim u prvi plan, onda sam se oslobodila za Drugoga, za subjekt koji će me uspostaviti, napuniti, a ne isprazniti.

I Kohut ide tim putem, kad u prvi plan stavlja empatiju i introspekciju, jer nam jedino to omogućava pristup u šire iskustvo Drugoga, koje nam je u suprotnom nedostupno. Jedino u takvoj, ne-sveznajućoj atmosferi, može čovjek pokazati svoje najdublje želje, namjere i ambicije i s povjerenjem idealizirati Drugoga.

Ono što je primarno, dakle, nije nagon, seks, bijes ili ljutnja. Ono što je primarno je odnos, aktivno uspostavljen između dvije subjektivnosti, koji može sadržavati sve to, i još puno više.

Zato je Kohut pogodio samu srž tog ostvarenja, nikad dovoljno naglašavajući empatiju i njenu ulogu u međuljudskom razumijevanju.

Lacan - jouissance

Spomenka Kolak

Jouissance je izraz koji se, zbog nemogućnosti preciznog prijevoda s francuskog obično ostavlja nepreveden. Ponekad se prevodi kao uživanje, ali, uživanje se odnosi na zadovoljstvo, a jouissance je paradoksalno zadovoljstvo. To je užitak koji uvijek ima smrtonosnu referencu, dosezanje gotovo nepodnošljive razine uzbuđenja.

Lacan čini važnu razliku između jouissance i plaisir (ugoda,zadovoljstvo). Načelo ugode je načelo homeostaze po kojemu psiha traži najnižu moguću razinu napetosti kroz pražnjenje.

U svom djelu „Nelagoda u kulturi“, Freud kaže da težnja za srećom ima dvije strane..... ona cilja, s jedne strane, na odsutnost boli i neugode, a s druge strane, na doživljavanje jakih osjećaja užitka.... zadatak izbjegavanja patnje tjera onaj o dobivanju užitka u pozadinu "

Načelo ugode na taj način djeluje kao granica koja je nametnuta užitku, ona zapovijeda subjektu „da uživa ​​onoliko malo koliko je moguće."

Lacan kaže da je ugoda ono što ograničava domet ljudskog pedlja. Jouissance nadilazi ovaj zakon i, u tom smislu, to je izvan načela ugode. Tu stalnu želju subjekta da probije načelo zadovoljstva prema Stvari i određeno pretjerano uživanje Freud naziva nagonom smrti, stoga je jouissance "put ka smrti"


Označavajući jouissance u njenoj dijalektici sa željom, Lacan kaže da želja nalazi svoju granicu i upravo se u odnosu na ovu granicu održava kao želja, prekoračujući prag koji predstavlja načelo ugode.Hegelova Fenomenologija duha snažno je utjecala na razvoj Lacanovih ideja. Hegel je, po tumačenju filozofa Aleksandra Koževa, tvrdio da je suština čovjekovog bića želja (žudnja).

Ta želja je uvijek želja za željom Drugog jer predstavlja želju za priznavanjem. U prvim godinama (od 1953. – 1960.) Lakan ne razrađuje pojam jouissance ni u kojem strukturalnom smislu, oslanja se uglavnom na Hegela i dijalektiku gospodar-rob, gdje rob mora olakšati gospodarev užitak kroz svoj ​​rad, proizvodeći objekte za gospodara

Jouissance predstavlja rastrganost svakog subjekta između želje koju nije moguće ostvariti i zahtijeva Drugog koji na tu želju odgovara tako što odgovara na svoje želje.


Lacan (1977.) daje strukturalni iskaz jouissance kojeg povezuje s ulaskom subjekta u simboličko. Prije no što je postao subjektom, postojao je u imaginarnom gde je imao iluziju o jedinstvu. Ulazeći u simboličko, tj. u svijet jezika, subjekt gubi svoje jedinstvo, postaje podvojen. Zato je iskustvo subjekta u jeziku njegovo iskustvo nedostatka u postojanju, ali je to i iskustvo želje koja se nikad ne može zadovoljiti, pošto je uvjet njegova postojanja kao subjekta, njegova subjektivnost – podjela, tj. želja.

Prema tome, spolna podjela (muški i ženski identitet) izraz je temeljnog rascjepa same subjektivnosti.

Subjektov ulazak u simboličko uvjetovan je određenim početnim odricanjem od užitka u kastracijskom kompleksu, kad subjekt predaje svoje pokušaje da bude imaginarni falus za majku.

Frojdovski Edip odnosi se prema ocu zabranjujući mu pristup majci, tj., zakon zabranjivanja jouissance. Lacan ne upućuje samo na užitak zabranjen onome tko govori, negoi na nemogućnost u samoj strukturi samog takvog užitka, odnosno nedostatak užitka u suštini strukture. Dakle, ono što je zabranjeno je, u stvari, već nemoguće.

Simbolička zabrana uživanja u Edipovu kompleksu (tabu incesta) je tako, paradoksalno, zabrana nečega što je već nemoguće; njena funkcija je stoga održavanje neurotične iluzije da će uživanje biti ostvarljivo ako nije zabranjeno. Sama zabrana stvara želju da je se prekrši, a užitak je stoga bitno transgresivan. (prestupnički).

Biće koje govorii mora koristiti označitelja, koji dolazi od Drugog. Time se odbacuje bilo kakva ideja o potpunom užitku Drugoga.

Označitelj zabranjuje jouissance tijela Drugog. Kompletan užitak tako je zabranjen za onog koji govori, to jest, za sva bića koja govore. To se odnosi na gubitak jouissance koji je nužan za one koji koriste jezik i proizvod su jezika. Taj gubitak užitka je onaj za koji se pretpostavlja da je moguć s drugim, ali koji je, zapravo, izgubljen od početka. Mit o prvobitnom iskustvu zadovoljstva je iluzija koja prekriva činjenicu da je cjelokupno zadovoljstvo obilježeno gubitkom u odnosu na navodno inicijalno, potpuno zadovoljstvo. Primarni učinak označitelja je potiskivanje stvari gdje pretpostavljamo da je puni užitak. Jednom kad je označitelj tamo, užitak ne postoji tako u potpunosti. Ono što se ne može evakuirati putem operacije označavanja ostaje kao jouissance oko erotogenih zona. To je ono prema čemu se artikulira nagon.

Ono što ostaje nakon ove negativizacije (-)užitka pojavljuje na dvije razine. Na jednoj razini, užitak je preraspoređen izvan tijela u govoru, i time postaje užitak samog govora, izvantjelesni užitak. Na drugoj razini, na razini izgubljenog objekta, objekta a nalazi se plus (+), mala naknada u obliku onoga što je dozvoljeno od užitka, naknada za minus onog gubitka do kojeg je došlo zabranom uživanja Drugoga.



Od 1957 probija se u prvi plan seksualna referenca jouissance kao orgazma. To je popularnije korištenje pojma užitka, s jouir što znači 'svršiti'.

Seksualni užitak je naveden kao slijepa ulica, to nije ono što će omogućiti muškarcu i ženi da se spoje.

Seksualni užitak ne može slijediti niti jedan drugi put osim onaj faličkog jouissance koji mora proći kroz govor. Jouissance čovjeka je proizveden pomoću strukture označitelja, i poznat je kao falički užitak. Struktura faličkog jouissance je struktura označitelja. Lacan predlaže preciznu definiciju čovjeka kao subjekta kastracije i manjka dijela užitka, onog koji je potreban kako bi se koristio govor. Svaki je čovjek podvrgnut označitelju. Čovjek se ne može povezati izravno s Drugim. Njegov partner je, dakle, ne drugog spola, već objekt, dio tijela. Čovjek traži malo viška jouissance, onog povezanog s objektom, koji ima faličku vrijednost.

U kasnijim seminarima, 70.-tih, Lacan dodatno razrađuju svoje ideje o užitku, te nastavlja s drugim aspektom jouissance, ženskim užitkom, također poznatim kao užitkom Drugog. To je "dodatni užitak" koji je "izvan falusa," užitka Drugoga.



Lacan tvrdi da "jouissance, utoliko što je seksualna, je falička, što znači da se ne odnosi na Drugog kao takvog."

Lakan je govorio: “Voljeti znači davati ono što se nema”. To znači: Kad nekog volim, ja prepoznajem svoj nedostatak i dajem ga drugom, stavljam ga u drugog.

Ako tako djelujem, ja pretpostavljam svoj gubitak, svoju “kastraciju” kao što je govorio Frojd. A to je suštinski ženski.

Lakan utvrđuje da se voli samo iz ženske pozicije. Ljubav poženskuje.

Dodatni užitak, strogo govoreći, je ženstven. Ali da bi se postigao taj dodatni užitak, subjekt se mora zaustaviti u potrazi u oba smjera, prema faličkom užitku i užitku Drugoga-i postati posvećen samo potonjem. Takvo iskustvo je postigao sveti Ivan od Križa, na primjer, koji je bio upoznat s mističnom užitkom "izvan seksualnog", a time i izvan znaka razlika i onkraj nedostatka. Trenutak ekstaze dolazi kada se mistik, izgubivši potpuno svoju subjektivnost spojio sa objektom a želje Drugoga, postaje jedno s Drugim, koji pak više ne nedostaje. Rezultat je taj da predstavlja užitak Drugoga.

Razlika između muškog i ženskog užitka nije određena anatomskim razlikama nego je u skladu s njihovim odnosu prema falusu. Na muškoj strani će biti oni subjekti koji uzimaju objekt a kao uzrok njihove želje i ovise o svojoj faličkoj prirodi da ga postignu. Subjekti na ženskoj strani imaju jedno oko na falusu i jedno oko na jouissance Drugoga.

Muški ili ženski mistik-oznaka neovisna o biološkom spolu- nalazi se na ženskoj strani. Ne postoji univerzalna definicija žene. Svaka žena mora proći, kao čovjek, kroz označitelja. Međutim, nije sve od žene podvrgnuto označitelju. Žena tako ima mogućnost iskustva užitka koji nije sasvim falički. Ovaj Drugi užitak, druga vrsta zadovoljstva, ima veze s odnosu prema Drugom i nije podržan od strane objekta i fantazije.

Jouissance čovjeka je, dakle, falički užitak zajedno s viškom užitka.

Erotičnost utjelovljena u objektu je užitak koji pripada mašti, ciljana na dio tijela, i stvaranje iluzije jedinstva povezujući subjekt s određenim objektom.

Sve više, u svojim djelima iz 1970-ih, Lacan ukazuje na činjenicu da jezik, osim što ima učinak označitelja, također ima učinak užitka.

Praksa psihoanalize ispituje različite načine i sredstva koje subjekt koristi za proizvodnju užitka.

Rez analitičkog čina ostavlja subjektu da učini vlastitim nešto što je prvobitno bilo strano. To stvara novi stav u odnosu na užitak.

Psihoanaliza pokušava modificirati učinak užitka Drugoga u tijelu, prema pomaku subjekta u strukturi.

Jacques Lacan
Danijela Kankaza  
 

Jacques Lacan jedan je od najpoznatijih psihoanalitičara prošlog stoljeća. Njegov rad ostavio je utjecaja kako u psihoanalizi, tako i u umjetnosti i književnosti. S obzirom da je u svojom teoretskom radu bio veoma plodan, a u životu vrlo aktivan, teško je obuhvatiti u kratkom izlaganju sav njegov opus i utjecaje. Zato ću se osvrnuti samo na uži izbor iz njegovog života i rada.
Rođen je na samom početku prošlog stoljeća, 1901. godine, kao najstarije od troje djece Emilije i Alfreda Lacana. U njihovoj obitelji je vladao snažan katolički duh – Jacquesov mlađi brat se zaredio i otišao u samostan, a Jacques sam je pohađao isusovačku školu.
No, već sredinom svojih dvadesetih, razočarao se religijom i time dolazi u sukob s ostatkom obitelji.

Zvršio je medicinski fakultet i specijalizaciju iz psihijatrije, te je prošao analizu  kod psihoanalitičara Loewenstein-a. Njihov analitički odnos trajao je gotovo 7 godina, ali je uglavnom bio ispunjen konfliktima– Lacan je sumljao u Loewenstein-ov talent, a Loewenstein u Lacanovu analizabilnost.
Lacan je bio psihoanalitičar rijetko širokih interesa – psihoanalizi je pristupao sa svih dostupnih polja – filozofije, umjetnosti, antropologije, lingvistike, etnologije, pa čak i matematike iz koje je posuđivao modele i formule za što točniji prikaz svojih ideja. Intelektualno vrlo znatiželjan i aktivan, družio se s poznatim književnicima, pjesnicima i umjetnicima svog vremena kao što je Breton, Pablo Picasso, Salvador Dali.

Njegov interes za nadrealizam, prethodio je interesu za psihoanalizu, te je određenim dijelom i utjecao na njegov psihoanalitički rad.

Nadrealističko slavljenje iracionalnog, opiranje znanosti koja svojim seciranjem ubija prirodnost, te posebno sklonost provokaciji postali su važni elementi u Lacanovoj psihoanalitičkoj praksi. Nadrealistički utjecaj vidio se i u odnosu s tada (a i sada) aktualnim autoritetima u psihoanalizi – IPA-om (engl. International Psychoanalytic Association). Smatrao je da psihoanaliza, kao mlada disciplina u brzom razvoju, ne smije biti kontrolirana grupom ljudi, niti ograničena striktnim pravilima. Prema njemu, psihoanalitičari bi trebali biti pripravni na stalno mijenjanje i razvoj svojih teorija.

Za njih Lacan je bio previše opušten u svojoj praksi. Veliki je izvor sukoba bilo varijabilno trajanje seansi, kao i preveliki utjecaj na analizande. Zamjerali su mu kako su njegovi klijenti bili previše impresionirani njime, te su mu predbacivali da je previše „zavodljiv“ u terapiji.

Njegov način izlaganja teorija smatran je nedovoljno formalnim – umjesto pisanim radovima, on je bio skloniji usmenom, interaktivnom razvijanju ideja. Većina njegovih teorija razvijena je u grčko – rimskom stilu – Lacan bi izlagao ideje pred publikom, postavljajući im pitanja i primajući reakcije.

Velik dio njegovih tekstova nastao je transkriptom takvih izlaganja. Zbog ekpresivnosti i uvjerljivosti  nastupa, te obično snažnim dojmom na polaznike,  bio je prozivan guru-om, često u negativnom tonu. 

Jedan od najvećih utjecaja na njegov psihoanalitički rad, svakako je imao „otac psihoanalize“ Sigmund Freud.

U Parizu je u pedesetima održavao privatne seminare koje je opisivao kao „povratak Freudu“ s naglaskom na lingvističku prirodu psiholoških simptoma.

Na tim je seminarima Freudove teorije povezivao s teorijama suvremene filozofije, lingvistike, etnologije, biologije i topologije. 

U lingvistici je našao velik izvor ideja za svoje teorije, posebice u djelima švicarskog lingvista Saussurea. Saussure je u lingvistiku uveo novi pogled na jezik – jezik nije vidio samo kao vezu između riječi i objekta, već kao vezu između riječi samih, koja je za njega bila značajnija. Jezik nije smatrao alatom, već objektom proučavanja za sebe.

Odnos Oznake (riječi) prema kodu označavanja (jeziku) dovodi do značenja, a ne  korespondencija s vanjskim objektom. Svaka pojedina inovacija (varijacija) u riječi utječe na cijelu strukturu.

Saussure-ovu teorija jezika antropolog Levi Strauss nastojao je proširiti na proučavanje kulture pojedinih zajednica i društava. On je htio pronaći kod, strukturu koja povezuje običaje i tabue nekog naroda. 

Lacan to primjenjuje na Self, ili u njegovoj terminologiji - Subjekt  i kaže da nisu samo jezik i društva strukturirani u Saussure-ovom smislu, već je takva priroda i individualca, Subjekta. Tekst piše autora, odnosno „Govor čini Subjekta“, kaže Lacan. 

Lingvističke ideje koristi i u poznatoj njegovoj tvrdnji da je nesvjesno strukturirano kao jezik. To ne znači da je nesvjesno strukturirano jezikom, već da je značenje u nesvjesnom kodirano (tj. strukturirano) slijedom elemenata (slika, riječi)  na sličan način kao što se strukturira jezik. Poznavanje tog „kodiranja“ omugućava „dekodiranje“ značenja, npr. sna. 

Osim lingvistike i antropologije, Lacanu je velika inspiracija bila i filozofija.

Nakon što je završio medicinski fakultet uzeo je privatne sate filozofije, učeći tada filozofiju Hegela, Heideggera, and Husserla, koji su kasnije utjecali na njegov doživljaj Subjekta i Drugog.