Ocjene: / 2
LošNajbolji 

 

Feminizam u suvremenoj psihoanalizi

 

Nikolina Filipović

 

 

Dobar dan i dobrodošli na našu 4. tribinu pod nazivom Feminizam u suvremenoj psihoanalizi. Danas ćemo govoriti o feminizmu u psihoanalitičkom kontekstu, te ćemo se pozivati na radove značajnih teorija Julije Kristeve, Jessice Benjamin, Donne Orange i Brache Ettinger. Za njih je značajno da se aktivno bave psihoanalitičkim radom dok istovremeno unapređuju i proširuju vlastite teorijske okvire.

Za početak, reći ću nešto o feminizmu i kontekstu iz kojeg je proizišao.

 

FEMINIZAM

 

Feminizam je nastao prvenstveno kao kritika društva. Feministkinje su se interesirale za kulturno uvjetovane odrednice političke moći polazeći prvenstveno iz empirijskog, praktično g, lokalnog i interku lturalnog konteksta. Iskoristivost filozofije je za njihove potrebe upitna, jer smatraju filozofiju epistemološkom, ideologizirajućom i sklonom stvaranju parcijalnih, ahistorijskih istina (s velikim I) koje zanemaruju praktične i konkretne danosti u društvu.

Feminizam na taj način nastavlja i promiče tendencije postmodernizma koji se pak razvio kao reakcija na modernizam, na kartezijansko i vankontekstualno promišljanje, na filozofiju s velikim F. Specifično za to razdoblje je prosvjetiteljsko veličanje uma i racionalnosti, koje postmodernisti smatraju neupotrebljivim. Filozofski sistemi misli, njihova unificirajuća i fundamentalistička snaga, za postmoderniste predstavlja samo prepreku koja zamagljuje društvenu stvarnost. Odmaknuvši se od univerzalističkih filozofija, postmodernisti su sada bliži svakodnevnom, praktičnom iskustvu koje je glavna meta njihove kritike društva.

Ta su stremljenja nastavile i feministkinje, koje su također željele jedan novi, pristupačniji i iskustvu bliži pristup i pogled na društvo, koji će im osloboditi prostor za njihov glas i njihovo tijelo, koje je uvijek do sada bilo bezoblično i suvišno. Dakle, njihova kritika društva nije tradicijski utemeljena u filozofiji. Jedan zanimljiv citat će dočarati ovaj stav: „One su propitale dominantan filozofski projekt potrage za objektivnošću pod krinkom *Božjeg očišta* koje transcendira svaku situaciju i perspektivu.“

 

Međutim, mnoge su feminističke teorije upale upravo u tu zamku, pokušavajući odgovoriti na pitanje rodne neravnopravnosti i pronaći zadovoljavajući kontekst unutar kojeg bi se mogle smjestiti i obuhvatiti širinu svojih propitivanja.

Psihoanalitički kontekst se ipak možda najviše približio onome čemu su stremile, te se na kraju feminizam ipak približava filozofiji, a pogotovo može pronaći svoje saveznike u fenomenologiji, hermeneutici i intersubjektivnosti.

 

 

Bracha L. Ettinger

  

Bracha Ettinger je umjetnica, slikarica, fotografkinja, teoretičarka i psihoanalitičarka. Danas ću govoriti o njoj kao teoretičarki, iako to određenje nužno uključuje i sva druga koja se odnose na nju, kao što i govori u svojoj teoriji o matriksijalnoj transsubjektivnosti, kako ćemo vidjeti.

 

Najširi koncept, koji ona tada razrađuje, Ettinger je nazvala „matrixial borderspace“, koji opisuje kao mentalnu ili psihičku sferu koja je, za razliku (ili prije nadopunu) od intersubjektivnosti, transsubjektivna i subsubjektivna. Ako ta dva termina shvatimo kao subjektivnost koja je transformativna i subjektivnost koja je nedovršena, onda će nam biti jasniji i njen pojam parcijalne subjektivnosti. Subjektivnost je prema tome transgresivni neočekivani susret između Ja i ne-Ja, koji su u intimnom odnosu, a da pri tome nisu nužno svjesni jedno drugoga (nemaju znanje jedno o drugome). Mentalni matriksijalni događaj je uvijek događaj neočekivanog susreta, koji ostavlja psihičke tragove u matriksijalnom polju. Svaki psihički trag u matriksijalnom polju nadilazi (prevazilazi) individualne psihičke granice, čak i onda kad se svjesnost pojavljuje u polju odvojenog, individualnog subjekta. Ettinger smatra da taj događaj ne uključuje nužno komunikaciju, čak ni ako se odvija unutar komunikacijskog, relacijskog, intersubjektivnog polja. Dakle, matriksijalna transformacija subjektivnosti dešava se i onda kad je ne komuniciramo i kad je nismo svjesni. Taj „transformacijski potencijal djeluje u mrežama transpovezanosti između individua na transgresivnoj razini“.

 

Matriksijalna transsubjektivnost je, prema tome, konstantno susretanje Ja i ne-Ja, pri čemu ne-Ja nije netko drugi, neki subjekt, već je u meni. Ja sam zato parcijalni subjekt, jer sam sazdana od Ja i ne-Ja, kao i od niti koje me povezuju s drugim Ja i ne-Ja, koji su također parcijalni subjekti. Povezani nitima, linkovima, mentalnim tragovima dijeljenog susreta, mi stvaramo matriksijalno polje u koje smo uronjeni. Ettinger ne govori o objektu ili subjektu, već prije o linku. Link je primaran, aprioran, on je već u polju prisutnosti-odsutnosti. Ako je prisutnost Ja, a odsutnost ne-Ja, onda poprimam oblik ovisno o tome koliko i u kojem odnosu je Ja povezano sa ne-Ja. Pri tome, ne-Ja koje postaje prisutno nije nužno u meni, već moguće i u nekom drugom Ja ili ne-Ja s kojim se linkam, povezujem. Ettinger to događanje naziva borderlinking. Ako „border“ shvatimo kao polje OKO materijalne, fizičke granice, onda se u ovom slučaju granica kao takva gubi. Ne postoji MOJE iskustvo, jer sam JA to doživjela, jer to nije SAMO MOJE iskustvo. Ja imam kapacitet da shvatim, inkorporiram i procesuiram senzacije koje mi dolaze od Drugog u Ja i taj kapacitet, smatra Ettinger, ne nestaje, on je inherentan čovjeku i uvijek je tu. Isto se događa kad majka prenosi djetetu manje kaotičan svijet nego što za njega u početku jest, jer mu nudi smisao njegovih doživljaja,  što Ettinger naziva „materinskim kapacitetom“ iako on nema veze sa spolom, već je ljudski kapacitet da se zajednički doživljaji elaboriraju na različitim razinama od različitih parcijalnih subjekata. Ako tako gledamo, onda se Ja ne brani i ne pruža otpore i obrane, već je parcijalni subjekt koji susreće ne-Ja, koje pak susreće drugo Ja ili ne-Ja i u odnosu na njih izranja-prikriva se (prisutnost-odsutnost) i tako tvori rezonantno polje koje je u odnosu s drugim rezonantnim poljima. Prikrivanje bi onda bilo nesvjesno, koje takvo ostaje dok god se ne linkam s nekim parcijalnim subjektom, što će mi omogućiti da izronim, da se pokažem i osvijestim.

 

Sva se ta rezonantna polja pojavljuju jedino u susretima, ona su na njih svedena i ograničena i tih susreta je nekoliko odjednom, Ettinger to naziva mrežom susreta.

 

Ključni koncept u matriksijalnom je upravo ta *nekolikost* (severality), pri čemu naglašava da se mnogi Ja i ne-Ja ne linkaju unedogled, bez kraja i konca, to nije „ograničena multipliciranost ili multiplicirana jednost“, ne radi se zapravo o multipliciranju. *Nekolikost* je autentična, iako je preklapajuća i parcijalna. Ne može se imitirati ili umjetno proizvesti, zato nije multiplicirajuća i mnogostruka, već je ograničena susretima i parcijalnim subjektima koji u njima sudjeluju. Upravo ta ograničenost na susrete i parcijalne subjekte, omogućava mi da se širim unutar njih.

 

Čak i kad je neočekivani susret uspostavljen između dva (parcijalna) subjekta, on nije simbiotički. U mom susretu s nekim, mi ne dijelimo isto iskustvo, nakon čega se razdvajamo, postajući svjesni svojih razlika. Sam je susret VEĆ diferencirajuć, on sadržava i obujmljuje tu razliku, ona je već tu, u polju prisutnosti-odsutnosti, stvarajući vibracije našeg rezonantnog polja.

Prema tome, individuacija i diferencijacija ne čekaju treći subjekt da dođe i da razdvoji ta dva subjekta, nego je diferencijacija već unutar tog odnosa. Treći koji se pojavljuje nije nosioc razlike, već je još jedan (parcijalni) subjekt koji izranja iz zajedničkog neočekivanog susreta i transformira se u dijeljenom matriksijalnom polju.

Tu Ettinger odstupa od Freuda, koji smatra da su majka i dijete u simbiotičkom odnosu, nakon čega dolazi treći subjekt koji je nosioc diferencirajućeg svojstva i kreira razliku koja je shvaćena kao rez, što se može dovesti u vezu s kastracijskom tjeskobom. Svaki rez uzrokuje traumu, zbog koje ću učiniti sve samo da mi se to opet ne ponovi, i tako zbog straha od ponovne traumatizacije, potiskujem (ili se odričem) i potrebe za drugim, i svojih razlika s njim, i prisutnosti trećega. Ettinger bi rekla da to nije potisnuto, već je linkano SA i NA način da je u polju ODSUTNOSTI.

 

Latinska riječ matrix predstavlja maternicu i Ettinger naglašava tu diferencijaciju koja se pojavljuje u matriksijalnom, dakle u maternici. Ona je uvijek već tu, ona je u polju PRISUTNOSTI, s kojim se mi u odnosu linkamo i na taj način transformiramo. Ta „kontinuirana transformacija zajedničkog polja“ nužno uključuje fragilizaciju i *samo-napuštanje*, bez čega se transformacija ne bi mogla odvijati. Ta fragilizacija ima terapeutsku moć iscijeljenja, iako može biti i jako destruktivna, zbog svog ranjivog karaktera.

Prema Ettinger, mi imamo transformacijski potencijal koji se konstantno odvija i uvijek je u ponovnom nastajanju, pri čemu teče fluidna *združenost* i *nekolikost*. U tom procesu re-usklađivanja, transformacija se uspostavlja polako, s vremenom, njezina je priroda osjetljiva i fragilna, a re-usklađivanje dugotrajno.

 

O transformaciji ne moram ništa znati, ona se u meni i oko mene odvija bez moje namjere. Slično i Stolorow govori o dinamičkim sistemima koji su uspostavljeni putem naših organizacijskih principa, a koje smo pak usvojili u određenom kontekstu i u odnosu na druge perspektive s kojima smo došli u dugotrajan i značajan kontakt. Zamjena jednog stabilnog sistema drugim, odvija se polako, taj je proces fragilan, otvoren i dinamičan, sve dok jednom ne osjetimo/doživimo transformaciju. Za to je potrebna druga perspektiva koja može podnijeti naše doživljaje i smisleno ih (re)organizirati. Drugim riječima, potrebna mi je druga subjektivnost ili, prema Ettinger, parcijalna subjektivnost, kako bi transformacija imala kontekst u kojem se odvija. Ta transformacija ne mora nužno biti povoljna po mene, kao i kod stabilnog atraktora o kojem Stolorow govori, koji može biti nepovoljan, iako je stabilan.

Dakle, ako ne stopiram proces, ne mogu ne dijeliti iskustvo s Drugim, odnosno, ako ne dijelim, to onda znači da poričem Drugoga, a za to postoji razlog. Ja sam uvijek već u matriksijalnom polju, apriori linkirana s nekoliko drugih Ja i ne-Ja i zato je za mene traumatično napustiti Drugoga, jer je on već nastanjen u meni. Mogla bih reći da napuštajući Drugoga uvijek napuštam i sebe, odnosno povlačim se iz matriksijalnog graničnog-prostora u koji sam inherentno uronjena. Čupam korijenje i „osamostaljujem se“, postajući objekt-subjekt, zatvoren u sebe, lišen transformacijskog potencijala i linkova i niti koji ga ostvaruju.
Ettinger govori o matriksijalnim afektima (osjećajima), pri čemu daje apsolutnu prednost suosjećanju (compassion), naglašavajući primarno suosjećanje (primary compassion), kao inherentno i autentično. Primarno suosjećanje je suosjećanje bez empatije, što znači da ne uključuje komunikabilnost i kognitivno razumijevanje, već je primarno i inherentno. Ja sam već uronjena u suosjećanje, zajedno s Drugim, ono je tu, van dosega prostora i vremena i ono me opisuje bez moje svijesti o tome. Kao i matriksijalno polje o kojem ne moram znati ništa da bih živjela u njemu (i/ili ono u meni). Su-osjećanje je orijentirano PREMA, ne može postojati samo za sebe, kao ni svijest, kao ni subjektivnost, kao ni ja.

Psiha je, prema tome, kontinuitet psihe Drugoga u matriksijalnom polju (matrixial borderspace). Psihički tragovi koji nastaju preko linkova s drugima, tragovi su sadašnjosti, a ne prošlosti. Sadašnjost uključuje prošlost, ali tragovi se uvijek otiskuju SADA, konstantno transformirajući matriksijalno granično-prostorno-vremensko polje.

 

Za razliku od Freuda, koji govori o primarnosti osjećaja mržnje i agresije prema roditelju od kojeg se diferenciram, odvajam (ili od kojeg sam već diferencirana i odvojena), pa tako postajem fiksirana na njega, Ettinger naglašava suosjećanje koje u sebi već uključuje diferencijaciju, te time ne zahtjeva odvajanje, već omogućava kontinuiranu prisutnost-odsutnost, transformirajući tako matriksijalno polje i re-usklađujući međusobna Ja i ne-Ja. Treći subjekt pri tome ne dolazi kao prijetnja i kao još jedna razlika, već je uključen u zajedničko iskustveno polje, dodatno utječući na njegovu transformaciju i transgresiju.

U tom kontekstu, Ettinger prevazilazi pitanje spola i roda, stavljajući u prvi plan diferencirajuće svojstvo matriksijalnog polja (maternice) koje obuhvaća i kontekstuira pluralnost različitih Ja i ne-Ja. I žensko i muško se razvija kroz granično-linkanje s majčinim tijelom, i u tom smislu je matriksijalno polje (mreža) maternalni princip, ali on nije odrednica spola/roda, već „tjelesno-psihičko-vremenski prostor intimnog“. Prije tog odnosa žensko-žensko/muško-žensko, je dakle, matriksijalna mreža zajedničkih diferencirajućih iskustava u koju je taj odnos uronjen i u kojoj se transformira i re-usklađuje.....

 

Možda je zanimljivo napomenuti da je Bracha Ettinger svoju teoriju matriksijalnog polja izvela, kako iz svog psihoanalitičkog rada, tako i iz svog umjetničkog rada. Njena je teorija nastala kao proširivanje i promišljanje vlastitih notnih zapisa, koje je imala običaj bilježiti radeći s klijentima, i slikajući... Širok koncept koji nudi rezultat je estetičko-etičkog, umjetničko-analitičkog spajanja ili, kako bi ona to rekla, linkanja koje nadilazi subjektivnost i intersubjektivnost, kako bi se nastanilo u diferencirajuće-spajajućoj moći transsubjektivnosti.

 

 

 

 
Julia Kristeva
 

Ruža Pavičić

 

 

Julia Kristeva, filozofkinja, sociologinja, feministica, književna kritičarka, novelistica, rodom Bugarka, a od 60-ih godina 20. st. živi u Francuskoj

 

Njeno viđenje subjekta i onoga od čega je sazdan, poklapa se s Freudovim. Naime, Kristeva odbija bilo kakvo shvaćanje subjekta u smislu strukture. Umjesto toga, radije definira subjekt «kao proces» ili subjekt «u krizi».

Služeći se temeljnim načelima feminizma i nastojeći ih proširiti izvan granica spola i roda, iako ih nikad ne napušta, Kristeva je razvila izazovni smjer feminizma. 
Inzistirajući na tome da tijelo majke djeluje između prirode i kulture, Kristeva nastoji pobiti stereotipe koji svode majčinstvo na prirodu.
Žena ne mora biti majka ali ne može ne biti govorni subjekt. Odnosno, ona je prvenstveno govorni subjekt.
Štoviše, pojam majčinskog tijela u svojem obliku dvoje u jednom, ili drugoga unutar tijela, koristi za sve procese subjektivnosti, odnosno za intersubjektivnost.

Kao i majčinsko tijelo, svatko od nas je «subjekt u procesu». 

I kao takvi, subjekti u procesu, uvijek pregovaramo s drugim u sebi. Krećemo se po putanji od sebe k njemu i obrnuto. Kao i tijelo majke, mi nikada nismo kompletni subjekti svojih vlastitih iskustava.  Kristeva se ne slaže s feministicama koje misle da su jezik i kultura u načelu patrijarhalni i da se, na neki način, trebaju napustiti. Naprotiv, inzistira na tome da su kultura i jezik utočište ljudskom govornom biću, a žene su prvenstveno «bića koja govore».

 

Iako ju je vrlo cijenila, Kristeva je indirektno kritizirala Simone de Beauvoir i njeno poznato odbijanje važnosti materinstva.

Ne treba ići u takvu krajnost i odbijati majčinstvo. Zapravo, Kristeva sugerira da će se boljim razumijevanjem materinstva, boljim razumijevanjem ženske kreacije i povezanosti toga dvoga dogoditi «istinska ženska inovacija» (u bilo kojem području). 

 

Kristeva temelji svoj pristup na takozvanoj «semiotici», drugim riječima, predjezičnoj komunikacji između majke i djeteta i njegovim procesima koja nastaju prije onih koje Freud naziva Edipov trokut, a Lacan – zrcaljenje.

Kristeva na taj način želi ponovno uspostaviti i oživjeti majčinsku terminologiju koja se oblikuje prije pojave izraza dječak ili djevojčica. Dakle, terminologija u kontekstu donošenja novog bića na svijet ne ograničava se na izraze djevojčica, dječak, ona je puno šira. Kristeva čak primjećuje njihovo odvajanje (odvajanje tih izraza) od majke ili od sebe samih. Odnosno, ne može se tvrditi da izraz dječak predstavlja muški spol, a djevojčica ženski.

 

I to je vrijeme koje se događa prije svih bitnih odvajanja objekta od subjekta, dakle, prije nego što dijete  preuzme socijalne odrednice, prije «patrijarhata» koji određuje svoje granice i restrikcije.
Kristeva nas poziva da sebe izvorne prihvatimo kao stvorenja koja govore, stvorenja koja su povezana s tijelom, ali i s osjećajima.
U nedostatku takve povezanosti, susrećemo ljude koji nisu povezani sami sa sobom, ljudi koji su stranci svojim tijelima i svojim osjećajima.
Takvi se ljudi služe jezikom kojeg im nalaže kultura u kojoj se konzumira i pokazuje.  
Što se tiče pitanja : «Što je žena?», koje oduvijek zaokuplja feministice, Kristeva daje jedinstven odgovor. Naime, više ju zanima pojedina, jedinstvena žena, nego žena općenito. Pojmom žena u općenitijim parametrima više se je bavila Simone de Beauvoir, što je tada bilo neizmjerno važno za razvoj feminizma.

Kristeva je za majčinstvo zainteresirana u smislu strukturalne mogućnosti, ne nužno jedine i prave. 
 Kada je majčinstvo jedino sredstvo istinskog samoostvarenja, jer ostvarujem se kada stvaram novi život, kreiram ( i sama riječ ostvarenje prilično je indikativna), žena je ograničena na kontekst seksualnosti. Kada, pak, ostvari majčinsku ulogu, može «odahnuti» i «izići» iz konteksta seksualnosti kao sredstva na putu samoostvarenja. Dakle, potpunost je zaslužila zahvaljujući bivšem statusu konteksta seksualnosti. 

Žena se, rekla bih, mora izboriti za status «bića koje govori».

Sintagmu Kristeve «biće koje govori» dakako ne treba shvatiti kao izmjenu informacija koje se izmjenjuju između pošiljatelja govorne poruke i primatelja, niti kao reprodukciju postojećih znanja. Govor za Kristevu znači puno više- stvaranje, a stvaramo kada izgovorimo nešto SVOJE.

 

Zato Kristeva žene poziva da «rađaju ili pišu». Odabrala je, čini mi se, riječ»pišu» jer je pisanje, možda zato što i sama piše, jasan i slikovit pokazatelj kreacije. Jasno, kada je riječ o kreaciji, a ne o reprodukciji.

 

Kao što se vidi iz već spomenutog, feminizam koji Kristeva razvija odudara od glavne feminističke struje i  najčešćeg kamena spoticanja – majčinstva. 

Za feministički mejnstrim, majčinstvo je Ahilova peta, prepreka na putu  samoostvarenja i ostvarenja društvene jednakosti. 

 

Feminizam Kristeve je zanimljiv jer upravo ističe suprotno. Iskazuje poštovanje prema majčinstvu i prigovara «antimajčinskom» feminizmu koji otuđuje žene od njih samih. Kristeva je, očito, shvatila da žena može biti oboje, i roditeljica i «biće koje govori». Kada se žena ne ograniči samo na jedno od toga, odnosno kada svjesno i po svome izboru odabere oboje ili samo jednu od tih uloga, ali iz perspektive druge, društvo će tada zakoračiti korak više.

Kada se na neki način odustane od imperativa rađanja kao jedinog ISTINSKOG sredstva ženinog samoostvarenja, za što se između ostalog zalaže Kristeva, nećemo imati ženske i muške stvaratelje. Imat ćemo stvaratelje, a rađanje (stvaranje) će umjesto imperativa postati samo jedna od mnogih mogućnosti.

 

Zato Kristeva kaže da, u krajnjoj liniji, svatko može ispuniti majčinsku ulogu, žena ili muškarac.

 

Ravnopravost nije moguća bez viđenja sebe, jer ako ne znam tko sam, kako mogu znati tko je taj koji se izjednačava s drugim?

 

Možda potaknuta tom mišlju, Kristeva govori o odbacivanju.

Odbacivanje za Kristevu znači kada psiha stvara neki subjekt i grupni identitet i kada odbacuje sve što prijeti nečijim granicama. Nametnute granice stješnjavaju i ne daju mi pravu sliku o sebi samoj.

 

Glavna prijetnja razvijajućem subjektu/djetetu je njegova ovisnost o tijelu majke.

Kako bismo postali subjekti, Kristeva misli da je materoubojstvo naša iskonska potreba i zato moramo odbaciti materinsko tijelo.

 

Ovdje se nameće neki čudni problem. Žena nikad u potpunosti ne može odbaciti materinsko tijelo zato što je i sama majka (realizirana ili potencijalna).

Odbacivanje onoga što se ne može odbaciti stvara konflikt. Po toj logici žena se ne može odvojiti, ne može postati subjekt. Zato Kristeva kaže da nam treba novi koncept materinstva, novi koncept odnosa majka-kći.

 

Ja mislim da nam treba koncept koji ne bi ograničavao ljubav, jer upravo zahvaljujući višeslojnom konceptu  ljubavi, ljubavi prema svojoj ženskosti, rađa se ženski subjekt bez materoubojstva. Pojam lezbijstva se često povezuje s feminizmom, ali u okvirima stanovite manjkavosti ili ograničenja. Lezbijstvo bi značilo odvajanje od sebe bez ubojstva svoje ženstvenosti, bez spomenutog materoubojstva. Žene u lezbijskom odnosu svoju ženstvenost gledaju iz ženske perspektive. Dakle lezbijska ljubav odbacuje izgradnju svog identiteta na račun spola, odnosno, svoj identitet grade izvan okvira: muškarac-žena, a ne protiv.

 

Današnji feminizam shvaćam kao poveznicu, a ne kao «razdvojnicu», a pogotovo ne kao rat spolova. Napredno društvo za mene bi bilo društvo koje nadilazi spolove, a i Kristeva kaže da ima toliko spolova koliko ima i pojedinaca.

 

Nadalje Kristeva kaže da nemamo primjerene diskurse majčinstva. Religija, posebno katoličanstvo, koje od od žene stvara sveticu, a znanost, koja pak ženu svodi na prirodu, su jedini materinski diskursi dostupni zapadnoj kulturi. U psihoanalitičkom radu možemo doprijeti do najiskonskijeg sjećanja iz djetinjstva. Ta sjećanja su često traumatična. I na tome putu događa se čudna promjena u jeziku kojim se služimo. Kroz govor, kroz čitav svemir raznih znakova, stižemo do osjećaja, senzacija i pokretača i do onoga, što je Freud nazvao «pupčana vrpca sna.» To je nešto što je nemoguće imenovati, i to nešto je izvor našeg istraživanja.

 

Zato Kristova govori o dualnosti, o jeziku s jedne i o znakovima, simbolima s druge strane. Dakle uvijek je prisutna dvojnost.

Za Freuda je to bio nagon za smrću nasuprot nagona za životom. Sveprisutnu dualnost bez koje se ne može, Kristeva pronalazi i u biblijskim motivima. I u Pjesmi nad pjesmama u kojoj se ljubav događa između muškaraca i žene koji su stranci jedno drugome, putnici, osuđeni da izgube jedan drugoga.

U Bibliji je, stoga, odvajanje srž odnosa između dva subjekta. U jednom psalmu Toma Akvinski kaže:» «Ljubi bližnjeg svoga kao sebe samog.»

Kako bismo mogli voljeti bližnjega, trebamo najprije izliječiti svoj ranjeni narcizam. A izliječiti svoj narcistički identitet znači najprije ga stvoriti, uživati u sebi, kako bismo si priskrbili bolje self objekte. Za razliku od dosadašnjeg, suvremeni feminizam bi za mene značio svijest o odvojenosti koja znači odvojensot od nečega. Ako sam odvojena od nečega, znači da taj «nečega» netko, postoji, uz mene je. I o tome govori Kristeva, o odvajanju koje znači približavanje jedno drugome. 

Zaključila bih na koncu da se sve vrti oko nas samih, ali ljepota te vrtnje bolje se vidi iz tuđe perspektive, tako da se istovremeno sve vrti i uopće ne vrti oko nas. I to je intersubjektivnost i to je prilika za jednakost muškarca i žene, u nama i izvan nas.

 

 

 

 

Donna Orange

Spomenka Kolak

Priznavanje Drugog – priznavanje vlastite intersubjektivne ranjivosti
 

Kao što J. Kristeva kaže, ima toliko spolova koliko ima pojedinaca.
Feminizam se zalaže za pravo svake osobe da izražava svoj rod na način koji izabere; kroz ženskost, androginost, muškost ili bilo koju drugu točku na spektrumu. Ovo uključuje pravo na rodnu neodređenost i rodnu kontradikciju.
Bilo bi lijepo kad bi se svatko mogao izražavati na način koji izabere, onako kako sam sebe doživljava. Ali, znamo da nitko nije otok, te da je vlastiti doživljaj omogućen upravo relacijskim kontekstom.

Da bih izrazila sebe, potrebno mi je razumijevanje drugoga koje je usklađeno s mojim doživljajem, potrebno mi je prepoznavanje.  O procesu prepoznavanja piše Donna Orange u svom članku Intersubjective Vulnerability in the Psychoanalytic Dialogue. Orange govori o riječi Anerkennung koju koristi Hegel u svojoj dijalektici gospodar-rob.  Riječ Anerkennung znači nešto kao priznanje, uvažavanje, prihvaćanje, a što Orange kasnije naziva priznanje-kao.

Hegel u svojoj analizi gospodar-rob tvrdi:
Gospodar je Gospodar jedino po tome što ga Rob priznaje kao Gospodara.

Odnos Gospodara i Roba nije priznanje u pravom smislu riječi!
Ovo priznanje je jednostrano, jer on (gospodar), sa svoje strane, ne priznaje ljudsku stvarnost i ljudsko dostojanstvo Roba. Priznat je, dakle, od nekoga koga on ne priznaje. Tu je tragičnost njegove situacije! On može biti zadovoljan jedino priznanjem od strane onog koji je, po njemu, dostojan da ga prizna.

Gospodar ne može vidjeti svoju nezavisnost refelektiranu od ličnosti roba: sve što vidi je pokornost. Samosvijest mora dobiti priznanje od druge osobe iste vrste, tako da se odnos gospodar-rob mora prevladati.

Recognition-As - Ovo značenje Orange koristi da ukaže na priznavanje nekoga kao, na primjer, kao oca, kralja, ili partnera. To je prepoznavanje koje stvara nekog drugog kao jednakog subjekta iskustva, ili bolje, pretvara majku ili analitičara iz objekta fantazije u potpun i ravnopravan subjekt.

Orange se osvrće na riječi svoje suvremenice, također relacijske psihoanalitičarke J. Benjamin koja tvrdi da identitet dolazi ne od gledanja mene same u nekom drugom, nego iz činjenice da kroz relacijsku interakciju ja utječem na drugoga. U tom smislu, ja koristim drugog da stvorim osjećaj o sebi.

O nemogućnosti prepoznavanja u kulturama gdje se podržava dominacija jednog spola,  Benjamin tvrdi:

" Dva središnja elementa priznanja – biti kao i biti različit – rascijepom su odijeljena", a to cijepanje (jedan dominirajući kao subjekt, drugi potlačen kao objekt), ostavlja oboje bez ikakve stvarne subjektivnosti. Muškarac kao dominator ne ostavlja nikome prostora da "gura natrag", čime bi bila potvrđena (ili prepoznata) njegova vlastita subjektivnost. Drugi ovdje postaje objekt, a ne subjekt ponude priznanja. Alternativno, žena, budući da je potlačena, gubi svoju subjektivnost, a time i više nije raspoloživa za ponuditi priznanje (jer ona postaje samo odraz njenog dominatora), niti da prima priznanje (jer ona je postala samo konkretan objekt u ovoj dinamici).“

Prvi nesimetričan odnos u našoj civilizaciji, tj. odnos subjekt-objekt koji vodi u srž dominacije, odnos je roditelja i djeteta. Roditelju je vrlo teško da prepozna dijete kao subjekt koji ima pravo na vlastiti doživljaj, da ga doživi kao cjelovito.

Luis Sander proučavao je međusobnu regulaciju unutar binarnih sustava
(npr. parova majka-dijete). Oslanjao se na rad biologa Paula Weiss (1970) o organizaciji i organiziranju živih sustava, u njihovom jedinstvu u složenosti.

 Sander je opažao načine na koje naša samosvijest formira Gestalt "koji postavlja našu svijest o našem vlastitom unutarnjem doživljavanju.

 Ja doživljavam vlastito stanje, uključujući i emocije, osjećaje, očekivanja, planove, namjere - u okviru koji se sastoji od moje šire svijesti, moje percepcije tekućeg vanjskog konteksta u koji sam uključena.

Biolog Paul Weiss se tada pitao: "Što je to što uspostavlja i održava te veze na kojima počiva ovo tajanstveno jedinstvo organizacije u živi sustav"?, na što je odgovorio: usklađene specifičnosti.

Što su to usklađene specifičnosti?

To je "vrsta rezonancije između dva sustava međusobno usklađena s odgovarajućim svojstvima ".

" Procesom priznanja ", Sander smatra onaj "trenutak susreta", u kojem će se nečiji self-geštalt zadovoljiti i uskladiti tako da bude znan od drugoga.

Winnicott opisuje taj proces priznanja kroz interaktivan proces između terapeuta i djeteta koji se odvija tako što oboje izmjenjuju crteže u igri koju on naziva "squiggles."

Winnicott potanko opisuje crteže po kojima svaki uljepšava škrabanje drugoga koje će ih oboje dovesti do trenutka zajedničke svijesti, budući da dijete postaje svjesno da je drugi svjestan onoga što je dijete osvijestilo.

Ovo je trenutak specifičnosti u priznanju kojeg Winnicott naziva "sveti trenutak", "trenutak susreta" koji uključuje novu koherentnost u djetetovom doživljavanju kako njegova unutarnjeg, tako  i vanjskogi svijeta.

Winnicott opisuje da, iako su konzultacije bile često izdvojene dijagnostičke sjednice, ako bi došlo do "svetog trenutka" bivanja "prepoznatim", došlo bi i do promjene u djetetovoj samo regulatornoj organizaciji koja je trajala tijekom mnogih godina, čak i iz tog jednog iskustva.

Ponavljanje takvih trenutaka pruža uvjete u kojima se dolazi do "znati" nekoga kao osobe koja je "znana“.




D. Orange tvrdi da ono što mi priznajemo, u odnosu na drugog, nije prvenstveno drugi identitet ili status, nego naša vlastita intersubjektivna ranjivost.

Ova vrsta priznanja rezonira s Ghentovom koncepcijom predaje.

 

Emmanuel Ghent usvom članku Mazohizam, submisivnost, i predaja izučava koncept korištenja objekta. Ghent tvrdi da, " objekt ako će se koristiti, nužno mora biti pravi u smislu da je dio zajedničke stvarnosti, a ne snop projekcija".

D. Orange ovdje naglašava koncepciju J. Benjamin o konkretnom drugom kojeg se, u stvarnoj razmjeni odnosa, koristi za potvrdu sebe. Ovdje se traži da se "uništiti" drugog, kako bi se na temelju njega potvrdilo sebe.

 "U razvoju djeteta", tvrdi Benjamin," početno uništenje se može vidjeti samo kao dio tvrdnje: želja da se utječe na (negira) druge, da se bude prepoznat. Kada razaranje ne uspije, agresija ide unutra i postaje gorivo za osjećaj svemoći ". Ako je drugi uništen - kroz dominaciju - onda taj drugi ne može potvrditi zauzvrat, ili potvrditi osjećaj sebe. Ako drugi preživi (tj., brani leđa), osjećaj selfa sada nalazi konkretnu potvrdu.

 

Kao u omiljenim crtanim filmovima, Tom na sve moguće načine ubija Jerryja, ali on uvijek iznova oživi.

No, što bi moglo značiti uništiti drugoga?

 Ghent tvrdi:
Vrste ne-preživljavanja uključuju osvetu, povlačenje, obrambeni stav u bilo kojem od svojih oblika, ... i konačno, svojevrsno raspadanje, u smislu gubitka nečijeg kapaciteta da se adekvatno funkcionira kao majka, ili u analitičkom setingu , kao analitičar.

 

Taj reciprocitet upotrebe objekta temeljan  je u radu J. Benjamin. Ključ za samo-razumijevanje nastaje prepoznavajući drugog. "Uspostava sebe", tvrdi Benjamin, "znači pobjedničko raspoznavanje drugog, a to, pak, znači da napokon moram priznati drugog kao postojećeg kao njega samog (za njega)a ne samo za mene"

 

Osjećaj sebe isprepleten je s  korištenjem i uništenjem drugog, ali samo kao drugog koji  uzvraća (tj., nije uništen) da bi taj osjećaj o sebi uistinu bio potvrđen. U cijepanju koje navodi Benjamin takva uzajamnost je unaprijed odlučena, na taj način uskraćujući self-potvrdu. Dakle, kako se self pokušao potvrditi u svemoći koja je svojstvena u takvom cijepanju, dominacija postaje nezasitna, jer self uvijek izmiče potvrdi u takvim ne-uzajamnim odnosima.

 

Predaja kao suprotnost pokoravanju

Predaja je Ghenov pojam kojim Benjamin opisuje suprotnost pokoravanju.

"U podlozi teme sadizma", tvrdi Benjamin, "je pokušaj da se prodre u drugoga. Želja da se bude otkriven je u podlozi njegova dvojnika, naime, mazohizma. Emmanuel Ghent nazvao je ovu želju, željom za predajom.  "Uvijek spreman dvojnik" ove želje za predajom je podčinjenost.

Ghent, poput Benjamin, tvrdi da se subjektivnost uspostavlja u igri između dva subjekta. Pišući o našoj potrebi da budemo znani Ghent pita: "Je li moguće da mi u dubini čeznemo od ovoga odustati [defenzivno skrivanje iza projicirane slike-sebe], " iznijeti na vidjelo ", kao dio još općenitije žudnje da budemo znani, priznati? Možda se ta čežnja također može pridružiti odgovarajućoj želji da znamo i prepoznamo drugog?
Ghentova je "teza da je nešto kao što je predaja nužno za pravu subjektivnost te da je podčinjenost često dvojnik za predaju koja vara tražitelja.

Podčinjenost, gubljenje sebe u moći drugoga, postajući zarobljen na jedan ili drugi način prema gospodaru, uvijek je raspoloživ dvojnik za predaju. On se drži obećanja, zavodi, uzbuđuje, zarobljava, i na kraju, vara tražitelja-okrenutog-žrtvi izvan njegovog priželjkivanog cilja, nudeći na njegovom mjestu samo sigurnost ropstva i sve jači osjećaj uzaludnosti. 

Umjesto dopuštanja "sebi " da bude znan, u pokornosti self jednostavno postaje rob, kontrolirani objekt, objekt druge "želje. A u dominaciji self postaje gospodar, kontrolirajući subjekt, nedodirljiv za želje drugoga. S druge strane, predaja znači dopuštanje drugima da nas prepoznaju i kažu nam nešto, nešto što nas neće uništiti, nešto za što smo otvoreni.

Što to znači nešto ili nekoga prepoznati kao nešto ili nekoga?

Razmotrimo Wittgensteinov pojam viđenja-kao: . "Budući da brkamo prototip i objekt dogmatski dodijeljujemo objektu svojstva koja samo prototip nužno posjeduje.“

U psihoanalizi, naša teorija može staviti prototip (primjerice, edipovog kompleksa, projektivne identifikacije, ili selfobjekt deficita), a mi onda to vidimo svugdje, računajući kao stvarno samo ono što odgovara prototipu.


Drugim riječima, mi brkamo naša klinička iskustva s pacijentom s primjerom naše teorije. vidjevši pacijenta kao slučaj, pacijentovo iskustvo, ili naše iskustvo s pacijentom kao oprimjerenje naše ne-tako-lako-održive teorije. Takva teorija, po Wittgensteinovim riječima, " drži nas u zatočeništvu“, ona nas zapliće u "aspekt-sljepoće."

D. Orange tvrdi da samo prototip, ili kategorija zapravo ima kliničke karakteristike; ljudi nemaju. Pacijent je individua (ne slučaj). Gledajući ga kao slučaj, terapeut se onesposobljuje da ga gleda kao osobu.

Velika prepreka emocionalnoj usklađenost i napretku u analizi je analitičareva potreba da bude u pravu, i osobito potreba za nepobitnim dragocijenim teorijama.

 

Isto bi se moglo reći i za spol ili rod. Gledajući na osobu kao na „slučaj“ spola ili roda, na prototip ili kategoriju, onesposobljujem se da je vidim kao osobu. Kako će onda takva spolom definirana, okrnjena ne-osoba definirati mene?
Za usklađivanje se zahtijeva najmanje dva psihološka svijeta, svaki s različitim "načinom gledanja.“

Kako "pokazati  muhi izlaz iz boce", izlaz iz (razmišljajućeg) tijela (koje vidi) dualnosti. Nesposobna da vidi bilo put u Ili put iz, muha se neprestano sudara s ograničenjima. Tada ju se često krivi za izazivanje vlastita poremećaja, optuženu za projiciranje i identificiranje s njenim vlastitim projekcijama kao da fly- bottle nije bila  formirana i odrzavana relacijski.

Postoji li doista tako nešto kao biti izvan " fly-bottle"? Postoji li zaista prosvjetljenje, budistički stil?
Je li doista psihoanaliza prepoznavanja, gotovo čaroban međusobni proces koji stvara drugoga u odnosu subjekt-subjekt? – pita se D. Orange, te kaže:
Možda bismo trebali odustati od potrage za hegelovskim samosvjesnim subjektom, od potrage koja podrazumijeva zahtjev za drugim koji će to ponovno spoznati i stvoriti. Umjesto toga, psihoanaliza, koja se obavlja u ne autoritarnoj atmosferi dijaloga punog poštovanja, može učiniti ljude više kod kuće u vlastitom iskustvenom svijetu. Na taj način oni postaju sposobniji sudjelovati u dijaloškom procesu šire ljudske zajednice u kojoj se sve više mogu osjećati kao članovi.
Analitičar može biti fleksibilan i ranjiv, da poštuje pacijenatovu stručnost o njegovom vlastitom iskustvu, te da nađe načine povezivanja.

Tretirajući osobu kao vrijednu razumijevanja, kao vrijednu poznavanja mi stvaramo s ovom osobom nove i fleksibilnije mogućnosti za njeno iskustvo sebe.


To nije prosvjetljenje već polagano, dan po dan, korak-po-korak oslobođenje.