Ocjene: / 2
LošNajbolji 

 

 

 

 

Nikolina Filipović - Robert Stolorow, susret filozofije i psihologije

 

Dobar dan i dobrodošli na našu 3. tribinu na kojoj ćemo govoriti o Robertu Stolorowu, američkom filozofu i psihoanalitičaru, jednom od genija 21. stoljeća...

 

Ono što je značajno kod Stolorowa je to da on u svom radu koristi filozofske ideje i sisteme koje integrira u suvremeni psihoanalitički kontekst, s najvećim naglaskom na fenomenologiju i hermeneutiku.

Stolorowa u mnogim njegovim člancima i knjigama zaokuplja pitanje protuprijenosa u psihoanalizi. Još je i Kohut govorio o značaju analitičareve neutralnosti pri čemu je protuprijenos smatrao preprekom, ometajućim čimbenikom koji priječi potpuno uživljavanje u klijentova iskustva. Nasuprot tome, Stolorow smatra protuprijenos (ili prije su-prijenos) ključnim za uspostavljanje intersubjektivnog polja. Što je on time mislio?

Intersubjektivno polje se stvara u izmjeni dviju perspektiva, dviju subjektivnosti. Kad ja nešto doživljavam i nekome o tome govorim, za mene je značajno da me on razumije. Da bi me drugi razumio, nije dovoljno samo da se uživljava u moju perspektivu, da se stavlja u moju kožu, već mi je potrebno da osjetim njegovu subjektivnost i moj utjecaj na njega. Taj međusobni utjecaj je intersubjektivno polje koje organizira moje iskustvo i iskustvo mog sugovornika. Što onda u tome svemu znači empatija? Je li empatija kad me netko interpretira, objašnjava ili kad me doživljava (pa čak i kad taj moj doživljaj uključuje moje neznanje)? Ja bih rekla da empatija živi tamo gdje približavam i pripuštam drugu osobu mom vlastitom osobnom iskustvu, mojim organizacijskim principima, omogućujući joj tako da i ona izroni iz tog konteksta, da se pokaže, da uroni u intersubjektivno polje. To je poziv na dijalog, na odnos, u čijem se kontekstu reorganiziraju dvije subjektivnosti. Što je uopće ta subjektivnost? Gadamer govori o predrasudama i osobnoj povijesti kao nezaobilaznim sastavnicama svačijeg iskustva. Pri tome, predrasuda predstavlja više moj vlastiti doživljaj s obzirom na prošla iskustva, nego već unaprijed stvoreni stav o nečemu kojem onda prilagođavam bilo koje iskustvo koje doživim. Kako on sam kaže... „Prepoznati sugovornika u dijalogu ne znači afirmirati svoj stav po svaku cijenu, nego biti transformiran u osjećaj zajedništva sa sugovornikom pri čemu uopće ne moramo zadržati svoj stav.“ Prihvaćanje mojih vlastitih predrasuda i moje osobne povijesti otvara prostor za preispitivanje istih u procesu razumijevanja, u dijalogu, što mi pruža mogućnost novih doživljaja i reorganizacije mojih organizacijskih principa. Bez prihvaćanja tih predrasuda, u Gadamerovom smislu, teško bih mogla doživjeti nova iskustva i utjecati na promjenu tih predrasuda. Na taj način, ne uzimam poziciju „božjeg oka“, koje sve zna i nije zamagljeno svojom subjektivnošću, već nudim drugu perspektivu, ključnu za uspostavljanje intersubjektivnog polja. Ja nisam izolirani um koji pasivno doživljava druge i svijet, i slaže i preslaguje svoja iskustva unutar sebe, već sam kontekstualni fenomen koji izranja i pokazuje se u odnosu s drugima i svijetom. Kao što Gadamer kaže kad govori o jeziku... „Jezik nije instrumentarij, alat koji primjenjujemo, nego element u kojemu živimo.“ Isto bih tako rekla kad govorim o empatiji da ne usmjeravam empatiju prema drugome, već prije svoj doživljaj, svoju subjektivnost u kojoj je empatija nastanjena. U tom smislu, empatija je fenomen, ona je nešto što se ne pokazuje, što je prikriveno u nečemu što se pokazuje, u ovom slučaju, u mom doživljaju. Upravo je zato moja subjektivnost konstitutivna i značajna, jer bez nje, empatija nema dom. Slično kao što Heidegger kaže... „Govor je kuća bitka“. Bez govora, bitak nema dom. Ako je govor kuća bitka, onda je subjektivnost kuća empatije.

 

Kad smo već kod govora, Stolorowa također zaokuplja pitanje interpretacije u analitičkom procesu. Stolorow naglašava subjektivni doživljaj terapeuta, i u tom smislu određuje interpretaciju. Ona ne predstavlja govor O analitičkoj vezi, već je neodvojivi DIO same te veze. Interpretacija bi se u tom smislu mogla poistovijetiti s iznošenjem subjektivnog doživljaja. Jedino tako se može izbjeći bezgrešna percepcija i stvoriti prostor za dvije subjektivnosti koje se međusobno interpretiraju.

Slično je i Husserl govorio o intencionalnosti svijesti. Za njega, svijest nije sama za sebe, ona je uvijek svijest O nečemu/nekome, dok bi intersubjektivnost usmjerila svijest PREMA nekome. U tom PREMA očituje se interpretacija o kojoj govori Stolorow, ona je dakle subjektivna i ne govori nikakve objektivne istine, te isto tako nužno uključuje i drugu subjektivnost PREMA kojoj je usmjerena. Jedna subjektivnost može zaživjeti samo ako postoji i druga u odnosu na koju će se ova organizirati i obrnuto. Ja mogu postojati jedino ako postojis ti. Kako i Martin Buber kaže... „Ne postoji nikakvo Ja po sebi, nego samo Ja u osnovnoj riječi Ja-Ti.“ Interpretacija kao subjektivni doživljaj terapeuta omogućava mu da se približi klijentu, a to pak povratno omogućava klijentu da pokaže svoju subjektivnost i približi se terapeutu. Tako se stvara hermeneutički krug koji ne može postojati ako nema jednog ili drugog, iz dijelova se spoznaje cjelina, a iz cjeline dijelovi, upravo zato je nužno da su svi dijelovi zastupljeni i omogućeni.

 

U ovom kontekstu, svi dijelovi bi bili oba dijela u dijadi klijent-terapeut. O toj dijadi piše Stolorow u svom članku „Dinamički, dijadički, intersubjektivni sistemi“. Ovdje su Stolorowu poslužili dinamički sistemi kako bi objasnio dinamiku intersubjektivnog polja. U teoriji dinamičkih sistema, razmatra se kako se iz kaotičnog, nelinearnog, kontekstualnog karaktera živućih sistema, razvijaju obrasci i strukture, te to povezuje sa psihoanalitičkom situacijom i odnosom klijent-terapeut. U terapeutskom prijenosu, na djelu je nelinearni dinamički sustav koji se uspostavlja u međusobnoj interakciji, dakle u kontekstu intersubjektivnog polja. Nas dvoje zajedno stvaramo stabilni dinamički sistem koji mijenja naše organizacijske principe. Da bi se stvorio neki stabilni dinamički sistem, mora se prije toga destabilizirati onaj sistem koji je vrijedio do sada. Npr, ja sam u svom djetinjstvu u svojoj obitelji doživljavala iskustva koja su se ponavljala i koja su zaživjela u meni, to su postali moji organizacijski principi, moji stabilni atraktori. Moja adolescentska depresija bila je moj stabilni sistem. Nepovoljan po mene, ali stabilan i zato, neizbježan. Sva druga iskustva ja sam prilagođavala tom sistemu i pokušala ih uklopiti u ono što mi je poznato, u ono što sam već proživjela. Bila mi je potrebna promjena. Ne osvještavanje nesvjesnog, kako bi Freud možda rekao, već promjena organizacijskih principa koje sam stvorila u odnosu s mojim značajnim drugima, s mojim selfobjektima. Dok bi Freud rekonstruirao moja prošla iskustva, koja su zakopana potiskivanjem, Stolorow bi uspostavljao odnos koji bi mi pružio nova iskustva. Ona nisu izolirana i ne razvijaju se odvojeno od moje prošlosti, već proširuju moja prošla, isto kao i sadašnja i buduća, iskustva. U tom smislu, Stolorow tvrdi da je „granica svjesnog i nesvjesnog fluidna i podložna stalnoj promjeni“. Ona je kontekstualna, te će u određenom trenutku iznjedriti ona iskustva za koja osjećam da će biti prihvaćena i razumljena.

 

Kako bi mi Stolorow pomogao?

 

Stolorow bi prihvatio moju depresiju. Za njega bi ona bila stvarna, za njega bi ona bila moj stabilni atraktor koji sam stvorila kako bi se zaštitila od kaosa nedoživljenih iskustava. On bi odgovarao na moja iskustva, njega bi moja depresija dotaknula i on bi na mene odgovorio sobom. Tako bi malo po malo, moji doživljaji postali stvarni, u okrilju njegove subjektivnosti, moja bi depresija napokon bila prihvaćena i zbog toga, mogla bi nestati kao takva. Ona bi u njegovoj subjektivnosti zaživjela, kako bi se u mojoj mogla integrirati. Tako smo Stolorow i ja stvorili novi dinamički sustav, koji sada predstavlja kontekst za sva moja iskustva, prošla, sadašnja i buduća.

 

Ovaj proces promjene iz jednog stabilnog stanja u drugo, ono je što Stolorow naziva razvojnom promjenom, pri čemu se smjenjuju stanja stabilizacije i destabilizacije kako bi novi organizacijski principi mogli pronaći svoj put i oblik. U tim periodima destabilizacije, ključna je uloga terapeutove empatije i razumijevanja. Kako Stolorow kaže... „...kako bi se proces terapeutske promjene uspostavio, sistem klijent-terapeut mora biti sposoban tolerirati i sadržavati bolna i zastrašujuća afektivna stanja koja prate periode destabilizacije, što moji suradnici i ja zovemo *strah od bezstrukturnog kaosa*.“ Tolerirati i sadržavati značilo bi prihvatiti i odraziti, za što je neophodna subjektivnost terapeuta. Dok god osjećam drugu subjektivnost, na djelu je aktivno stvaranje uvijek-uspostavljajuće strukture. Kad ona nestane, na djelu je kaos, koji se širi i koji mi prijeti nestajanjem. Nije kaos sam po sebi zastrašujuć, već je zastrašujuće to da ga nitko drugi osim mene ne vidi.

Često sam u razgovorima s drugima čula da ih je strah da ne polude. Što to znači, „da ne polude“? Nije li to upravo strah od kaosa, od gubitka strukture? Što ako moj kaos nitko ne vidi i ne prihvaća? Mora biti da on onda i nije stvaran, a to može značiti samo jedno – da umišljam i da ludim.

Stolorow vidi moj kaos. On ga prihvaća, tolerira i sadržava i tako mi ga vraća, kako bi zaživio u meni. A da bi bio u meni, prvo je morao biti u tebi. Gledajući iz te perspektive, kaos je onda, kao i svaki drugi doživljaj, nastanjen u odnosu, u kojemu je transformiran, ili bolje rečeno, reorganiziran, u strukturu. Ili, da još jednom parafraziram Heideggera – kaos u odnosu je kuća strukture!

Završit ću ovo izlaganje riječima Stolorowa: „Naše egzistencijalno zajedništvo-u-istoj-tami je preduvjet za mogućnost iscjeljujuće moći ljudskog razumijevanja".

Ruža Pavičić - o R. Stolorowu


Večeras smo se okupili da bismo razgovarali o intersubjektivnosti, o Stolorowu i o tome kako smo jedni drugima potrebni.

Svoje viđenje intersubjektivnosti ja izražavam sasvim jednostavnim riječima:

što vidim više sjaja u oku onoga koji me promatra, vraćam mu istom mjerom, nekad i više, kao i on meni.

Nedavno sam pročitala intervju s Robertom Stolorowom u prošlogodišnjem washingtonskom magazinu Psychologist – Psychoanalist. 

Bila mi je zanimljiva njegova izjava da se zahvaljujući prijenosu, koji se događa između analitičara i klijenta, među njima stvara neka vrsta polja ili intersubjektivni sistem.

Zanimljivo je da svi klinički fenomeni kojima se bavila tradicionalna psihoanaliza kao što su: psihopatologija, transfer, otpori, terapeutski zastoji pa emocionalni konflikt i na koncu, sve ono nesvjesno, s gledišta intersubjektivnosti, oblikuju se u interakciji dvaju subjektivnih svjetova koji se različito organiziraju.

Čitajući intervju s Robertom Stolorowim u prošlogodišnjem washingtonskom magazinu Psychologist – Psychoanalist, bila mi je zanimljiva njegova izjava da se zahvaljujući prijenosu, koji se događa između analitičara i klijenta, među njima stvara polje ili intersubjektivni sistem, i svi klinički fenomeni kojima se bavila tradicionalna psihoanaliza kao što su psihopatologija, transfer, otpori, terapeutski zastoji, terapeutska intervencija, emocionalni konflikt i konačno, sve nesvjesno, iz perspektive intersubjektivnosti, oblikuju se u interakciji različito organiziranih subjektivnih svjetova.

Za razliku od tradicionalnih psihoanalitičkih, intersubjektivni sistem koristi filozofski pristup. Taj filozofski pristup o kojem Stolorow govori utječe na njega kao analitičara, na njegove dotadašnje teoretske postavke, ali i na klijenta.

Samoj sebi pojašnjavam pojam filozofskog pristupa mišlju da me ne određuju neuroni, niti njihovi eventualni poremećaji, bila ja analitičar, klijent ili netko izvan spomenutog konteksta.

Određuje me nešto drugo, odnosno NETKO drugi.

Moja karakteristična sinaptička aktivnost ne određuje način na koji ću promišljati, postavljati si pitanja ili percipirati sebe i druge, jer svoje sinaptičke aktivnosti ne mogu pratiti kako izgledaju iz trenutka u trenutak, nisam ih uopće svjesna. Ali mogu sa iskustvenom sigurnošću znati sve o najsitnijoj čestici sebe same, svoga tijela, duše i srca, o najsitnijoj čestici svemira – doživljaju.

Doživljaj je najmanja jedinica stvarnosti.      

Ne doživljavam, ne osjećam, osim kad me zaboli, niti jedan svoj organ, ali kada sam u intersubjektivnom polju, tj. kada nisam sama, moj bližnji, htjela ili ne, nameće mi neki doživljaj o njemu i posljedično tome, doživljaj o sebi, ovisno o načinu na koji me je doživio.  

Kada sam sama u tom trenutku sam sve, ili me ima manje, lakše postajem što god poželim. A kada sam sve što poželim, jesam li u iluziji? Može li itko biti sve što poželi? 

Također, kada sam sama, tek sam odjek bivšeg intersubjektivnog polja kojeg, budući da je prošlo, više nema pa sukladno tome nema me u «sada», makar ne u mjeri koliko bi me bilo u društvu nekog čovjeka.

Nameće mi se pitanje što je stvarnost? Je li bogatija stvarnost kada sam sama ili kada sam s nekim?

Ako se moj bližnji i ja uzajamno odrazimo na oplemenjujući način, odnosno ako ono što on kaže o meni doživim istinitim i obratno, i ako mi ta istina jača doživljaj stabilnosti, sigurnosti i prihvaćenosti, ta stvarnost će me jačati, okrepljivati mene i njega, htjet ću da potraje. Ali ako se uzajamno doživimo na loš način, netko se od nas možda okrene i ode, nestaje odnosa..nestaje te vrste stvarnosti..ostajem sama sa svojim osjećajima...

 

Osim već spomenutog Stolorowljevog filozofskog pristupa, motiv naslova večerašnje tribine – Dodiri psihologije i filozofije u terapeutskom tretmanu treba zahvaliti upravo njegovim istraživanjima.

U knjizi Lica u magli (Faces in a Cloud) iz 1979., autori Stolorow i George Atwood došli su do zaključka da, budući da se psihonalitičke teorije u značajnoj mjeri oslanjaju na subjektivni pristup njenih tvoraca, i sama psihoanaliza mora biti subjektivna, dovoljno duboka psihologija vlastitog iskustva koja može sadržati ne samo fenomene ostalih teorija, nego i nove, svoje fenomene.

Duboka psihologija koju je Stolorow nazvao «fenomenološka psihoanaliza» postala je referentni okvir koji je postepeno iznjedrio teoriju intersubjektivnih sistema. 

Teorija intersubjektivnih sistema naglašava da granica između svjesnoga i nesvjesnoga ne nastaje u izoliranom umu, nego kao rezultat dinamičke aktivnosti tih sistema. 

U terapeutskom tretmanu, ali terapeutski tretman za mene ne znači samo uloga klijent-psihoterapeut, nego dvoje ljudi koji su značajni jedno drugome, dakle, u terapeutskom tretmanu učesnik organizira svoje iskustvo sukladno nesvjesnim principima koji stvaraju njegov emocionalni svijet. Zadatak analitičara, odnosno onoga drugoga onome prvome i obratno, jest pomoći da se ti nesvjesni principi rasvijetle i približe klijentu kako bi ih postao svjestan u smislu da bude kadar promišljati o njima, na neki način se odvojiti od njih kako bih ih mogao sagledati. Stolorow je tu pojavu nazvao samosvjesnom refleksijom. Takva klijentova samosvjesnost, koja istovremeno ima određeni doživljaj o analitičaru, pomaže mu organizirati svoja emocionalna iskustva na drugačiji način, obogatiti ih i integrirati. Mogu na taj način postati fleksibilnija i slojevitija.  

Što znači rasvjetljavanje nesvjesnih klijentovih principa koji organiziraju njegov emocionalni svijet?

Analitičarev otvoreni i istraživački pristup koji teži razumijevanju i pronalaženju vrijednosti klijentovog iskustva, bez obzira koliko mu se isprva možda učine bizarnim.

Sam analitičar nije odvojen od toga procesa. Svjestan je i otvoren za to da i njegovo gledište bude ispravljeno i produbljeno kroz dijalog s klijentom.

Ukratko, analitičar poštuje klijentovo iskustvo, koliko god mu ono možda bilo strano.

 

U terapiji, intersubjektivni pristup nadilazi prethodni Freudovski i kartezijanski u kojem su klijentovi mentalni sadržaji bili odvojeni od okoline i na takav izolirani, izvantekstualni način, analitičar se i odnosio prema klijentima.

Citirat ću Stolorowa: «..ne postoje neutralni ili objektivni analitičari, ne postoje bezgrješne percepcije, ne postoji viđenje Božjeg oka ni o kome, ni o čemu.»

Znimljiv mi je u tom intervjuu Stolorowljev opis fenomenološkog pristupa prema kojem nitko nema privilegirani pristup istini i realnosti, ali također, ova izjava se ne smije brkati s postmodernističkim nihilizmom ili relativizmom.

Prema intersubjektivnoj teoriji približavanje istini događa se postepeno, putem psihoanalitičkog dijaloga u kojem oba sudionika produbljuju svoju odražavajuću svjesnost. Drugim riječima, istina je dijalog i kristalizira se neizbježnom interakcijom promatrača i promatranog. 

U nedostatku dijaloga, referentne točke, ako nema mene i tebe, postoji opasnost propadanja, gubljenja u samo svojem svijetu, i onda se svijet može «podijeliti» u dvije grupe- u svijet normalnih i svijet traumatiziranih, tj. svijet paćenika s druge strane horizonta.

Stolorow je, spominjući razorni utjecaj traume, spomenuo i osobni slučaj- smrt žene.

Jednog jutra, njegova žena uz koju se probudio bila je mrtva. Umrla je četiri tjedna nakon što joj je dijagnosticiran karcinom.

U to vrijeme osjećao se otrgnut, odvojen, s druge strane horizonta, upravo zbog same prirode traume koju karakterizira duboka singularnost.

Potvrdu svojem osjećaju odvojenosti kojeg mu je izazvala trauma gubitka žene, pronašao je u hermeneutici Hansa Gadamera.

Gadamer je tvrdio da svako razumijevanje nečega uključuje interpretaciju koja je rezultat  historijske matrice onoga koji interpretira. Nadalje, govoreći o razumijevanju, Gadamer tvrdi da je i ono ograničeno organizacijskim principima interpretatora. Gadamer organizacijske principe prevodi riječju predrasude, a Stolorow - emocionalne navike.

Također, Gadamer je pojašanjavao počela svoje hermeneutičke filozofije putem antropologije- istraživač strane kulture, čija su obilježja društvenog života nepoznata i koja ne može usporediti sa svojima, neminovno nailazi na problem. 

Ako ugledni filozof misli da je interpretacija tuđih doživljaja uvjetovana «historijskom matricom» , a razumijevanje da je pak ograničeno njegovim emocionalnim navikama, ne zvuči li to bezizlazno?

Zato ljudi koji su proživjeli traumu djeluju izolirani, odaju dojam da ih nitko ne razumije i da su sami sa svojom boli. Dijele Gadamerovo mišljenje. I sama sam se znala tako osjećati, da nitko ne razumije moju patnju, osim Boga za kojeg nisam ni sigurna postoji li.

Ali Stolorow je otišao korak dalje. Misli da je interpretacija nužna i dapače, koristi ju u svome radu. Bez interpretacije, klijent ne može doživjeti da su njegovi osjećaji shvaćeni, a shvaćanjem se otvara put dubljem  suosjećanju, prihvaćanju, empatiji.

 

Predavanje Robertovog prijatelja Georga Atwooda, koje ga je nadahnulo, rasvijetlilo mu je također ključno pitanje problema međusobne nedodirljivosti svijeta «zdravih» i svijeta traumatiziranih ljudi.

Govoreći o deluzijama Atwood je rekao da su one zatvorene ideje o kojima se ne može raspravljati.

Kada dijete, izlažući svoj stav o nečemu ne naiđe na podršku, razumijevanje svojih roditelja, ili još gore, kada dječje percepcije i emocionana iskustva nailaze na konstantno odbijanje, tada će posumnjati u vlastite dojmove o realnosti koju doživljava, i stvorit će deluzijske, iskrivljene ideje koje će mu oblikovati psihičku realnost u kojoj će se osjećati ugroženim i nesigurnim.

Termin deluzija Stolorow poistovjećuje s terminom radikalnog izbacivanja iz konteksta, osamljivanjem. Iskustva koja su lišena dijaloga, ne mogu se konfrontirati niti pobiti. Perspektiva je jedna.

Nakon Atwoodovog izlaganja o deluzijama, Stolorowa je zaokupila ideja o pojmu apsolutizma.

Koju nesvjesnu ulogu u svakodnevnom životu igra apsolutizam? Kad netko kaže prijatelju: «Vidimo se!» ili kad roditelj djetetu prije spavanja kaže:» Vidimo se ujutro.», to su tvrdnje, poput deluzija, zatvorene za diskusiju. Takvi apsolutizmi su osnova na kojoj se gradi svojevrsni naivni realizam i optimizam i omogućuju mi življenje u sigurnom i predvidljivom svijetu. Suštinsko obilježje traume je što uništava takve apsolutne izjave. Trauma je užasan gubitak nevinosti koji trajno mijenja nečiji osjećaj bivanja u realnome svijetu.

Učestalim razbijanjem apsolutizama u svakodnevnom životu, iskustvo življenja neminovno postaje nepredvidljivo i nasumično u kojem sigurnost i kontinuitet bivanja nisu zajamčeni.

Trauma tako pokazuje uključenost u život kojeg je nepodnošljivo živjeti. Traumatizirani ljudi zato mogu percipirati samo aspekte iskustva koja su daleko izvan normalne svakodnevice, u smislu, kao što sam već rekla, svijet «zdravih» i svijet traumatiziranih ljudi dijeli duboki jaz koji upravo traumatiziranome stvara mučan osjećaj otuđenosti i usamljenosti, jer on ga je i stvorio, jer u djetinjstvu nije mogao izgraditi «naivne realističke i optimističke» apsolutizme na koje bi se oslonio. Zato, on stvara vlastite apsolutizme koji ga izdaju, ne daju mu stabilnost i sigurnost.

Stolorow se zapitao: «Ako trauma ima tako poguban utjecaj na srednjovječnog čovjeka kao što je on, kako li tek mora djelovati na malo dijete u kojega se svakodnevni apsolutizmi tek oblikuju.

Iako modža zvuči paradoksalno, neki analitičari, među kojima je i Stolorow, usvajaju ideje koje streme  neapsolutizmu i kontekstualnosti, ali u vidu imaju uništavanje nezdravih, deluzijskih apsolutizama. Takvi ne-apsolutizmi za njih predstavljaju mogućnost spasa od traumatskog utjecaja.

Za Stolorowa terapeutski tretman znači mijenjanje klijentovih organizacijskih principa, odnosno, kao što već spomenuh, emocionalnih navika. Takva promjena moguća je samo u odnosu s analitičarem, a izvan terapeutskog odnosa, u izmjeni međusobnih emocionalnih iskustava dvoje ljudi.

Ovakvom promjenom šire se, produbljuju i obogaćuju emocionalni horizonti oba učesnika.

Mene ta promjena podsjeća na bačeni kamenčić u vodu, koji najprije oblikuje mali pa sve šire i šire krugove koji se na koncu smire u bonaci. Nekad sam ja ta koja baca kamenčić, a nekad sam kamenčić bačen rukom u koju imam povjerenja.

 

Zaključila bih svojim viđenjem intersubjektivnosti: što vidim više sjaja u oku onoga koji me promatra, vraćam mu istom mjerom, nekad i više, kao i on meni.

Spomenka Kolak - INDIVIDUALNOST U KONTEKSTU 

Ako sam JA - svoj odnos prema vama, ako sam ja ovo intersubjektivno polje, ako
postojim jedino u kontekstu, u odnosu na vas, postojim li onda uopće ja kao ja?
Naglasak na relacijskom ili intersubjektivnom kontekstu emocionalnog iskustva
navodi me da pomislim kako ne postoji individualizirano sebstvo.

U filozofiji se pojavljuju tri karakteristične koncepcije selfa:

Kantov self – nije direktno doživljen, već predstavlja izvedena mjesta
identiteta usred mijenjanja iskustava. Moja iskustava se mijenjaju, ali sva
imaju zajednički subjekt, sva su proživljena kroz jednu te istu mene, mene koja
ostajem jedna te ista kroz vrijeme.

2. Narativni self – interpretativna konstrukcija, razvijanje narativa ili priče
o mojem životu ili ličnosti koja odražava moju razvojnu povijest, što sam bila,
što želim biti, moje vrijednosti, ciljeve, težnje.

Moglo bi se reći da, dok je kantov self izvedeni subjekt ili činilac refleksije
(Ja činim svoja iskustva),
narativni self je objekt ili proizvod refleksije (
moja iskustva čine mene).

Iskustveni self - od selfa se traži da ima neposrednu iskustvenu stvarnost i da
se nalazi u strukturi same subjektivnosti

Izvorno, ja se identificiram s onim što doživljavam kao svojstvenost baš mojih
iskustava.
Zahavi to naziva prvo-osobna danost ili vlastitost (mineness) svih mojih
doživljaja. Svi moji doživljaji su dati meni kao moji, kao iskustva kroz koja JA
prolazim ili živim.

Samosvjesnost koja je intrinzična prvo-osobnoj danosti(first personal givenness)
iskustva, ne treba se izjednačavati ili brkati s postavljanjem selfa kao
entiteta ili cilja refleksije.
To ne treba izjednačavati sa samo zatvorenom unutrašnosti kartezijanskog
subjekta lišenog svijeta. To nije izolirana supstanca.
Naprotiv, ta bazična samosvjesnost je u svijet uronjena, tj. intrinzična
prvo-osobnoj danosti našeg iskustvenog angažmana u svijetu.

Iskustva sebe i svijeta u kojem živim, nerazmrsivo su povezana jedno s drugim u
široj pojmovnoj cjelini, tako da bilo kakva dramatična promjena u jednoj,
povlači za sobom odgovarajuće promjene u drugoj.

Intersubjektivni kontekst iskustvenog selfa
U svom članku o individualnosti u kontekstu, Stolorow pojašnjava razliku između
fenomenološkog opisa i teoretskog tumačenja.
Budući da se fenomen istraživao psihoanalitičkom metodom, individualizirani self
se uvijek i jedino shvaćao kao dimenzija osobnog doživljavanja.

Doživljaj je najmanja jedinica stvarnosti koju je nemoguće reducirati na manju.
Individualizirani self je dimenzija ili struktura doživljaja.

Tumačenje ove dimenzije terminologijom koju koriste intersubjektivisti,(ja sam
svoj odnos prema vama, postojim jedino u odnosu na vas) ni na koji način ne
zanemaruje ili čak poništava individualizirani self. Kontekstualiziranje nije
poništavanje.

Husserl kojeg se smatra osnivačem fenomenologije, tvrdio je da je pažljivo
fenomenološko opisivanje struktura doživljaja preduvjet za njihova odgovarajuća
teoretska tumačenja.

Čime se to bavi Stolorow (sa suradnicima) zadnjih 25 godina?
On nastoji rasvijetliti ovu strukturu (fenomenološki opis) i osmisliti
intersubjektivne sisteme koji će olakšati ili onemogućiti njeno učvršćenje
(teoretsko tumačenje).

Koristeći koncepte fenomenologije (Husserla, Heideggera, a osobito rada
Zahavija), Stolorow tvrdi da je u srži iskustva individualiziranog selfa osjećaj
„vlastitosti“ (mineness) njegovih doživljaja.
U srži mog iskustva sebe je osjećaj da su svi moji doživljaji – moji.

Gdje se nalazi taj osjećaj da je moj doživljaj - moj?
Ta „vlastitost“, taj temelj iskustvenog života omogućena je upravo relacijskim
kontekstom. Najbitniji (centralni) dio relacijskog konteksta je usklađeno
odnošenje ili empatijska rezonanca.

Što je empatijska rezonanca?
To je tuđe razumijevanje drugačije afektivnosti neke osobe i usklađivanje s
njom. To je razumijevanje drugoga koje je usklađeno.

Tko je drugi?
To je onaj kome sam ja – taj drugi.
Doživljavajući sada vas, (vašu perspektivu ) kao različite od mene, (od moje
perspektive) ja doživljavam svoju vlastitost.

Kad bi postojala samo jedna perspektiva, gdje bi tu bilo „moje“?


I razvojno, i u terapiji, kontinuirano vrednovanje usklađenosti s drugim te
razumijevanje nečije karakteristične afektivnosti, ono je što jača i konsolidira

svojstvenost(mineness) nečijeg emocionalnog iskustva.
Ta svojstvenost(mineness) kamen je temeljac mog osjećaja sebe.

Što se događa kad žrtvujem vlastito emocionalno iskustvo, samo zato da bih
održala potrebnu vezu s drugim, s drugim koji je neusklađen?
Prilagođavam se drugima, te usvajam ono što sam zapazila da oni od mene
zahtijevaju.
Pod takvim okolnostima, osjećaj mog selfa je potkopan, svoje emocionalno
iskustvo ne osjećam kao istinsko moje, ono pripada drugome.

Iskustveni self, u čijem srcu je vlastitost(mineness) emocionalnog života, nije
entitet ili stvar. To je središnja dimenzija osobnog doživljavanja i, kao takva
je, savršeno ovisna o kontekstu i osjetljiva na društveni kontekst.
Transformacija takve dimenzije emocionalnog doživljavanja u okoštalu stvar
automatski je prekida i izolira je od njenog sastavnog relacijskog konteksta.


Stolorow izdvaja Heideggerovu tvrdnju da je autentično posjedovanje moje
konačnosti, ono što me čini individuom.
Autentično postojanje iskazano je u raspoloženju tjeskobe, u kojem netko osjeća
"jezu", to jest, nije više siguran, kod kuće, u svakodnevnom svijetu koji sada
ne uspijeva izbjeći postojanje svjesno smrti.
Heidegger (1962) tvrdi da je smrt kao nečija najvlastitija mogućnost

"nerelacijska".
Nečiju smrt je nemoguće dijeliti: "Nitko ne može udaljiti [tuđe] umiranje od
njega. ... Po svojoj suštini, smrt je u svakom slučaju moja. ...
Mineness ... [je] ontološki konstitutivna za smrt ".
Dakle, po Heideggerovu mišljenju, autentični bitak svjestan smrti kao naša

najvlastitija, nerelacijska mogućnost koja nas individualizira, omogućuje nam da
iskoristimo vlasništvo i odgovornost za vlastitu egzistenciju.

Kako sada uskladiti Heideggerove tvrdnje o nerelacijskom autentičnom bivanju s
njegovim monumentalnim nastojanjima da razbije Kartezijanski izolirani um te
njegovom inzistiranju o ljudskom postojnju uvijek kao "bivanje u svijetu" i
"bivanje jedan s drugim“?

Heidegger nam nudi svoju koncepciju „zabrinutosti“, način bivanja kojim mi
"skačemo ispred" drugoga, pozdravljajući i ohrabrujući njegov individualizirani
bitak.

Što bi značilo to „skakanje ispred drugoga?
To je način postojanja kao konteksta za tuđu perspektivu, te doživljaj svoje
vlastitosti unutar intersubjektivnog konteksta, način postojanja kroz empatijsku
rezonancu.

Ali, za Heideggera, biti slobodan za nečije potpune mogućnosti također uvijek

znači biti slobodan za nečiju krajnju mogućnost -- mogućnost smrti te za
egzistencijalnu tjeskobu koju odaje.

Takva usklađenost s osobitim emocionalnim iskustvom drugoga, pridonosi
konsolidaciji njegovog ili njenog temeljnog smisla individualnog selfa.
Ako se osjetim shvaćena i doživljena od drugoga, ima više autentične mene.


Mit o izoliranom umu pripisuje čovjeku način bivanja u kojem pojedinac postoji
odvojen od svijeta fizičke prirode a također od angažmana s drugima.
Ta odvojenost služi poricanju seta specifičnih ranjivosti koje su prirođene
ljudskom postojanju, ranjivosti koje inače mogu voditi nepodnošljivom osjećaju
tjeskobe i boli.

Autentičan bitak svjestan smrti zahtijeva otvoreno priznavanje ne samo naše
vlastite konačnosti, već i konačnosti svih onih s kojima smo duboko povezani.
Stolorow je tvrdio ( 2007) da autentičan bitak svjestan smrti uvijek uključuje
postojanje za gubitak kao središnji sastavni dio.
Heidegger tvrdi: „Baš kao što, egzistencijalno, mi smo "uvijek već umirući " ,
tako uvijek već žalimo. Smrt i gubitak su egzistencijalno jednako praiskonski.

Egzistencijalna tjeskoba anticipira oboje, i smrt i gubitak.

Stolorow je opisao svoj odnos prema Heideggerovom konceptu bitka svjesnog smrti
u svojoj poemi „Konačnost“(2009):

If we’re not self-lying,
we’re always already dying.
If we’re not self-deceiving,
we’re always already grieving.
The answer to the existential quiz?
“Good-bye” is all there is.

Ako nismo u samoobmanjivanju,
uvijek smo u umiranju.
Ako sami sebe ne varamo
bez iznimke već tugujemo.
U životnom kvizu, koji bi odgovor bio?
Sve što postoji je - adio.


ZAKLJUČAK:

Ovo egzistencijalno srodstvo u konačnosti -- dublji smisao Kohutovog koncepta 
blizanaštva – osnova je za mogućnost formiranja veza dubokog emocionalnog
razumijevanja unutar kojih se svaka razarajuća emocionalna bol može održati i
integrirati.
Shvaćanje našeg srodstva u istoj tami može nas motivirati ili nas
čak i obavezuje, da uskladimo i pružimo relacijski dom za egzistencijalnu
ugroženosti i bol drugih.

Završit ću ovo izlaganje citirajući Stolorowa:

„Zamislite svijet u kojem bi ova etička obveza postala univerzalna. U takvom
svijetu, ljudi bi bili mnogo više sposobni živjeti u egzistencijalnoj tjeskobi
radije nego da se vraćaju na obrambeno, destruktivno odstupanje od toga, što je
tako karakteristično za ljudsku povijest. Novi oblik identiteta bi postao moguć,
utemeljen na posjedovanju, a ne na zataškavnju naše egzistencijalne ugroženosti.
Novi oblik ljudske solidarnosti također bi postao moguć, a da nije ukorijenjen u
zajedničkim ideološkim iluzijama, već u zajedničkom prepoznavanju i
razumijevanju naše zajedničke ljudske konačnosti. Ako možemo pomoći jedni
drugima podnositi tamu a ne je izbjegavati, možda ćemo jednoga dana moći vidjeti
svjetlo.“