Ocjene: / 0
LošNajbolji 

Nikolina Filipović - Uvod


Terapeut kao muza

Dobar dan i dobrodošli na našu drugu tribinu pod nazivom „Empatija i poezija, svjetovi zajedničkog iskustva“, na kojoj ćemo pričati o ulozi empatije u poeziji, te isto tako i čuti pjesme koje utjelovljuju ovu ideju.

Za početak, ja ću vam reći nešto o nadahnuću kroz usporedbu muze i njenog značaja u umjetničkom stvaranju i terapeuta i njegovog značaja u analitičkom procesu. Čitajući jedan vrlo zanimljiv članak koji obrađuje upravo ovu temu, iznjedrila su mi pitanja na koja možda dobijem odgovor kroz ovu tribinu. Nikad mi prije ova usporedba nije pala na pamet, ali sad kad sam se našla pred njom, zvučala mi je itekako istinito i potpuno stvarno.
Što je to u odnosu klijent – terapeut što nadahnjuje kao što umjetnika nadahnjuje njegova muza? Kako umjetnik uopće pronalazi svoju muzu i što je čini nepresušnim vrelom nadahnuća? Kako nas terapeut inspirira i oslobađa u nama kreativnost i inicijativu?

Kohut govori o terapeutskom prijenosu, koji se uspostavlja spontano sa svakim klijentom. Kod uspostavljanja tog prijenosa, nezaobilazan je osjećaj empatije, jer se jedino na taj način odgovarajući prijenos može uspostaviti, a da ne naruši klijentova afektivna (selfobjektna) stremljenja. Kao što smo pričali na prošloj tribini, empatija proširuje opseg osjećaja i doživljaja koje možemo pokazati, prolongiranim empatijskim uživljavanjem u doživljaje drugog čovjeka, ti se njegovi doživljaji polako razotkrivaju, a prihvaćanjem i razumijevanjem još se više rascvjetavaju. U takvoj atmosferi, gdje je prisutnost nekoga dovoljno mudrog i snažnog da nas razumije i podrži, konstantna i dugotrajna, mi je napokon počinjemo doživljavati kao stvarnu. Iz te atmosfere, možemo bilo gdje, jer smo sad osnaženi, prošireni, nadahnuti. Terapeutski prijenos koji sam spomenula na početku može biti idealizirajući ili zrcalni. Ta atmosfera o kojoj govorim, pomaže nam da razvijemo idealizirajući prijenos, pokazuje nam da postoji netko mudriji od nas tko nas može sadržavati, a u isto vrijeme i odražavati (što bi onda bio zrcalni prijenos).

U takvom kontekstu, strahovi koji se obično pojavljuju zbog mogućnosti razočarenja ili prekida emotivnog odnosa, polako nestaju i čovjekov self počinje slobodno izranjati. Kao što i dijete u okrilju majke može osjećati čitavu lepezu emocija, a da se majka pri tome ne prepadne i ne povuče, tako i čovjek sa svojim terapeutom napokon može istraživati i doživljavati već dugo potiskivana selfobjektna stremljenja. Dakle, s obzirom na terapeutovu bezuvjetnu predanost i posvećenost klijentu i s obzirom na empatiju s kojom mu pristupa, klijent je napokon osjetio inspiraciju potrebnu za stvaranje odnosa s drugim, za rekonstrukciju i reorganizaciju svojih doživljaja. On to nikad ne bi mogao napraviti sam. Da bi se čovjek mogao osjetiti stvarnim, mora ga netko vidjeti kao stvarnog. Ta reorganizacija, inicijativa, angažiranost, usmjerenost na drugoga (terapeuta) koji nas podržava, omogućava nam oslobađanje drugog pola, pola ambicija, jednako tako značajnih prema Kohutu, kao što su i ideali. Čovjek bi teško pokrenuo ambicije, kad ne bi prije toga osjetio podršku svog self-objekta, kad ne bi prije toga osjetio da se netko žrtvovao za njega, da je netko dovoljno snažan da ga može prihvatiti u svim njegovim izdanjima, kao cjelinu. Kad nas netko gleda kao cjelinu, a ne samo ovaj ili onaj dio nas (koji mu se sviđa ili koji može podnijeti), onda se i osjećamo cjelovitima, ili kako bi Kohut rekao kohezivnima, za razliku od osjećaja fragmentiranosti, u kojem ne postoji prostor za širinu naših doživljaja, pa mnoge od njih ne pokazujemo. Taj prostor dolazi u obliku druge osobe, u ovom slučaju terapeuta, koji nas kroz analitički proces nadahnjuje da taj prostor ispunimo našim doživljajima, da stvorimo emotivno umjetničko djelo.
Slično se, piše Kainer u ovom članku, događa s umjetnicima i njihovim muzama. Što su to muze i na koji način nadahnjuju?
Umjetnici, kao i ljudi u terapiji, imaju velika selfobjektna stremljenja, emotivne potrebe koje nisu našle kontekst olakšanja, barem ne do sad. Zato su se morale preusmjeriti na neki kontekst u kojem će to biti moguće. Za umjetnika, to je muza. Muza je bezuvjetna, puna podrške, ljubavi i energije za umjetnikov vlastiti izražaj. Ona ga potiče, nadahnjuje, ona se žrtvuje za njegov genij i ne traži ništa zauzvrat. Kad bi tražila, bi li mogla i dalje biti muza? Bi li mogla i dalje nadahnjivati umjetnika? Može li umjetnik osloboditi svoj genij bez emotivne bezuvjetnosti, koja mu nudi prostor za pitoresknost vlastitih doživljaja, prepoznatih i prihvaćenih iz te druge perspektive, iz krila muze?
Postoji mnogo primjera, a i svatko od vas ih sigurno zna nekoliko, čak i iz vašeg neposrednog okruženja, kad je umjetnik doživio kreativnu blokadu i dugo vremena je nije mogao osloboditi. Što ga je blokiralo? A onda je u kratkom roku, u trenutku nadahnuća, završio djelo/projekt na kojem radi već godinama. Što ga je nadahnulo? Kad postoji kontekst za naše doživljaje, kad su oni pali na plodno tlo, mi se budimo, mi izranjamo. A tko zna koliko smo dugo morali biti pod vodom, začepljenog nosa i zatvorenih očiju. Taj nalet osjećaja koji je napokon prepoznat, preobražava naše iskustvo iz temelja. Umjetnik od muze crpi inspiraciju, iskorištava je za svoje narcističke, selfobjektne potrebe, a ona na te zahtjeve savršeno odgovara. Njena je empatija za umjetnika beskonačna i bezuvjetna i na taj ga način širi i potiče, njegova kreativnost u njenom okrilju cvjeta.

Slično kao što Whitman, kako će Spomenka kasnije reći, polaže sve svoje nade u čitatelja budućnosti, tako i umjetnik čini sa svojom muzom, a klijent sa svojim terapeutom. Ta široka perspektiva preko puta svakog od njih potiče autentične i duboke doživljaje, stvara novo tijelo sposobno da izgradi novi svijet.
Što kada nestane te inspiracije? Može li se muza pounutriti kao što Kohut govori o pounutrenju terapeuta? Između umjetnika i njegove muze, uspostavljen je idealizirajući prijenos. Ona je gotovo nestvarno biće, mitsko i čarobno, podatno i bezuvjetno. Ako zauvijek ostane idealna, može li se pounutriti? Kohut govori o optimalnoj frustraciji i malim, sitnim traumama i razočarenjima, koja nam pomažu u stvaranju selfa, a ne narušavaju odnos s idealizirajućim objektom. Na taj način, zadržavamo jedno, a stvaramo drugo, te dvije perspektive u nama zaživljuju i integriraju se u cjelinu, kako bi to rekao Stolorow. Može li muza razočarati? A ako razočara, je li onda još uvijek muza?
Tako i terapeut jedno vrijeme služi kao muza. U idealizirajućem prijenosu, klijent se prepušta inspiraciji, snazi i omnipotentnosti svog terapeuta. Terapeut podnosi žrtvu, izlažući se prolongirano i kontinuirano klijentovim narcističkim potrebama i svojim odgovorima na njih. Ta faza idealizacije, omogućava (možda i paralelno) razvoj ambicija, osjećanje polja u kojem možemo pokazati sebe, svoje doživljaje, želje i namjere. Pounutrimo li svog terapeuta, on postaje neodvojivi dio nas, mi (ili prije bih rekla, on u nama) preuzimamo funkcije koje je prije on za nas izvana ispunjavao. U tom procesu, u klijentu se razvija zahvalnost, sad je spreman pokazati se, iznjedriti, pa i onda kad situacija ne obećava razumijevanje ili empatičan odgovor, on to sada može podnijeti, ne mora se maskirati sramom ili ljutnjom. Sad je i on sposoban osjetiti drugoga, ne blokirati ga, jer nema opasnosti od nepovratne regresije i fragmentacije. Čuva ga ta druga perspektiva, terapeut, taj stabilni atraktor.
Čini se da je sada i klijent spreman na žrtvu. Čini se da razvoj ambicija omogućava žrtvovanje za drugoga. Može li se umjetnik žrtvovati za svoju muzu? Treba li on uopće muzu, ako ikada postigne osjećaj žrtve za drugoga, ili uvijek ostaje dijete koje u muzi pronalazi svemoguću majku koja napokon hrani njegovo gladno srce?
Na sva ova pitanja, pokušat ćemo kroz ovu tribinu, ako ne odgovoriti, onda se barem približiti odgovoru.
Sada prepuštam riječ Spomenki koja će reći nešto o velikom američkom pjesniku, Waltu Whitmanu i njegovom umjetničkom stvaralaštvu, kroz prizmu self psihologije......
 

Ruža Pavičić - Poezija Octavia Paza


Nadovezat ću se na ovo što je govorila Nikolina i nešto reći o pjesnicima nobelovcima, Juan Ramon Jimenezu i Octaviu Pazu.

Traženje drugoga u sebi i sebe u drugima, vidi se u stvaralaštvu obojice ovih pjesnika španjolskog govornog područja.

Prvi je španjolski pjesnik, Juan Ramón Jiménez, a drugi je meksički – Octavio Paz.

Juan Ramón Jiménez, Andalužanin, rođen 1881., a umro u Portoriku, 1958.
Cijeli život se bavio poezijom, napisao je više od četrdesetak zbirki pjesama.
.
Mnoge su njegove pjesme kratke i djeluju kao fragmenti, ali u svakom je zbijen jedan živi svijet.
U njima je Jimenez istovremeno čovjek i božansko biće i svojim stihovima dotiče sve ono što vječno traje između erosa i thanatosa.

Prije nego što čujete uglazbljenu pjesmu Alamo blanco, Bijela topola, pročitat ću ju u prepjevu.
BIJELA TOPOLA
Gore ptica pjeva, a dolje pjeva voda.
(Gore i dolje, otvara se duša.)

Između dva pjeva – kolumna od srebra.
List, ptica, zvijezda; cvijet, korijen, voda.
Između dva drhtaja - kolumna od srebra.
(A ti, deblo idealno, između moje duše i moje duše.)

Cvrkut zvijezdu njiše, a val se prema cvijetu ziba.
(Dolje i gore, drhti mi duša.)


ÁLAMO BLANCO
Arriba canta el pájaro y abajo canta el agua.
(Arriba y abajo, se me abre el alma.)

Entre dos melodías la columna de plata.
Hoja, pájaro, estrella; baja flor, raíz, agua.
Entre dos conmociones la columna de plata.
(Y tú, tronco ideal, entre mi alma y mi alma.)

Mece a la estrella el trino, la onda a la flor baja.
(Abajo y arriba, me tiembla el alma.)



Drugi pjesnik, kojeg sam spomenula, također se u svojem stvaralaštvu bavi zrcalnim odnosima.

On kaže:
“Kako bih postojao, trebam biti drugi, pronaći se među drugima, drugima koji ne mogu biti ja, ako ja ne postojim”

Octavio Paz, rođen u Meksiku 1914 i umro 1998., pjesnik desetak knjiga poezije, esejist, prevoditelj, diplomat, veleposlanik Meksika u Indiji i Francuskoj, nedvojbeno jedan od najsvjetlijih likova suvremene hispanske književnosti i to, prije zahvaljujući svojem proznom stvaralaštvu, dvadesetku knjiga eseja, među kojima su najpoznatiji

Labirint samoće
Luk i lira

U svojoj knjizi eseja Labirint samoće u jednom od njih govori o procesu samootkrivanja. I o tome. mogu li saznati tko sam, bez da vidim drugoga i drugi mene.
Ako je čovjek nezadovoljan svojim svakodnevnim odrazom u zrcalu, jednog dana može odlučiti usvojiti novi izgled. Stavi masku i vidi se kao nikad dotada. Preobražaj koji se dogodio ne znači da se je maskirao, nego da je pronašao svoje novo lice. Ono koje je nosio prije, nije ustvari bilo njegovo. Preobraženi lik kojeg je prije poznavao sada mu otkriva drugu, autentičniju pojavnost.
Otkrivanje pravog lica može se dogoditi i obrnutim putem. Dođe trenutak u kojem nas maska koju smo nosili cijeli život, često uvjetovana okolinom, počne gušiti ili nam nudi izraz koji nas više ne zadovoljava. Nakon toga ju strgnemo i počnemo živjeti kako smo oduvijek htjeli.
Ako se čovjekov lik mijenja, jedinu sigurnost uslijed učestalih mijena daje mu njegovo neprestano pitanje o sebi i njegovim drugim Ja. Njegova vanjština ne poznaje statičnost; i povratak u kojem se rješava svoje višestrukosti je trenutačan.
Na taj način, može se zaključiti da ne postoji jedinstvo. Ako je (prema tvrdnji Heideggera) čovjek vrijeme, život je neprestano kretanje, neprekinuti kontinuitet: on i drugi.
Drugost će, prema tome, postati oblik u kojem se jedinstvo širi, uvijek isto i uvijek različito. Drugi koji nas nastanjuju nisu stabilni; kad se mijenja čovjek, s njim se mijenja i njegov sugovornik. Čovjek nikad nije cjelovit, uvijek je nužna mjena. Zbog toga je primoran izići iz sebe kako bi povratio svoj lik. I zbog toga, tvrdi Paz, « nikad dovršeni čovjek može se ispuniti jedino ako iziđe iz sebe i vrati se.» Zato, « bit ćemo ono što jesmo, ako uspijemo biti drugi», naš život je naš i život drugih.



Nadalje, u eseju Dijalektika samoće, kaže:

Svi se ljudi u u jednom trenutku svoga života osjete samima; i još više svi su ljudi sami.

Živjeti znači odvojiti se od onoga što smo bili da bismo prodrli u ono što ćemo biti, budućnost uvijek neobičnu.


Samoća je krajnji doseg ljudskog stanja.
Čovjek je jedino biće koje se može osjetiti samim i jedino koje je traženje drugog.

Njegova priroda(ako uopće možemo govoriti o prirodi kad se radi o čovjeku, biću koje je izmislilo sebe rekavši “ne” prirodi) sastoji se od nastojanja da se ostvari u drugom.
Čovjek je nostalgija i tražnja zajedništva. Zato kad god osjeti sebe, osjeća se kao nedostatak onog drugoga, kao samoća.

Rađanjem kidamo veze koje nas vezuju sa slijepim životom koji smo živjeli u majčinoj utrobi gdje nema pauze između želje i zadovoljstva. Naš osjećaj življenja izražen je kao odvajanje i kidanje, napuštenost, pad u neprijateljski ili strani ambijent.

S rastom taj prvotni osjećaj transformira se u osjećaj samoće. A kasnije u svijest: osuđeni smo živjeti sami, ali sami smo i onda kada savladamo našu samoću i ponovno uspostavimo veze koje su nas u jednoj rajskoj prošlosti vezale sa životom. Svi naši napori usmjereni su na uništavanje samoće. Tako osjećaj samoće ima dvostruko značenje:
s jedne strane to je posjedovanje svijesti o sebi , a s druge, želja da se izađe iz sebe.


Samoća koja je sama uvjetovanost našega života pojavljuje se kao kušnja i pročišćenje u čijim će okvirima tjeskoba i nestabilnost isčeznuti.

Punina, sjedinjenje koje je spokoj i sreća, sloga sa svijetom, čekaju nas na kraju labirinta samoće.

Roditi se i umrijeti iskustva su samoće. Nema ničeg težeg od prvog uranjanja u samoću što predstavlja rađanje, ni od drugog pada u nepoznato koje predstavlja umiranje.

Djeca i primitivni ljudi ne vjeruju u smrt; bolje rečeno ne znaju da smrt postoji iako ona potajno djeluje u njihovoj unutrašnjosti.

Otkriće smrti nikad nije prekasno za civiliziranog čovjeka, jer sve nam najavljuje i predviđa da moramo umrijeti. Naši životi su svakodnevno učenje o smrti.




Više nas uče kako umrijeti nego kako živjeti. A uče nas loše.

Između rađanja i umiranja teče naš život. Protjerani iz zatvorenog prostora kojeg smo imali u majci, započinjemo jedan tjeskobni doista smrtonosan skok koji završava padom u smrt.


Znači li umiranje povratak u život prije života?
Je li umrijeti prestanak ne-biti?
Možda je smrt istinski život?
Nije li možda rađanje umiranje?
Ako sve (svijest o sebi, vrijeme, razum, običaji, navike) nastoji od nas stvoriti prognanike života, sve nas to istovremeno gura da se vratimo u krilo stvaranja odakle smo iščupani.

I od ljubavi tražimo (budući da je želja, i ujedno glad za padom i umiranjem, kao i za ponovnim rađanjem) da nam pruži komadić istinskog života, istinske smrti.

Ne tražimo od nje sreću niti spokoj, nego jedan trenutak, samo jedan trenutak punog života u kojem bi se suprotnosti stopile, i u kojem bi se pomirile život i smrt, vrijeme i vječnost.

Znamo, ali nejasno da su život i smrt samo dva antagonistička, ali komplementarna pokreta jedne te iste stvarnosti.

Kreacija i destruktivnost se stapaju u jednom ljubavom činu: i pri frakciji drugog, čovjek nazire jedno savršenije stanje.


I pjesma je sastajanje suprotnih sila, ona je mogućnost otvorena svim ljudima, nešto što oživljava samo u kontaktu s čitaocem ili slušaocem i daje mu iskustvo odlaženja s onu strane sebe, iskustvo koje je svevremeno, spas od bezvremenog.

Možda spas od rastresenosti tisuću stvari koje istodobno traže našu pozornost, a nijedna ju od njih ne uspjeva zadržati, i tako se život pretvara u pijesak među prstima i satovi u moždani dim.

Vrijeme pjesnika i ljubavnika, epikurejaca i nekih mistika uvijek je bilo sada.
Trenutak je vrijeme užitka, ali također vrijeme smrti, vrijeme osjetila i otkrivanja drugog svijeta. Ljudi će vrlo brzo morati izgraditi Moral, Politiku, Erotiku i Poetiku sadašnjeg vremena.

Put prema sadašnjosti vodi kroz tijelo, ali se ne može i ne smije pobrkati s mehaničkim i promiskuitetnim hedonizmom modernih zapadnih društava.
Sadašnjost je plod u kojem se tale život i smrt.


Traženje drugosti slikovito se odražava u pjesmama Octavia Paza.
Sada ću vam pročitati dvije njegove pjesme. Prvu pod naslovom Jesen, a drugu na španjolskom, pod naslovom El sediento, (Žedan) čiji će prepjev pročitati Danijela.

JESEN
U plamenu, zapaljena jesen,
gori katkada moje srce,
čisto i samo. Vjetar ga budi,
dodirne mu središte i onda ga objesi
za svjetlost koja se smije ni za koga:
kakva rasuta ljepota!
Tražim neke ruke,
neku prisutnost, neko tijelo,
ono što zidove razbija
i rađa opijene oblike,
dodir, glas, okretaj, samo neko krilo,
nebeske plodove gole svjetlosti.
Tražim po sebi, unutra,
kosti, netaknute violine,
usne koje sanjaju usne,
ruke koje sanjaju ptice...
I nešto neznano što kaže »nikada«,
a pada s neba,
od tebe, moj Bože i moj protivniče.

Spomenka Kolak - Empatija u pjesmama Walt Whitmana


Nakon Oktavia Paza, krenut ćemo malo dalje u prošlost, u 19. stoljeće, u susret pjesniku Waltu Whitmanu.

 
Ova pjesma, ("Song of Myself") uvodi nas u prikaz poezije Walta Whitmana kroz prizmu self psihologije.
Što povezuje Walta Whitmana, jednog od najvećih američkih pjesnika i Heinz Kohuta, jednog od vodećih psihoanalitičara i začetnika self psihologije?
Walt Whitman je pjesnik duše i pjesnik tijela, kako samog sebe naziva u 21. strofi „Pjesme o samom sebi“ a Heinz Kohut, ključna je figura u self psihologiji, intersubjektivnim teorijama i onome što se općenito naziva relacijskom psihoanalizom.
Whitman je imao intuitivno razumijevanje relacijske dinamike, koju će kasnije (nakon gotovo 100 godina) Kohut znanstveno istražiti pod rubrikom self psihologije.

U tebi, čitaoče, udara život i ponos i ljubav sasvim isto
kao i u meni, i zato tebi posvećujem ove pjesme.

Malo pjesnika polaže takve izvanredne nade u svoje čitatelje, a možda se, nijedna druga epska pjesma u povijesti ne oslanja na čitaoca na tako izvanredno složen način te napadno eksploatira svoju publiku za selfobjektne potrebe.

U svojoj pjesmi, " Crossing Brooklyn Ferry " Whitman nam govori da je "računao dugo i ozbiljno na nas prije no što smo[mi] rođeni“.
Nada se da ćemo mu, kao self psihološki čitatelji, pomoći povratiti njegovu narcističku ravnotežu. No, još bitnije, tražio je od nas da uistinu razumijemo-shvatimo ogromne i komplicirane potrebe njegova nuklearnog selfa i njegovog ​​programa.

Whitman je smatrao svoju knjigu "kandidatom za budućnost", "vrijednost " o kojoj će "vrijeme odlučiti."
Projiciranjem svoje poezije u budućnost, vjerovao je da bi mogao svoj ​​neuspjeh učiniti uspjehom.
Kako je istaknuo, "dalekovidan pjesnik prenosi sebe stoljećima ispred i procjenjuje izvođača ili izvedbu nakon promjene vremena."

To je analogno onome što je Kohut izjavio o projekciji: pacijent projicira svoj nepotpun self, tako što će biti spreman opet rasti u budućnosti, nastaviti se dalje razvijati iz vremenske točke u kojoj je njegov razvoj bio prekinut. I to je to prepoznavanje.
Duboko shvaćen od analitičara koji u suštini vidi svijet kroz oči pacijenta dok ga analizira, to je ono što najbolje priprema tlo za rast i razvoj za kojim zakržljali self pacijenta aktivno žudi.

Whitman je usmjerio svoje poeme i svoj self prema idealiziranim ciljevima – čitateljima u budućnosti.
On čvrsto vjeruje u sposobnost odgovora čitatelja: "čitatelj će uvijek imati svoj ​​dio učiniti, baš kao što sam i ja imao svoj."

Kohut kaže o dobrom pisanju: „Ja iskreno vjerujem da dobro pisanje uvijek treba ostaviti zadatku da tek bude izvršen. Drugim riječima, čitatelju treba pružiti priliku za aktivno sudjelovanje putem njegove sposobnosti sinteze, čak i uz rizik da on dođe do zaključaka kojeg ja sam, nisam očekivao.“

I pisac i čitatelj su u ulozi prihvaćanja te imaju funkciju izvođenja.

Tek kad nebrojeno budućih čitatelja prihvati zahtjeve njegovog narcizma, spremni da odrade svoj dio - Whitman će postići narcističku ravnoteža i strukturu selfa koju je zamislio:
„Nakon dugo, dugo hoda, više stotina godina, demantija, akumulacije, probuđene ljubavi i radosti i misli, nade, želje, težnje, razmišljanja, pobjede, nebrojenih čitatelja, premazivanja, pokrivanja-nakon godina i ​​godina okoravanja, tek onda mogu ove pjesme doći do ostvarenja.“

Ovaj fragment pokazuje kako self psihološko, tako i poetsko razumijevanje vremena. Kohut je rekao da je "self psihologija dodatno usredotočena na dubinsko razjašnjavanje selfa u njegovom sadašnjem stanju i na rasvjetljavanje utjecaja njegove prošlosti, ne samo s obzirom na to sadašnje stanje, već i s obzirom na njegovu budućnost."
Naglašavajući tako vremenska razmatranja, self psiholozi "otkrivaju očaj odraslog u dubini djeteta...."
Kroz ovaj očaj oni razumiju "da je dijete čiji je self zakržljao zbog propusta selfobjekata (značajnih drugih u njegovoj okolini), u ovoj depresiji, žalosti i neproživljen - neispunjena budućnost."

Za Whitmana, budućnost je neopozivo povezana s njegovom smrću. On se pripremao da uključi svakog svog budućeg čitatelja u jako komplicirani self- selfobjektni odnos, onaj za kojeg se nada da "ne prestaje smrću."

Za Whitmana čovjeka, smrt će sigurno prekinuti razvoj njegova selfa kao i uživanje u njegovim pjesmama. Ali za Whitmana pjesnika, smrt neće ometati ostvarenje njegovih pjesama.
Smrt je, vjerovao je, bila "daleko najveći dio postojanja i nešto što je život barem u toliko, koliko i samo življenje."
Whitman je bio pomiren sa smrću, jer je znao da ono "što okrepljuje život isto tako okrepljuje smrti“

Što je to što okrepljuje život?

Kohut je napisao da je jedan od najvećih strahova Tragičnog Čovjeka "prerana smrt“, smrt koja sprečava ostvarivanje ciljeva njegova nuklearnog selfa, a strah od smrti je zapravo strah od gubitka narcisoidnih odgovora ....
Selfobjektni odgovori su ono što okrepljuje život.
.
Kohut navodi da " pojedinac koji uspije u ostvarivanju ciljeva svog nuklearnog selfa, može umrijeti bez žaljenja, postigao je ispunjenje tragičnog junaka ...."
Tako dugo dok Whitman vjeruje u čitatelje budućnosti, nastavlja primati selfobjektne odgovore i nije ga strah smrti.
Kad je Whitman rekao da očekuje "glavne stvari" od nas, što je točno mislio?
On očekuje da koristimo našu empatiju, da budemeo u skladu s njegovim odvijajućim potrebama, da znamo pjesmu njegova selfa. On se nadao da će čitatelj "dati konačnu raspjevanost pjesme, / ... / Dijagnosticirati pomicanje -- delikatne nijanse ljubavi i ponosa i sumnje—da će istinski razumijeti ...."
Ta "konačna raspjevanost" pjesme bila je njegova "potencijalna krivulja života", "sudbina" njegovog nuklearnog selfa.
Razumijevanje, za Whitmana, uključuje dijagnozu -- "potpuno " i "temeljito" poznavanje njegova selfa.

Kohut je pisao da empatija "štiti dijete od smrti, i osigurava njegov psihički i fizički opstanak“.
Empatija je, po Kohutu, glavno sredstvo self psihologije.

U dubini Whitmanovog selfa bile su pjesme snage: "Uz glazbu jaku dolazim ...." Ali isto tako, ispod je bilo sumnje i duboko ukorijenjenog srama kojeg je Whitman osjećao iz svog selfa koji je jedino bio prihvaćen u dijelovima.
Ako je Whitman i bio empatijski prihvaćen od svojih bivših selfobjekata, svojih suvremenika, to su bili uglavnom podnošljiviji dijelovi pjesničke zbirke. No, češće su njegovi erotski eksplicitni dijelovi smatrani kažnjivim.

Javno, Whitman vjeruje u potrebu za velikim, robustnim i istinski američkim pjesmama, ali dublje, on ovdje otkriva svoje narcisoidne potrebe. Govori o svojoj slobodi, svojoj snazi, svojoj pjesmi, i svojoj osobnoj veličini, a to je upravo vrsta grandioznosti koja ovisi o odgovoru čitatelja.
Kao što će reći kasnije, "O pjesnici koji ćete doći, ja ovisim o vama!"
Kao self psihološki čitatelji, znamo da takva velika očekivanja nisu ni nerealna, niti pretjerana.
Kao što je Kohut naveo: "Ne morate educirati pacijenta da svoje grandiozne tendencije čini realnim. Ono što morate učiniti je omogućiti mu da ostane u kontaktu s ovom starom grandioznošću.
Kohut vjeruje da je ova stara grandioznost "vitalna jezgra"i "središnji izvor snage što ga pacijent ima na raspolaganju."
Whitman nikada ne koristi riječ grandioznost, ali njegove ideje o "veličini" su u suglasju s Kohutovom teorijom grandioznost. " Kohut je zapazio da rani izražaj grandioznosti uključuje ono što će kasnije postati savršenom ljepotom, divnim tijelom, velikim dostignućem, moralnim savršenstvom, dobrim osjećajem o sebi"

Ponos je jedan od znakova da je naša grandioznost pravilno prihvaćena. Osjećamo ponos kada je self prihvaćen u svojoj cjelovitosti, i sram kada osjećamo da smo prihvaćeni u dijelovima. O sramu tada možemo razmišljati kao raspadnutoj grandioznosti.
Kroz svoju poeziju Whitman se nastojao smjestiti u sredinu u kojoj "svaki dio postoji, aktivan, receptivan bez srama ili potrebe za sramom ...."

Što se tiče srama, Kohut je napisao ... ako smo u okolici u kojoj nije odgovoreno na naš self, u kojoj smo odbačeni, u kojoj izlažemo svoj self, ali je zanemaren, tada će nas sitni signali srama obavijestiti o događaju, a mi onda moramo odlučiti što učiniti.
Što bismo trebali učiniti? Hoćemo li ići u drugu okolinu? Trebamo li se pokušati drugačije prikopčati evocirajući zadovoljavajući odgovor?
Whitman je zaista koristio drugačiju kopču da razriješi svoj sram. Pjesničke vrline omogućile su mu više širine od većine.
Nadalje, Whitman je predviđao predstavljanje sebe "drugom okruženju", koje će prihvatiti sve dijelove njegova selfa.

Whitman očekuje od svog čitatelja da bude klijent. Etimološki, klijent je "onaj koji se naslanja. "On je također onaj koji "sluša" i "izvršava“.
Whitman se nudi onima koji nikada nisu bili pokoreni, onima koji nikada nisu bili podvrgnuti žestokom idealizirajućem prijenosu.

Rano u Vlatima trave, Whitman upoznaje čitatelja sa svojim visokim očekivanjima:
„Vi bi trebali odustati od svega, ja sam očekujem ​​da sam vaš jedini i isključivi standard, cijelu prošlost teorije vašeg ​​života i sav sklad života oko vas morate napustiti...“
Biti s njim zahtijeva odanost sličnu vjerskom žaru.

Ukoliko se, kao self psihološki čitatelji, možemo prešutno usaglasiti s Whitmanovom potrebom da budemo strpljivi, otkrit ćemo da on zahtijeva od nas da mu pribavimo selfobjektno funkcioniranje na zapanjujuće originalan način.
No, pristanemo li na to, Whitman će nas izložiti svojim najstrašnijim zahtijevima: moramo postati ništa.

Kohut je sugerirao mogući motiv za pacijenta koji je pokrenuo idealizirajući prijenos: "Ja sam ništa, ali barem postoji nešto veliko i savršeno izvan mene što je nositelj onoga što sam ranije iskusio.
„Sve što mogu učiniti sada je pokušaj da se prikačim na to, čak iako sam ništa, a onda ću postati tako velik kao što je to. "

Prisjetimo se Whitmanove filozofije poetske veličinu: "Da bi postojali veliki pjesnici, mora postojati velika publika."

Whitman je htio podvrći svoje čitatelje svojstvenom i vrlo oštrom idealizirajućem prijenosu, tako da bi kasnije mogli služiti svojim vlastitim selfobject potrebama.
„Ti tu, nemoćniče s klecavim koljenima, otvori svoje klopave čeljusti dok ne udahnem srčanost u tebe, raširi svoje dlanove i podigni priuvke tvojih džepova,
ne smiješ me odbiti, ja zapovijedam, imam imovine dovoljno i suviše, a sve što imam, ja darivam. Ja ne pitam tko si, to za mene nije važno, ti ne možeš učiniti ništa i biti ništa nego ono što ću ti ja nametnuti u zagrljaju“.

Whitman je vjerovao da je cijeli njegov pjesnički korpus priprema, ili rađanje.
To je još uvijek nepotpuno bez njegovih budućih čitatelja.
Kao što nam kaže: "Ne treba knjiga toliko biti kompletna stvar, ali čitatelj knjige treba."

Ako je Whitman stvorio pjesme koje će uistinu nadahnuti, osigurat će da odgovori njegovih čitatelja budu jaki, savršeni, sposobni voljeti. "Ja vas rastežem s ogromnim dahom, nedam vam da potonete," kaže nam.

Takav čitatelj je spreman (dovoljno velik), da pruži ono što je Whitman tako dugo čekao, empatijski odgovor zrcaljenja.
Zrcaljenje bi predstavljalo pjevanje njegovih pjesama natrag k njemu.
Svoje pjesme je ponudio čitateljima kao psihološku hranu, kako bi mu poslužili kao bolji i uvjereniji selfobjekti.

Ali, da bi razumio Whitmanovu kompliciranu oporuku, čitatelj mora shvatiti razliku između utjecaja i hrane.
Za Whitmana, utjecaj sam po sebi nije bio koristan. Naprotiv, to je samo pola od dvostrukog procesa. Utjecaj nam doista služi, ili postaje hrana, tek nakon što je razložen na svoje nuklearne sastojke, a zatim obnovljen u skladu s načelima iznutra.
Whitman je htio da čitatelji spoje njegove pjesme s vlastitim ustrojem, stvarajući ne samo njemu osebujan selfobject, već i izvanredan original.

Bez obzira na dubinu Whitmanovog narcizma i duboko intenzivnu potrebu da ispuni svoju nuklearnu sudbinu, u konačnici, on se nadao da će mu njegovi čitatelji pomoći osloboditi urođenu mu sposobnost da on njima služi kao njihov selfobject. Whitman je mislio o svojim čitateljima kao svojoj ljubljenoj djeci. Oni su sljedeća generacija robustnih pjesnika, i, na kraju svoje analize, on će blagosloviti ovu sljedeću veliku utrku pjevača služeći njihovim selfobjektnim potrebama.

Imajući na umu čitateljev vlastiti nuklearni self i njegov program, on nas pita: "? Nisam li kroz život slavio vas i vaše prije sebe"
U stvari, čini se da Whitman kaže svakom čitatelju:
" Gdje moja pjesma je, tvoja pjesma bit će. "

No, upravo na isti način na koji Whitman intuitivno zna kada će prestati, tako će čitatelj shvatiti kad je njegovo vrijeme kao čitatelja završilo. Kada se taj trenutak dogodi, Whitman potiče:
"Idi, dragi prijatelju, ako je potrebno odustani od svega.....“,

" Nakon što su služili svoj dio u njegovoj nuklearnoj sudbini, on se nada da će njegovi čitatelji nastaviti ispunjavati svoje vlastite nuklearne sudbine-te poništiti sve, osim svoje radosti, a zatim
"odjekivati" svoju "barbarsku riku preko krovova od riječi."

Danijela Kankaza - osobno iskustvo


Poezija kao odnos

Poeziju mi je teško analitički obuhvatiti jer ono što najčešće tražim od poezije ima primjese čarobnog, bezvremenskog iskustva.
U poeziji ja se utapam u nečem većem, širem od svog individualnog postojanja. U njoj tražim cjelovitost i potpunost, tražim sebe u drugom i drugog u sebi. Čitajući poeziju očekujem da me netko objasni, interpretira, dok istovremeno interpretiram drugog.
Za mene je to hermeneutički proces koji započinje u pjesniku i dovršava se u čitatelju.

Mom iskustvu su bliski stavovi Jeremy-a Holmes-a, američkog psihoterapeuta koji u svom terapeutskom radu koristi poeziju. On kaže kako pjesma izvire „ni otkuda“ i „ni iz čega“, i iako tvorevina pjesnika, jednom kad je zapisana dobiva svoj zasebni život, svoju zasebnu subjektivnost s kojim tada pjesnik, a kasnije i čitatelj ulazi u odnos.
Kohutovim rječnikom, pjesma postaje selfobjekt pjesniku, t.j. čitatelju. Ona postaje njegov Drugi. Holmes kaže kako iz šutnje, praznine i usamljenosti izranja dijalog, stvara se ja, i stvara se drugi.
Može se reći da je poezija potraga za identitetom i autentičnosti, i istovremeno potraga za drugim koji taj identitet omogućava.

Pišući poeziju taj drugi, iako anoniman za mene je egzistencijalno bitan. Njemu se želim objasniti, i njega želim shvatiti. S njim želim ući u odnos u kojem moja emotivna iskustva mogu biti prihvaćena. Poezija je meni, na neki način, poziv na odnos.

Kod nekih pjesnika ovaj poziv je eksplicitan, i pjesnik otvoreno poziva čitatelja u odnos. Kod ostalih, odnos je implicitan i skriven, no on i dalje postoji. Čak i kad u pjesmama dominira egocentrična grandioznost pjesnika, to je i dalje potraga za drugim koji bi tu grandioznost prihvatio, te omogućio njenu integraciju s ostatkom pjesnikove ličnosti.
Hiperbole, stilske figure pretjerivanja tipičan su način izražavanja grandioznih potreba. To je ujedno i ono što ljudi koji ne vole poeziju najviše predbacuju pjesnicima: narcisoidnost i zaokupljenost sobom. No, u obranu poezije i pjesnika, self psihologija tvrdi da je jedini način prevladavanja narcizma taj da se grandioznost otvoreno pokaže i da bude prihvaćena. Tek tada se otvara iskreni prostor za druge ljude.

Meni je poezija je prvotno predstavljala način da dođem do drugog kojem se mogu pokazati u svoj svojoj grandioznosti. Grandioznost koja nije prihvaćena od okoline postaje izvorom srama i neka vrsta Ahilove pete. Čeznem sam za tim da me netko doživi savršenom, velikom i značajnom, dok se istovremeno užasavam mogućnosti da netko otkrije tu čežnju. No jednom izražena, prepoznata i prihvaćena prethodna grandioznost postaje ambicija, kreativna motivacija, te užitak pokazivanja sebe i svojih djela drugima.

U kasnijim fazama, poezija je postala moj način da izrazim idealizaciju, čežnju za drugim koji je savršen i svemoćan, kojem se mogu prepustiti i u kojem se mogu „utopiti“ bez straha da se ugušim. U pjesmama, htjela sam se približiti tom drugom, istražiti ga, i preko njega osjetiti dio njegove snage i savršenosti, te otkriti način da prevladam strah od odbacivanja, kao i strah od gubitka sebe u kontaktu sa savršenstvom. U religioznim pjesmama taj drugi je bog, u ljubavnim muškarac/ žena. To je drugi pol našeg selfa, koji Kohut naziva idealima. I on tvrdi da, paradoksalno, tek izražavajući ovu duboku čežnju za stapanjem, je moguće u životu razviti stabilne ciljeve, i izbjeći fanatične simbioze i sado-mazohistične odnose.

Na kraju, meni najveća vrijednost poezije je mogućnost da se prepoznam u emotivnim iskustvima drugih ljudi. Moj izvor srama često je ideja da su moja neugodna iskustva nešto jedinstveno za mene, tj. nešto što sam osjetila ili doživjela jer nisam dovoljno „normalna“, „slična drugima“ ili ukratko da nisam u potpunosti čovjek, nego nekakvo polučudovišno biće s tamnom ili ružnom nečovječnom stranom.
Prepoznavajući sebe u drugom gubim osjećaj usamljenosti i osjećaj čudovišnosti. Ja sam slična drugom po našim emotivnim iskustvima. Sve što sam osjetila, strah, sram, čežnju, odbačenost, sve su to iskustva koja dijelim s drugim ljudima. To zrcaljenje sebe u drugom čini da se i nesavršena osjećam vrijedna prihvaćanja, poštovanja i ljubavi.
Uživajući u poeziji uživam u odrazu sebe u drugom.