Ocjene: / 1
LošNajbolji 

Spomenka Kolak - Uvod


Dobar dan i dobrodošli na projekciju filma: „Heinz Kohut - Moj pogled na empatiju“

Danjašnjom projekcijom započinjemo ciklus razgovora o empatiji.

Heinz Kohut je bio jedan od vodećih psihoanalitičara i tvorac prvog autentično američkog psihoanalitičkog pokreta koji je nazvao "psihoanalitička self psihologija."

Rođen je 3. svibnja 1913. u Beču, od roditelja talentiranih glazbenika.
Diplomirao je na Bečkom sveučilištu medicinske znanosti 1938., te se bavio neurologijom.
U svojim pričanjima živo se sjećao događaja kada je kao dječak bezglavo trčao na kolodvor u Beču da posljednji put vidi velikog učitelja Freuda i da ga isprati na njegov put u Englesku na što je bio prisiljen zbog prijetnje fašističkih vlasti.

Nedugo nakon toga, već 1940. Kohut kreće stazama Freuda, ali nešto dalje, prema Americi. Odlazi u Chicago gdje je odlučio nastaviti svoje školovanje.
Kohutova se zvijezda brzo uzdigla u psihoanalitičkoj zajednici Chicaga tijekom 1950-ih, gdje je bio naširoko, iako ponekad nevoljko, prepoznat kao najkreativniji lik. Objavio je niz važnih članaka u tim godinama o primijenjenoj psihoanalizi, a njegov najveći doprinos bio je esej o empatiji koji je prvi put predstavljen 1956 i objavljen 1959. U njemu je Kohut tvrdio da je bitan način spoznavanja u psihoanalizi kroz empatiju, koju je on definirao kao posredničku introspekciju. Nikad se nije pokolebao u tom gledištu, i empatija će postati težište njegove self psihologije.
Kohut je prvi definirao SELF kao intersubjektivno polje, tj. smislenu organizaciju naših iskustava.
Iz kaosa iskustava (doživljaja), čovjek organizira svoj Self, svoj doživljaj sebe kao kontinuiteta u vremenu i prostoru.
Kako se to nečiji Self (Svijest o sebi, duša, identitet ) organizira?
Prema Relacionističkoj psihologiji Ja sam svoj odnos prema svijetu oko mene, JA - to je moj odnos s drugima. Drugi su dio mog selfa, a Kohut ih naziva selfobjektima.
Nastajanje stabilnog selfa događa se kroz pounutrenje self objekata.
Da bih doživljavala sebe kao kontinuitet u vremenu i prostoru, dakle, da bi moj self bio stabilan, i moji selfobjekti trebaju postati stabilni.
Pounutrenje je procesa u kojem nestabilni selfobjekti postaju stabilni, u kojem se kaotični i besmisleni doživljaji organiziraju u smislenu cjelinu – u self.
U tom procesu pounutrenja, ključnu ulogu ima empatija.

Zbog svoje relativne opskurnosti i teške proze, u nekim aspektima Kohutov je najveći utjecaj bio neizravan, tj. filtriran kroz njegov utjecaj na pisanje drugih zainteresiranih za holističke ideje selfa.
On je ključna figura za sve različite izraze suvremene orijentacije u self psihologiji, za intersubjektivne teorije, za ono što se općenito naziva relacijskom psihoanalizom; . „postmodernom".
Mnogi teolozi, filozofi, povjesničari, kritičari i humanisti, također su ugradili Kohutove ideje u svojim djelima, često ne znajući stvarno njihov izvor.
Može se također reći da je velik dio javnog diskursa u društvu opsjednutom psihološkim značenjima duboko pod utjecajem Kohuta.
Osjećaj koji imamo u kulturi disocijacije, na primjer, od višestrukih osobnosti do traumatskih razaranja u seksualnom zlostavljanju i ratu, duguje neko svoje dublje značenje njegovom radu.

U posljednjem poglavlju Kohutove biografije opisan je jedan od najdramatičnijih i najdirljivijih događaja u njegovu životu. Bilo je to 4.listopada 1981., četiri dana prije njegove smrti, na četvrtoj konferenciji self psihologije u Berkeleyu, Kalifornija.
Dvorana za predavanje u kampusu Berkeley bila je ispunjena do posljednjeg mjesta, tog nedjeljnjog jutra.
Ona ista strast i ganuće koje je osjećao trčeći na Bečki kolodvor prije 40-tak godina da isprati velikog učitelja, sada se preselila u dvoranu za predavanje u kojoj su se njegovi suradnici i mnogobrojni sljedbenici opraštali od čovjeka koji je nastojao svakoga shvatiti krajnje ozbiljno i ući u svačije cipele.
Ovaj film prenijet će nam dio te atmosfere.

 
Nikolina Filipović - O self psihologiji

Hvala Spomenki na ovom uvodnom predstavljanju Heinza Kohuta. Ja ću, evo, također ukratko, reći nešto o self psihologiji, čiji je Kohut začetnik.

Razmišljajući kako da prenesemo dio atmosfere ovog filma, kako je i Spomenka rekla, koji bi nas sve pripremio na ovaj film u kojem Kohut govori o empatiji i o svojim koncepcijama i kako bi on pao na što plodnije tlo u svima nama, došli smo do toga da je možda najbolje prenjeti dio našeg iskustva, pa ću , eto, ja započeti sa svojim.

Moj emotivni razvoj i put koji me doveo barem malo bliže emotivnoj zrelosti, započeo je u jednom malom zagorskom gradiću, Bedekovčini, gdje sam živjela prvih 10 godina svog života. Moje djetinjstvo bilo je uglavnom bezbrižno i idilično, imala sam brižne roditelje pune ljubavi i brata koji je samo godinu dana stariji od mene, a uz to još i pregršt drugih ljudi u zgradi u kojoj smo živjeli, što odraslih, a što djece. Bila sam ekstrovertirana, društvena, aktivna i miljenica bilo kojeg društva u kojem bih se našla. Kad sam krenula u 4. razred osnovne škole, moji roditelji (zapravo više moj otac) su odlučili da ćemo se preseliti u Zagreb. Otac je tu dobio posao, perspektiva i mogućnosti su šire, obrazovanje je dostupnije, to su bili samo neki od razloga. Majka to nikad nije željela i opirala se, međutim, otac je odlučio i mi smo se preselili. Imala sam 10 godina. Atmosfera u kojoj sam se našla bila je malo reći destruktivna. Odjednom, kao da je nestalo sve, a nije nastalo nešto novo što će tu prazninu ispuniti. Moji roditelji, koji su do tada u mojim očima bili idealni i koji su mi u tom malom gradiću omogućili bezbrižan život i, ono što je najvažnije, odgovarajuću empatiju i razvoj mojih ambicija, postali su „neprijatelji“. Svađe su bile nešto svakodnevno, otac je puno radio i često je bio isfrustriran, za mene je postao nedostupan i hladan, kao da ga nije ni bilo. Sjećam se da sam u jednom periodu nagovarala mamu da se rastane od njega i pri tome bila vrlo hladna. Majka je pak, s druge strane, patila za Bedekovčinom i svim onim ljudima u zgradi i okolini i nikako se nije mogla prilagoditi na Zagreb i na ovaj novi život. Svađe su bile sve češće, majka je često plakala, i ja sam je tješila.

 Kohut bi, čini mi se, rekao, da je u tom razdoblju prestao moj emotivni razvoj. Moji self-objekti (roditelji) su me razočarali, čak traumatski, za razliku od optimalnog razočarenja, koje nam pomaže da sazrijemo i da pounutrimo svoje self-objekte. Preobražavajuće punutrenje, kako to Kohut naziva, događa se upravo pomoću tih optimalnih frustracija, koje možemo podnjeti, a da nam ne sruše odnos sa self-objektom. Empatija tu igra ključnu ulogu, jer nam pomaže da proširujemo svoja iskustva i doživljaje, što se dešava jedino ako netko drugi, nama značajan, to prepozna, doživi i prihvati. Moji doživljaji u tom periodu nakon preseljenja, očito nisu bili prepoznati.

Moji self-objekti više mi nisu bili dostupni i nisam imala prema kome usmjeravati svoje narcističke težnje. Kako ih nitko nije mogao prihvatiti, tako sam ih ja na neki način morala izbrisati, potisnuti, preusmjeriti negdje gdje će biti prihvatljivije. Tako sam ih usmjerila na boga. Bog je i prije bio dio mog iskustva, ali se u ovom periodu taj odnos intezivirao. Bog je bio uvijek dostupan self-objekt, koji me nije mogao razočarati i tu sam pronašla kontekst u kojem sam mogla olakšati svoje narcističke zahtjeve. Kroz godine mog odrastanja, zamjenjivala sam self-objekte jedne s drugima, pa sam tako u jednom periodu počela prakticirati jogu i usmjeravati se više na budizam. Isto tako, ulazila sam u romantične veze u kojima sam pokušala održati svoj integritet, međutim one su me samo još više fragmentirale. Kohut bi sve ovo nazvao arhaičnim self-objektima, koji nam pomažu da zadržimo kohezivnost, da se ne raspadnemo. Moja je depresija rezultirala nizom simptoma koji su mi postali neizdrživi, osjećala sam da mi treba neko ljepilo koje će poljepiti moje raspršene djeliće i vratiti mi moj self. Tako sam krenula na self-psihoanalitičku psihoterapiju. Kohut govori o psihoterapiji kao o mogućnosti da doživimo korektivno emotivno iskustvo i u odnosu s terapeutom ponovno pokrenemo narcističke težnje, koje će ovaj put, u psihoanalitičkoj situaciji, prožetoj empatijom i posredničkom introspekcijom, moći biti slobodno usmjerene na terapeuta; koje će biti doživljene i prepoznate, i tako ih osloboditi i omogućiti im sazrijevanje. To se i dogodilo. Već kroz godinu dana počela sam se osjećati puno bolje, živahnije, autentičnije. Sad sam imala svog zrelog self-objekta, s kojim sam u početku bila stopljena, baš kao i s roditeljima u onom periodu, ali koji je nastavio biti dostupan i na taj način mi omogućio da se moj self razvije, da se proširim i da razvijem, kako bi Kohut rekao, strukturu, integritet, kohezivnost. Stolorow bi to možda nazvao novim dinamičkim sustavom, novim organizacijskim principima, koji se stvaraju u odnosu na druge organizacijske principe, dakle u odnosu na drugu osobu. On to naziva inersubjektivnim poljem u kojem dvije perspektive stvaraju nešto treće, jedno polje koje svakom izmjenom iskustava unutar njega učvršćuje ta iskustva i postaje inherentni dio čovjeka. Kao i kod Kohuta kad pounutrimo drugu osobu, ona postaje dio nas, ali ne na način da smo s njom stopljeni, već više da smo s njom u odnosu. Tako mi se čini da i za Stolorowa self predstavlja konstantnu izmjenu dviju perspektiva, self iz te izmjene izranja, te bez druge osobe ni ne postoji, jer se nema iz čega (ili u odnosu na što) organizirati.

I tako sam ja, u odnosu na svog terapeuta, organizirala svoja iskustva i poljepila komadiće. To me iskustvo preobrazilo i nadahnulo da se i dalje bavim self psihologijom i inersubjektivnošću, jer za mene to predstavlja jedini smisao. Tako smo, eto, danas ovdje, jer ono što je Kohut uvidio i za što se zalagao, za mene vrijedi više od ičega, a isto se tako nadam da ćete i vi u ovom filmu prepoznati njegove riječi i njegovu pojavu kao značajne i osjetiti barem djelić empatije o kojoj govori.