Teorija empatijske rezonancije pokušava objasniti što je to sebstvo (Self) i kako nastaje. Pored toga, ova teorija pokušava obajasniti što su to psihički poremećaji kako nastaju i kako se liječe.

Vladimir Nemet

Živimo u vremenu u kojem se očekuje da će depresija i slični poremećaji poput bipolarnog i graničnog poremećaja biti među vodećim uzrocima oboljenja u zapadnom svijetu. Traži se teorija ljudske psihe koja bi objedinila spoznaje iz područja biologije, psihologije, filozofije i suvremene kvantne fizike. Takva teorija bi objasnila nastanak poremećaja kao i dala nove metode liječenja.

Na tom je tragu nastala teorija empatijske rezonancije. Ona pokušava napraviti veliku sintezu među raznim znanstvenim disciplinama i pravcima.

Osim toga, važnost ove teorije leži u njezinoj praktičnoj primjeni. Teorija empatijske rezonancije dokazuje da psihološki poremećaji nisu genetski uvjetovani, a isto tako nisu uvjetovani ni kemijskim promjenama u mozgu.

Možemo odbaciti duboko ukorijenjene predrasude da su mentalne bolesti nasljedne i da se mogu liječiti lijekovima. Prema tzv. teoriji bipolarne strukture karaktera kakvom ju je nazvao Heinz Kohut, osnivač Self psihologije, sama svijest je bipolarne prirode što ćete vidjeti iz slijedećeg...

Što je EMPATIJSKA REZONANCIJA?


KRATKI UVOD

" As careful attention shows, thought itself is in an actual process of movement. That is to say, one can feel a sense of flow in the stream of consciousness not dissimilar to the sense of flow in the movement of matter in general. May not thought itself thus be a part of reality as a whole? But then, what could it mean for one part of reality to 'know' another, and to what extent would this be possible?"   D. Bohm, Wholeness and the Implicate Order

"The Tao produced One; One produced Two; Two produced three; Three produced All things."  Lao Tse, Tao Teh Ching



Relacionistička psihologija, nastala krajem dvadesetog stoljeća, definira Self kroz naš odnos sa svijetom.

Prema Relacionističkoj psihologiji Ja sam svoj odnos prema svijetu oko mene. Tako da ne mogu sebe odvojiti od svijeta, niti svijet od sebe. Svijet je dio mog Selfa, ili kako se to u Self psihologiji zove, moj Self -objekt.

Kako taj odnos zapravo nastaje?

Ako želim definirati svoj odnos prema svijetu moram još definirati i svijet izvan mene prema kojem mogu imati perspektivu. Tako nastaju dvije odvojene grupe iskustava oko kojih organiziram svoju ličnost.

Iskustvo svijeta izvan mene kojeg doživljavam kao da ima vlastitu strukturu i perspektivu, zovem Drugi ili Ti.
Nasuprot tome, postoji iskustvo svijeta unutar mene sa svojom vlastitom strukturom i perspektivom kojeg zovem Ja.

Moje iskustvo Drugog jest da je on cjelovit, manje ili više idealan u nekim aspektima ljudskih djelatnosti kao što je mudrost, moral, snaga, ljepota ili znanje. Njegova struktura je stabilna i ima kontinuitet u vremenu i prostoru.

Moje iskustvo vezano uz Drugog može se opisati riječima: Ti si savršen, a Ja sam dio tebe.
Proces pokretanja takvog iskustva se naziva idealizacija, a Drugi postaje idealom.

Ali pored toga posjedujem i iskustvo da sam Ja cjelovit i da se svijet organizira oko mene, postaje moj produžetak. Ja sam centar inicijative, a ova se perspektiva može nazvati još i mojim ambicijama.

Ovo iskustvo ili perspektiva se može opisati riječima: Ja sam savršen, a Ti si dio mene.




SELF PSIHOLOGIJA

Heinz Kohut, osnivač Self psihologije, prvi je pretpostavio da od samog početka života u nama postoje dva odvojena psihička procesa - psihički proces koji stvara naše ideale i psihički proces koji stvara naše ambicije.
Po Kohutu, ambicije i ideali su dva načina pomoću kojih se iz potpunog kaosa unutarnjih i vanjskih doživljaja stvara organizirano iskustvo.  
Kohut je definirao i nuklearni Self koji nastaje još prije rođenja, vjerojatno odmah nakon začeća, čim se jajna stanica podijeli u dvije i stvori jedan rudimentarni odnos.
Nuklearni Self je prostor u kojem su ambicije i ideali u kontaktu i gdje se se oni međusobno neutraliziraju i stvaraju treću strukturu – Self.
Self i svijest je, barem za mene, ista stvar.

Ove tri strukture, ambicije, ideali i Self mogu se pronaći kao analogije u različitim psihološkim školama i u različitim filozofskim pravcima i religioznim sistemima.

Prema Kohutu, našu podsvijest čine ideali i ambicije koji nisu u kontaktu s našim Selfom već su od njega odvojeni rascjepom u psihi, kojeg još zovemo i potiskivanjem ili poricanjem. Zdravi, kohezivni Self čine oni ideali i ambicije koji su uspjeli prijeći prag potiskivanja ili poricanja i koji su u međusobnom kontaktu.

Prema tome, kako bih ostvario svoj Self, ja moram prihvatiti da u meni postoje dvije različite perspektive, Moja i Tvoja, i moram ih integrirati u jednu cjelinu.

Te dvije perspektive bi trebale postojati u isto vrijeme na istom mjestu.

DUH U MAŠINI

Prema tzv. "Dual Brain" ili "Split Brain" teoriji naš mozak je zapravo sastavljen od dva mozga, lijeve i desne hemisfere.  Sve je više dokaza da je svaka od tih hemisfera sposobna stvarati vlastite odvojene sustave iskustava. Tako je svaka hemisfera zapravo ličnost za sebe sa svojom vlastitom perspektivom.


Zamislimo osobu koja voli prirodu. Njoj je priroda najvažnija stvar na svijetu i u njoj vidi smisao svog života. Dakle, baviti se prirodom za nju je ostvarenje njenih ambicija.

Zamislimo da njena majka ima drugačije interese. Recimo da se ona bavi knjigovodstvom i da se kroz knjigovodstvo ostvaruje.

Nema sumnje da su ove perspektive prilično različite. Uzmimo da majka nije educirana iz psihoanalize (ima li još takvih?) i da ne razumije koliko je važno prihvatiti ambicije svog djeteta. U tom slučaju neće doći do dijaloga i kontakta ovih dviju perspektiva već će one biti međusobno izolirane u smislu: moja je perspektiva jedina točna dok ona druga mora nestati. I obratno.
Možemo očekivati da će nastati bipolarni poremećaj sa izoliranim stranama od kojih svaki pol ima stav; ja sam savršen, a ti si samo dio mene.

Ovakvu situaciju možemo ilustrirati slijedećom slikom:

Međutim, recimo da se majka može empatično uživjeti u perspektivu druge osobe i prihvatiti njeno postojanje. Tada u psihi djeteta može doći do kontakta sa perspektivom njegove majke i do dinamičnog odnosa tih dviju perspektiva.

Kao na ovoj slici:

Zapravo, ne postoji ni tako "loša" ni tako "dobra" majka, tako da uglavnom živimo u kontaktu s "drugom stranom" iako je jedan veliki dio naše psihe izoliran od našeg Selfa. Naš Self u tom slučaju nema onu snagu i kohezivnost koju bi mogao imati jer u nama postoje iskustva kojih se sramimo i koja postiskujemo ili poričemo.

Na slijedećoj slici je psiha "prosječnog" čovjeka. Ona je tzv. tripartitne organizacije a čine je Id, Ego i Superego prema S. Freudu, Dijete, Odrasli i Roditelj prema E. Bernu ili Ambicije, Self i Ideali prema H. Kohutu.

Primjera tripartitnih sustava ima bezbroj u svim vremenima i na svim kontinentima:

Jedna izolirana perpektiva, iako trajna u vremenu i prostoru, nije dovoljna da se stvori odnos.

Upravo zato mi posjedujemo dvije hemisfere ili dva mozga  koja komuniciraju određenom učestalošću.
Dvije hemisfere komuniciraju kroz struktruru koja se zove "corpus callosum".
EEG mjerenja su, prema očekivanjima, pokazala da je frekvencija električne struje kroz corpus callosum značajno manja za osobe s bipolarnim poremećajem nego za tzv. "normalne" osobe.
Možemo pretpostaviti da je frekvencija od nekoliko desetaka Hz, odnosno nekoliko desetaka izmjena perspektiva u sekundi dovoljna za stvaranje stabilnog, kohezivnog Selfa.
Već sada postoje uređaji koji svjetlosnim ili zvučnim signalima pokušavaju ubrzati ili usporiti frekvenciju mozga. Ipak, iskustvo je pokazalo da takvi uređaji uopće ne utječu na psihu.

Čovjek je stablo koje svoje korijenje nosi sa sobom.

Tako možemo objasniti i funkciju desne hemisfere mozga koju se obično opisuje kao "okrenutu većoj slici", "stvaratelja cjeline" ili "izvor religijskog osjećaja", ukratko kao "pozadinu" ili "majku prirode". To su metafore za majku u različitim stupnjevima idealizacije.

S druge stane, u lijevoj hemisferi mozga smješten je centar za govor koji stvara simbole kojima definiramo svijet.
Definiranjem svijeta mi ga istovremeno kontroliramo i dominiramo njime. To je centar naših ambicija.
To je naša perspektiva.

Zanimljiva je pojava da se kod hipnoze posve blokiram rad lijeve hemisfere tako da je jedina dostupna perspektiva ona koju nam sugerira hipnotizer. Jasno da se takva perspektiva doživljava kao zapovijed i da se mora slijediti bez pogovora i sumnje.

HIPOTEZA

Kako je moguće da dvije stvari, pa makar to bile i grupe iskustava ili perspektiva budu istovremeno prisutne na jednom mjestu i stvore nešto treće?

Postoje li analogije u svijetu oko nas koje mogu opisati ovakvu pojavu?

Jedna od mogućih analogija je optička iluzija kod animacije ili kod filma. U animaciji, ako se dvije različite slike izmjenjuju dovoljnom brzinom, one stvaraju jednu novu sliku koje prije nije bilo. Ona postoji samo u oku promatrača.

Dobra analogija je još i elektromagnetska indukcija. Oko vodiča kroz koji prolazi izmjenična struja inducira se elektromagnetsko polje. Elektromagnetsko polje će se inducirati jedino ako se smjer struje dovoljno brzo mijenja.

Ono što je zajedničko za obje pojave je veća ili manja brzina promjene dva različita stanja.
Dakle, morali smo uvesti pojam vremena.

Jedino uvođenjem vremenske osi možemo dozvoliti da dvije stvari postoje u isto vrijeme na istom mjestu. One se ne pojavljuju u potpunosti simultano u vremenu već se izmjenjuju s većim ili manjim kašnjenjem, ali zbog inercije, još jednog prirodnog zakona, one utječu jedna na drugu.

Ako se vratimo u svijet ljudske psihe možemo primijetiti da se dvije fundamentalne perspektive, Moja i Tvoja, nalaze na istom mjestu, ali ne i u istom vremenu. One se izmjenjuju određenom frekvencijom.

Izmjena perspektiva u jedinici vremena stvara jednu treću kvalitetu – Self.
Self tako stvara vrijeme bez kojeg ne bi postojao.





PROBLEM

Ako je frekvencija izmjene perspektiva premala, Self se raspada i prestaje postojati.

Osnovni poremećaj ličnosti koji nastaje prestankom izmjene perspektiva je bipolarni poremećaj.

Kod tog poremećaja frekvencija izmjene perspektiva traje od nekoliko sati do nekoliko dana. Obje se perspektive pojavljuju u obliku koji nije neutraliziran, već su u svojim ekstremnim oblicima. Ambicije stvaraju euforiju i manično ponašanje u kojem nema mjesta za druge. Ideali stvaraju svijet u kojem nema mjesta za nas, već samo za arhaičnu, savršenu sliku Drugog.

Različit od bipolarnog poremećaja je depresivni poremećaj. Njegova je karakteristika da postoji izmjena dviju perspektiva, ali te perspektive nisu dovoljno jake.
Ambicije i ideali se potiskuju pa čak i kad je frekvencija izmjene velika Self je slab. Iako nema naglih promjena raspoloženja.

Prema Kohutu ideali se potiskuju kako ne bi ugrozili naše ambicije, kako ne bi preuzeli kontrolu nad njima. Ambicije se potiskuju kako ne bi ugrozile naše ideale, kako ne bi ostali bez njih, usamljeni.

FIZIKA

Ako bismo htjeli matematički opisati ove procese možemo posuditi Faradayevu formulu za elektromagnetsku indukciju. Ona kaže da je inducirani napon proporcionalan naponu u vodiču i obrnuto proporcionalan vremenu izmjene smjera tog napona.

U našem slučaju bi Self bio proporcionalan razlici perspektiva i obrnuto proporcionalan brzini promjene tih perspektiva.

S =  AI /t    gdje su A naše ambicije, I su naši ideali ideali, a t je vrijeme izmjene tih dviju perspektiva.

Drugim riječima, Self je umnožak perspektiva i frekvencije promjene.

S =  AIf

Self je odnos između frekvencije i amplitude naših perspektiva, odnosno naših ambicija i ideala.

Self (svijest) nastaje zbog inercije, pojave koja govori o tome da se sve stvari u svemiru opiru promjeni stanja.

Za bipolarni poremećaj su ambicije i ideali veliki, ali je njihova izmjena mala pa Selfa gotovo i nema.
Kod depresivnog poremećaja frekvencija je velika, ali se ambicije i ideali potiskuju pa je Self ponovo oslabljen.

Psihoterapija i empatija

Na sreću, ne moramo se bojati da će budućnost donijeti neke "tehnicističke", "biološke" ili "kemijske" vrste terapija.
Ova teorija o izmjeni perspektiva govori isključivo o našem stavu prema drugim ljudima, nipošto o stimuliranju grupa živaca ili neurotransmitera.

Perspektive nas samih ili naših bližnjih se ne mogu simulirati, možemo ih pokrenuti jedino u odnosu s drugim ljudima.

Prema tome, jedino terapije koje u obzir uzimaju transfer, odnosno pokretanje naših ambicija i ideala kroz odnos sa živim čovjekom, mogu dovesti do promjene. To su pravci u psihoanalizi koji kroz obostranu empatiju pomažu klijentu da osjeti sebe kao centar inicijative pri čemu je istovremeno terapeut njegov značajan Drugi.

Takva je i terapija empatijskom rezonancijom kod koje se, u posebnim uvjetima, može osigurati postupno pokretanje i jačanje ambicija i ideala. Ova dva pola naše ličnosti se mogu integrirati kako bi stvorili nešto treće - naš Self.

Možemo se upitati može li se psihoterapijom stvoriti Self tamo gdje ga prije nije bilo?

Na žalost, čak ni najjača empatija ne može stvoriti osjećaj sebstva ni iz čega. Za uspješnu psihoterapiju potreban je , makar i u rudimentarnom obliku, jedan ostatak Selfa bez obzira kako malen bio.

Heinz Kohut je rekao: "Postoje ljude koji su prošli najgora poniženja i doživjeli najveću nehumanost. Ni sva ljubav ovog svijeta nije dovoljna da se opet osjete ljudskim bićima...".

Na sreću, u većini slučajeva, zahvaljujući obrambenim mehanizmima koje svaki čovjek ima na raspolaganju komadić Selfa ostaje sačuvan. Kroz empatičan odnos s terapeutom taj maleni otočić Selfa polako se širi i postaje jači.

Uspješnom analizom otpora klijent se više ne mora bojati da će njegovo postojanje dovesti do manje ili veće katastrofe ili odbacivanja od strane društva što već imao prilike doživjeti ranije u svom životu.

Možemo se pitati i što je važnije, pokrenuti svoje ambicije ili svoje ideale?

Na ovim našim područjima imali smo prilike gledati kako se smjenjuju politike, stranke i vođe. Od njih je svaki upravo za sebe tvrdio da zna "istinu" i "pravi smisao". Ono što je uvijek nedostajalo je da i nas, "obične ljude" netko pita za mišljenje, našu "istinu" i našu perspektivu.
Tuđih perspektiva je uvijek bilo i bit će ih. Ali gdje smo mi u svemu tome?

Prema tome, ono što nam nedostaje do realizacije jednog kohezivnog Selfa nisu ideali koji ionako imamo dovoljno i koji upravljaju našim životima.
Trebaju nam naše vlastite ambicije. To je ono čega smo se uvijek sramili i što još uvijek potiskujemo u strahu da nas ne proglase "bahatima", "egoističnima" i općenito "lošima".

Naši otpori prema tim "sebičnim" dijelovima naše ličnosti su veliki. Potrebno nam je novo iskustvo odnosa u kojem nas prihvaćaju i sa našim egom i sa našom vlastitom perspektivom i sa našim ambicijama. Sve smo to mi, bez toga nas nema.

U terapiji, psihoterapeut stavlja svoju perspektivu u drugi plan kako bi stvorio prostor za perspektivu svog klijenta. Od terapeuta se očekuje ne samo da prihvati perspektivu svog klijenta već mora i dokazati da ju je shvatio na pravi način.