Ocjene: / 13
LošNajbolji 

Budućnost psihoanalize

H. Kohut

 

Prijevod: Spomenka Kolak
 

Govorio sam na mnogim svečanim događajima, ali nikad na nekom usmjerenom na mene. To je neobično iskustvo. Osjećam da ne mogu pogriješiti, budući da ste mi danas voljni oprostiti moje mane, niti mogu postupiti ispravno, budući da su vaša očekivanja, mjereno s onim što mogu ispuniti u stvarnosti,  nedvojbeno previsoka. Ali neću brinuti i pustit ću svoje misli da teku – ne nezaustavljene, naravno, ali ipak, kako dolikuje trenutku, bez strogosti i opreza  kako se uglavnom obraćam.
Počet ću s dvije osobne priče. Prva je tek anegdota s lako shvatljivim značenjem. Druga, doduše, iako prikaz stvarnog događaja, preuzeta je iz prividnosti osobnog mita. Ispreprela se s onim elementima u meni koji premašuju osobno: ciljevi i ideali – naši ciljevi i ideali – kojima sam sve više i više posvećivao svoj život.

Ovo je anegdota i vi ćete s lakoćom prepoznati kako se ona odnosi na sadašnji trenutak. Prije šesnaest godina vratio sam se po prvi put u  Beč, grad u kojem sam rođen i odrastao,  koji sam napustio prije skoro dva desetljeća. Bio sam sa suprugom i tada sedmogodišnjim sinom. Među ljudima koje nisam vidio svih tih godina bio je stari ujak, čovjek od značajnog utjecaja. Dan prije našeg ponovnog odlaska, taj je ujak nenadano izrazio želju, vjerojatno predosjećajući svoju smrt koja se zaista dogodila nedugo nakon našeg rastanka, da daruje mog sina. Te večeri pridružili smo mu se na objedu, nakon kojeg nas je odveo u najveću trgovinu igračkama u gradu,  Muehlhauser's—the F. A. O. Schwartz of Vienna— veliko poduzeće s nekoliko katova igračaka. Bilo je 9 sati poslije podne; trgovina - kao i sve ostale trgovine u Beču – zatvarala se u 6, ali zbog ujakovog političkog utjecaja, pretpostavljam, telefonom je pozvana uprava. Netko nas je čekao, uveo nas, zaključao vrata za nama, upalio svjetla i bili smo tamo posve sami. Moj je ujak pogledao u moga sina koji je zurio naokolo raširenih očiju i rekao:“Možeš imati od ovoga sve što poželiš!“ Isprva je moj sin bio bez riječi i ukočen. Ali uz ponešto poticanja od strane prisutnog šefa trgovine on se oslobodio i mi smo se zatekli na gornjem katu, na odjelu  na kojem su električne željeznice uskoro kružile različitim složenim tračnicama. A tada je došlo do pomicanja ravnoteže. „Mogu li zaista imati sve?“ pitao je moj sin. „Da, sve!“ Tako, ispočetka neodlučno, ali sve brže i brže, počeo je pokazivati na različite izložene artikle. Ovo? Pitao je. Da, naravno! A ovo? A ovo? Naravno. Tada mi daj ovaj! Naredio je. I ovaj! Zapovijedio je. Službenik koji je bio u pratnji upravitelja uzimao je njegove narudžbe i jednu po jednu, odlagao stvari u kutije -  lokomotive, aute, semafore, mostove, kuće, planine – tako brzo kako je moj sin zahtijevao. Vidio sam lice svog sina koje se zarumenilo od uzbuđenja, san je postao stvarnost, svijet ograničenja i realnosti je uzmicao. Stari ujak, upravitelj, službenik, svi su promatrali – iz različitih razloga – spektakl s radošću. Ali meni je postajalo sve neugodnije, i konačno sam rekao, nježno ali odlučno: Mislim da sada imamo dovoljno.

Večeras, ovdje, pri susretu, osmišljenom od dr Ernesta Wolfa, kojim sam počašćen, primajući prekrasan dar od kandidata Instituta, saznavši činjenicu da mi veliko sveučilište dodjeljuje počasni doktorat, slušajući izvještaj Johna Gedoa i njegovu velikodušnu ocjenu mog rada, gledajući i uživajući u ovom skupu koji uključuje neke od najodličnijih umova moderne psihoanalize, osjećam da sam ja taj koji treba oca  da me potapša po ramenu i kaže: Probudi se! Dosta!
Više nemam takvog oca i, za života, morao sam kao što je i svatko od nas morao, biti svoj vlastiti otac kad god sam u opasnosti da podražaji prevrše mjeru; moram postaviti svoje vlastite granice i zauzdati nalet bolnog uzbuđenja vlastitim snagama. Otac koji je u meni, unutarnji saveznik koji mi pomaže održati cjelovitost pod psihološki napornim okolnostima, učio me, oduvijek, da se okrenem promišljanjima, u potrazi za značenjima i objašnjenima. I naučio sam da zadovoljstvo tim mentalnim aktivnostima mora često zamijeniti izravni užitak kojeg je teško držati pod kontrolom.  I, sve više i više, s izmjenjivanjem naglasaka koji su usmjeravali moj život, ove misli i refleksije postale su pokušaji da razumijem sebe, da razumijem druge osobe, a osobito u posljednje vrijeme, također, iako provizorno i s velikim oprezom da razumijem čovjeka dok osjeća, reagira i ponaša se u povijesnoj areni.

    A sada dolazi drugo sjećanje, koje sam spomenuo ranije kao osobni mit. To je sjećanje na jedini put kad sam vidio Frojda – simbol oca, personificiranu alegoriju obuzdavanja i tumačenja nastojanja o kojima sam govorio. To je bio trenutak začetka mog života, a također, u njegovoj pogonskoj snazi i vrhunac – izvor najvažnijih opredjeljenja moje budućnosti. Bilo je to 1938. kad sam se jednog sunčanog dana u Beču uputio na željezničku postaju jer sam čuo da će Frojd napustiti naš grad. Ne mogu vam ispričati priču jer nema se što ispričati. Bio sam mladić; svijet za koji sam znao, kultura iz koje sam izrastao, raspadali su se -  nije bilo ničega da ih održi. Međutim, to je bio simboličan događaj: starac je napuštao grad mojih roditelja, a ja, mladić, dotaknuo sam svoj šešir kad ga je vlak odveo. Neću se više zadržavati na osobnom. Baš kao što je trenutak na željezničkoj stanici postao točka klijanja moje profesionalne i znanstvene budućnosti, baš kao što  me je oblikovao, godinama,  trudeći se da pokušam pomoć drugima i doprinesem znanosti, tako ću sada, dirnut ovim središnjim trenutkom mog života, skrenuti prema glavnim prikazima, osobito u odnosu na  velik sadržaj mog života, života mnogih od nas ovdje: znanosti psihoanalize, psihologije dubina ljudske duše. Pitanje koje ću sebi večeras postaviti ne odnosi se, doduše, na nepobitnost doprinosa pojedinih psihoanalitičara učinjenih do sada niti čak na značaj golemog Frojdovog opusa, već na životnost psihoanalize - drugim riječima, ja si postavljam pitanje njene budućnosti.

Svečane prigode često izazivaju jeftin optimizam, koji odbacuje prolaznost i neznatnost, a vedro predviđa uspješnu budućnost. Ili takve prigode mogu navesti forum na jeftin pesimizam, na jadikovku starih koji najavljuju  neizbježan nazadak i propast svega - drugim  riječima, forum u ime onih koji predviđaju da će mlađa generacija i svi koji će ih slijediti doživjeti neuspjeh. Dok budem procjenjivao budućnost psihoanalize, klonit ću se obaju ovih gledišta. Dopustite mi da počnem prvo s formuliranjem zaključka. Suprotno uvjerenju velikog broja obazrivih kolega, postao sam  uvjeren da, sudeći po suštinskim faktorima, analiza ima velike potencijale, da ova znanost, ovaj novi i pionirski prodor u do sada neistraženo, ne samo da ima budućnost, već je također još sasvim mlada, tako da naša sadašnja analitička istraživanja još ne prodiru dalje od površine. Moram još dodati ovom naizgled preoptimističnom vjerovanju da vjerujem kako će psihoanaliza, uskoro, biti izložena potencijalno najznačajnijem trenutku svog ranog internog razvoja: trenutku kad više neće biti analitičara koji su bili pod direktnim utjecajem Frojda i njegove karizme-čak ni kratkog bljeska sa željezničke stanice. Ono o čemu govorim je trenutak kad će Frojd, koji kao arhaična predodžba još živi konkretno u onima koji služe kao zamjene za njega, umrijeti drugi put, tj. konačno umrijeti. Govorim o trenutku kad će zajednica analitičara shvatiti da oni nisu naslijedili identifikaciju, postavljanje cilja kao i ograničenje, nego su baštinili otvorena vrata, omogućavanje pristupa u golemo neistraženo područje u kojem su prvi istraživači mogli napraviti samo nekoliko kolebljivih koraka.
Ostvarenje smrti oca, nestanak idealizirane figure, može imati dva učinka. Može dovesti do buntovnog razaranja: nakon odbacivanja očevih vrijednosti i ciljeva, nova generacija se tada otklanja od  napora koji su bili nametnuti ciljem određenim zahtjevima od strane idealizirane figure. Ili može doći do velikog vala nezavisne inicijative: nakon što je integracija očevih vrijednosti i ciljeva  postignuta, mladi umovi nove generacije prodiru dalje u područja koja su drevna nastojanja učinila dostupnima.
Moje je predviđanje, stoga, da psihoanaliza nije daleko od važne točke u svom razvoju. U toj točki, odlučit će se hoće li ključni razvojni zadatak biti izbjegnut ili će biti angažiran. U prvom slučaju, analiza će ući u period u kojem će se ograničiti u nastavljanju svojih pomnih kodifikacija i sistematizacija već istraženog, a tad će umrijeti. U drugom slučaju, ući će u više ili manje dugotrajan period ispitivanja svoje prošlosti, borbe protiv iskušenja buntovnog odbacivanja svog nasljeđa, praćene s ispitivanjem hrabrosti novih puteva u novim područjima. To će biti period velike opasnosti, uzbudljivih bitaka i rasprava – ali analiza će imati šansu isplivati iz toga, nastaviti živjeti i napredovati.

Buduća generacija psihoanalitičara morat će izvršiti dva specifična zadatka prije nego uzmogne mobilizirati tu kreativnu inicijativu i, sekundarno, one izvore talenta koji će je osposobiti da krene dublje u područje čovjekovih psiholoških iskustava. Već sam spomenuo prvi od ova dva zadataka. To je potpuna integracija naslijeđenog vrijednosnog sustava kojim smo sada vođeni. Ovaj zadatak uključuje ne samo one razmjerno minorne iako nipošto bezznačajne preinake postignute odvajanjem žita od kukolja, bitnog od nebitnog, već isto tako korelirano ukidanje određenih regresivnih promjena u idealima koje su dovele do suglasja koje nije zasnovano na razumijevanju značenja unutarnje potrebe – obredna poslušnost znanosti bolje reći, nego duh unutarnje zapovijedi. Drugi zadatak je revalorizacija naslijeđenog vrijednosnog sistema samog po sebi i čak, po potrebi, njegova temeljna transformacija, da bi ga doveli u harmoniju s karakterom nove generacije i učinili ga mjerodavnim za specifične probleme i zadatke s kojima će se nova generacija suočiti u ambijentu u kojem će živjeti. O prvom zadatku mogu govoriti sa sigurnošću, o drugom, međutim, samo provizorno jer ispravnost mojih tvrdnji ovisi ovdje o ispravnosti određenih specifičnih predviđanja o prirodi budućeg okruženja, posebno u pogledu prirode psihološkog okruženja u kojem će čovjek sutrašnjice živjeti. Što je bit sadašnjeg sistema vrijednosti psihoanalitičara? Nalaže li daljnju integraciju? Je li pretrpio regresivne promjene koje trebaju biti poništene? Najviši ideal psihoanalitičara jest njegova privrženost istini. Posebno, on teži vidjeti psihološku stvarnost jasno i realistično, razotkriti i odbaciti iluzije i falsifikate koji nastaju kao posljedica tendencija ispunjenja želja u njemu i u onima kojima želi pomoći. Ovi zadaci su suština. Ostatak su djelovanja u službi potrage za neukrašenom i neublaženom psihološkom istinom. Razotkrivanje potisnutog pomoću slobodnih asocijacija i analize snova, korištenje ležaja, dnevni intervjui, s jedne strane; tolerancija, iz taktičkih razloga, za privremeno podržavanje iluzija, s druge strane – sve je, bez obzira na njihovu važnost, oruđe u službi glavnog ideala: širiti carstvo svjesnosti, ustanoviti što je činjenica, a što mašta u pogledu čovjekovog psihološkog života. Koje su prepreke na putu ka tom idealu? Ja se ovdje neću prihvatiti onih ekstenzivno proučavanih pokretnih snaga psihičkog života – obrana i otpora – koje stoje na putu življenja prema idealu, ali ću prionuti uz problem samog ideala. Iz mnogih razloga izbjegao sam ovom prigodom tehničke pojedinosti, osobito upotrebu tehničkih termina. Ali onima koji su upoznati s mojim radom jasno je da govorim ovdje o procesu kojeg u terapeutskoj situaciji nazivam „transmutirajuća internalizacija“. Pojedini pacijenti koji su kao djeca bili lišeni mogućnosti psihološkog stapanja sa snažnom figurom iz njihove okoline, koji su bili lišeni sigurnosti osjećanja sebe kao dijela takve osobe, tijekom analize nastojat će ispuniti psihološki zadatak koji nije dovršen u djetinjstvu. Iako će se takav pacijent početi identificirati sa značajnim i izraženim osobinama terapeuta kojem se divi, nastavit će, ako se proces ne ometa,  malo po malo otkrivati terapeutove realne mane.

Pritom, ipak, kako napušta odnos prema izmaštanoj idealiziranoj osobi, on učvršćuje određene strukture u svojoj vlastitoj ličnosti  koje su bile nedovoljno učvršćene, osobito u području njegovih vodećih vrijednosti i ideala. Krajnji rezultat ovog procesa nije ugradnja analitičarevih vrijednosti i ideala, već idealizacija normativa koji su u skladu s ličnošću analizanda i mjerodavni zadacima s kojima se on suočava u vlastitom životu. Nadolazeća generacija psihoanalitičara slično će imati mogućnost da svoju predodžbu o Frojdu oslobodi određenih specifičnih značajki koje su konkretno preostale, i tako postigne autentičnu integraciju i jačanje svojih ideala. Nadomjestak konkretno doživljenih arhaičnih objekata s jakim setom ideala i vrijednosti, nadalje, mogao bi biti popraćen s plimom neovisne inicijative, koja u slučaju znanstvenika može dovesti do obnovljenih stručnih napredaka. Koje će značajke vjerojatno potvrditi autentične analitičareve ideale, a što će biti odbačeno budući da je vezano za Frojdovu ličnost ( kao što je bila njegova ekscentričnost); za atmosferu koja okružuje period pionirskih otkrića i za povijesnokulturalno okružje u kojem su Frojd i njegovi suradnici živjeli i radili? Iako ovdje predviđam značajke koje buduća generacija analitičara možda neće zadržati u njihovom tada čvrsto integriranom idealu, razmatranje te mogućnosti ne znači da je moje divljenje Frojdovoj ličnosti i genijalnosti oslabljeno. Ako konstatiram, na primjer, da je Frojdov (1912) savjet "da bi se analitičari, za vrijeme psiho-analitičkog tretmana, trebali oblikovati poput kirurga koji ostavlja sa strane sve svoje osjećaje, čak svoju ljudsku simpatiju“ (str.115) djelovao s neophodnošću vezanom uz vrijeme na ranijeg praktičara, ali nije dio suštine vrijednosnog sistema analitičara, to mišljenje neće umanjiti moje divljenje Frojdu. On je dao taj savjet u vrijeme kad još nije bio testiran učinak produžene izloženosti analitičareve psihe provali osjećaja iz djetinjstva njegovih analizanada i kad je opasnost od prevelikog uplitanja i iracionalnih reakcija morala zahtijevati emocionalnu suzdržanost kao zaštitni oklop.  A unatoč činjenici da je Frojdovo stvarno ponašanje prema pacijentima moglo zaista biti puno ljudske srdačnosti, pomalo sumnjam da je emocionalna rezerviranost izražena u navedenoj izjavi bila sastavni dio njegove specifične osobnosti. Ne vidim razloga, dakle, zašto analitičar današnjice ili sutrašnjice  mora nastaviti idealizirati shvaćanje da ne smije biti u skladu sa svojom ličnošću, posebno u pogledu činjenice da nas sve veća upoznatost s našom materijom osposobljava da budemo zaista mnogo opušteniji nego što je bilo moguće analitičaru ranih dana. Ili, drugi primjer, pretpostavimo da Frojd – možda reagirajući što je bivao prevaren u djetinjstvu, ili reagirajući na izloženost poniženju iste zajednice koja je tražila da bude vođena idealom ljubavi za čovjeka – pretpostavimo da su ga takva iskustva potakla da dokaže da je čovjekov kapacitet građen na religiji bio poguban i da su njegova ostvarenja morala biti odbačena kao dadiljine priče (1927). Ili razmotrimo slijedeću izjavu, koja je u sličnom stilu:“Da sam kojim slučajem imao drugačiji životni posao ispred sebe, pisao je (u odnosu na, kako je nazivao „tako istaknute uzvanike kao što su religija, umjetnost, i drugi“), „ja bih se usudio čak ponuditi tim ljudima visokog roda dom u svojoj skromnoj kolibi“ (1936, str.115). Kad bi se utvrdilo da je postojala genetička veza između, s jedne strane, Frojdovog kapaciteta da secira velike čovjekove vrijednosti i da odredi njihov izvor u primitivnom i arhaičnom u ljudskoj duši, a s druge strane, njegovo uzrastanje kao člana manjinske skupine okružene vrijednostima većine koja je, unatoč ispovijedanju visokih vjerovanja u dobrotu i ljubav, ponižavala i progonila njega i one s kojima se identificirao, takvo otkriće isto tako ne bi umanjivalo Frojdovu ljudsku ili znanstvenu visinu niti bi se moglo upotrijebiti kao argument protiv vrijednosti njegovih konstatacija. Čak, ako analitičar u budućnosti, ili ovaj ili onaj analitičar sada, ne bude sudjelovao u Frojdovom isticanju razotkrivanja, recimo, religioznih vrijednosti, ne vidim nikakvog razloga zašto bi se osjećao ili nelojalan Frojdu ili izdajnički prema znanstvenim principima psihoanalize. Ili, kao konačan primjer, uzmimo Frojdovo ganutljivo priznanje koje se odnosi na njegovo držanje prema ludima „...da ne marim za ove pacijente, da me ozlovoljuju, te da nalazim da su strani meni i svemu ljudskom“ (1928, str.21). Kakvu je primjernu otvorenost tu pokazao u pogledu ove osobine svoje ličnosti, posebno ako se gleda naspram pozadine dalekovidnih tumačenja ozbiljnih mentalnih bolesti koju je dao svijetu, unatoč-ili možda čak zbog?- njegove potrebe da zadrži emocionalnu distancu od psihotičnog  načina mišljenja (cf.Eissler,1971, str.318-320). I još, bez oklijevanja dodajem da ovo specifično shvaćanje ne pripada unutrašnjem sistemu vrijednosti analitičara, i da čak njegovi aktualni izdvojeni derivati – kao što je povremeno suočavanje s inzistiranjem da se terapijske tehnike uključivanja empatijskog odgovora prema arhaičnim mentalnim stanjima ne smiju nazivati psihoanalizom - mogu dakle biti odbačeni od analitičara budućnosti, koji se neće bojati da će ga svaki korak u novo područje izložiti opasnosti nepovratnog gubitka profesionalnog identiteta.

Kako sam spomenuo ranije, zadatak integriranja ideala i naše ponašanje prema tome ne zahtijeva samo odbacivanje onih konkretnih osobina ideala koje pripadaju njegovom prethodniku, idealiziranoj osobi i našem odnosu s njom, to također uključuje ukidanje određenih regresivnih promjena – obrat regresivnog razvoja od idealizirane vrijednosti do arhaične naredbe, od življenja u duhu ideala do obrednog i često fanatično proganjanog opažanja pripadnih formalnosti. Povratak stanja vrijednosti je povijesnopsihološka činjenica koja se lako opaža. Usput rečeno, vjerujem da je ovo jedno od mnogih područja u koje samo povjesničar kvalificiran za dubine psihologije i psiholog dubinskog pristupa obučen u povijesti, složivši se međusobno u stajalištima i djelovanju obiju disciplina, mogu  posegnuti za tim fenomenom u nadi da će ga u potpunosti zahvatiti.
Vrijednosti su, poput ljudi, podložne specifičnim razvojnim promjenama. Najprivlačnije su u svojoj ranoj mladosti – možda ne kad su upravo stvorene, ali ubrzo nakon toga. Tada svježe, one su,  prenošene s entuzijazmom, a u isto vrijeme već pročišćene od uzbuđene netrpeljivosti, koja je u početku praćena s prevladavanjem prijašnjih tlačitelja u usijanim revolucionarnim bitkama, prožete žarom koji je još u kontaktu s neodložnim zadatkom pripadajuće reforme. Jučerašnji osloboditelji, međutim, mogu postati tlačitelji sutrašnjice. A njihove vrijednosti mogu također biti podvrgnute promjeni. Sadržaj vrijednosti ostaje isti, ali umjesto da budu svjetionici napretka, one sada postaju oznaka ograničenih nazora i, konačno, opravdanja za novu tiraniju. Ova razmatranja odnose se ne samo na povijesno usavršavanje nacionalnog, socijalnog i političkog oslobođenja od obnovljene tiranije, već isto tako na usavršavanje znanosti. Zapravo, vjerujem da je iscrpljivanje vitalnosti nekih znanosti vezano više za takve psihološke čimbenike koji se očituju u krivulji od uzbudljivog otkrića preko profesionalizma zbog očuvanja statusa, do gašenja, nego za takva apstraktna spoznajna pitanja kao što je zastarjelost paradigme (Kuhn, 1962) i slično. Ili,  rečeno drugom terminologijom, znanost postaje starija razmjerno premještanju njenih naglasaka s područja koja istražuje na specifične instrumente koje koristi pri tom istraživanju. Zašto je, na primjer, samo nekoliko članova fakulteta pri katedrama povijesti naših velikih sveučilišta danas ovdje? Zašto nisu došli otkriti što im dubinska psihologija ljudske duše može ponuditi? Vjerujem da mogu razabrati barem jednu nit u kompleksnom tkanju njihovih razloga držanja podalje. To je vezano za ponos povjesničara u specifičnom brandu vizije, a na suprotnoj strani preziranje različitih instrumenata koji su korišteni psihoanalitičarevom percepcijom. Profesor Schorske, koji me dobro razumije, odgovorio je na moje gledište fino formulirajući: „Siguran sam da znate,“ rekao mi je, "da se problem ograničene idealizacije tiče bilo koje intelektualne discipline, svakako na polju povijesti.“ Da, znam. I zahvalan sam činjenici da ga mogu ovdje citirati, radije nego da moram govoriti o svom vlastitom području, gdje ne bih imao teškoća u pokazivanju prisustva sličnih trendova.
Ali raspravljajući o činjenici da će slijedeća generacija morati integrirati svoje ideale i osloboditi ih od primjesa, sada ću usmjeriti svoju pažnju na ispitivanje specifičnog kreativnog nastojanja da slijedeća generacija bude sposobna jednom poduzeti konsolidiranje i pročišćavanje svog ostvarenog vrijednosnog sistema: re-evaluaciju temeljnih vrijednosti samih po sebi, ne samo integraciju i modifikaciju.

Promijeniti nečije vrijednosti zapanjujući je psihološki zadatak. A zalaganje za takvu promjenu, možda čak najavljivanje da bi se takva promjena mogla dogoditi, moglo bi izložiti zagovornika, moguće čak onog koji je obazrivo predvidio, ljutnji onih čije bi se vrijednosti učinile napadnutim. Zašto bi bilo tako teško promijeniti nečije vrijednosti? Iako večeras ne mogu govoriti opširno o svojim vlastitim gledanjima na psihologiju vrijednosti i ideala, neophodno je nekoliko generalnih napomena prije no što se mogu obratiti sa svojim specifičnim predviđanjem. Naše vrijednosti i ideali zauzimaju položaj u našoj psihi koji je u početku naših života bio sadržavan pomoću svemogućeg odraslog koji je, s jedne strane, s kulama iznad nas, ali s kojim smo mi s druge strane stopljeni i čiju moć smo tada doživljavali kao našu vlastitu. Naše vrijednosti i ideali zadržali su  kvalitetu bezuvjetnosti, neizmjenjivosti i nadmoći kojom je obilježen  idelizirani self-objekt, a njihovo ispitivanje, sugeriranje da se one mogu mijenjati, izgleda da nas lišava ovog svemoćnog dijela nas – to je prijetnja na koju reagiramo s ozlojeđenošću i tendencijom da se borimo. Ipak, vrijednosti se zaista mijenjaju, a sposobnost da ih se mijenja svakako je usklađena s mentalnim zdravljem. S druge strane, doduše, jedna od karakterističnih osobina prosječnog mentalnog zdravlja jest da neke vrijednosti postoje u bilo kojoj točki u vremenu koju mi doživljavamo kao postojanje apsolutnog i nepromjenljivog.
Želio bih istaknuti slijedeće pravilo koje se odnosi na opću psihologiju vrijednosti. Ono što prepoznajemo kao naše vrijednosti i ideale tiče se psiholoških obrazaca koji još nisu uspostavljeni s potpunom čvrstinom-unatoč paradoksalnoj činjenici da mi doživljavamo sadržaj tih vrijednosti i ideala kao apsolutan i nepromjenljiv. Vrijednosti i ideali, drugim riječima, psihološke su strukture što nas vode prema određenim ciljevima unatoč činjenici da mi još gajimo neku nevoljkost da izvršimo njihov nalog. Vrijednosti mogu, dakle, imati dvije sudbine. Njihov sadržaj se može mijenjati, tj., one mogu biti zamijenjene novim vrijednostima, ili mogu iščeznuti. One nestaju ako prestaje naša nesklonost da živimo u skladu s njima. One tada postaju funkcije ega, sadržaj ega. U tom smislu trebali bi razumjeti jedan od Frojdovih omiljenih citata, izreka F.T. Vischera, “Das Moralische versteht sich von selbst”: što je moralno dolazi bez kazivanja, ne zahtijeva nikakav napor, ili, po Jonesu (1955,str.416). „je očigledno“. A sada konačna generalna napomena. Poučno je promatrati emocije koje prate promjenu i isčezavanje naših vrijednosti i ideala. Promjene u vrijednostima i idealima, naročito kada oni počinju popuštati navali drugačijeg seta vrijednosti veće vitalnosti, prvo izazivaju reakciju bijesa, s gnjevnom odlukom da se brani cijenjeni internalizirani self-objekt pod svaku cijenu. Ali, kad je stari ideal jednom zamijenjen novim, novi se sada smatra isto tako savršenim i apsolutnim kao što je bio njegov prethodnik. (U povijesnoj areni, analogan fenomen može se opaziti u ratovima u religijskim i drugim ideološkim obračunima.) U drugom slučaju, ipak, tj., kada vrijednosti isčeznu i postanu funkcije ega, nema bijesa nego prije suptilna tuga – melankolija zbog gubitka dugoročnog zaštitnika i vođe. Ali sada moram ostaviti generalizacije po strani i iznijeti na vidjelo specifičnu promjenu u hijerarhiji vrijednosti koja će se, vjerujem, dogoditi u psihoanalizi. Puna integracija ovih ideala može omogućiti analitičaru nadolazeće generacije da postane predvodnik promjene u hijerarhiji vrijednosti u svim granama znanosti koje se tiču čovjeka, kroz pomak naglasaka od morala istine i stvarnosti prema idealizaciji empatije, od ponosa zbog jasne vizije te beskompromisne racionalnosti prema ponosu zbog znanstveno kontroliranog širenja sebstva. Priznat ću da osjećam gotovo bespomoćnost kad sad zamislim reakcije koje će moje predviđanje pobuditi s dvije strane. Bespomoćnost naspram onih koji će to odmah odbaciti iz razloga što zagovaram ili pozdravljam regresivni razvoj od znanosti do prijazne osjećajnosti, a čak bespomoćniji naspram onih koji će to odmah nastojati prihvatiti s entuzijazmom na temelju pogrešne ideje da će sveta naredba „voli bližnjega kao samog sebe“ ponovo doći na vlast, premda sada u znanstvenom obliku. Dodajem, budući da mogu očekivati da će moje hipoteze brzo biti iskrivljene u ukorijenjenoj dijalektici muškog protiv ženskog principa, očinskih protiv majčinskih obilježja, žurim naglasiti svoje uvjerenje kako sposobnost empatije nije vezana uz spol. To je jasna, autonomna mentalna funkcija, prisutna kod svih ljudskih bića, prisutna na svakom stupnju razvoja - od prvog instinktivnog zapletanja dojenčeta s njegovim ljudskim okruženjem do onih strogo kontroliranih mentalnih procesa što pribavljaju prvobitne podatke o moći opažanja bilo koje nauke o kompleksnim psihološkim stanjima. Moje predviđanje kao što sam pokušao prikazati, temelji se na pažljivom opažanju i trezvenom razmatranju. Činjenice koje podupiru moje zaključke nisu dobivene samo za vrijeme desetljeća kliničkog rada s odraslima, već su također izvedene iz promatranja mladih, osobito ispitujući ponašanje preuzeto od mnogih mladih ljudi današnjice prema našem vrijednosnom sistemu, prema na izgled apsolutnom i nepromjenljivom vrijednosnom sistemu koji je ugrađen u nas kao suština naučnog ideala devetnaestog i dvadesetog stoljeća – u našem slučaju prenesenog nam putem Frojdovih vjerovanja. I na kraju, također, uzeo sam u obzir svoj utisak da će se psihološki zadaci s kojima će se morati suočiti nadolazeća generacija, razlikovati od naših jer će sociokulturalni milje biti drugačiji. Već sam spomenuo poguban intraprofesionalni učinak program-i-metoda ponosan umanjuje važnost otkrića, on naglašava formalnu rafiniranost i konzervativizam. A također sam govorio o pogubnom interprofesionalnom učinku program-i-metoda snobizma: razorna izolacija različitih grana znanosti. Ipak, ta dva gubitka ne čine mi se toliko važnim, lakše im se možemo suprotstaviti ili ih ispraviti, nego nešto drugo.
Znanstvenici su općenito, s jedne strane, na veliko izolirani od zajednice po svom ponosu na savršenstvo svog djelovanja i točnost svog konceptualnog i tehnološkog okvira, dok, s druge strane, njihove se aktivnosti, unatoč ostvarenjima, doživljavaju sve više kao irelevantne od nekih najodanijih oštrih umova mlađe generacije. I zaista, ako pogledamo grobove, kobna događanja koja su oblikovala ljudsku povijesnu sudbinu ovog stoljeća, znanstvenik će se teško vidjeti kao nešto više od dehumaniziranog tehničara, bespomoćnog iznutra, sa svojim usađenim program-metoda ponosom kako bi se duboko povezao s ključnim pitanjima našeg doba.
Hoće li psihoanalitičar biti onaj koji će tu pokazivati smjer? Hoće li biti zadatak psihoanalize pokazati drugim granama znanosti da korištenje instrumenata i metoda uključuje tek angažman ego funkcija? Analitičar, kao i svaki čovjek od znanosti, ima, naravno, pravo da uvježbava svoje sposobnosti i vještine u cijelosti, ali nema potrebe za idealizacijom tih funkcija. Vjerujem da će, pošto se jednom odreknemo idealizacije naših programa i metoda, uzbudljivo proširenje sebstva, nova vrsta humanitarizma u obliku znanstvene empatije, postići dominaciju.

 Empatija je, uvjeren sam, ne samo rođakinja onih drugih oblika spoznaje koje mi visoko cijenimo zato što ih smatramo funkcijama našeg cijenjenog intelekta. Empatijski načini shvaćanja sebe i svog okružja postoje od početka naših života, rame uz rame s ostalim, neempatijskim načinima percepcije. I empatija, kao i neempatijska spoznaja, ima svoju vlastitu liniju razvoja, može biti odgajana, oplemenjena i korištena sa znanstvenom strogošću. Psihoanaliza je par excellence znanost o empatiji, o tom „mehanizmu“, kako je Frojd (1921) rekao, „pomoću kojeg smo osposobljeni za preuzimanje bilo kog ponašanja uopće prema drugoj mentalnoj stvarnosti“ (str.110n). Kao pridošlica u znanosti devetnaestog stoljeća, psihoanaliza se, međutim, uvijek osjećala metodološki nesigurnom u usporedbi s uhodanim naukama. I mi smo namjerno umanjivali važnost ili naše skriveno korištenje empatije, bili posramljeni s tim kako nije znanstvena. Vjerujem da će psihoanalitičar budućnosti, ako uspije postati bez srama ponosan na svoj stav naučne empatije, moći osigurati svim znanostima o čovjeku s ovim općim idealom – jedno organizirajuće načelo njihovih različitih specijaliziranih aktivnosti – za kojim će one imati sve veću potrebu u svijetu sutrašnjice. Kakav je bio jučerašnji svijet u kojem je rođena psihoanaliza? Kakav će biti svijet sutrašnjice u kome psihoanaliza može još napraviti najznačajnije doprinose? Jučerašnji svijet (kakav se čini onima od nas koji su srednje dobi, a podalje od svijeta današnjice) još je bio svijet individue- svijet renesansnog porijekla. To je bio svijet nezavisnog duha - ponosnog naučnika: koji stoji visok, pronicljiv. A također je to bio svijet intenzivnih međusobnih odnosa između jasno definiranih ljudi. To je bio svijet koji je izložio dijete prepodraženosti, uključujući ga u emocije i konflikte odraslih u njegovu okružju, izlažući ga onom stupnju sudjelovanja u uzbuđenosti i iskušenju s kojim njegova psiha još nije bila spremna baratati. To je bilo vrijeme u kojem je rođena psihoanaliza. Prikupljala je svoje podatke kroz djelovanja naučnika devetnaestog stoljeća, ponosnog na svoju intelektualnu jasnoću, gorljivog da ostavi za sobom polusvijet sentimentalne nejasnoće, percepciju mekog srca. Započela je istraživanje osobnosti i života – bilo u terminima psihopatologije ili u terminima normalnog odstupanja – što je imalo za posljedicu izlaganje sukobima jasno razgraničenih individua te porodica i grupa konfekcijski jasno ograničenih, sa jako - možda previše jako - međusobno povezanim ljudima. To je matrica analize kakvu znamo iz naše literature te kakvu smo još skloni vidjeti i danas. Svijet sutrašnjice, ipak, vjerojatno neće biti isti takav. Promjene nisu nagle, naravno, i baš kao što starija generacija vidi samo jučer u danas, tako može mlađa generacija vidjeti samo sutra kao značajno, te gledati odozgo moćne ostatke prošlosti čiji se utjecaj još svuda osjeća. Koja će biti sociopsihološka bit sutrašnjice? Hoće li postojati svijet individua kao što je postojao jučer? Hoće li se djeca i odrasli sutrašnjeg svijeta nastaviti suočavati s problemima preuključenosti i prestimuliranosti – traumatskim međuljudskim konfliktima koji su postali endopsihički? Tražeći odgovor na ova pitanja obratio sam se prorocima svih psihokulturalnih sutrašnjica, velikim umjetnicima, pjesnicima i piscima. Oni se ne bave više s problemima psihološkog čovjeka kakvog smo poznavali; zaista, oni nam izgledaju neobično nepsihološki sve dok mi još postojimo odijeljeni zidom od problema sutrašnjeg svijeta. Neću zvati za svjedoke najdalekovidnije proroke ove sutrašnjice – glazbenike atonalnog zvuka, kipare razdvojene forme, slikare dezintegrirane linije i boje, pjesnike rasčlanjenog jezika -- koji, u svom radu pokazuju drobljenje neuzvraćenog sebstva i njegovo umjetničko ponovno sastavljanje. U zamjenu, okrenut ću se piscu čija poruka, možda zbog njegova genija koji nije bio sasvim u klasi najvećih u tim ostalim područjima, može zato govoriti jasnije našim prosječnim umovima. Pozivam vas da razmislite o književnim djelima Franza Kafke, osobito o Metamorfozi, Procesu i Zamku.  Gospodin K. je običan čovjek, običan čovjek sutrašnjice koji je, vjerujem, vidljiv već danas. On je Običan čovjek koji je bio izložen neempatičnoj ravnodušnosti svoje obitelji i koji je zbog toga još ostao groteskno veličanstven i tako otuđen od svijeta. I on je običan čovjek koji osjeća da je društvo, također, ovaj današnji nastavak obitelji, ravnodušno prema njemu i on zato, tumara svijetom, prazan, plošan, čeznutljiv za nečim što ne može više razumjeti zato što je onaj dio njega koji je nekad gorljivo zahtijevao pozdravljajuću empatiju i empatičan odgovor bio dugo zakopan i prestao mu biti dostupan.  Hladni glasovi obitelji govore o njemu kao o bubi, u bezličnom trećem licu, a po nedokučivim prosudbama sudskog procesa i radi nedokučivih principa nadređenog u zamku on je postao broj, odbačen čak bez pokušaja da se opravda njegovo odbijanje u pojedinim propisima. Je li to zaista svijet sutrašnjice? Da i ne. „Ne“ ako razumijemo ovo pitanje u doslovnom smislu, ali „da“ ako se pokušamo usredotočiti s predvidljivom empatijom na vodeće psihološke probleme s kojima će se čovjek sutrašnjice morati suočavati – zapravo, već danas se sve više suočava. Većina analitičara, vjerujem, složit će se sa mnom da se vrste psihičkih bolesti koje liječimo mijenjaju, da, čak iako su one možda i dalje u većini, viđamo manje ljudi čiji je poremećaj rezultat nerješivih unutarnjih konflikata, a sve više i više onih koji pate što su bili lišeni davanja i uzimanja s bliskom i zainteresiranom okolinom koja bi im omogućila da izliju asocijalnu grandioznost ranog djetinjstva i tako postanu samopouzdani i pouzdani sudionici u značajnom svijetu odraslih. Ali ne moram prizivati specijalizirana profesionalna iskustva analitičara da ovo ustvrdim.Tko nije osjetio strujanje hladne anonimnosti Suda kad se zatekao kao pacijent u obruču velike bezlične bolnice? Tko nije uznemireno stajao negdje u redu, dok netko, iza stola odugovlači da mu odgovori i tako demonstrira svoju bezličnu moć nad njim, u jednom strašnom djeliću sekunde? Vjerujem da ova poniženja—iako ste ih bez sumnje svi doživjeli—nisu preuzela zloslutan simbolički okus. Ona ukazuju na budućnost kojoj se samo nekoliko najvećih umjetnika počelo potpuno odazivati. Ali moram brzo izložiti svoj argument, privlačan mada je potrebno proširiti osnovu mojih tvrdnji. Ono o čemu govorim je to da će u svijetu uravnoteženih populacija, rastuće uniformnosti, smanjenog prostora za lutanje,  mnoštva pokreta i efikasnog totalitarizma, pojedinac biti suočen s novim problemima psihološkog opstanka. Pomicanje iz radosti akcije na pojačavanje potencijala njegovog unutarnjeg života može dakle biti jedan od načina spasa, kao što sam predložio u drugom kontekstu (Kohut, 1973). Širenje sebstva, njegov sve veći kapacitet za zagrljaj većeg broja i većeg izbora drugih kroz svjesno obnovljenu i uzgojenu produbljenu empatiju, može biti drugi način. A psihoanaliza se izgleda pojavila upravo u ovo ključno doba da bude čovjekov naučni predvodnik u oba ova pravca.
Od početka života, empatija je taj psihološki produžetak razumijevanja ljudske okoline koji štiti dijete od prodiranja neorganskog svijeta. To je ljudska empatija, to kako zrcalimo i potvrđujemo druge i kako drugi potvrđuju i zrcale nas, taj podupiratelj enklave ljudskog smisla—mržnje, ljubavi, pobjede i poraza—unutar svemira besmislenih prostora i ludila padajućih zvijezda. I konačno, to je zajedno s našim zadnjim odbljeskom što ga još možemo sačuvati u odraženoj melankoliji našeg rastanka, osjećaj nastavljajućeg života, opstanka bitne ljudske jednakosti, te tako zaštita protiv zablude povezivanja konačnosti i smrti s besmislom i očajem. Ovo je neoborivo vjerovanje, ne više dokazivo nego Hitlerova dogma da je realnost samo vječni rat i destrukcija. I ako kažem da će u hijerarhiji vrijednosti u znanosti općenito, a u psihoanalizi djelomično, biti uspostavljeno prvenstvo empatije, ja ne mogu dokazati opravdanost ove buduće superiornosti ništa više no što bi netko mogao dokazati da krunu zaslužuje program-ponos, ponos zbog jasne vizije i neiskrivljene percepcije realnosti. Na kraju ću još jednom naglasiti samo jedan detalj. Naše nepostiđeno opredjeljenje za opstanak ljudskog života, obaveza da svojim udjelom doprinesemo očuvanju vitalnosti ispunjenja ljudskog života, nije samo kompatibilno s naučnom strogošću, naučna strogost je zapravo neophodna. Istina, pacijent koji je, s jedne strane, kao dijete bio prestimuliran, usprkos njegovim bučnim zahtjevima za ljubavlju, doživjet će mirnu objektivnu terapeutsku atmosferu kao načelno korisnu i dugoročno, kao podršku za vrijeme zadatka osvještavanja svojih konflikata i njihova rješavanja. A emocionalno slab pacijent će, s druge strane, usprkos svoje očevidne egocentrične hladnoće, doživjeti pozitivno obojenu atmosferu neuskraćene empatije kao postojanje na duži rok primjerene sredine za izvođenje terapijskog rada. Ali ova razmatranja odnose se samo na emocionalnu klimu u kojoj se odvijaju terapeutske interakcije, ne na detalje analitičke tehnike i dinamiku liječenja. Pojednostavljeno, analitičar ne smatra, na primjer, da se ljudima koji pate od ranog lišavanja mora to sada nadoknaditi zakašnjelom terapeutskom nadoknadom. Predodžba zastarjelog Ferenczija, koji je dopuštao svojim pacijentima da mu sjede na koljenima, nastojeći im pribaviti ljubav koje su bili lišeni u djetinjstvu, ne predstavlja naš ideal (cf. Freud, 1931). Mi smo svjesni složenosti učinaka rane deprivacije; ali ne podupiremo terapeutsko ponovno pojavljivanje potreba iz djetinjstva da bi pružili sada što je bilo propušteno u prošlosti tako da bi se konačno moglo ispuniti njihovo ograničenje i transformacija. Pozicija prvenstva u našoj hijerarhiji vrijednosti koja će biti dosegnuta pomoću ideala postizanja svagda – šireće i produbljujuće znanstvene empatije za raznolikosti i nijanse ljudskog iskustva odnosi se, drugim riječima, na širok motivirajući kontekst, ne na set pravila koja se tiču metoda i operacija. Ili, da još izrazim istu misao na drugačiji način, naš vodeći ideal neće biti strasno otkriće istine ublaženo s humanitarnim obzirima, već empatijsko širenje sebstva s potporom znanstveno obučene spoznaje.
No, moram završiti. Unatoč očevidnoj složenosti mog izlaganja, moji su argumenti bili jednostavni. Vjerujem da će se psihoanaliza u ne tako dalekoj budućnosti ponovo ispitati, reorganizirati svoj temeljni položaj, preobraziti svoju baštinu u novu, kreativnu inicijativu. A, budući da je to znanost koja dopire najdalje u prostranstvo i dubinu ljudske duše, ja pretpostavljam da će ona biti predvodnik u revolucionarnom pothvatu pomicanja hijerarhije vrijednosti znanstvenika budućnosti. Ponos u jasnoj viziji i realizam pretvorit će se u neproturječno zadovoljstvo ego funkcija.

Ali znanstvena empatija, širenje i jačanje ovog mosta prema drugom ljudskom biću, bit će najviši ideal. Ako će analitičar voditi znanosti sutrašnjice u ovom smjeru, on će najznačajnije stupiti u odlučnu bitku budućnosti: borbu između humanog svijeta, svijeta u kojem se njeguju raznolikosti psihološkog iskustva i nehumanog svijeta, svijeta koji je predvidio Kafka, čije podvrgavanje kontroli i pravilnosti nalikuju neumoljivim zakonima koji formiraju organizaciju neorganske materije. Ne možemo predvidjeti kako će ta bitka završiti ili gdje će se pobjeda konačno nalaziti. Ali znamo na kojoj strani se psihoanalitičar mora boriti, na kojoj strani će psihoanaliza, ovo novo sunce među znanostima o čovjeku, isijavati svoje razumijevanje topline i svog objašnjavanja svjetla.