Ocjene: / 8
LošNajbolji 

Osvrt na članak Daniela Sterna - Momenti susreta

Siniša Cvjetić

U ovom članku možemo vidjeti kako je za promjene, nove organizacije ili reorganizacije u psihoanalitičkoj terapiji, potrebno nešto više od same interpretacije svih fenomena koji se pojavljuju u terapijskom procesu.
Prema dosadašnjim zapažanjima, mnoge psihoterapije ne uspijevaju ili prestaju, ne zbog netočnih ili neprihvaćenih tumačenja u terapijskom procesu, nego zbog propuštenih prilika za smislenu vezu između dvoje ljudi.
Te prilike za vezu, odnosno, to „nešto više“ od interpretacije nalazimo u intersubjektivnim trenucima klijenta i terapeuta. Ti trenuci imaju svoje različite kvalitete u „trenucima sada“ i posljedice u „trenucima susreta“.

„Trenuci sada“ su posebna vrsta sadašnjeg trenutka, subjektivno i afektivno obojenog, u odnosu klijent-analitičar, u kojem uobičajeni terapeutski okvir odjenom dobija promjenu i rizike promjena. Ti trenuci nisu dio skupa karakterističnih uobičajenih trenutaka sadašnjosti u terapiji.
Klijent i terapeut znaju da su ušli u „trenutak sada“ na način da su ti trenuci neočekivani, nepoznati, čudni i uznemirujući za razliku od uobičajenih trenutaka. To je situacija koja kroz svoju neizvjesnost stvara osjećaj „slijepe ulice“ ili mogućnosti. To stvara pritisak izbora, terapeut nema odmah plan djelovanja za takav trenutak i primjena uobičajenih metoda nije dovoljna ali intuitivno uviđa da je to šansa za novu vrstu reorganizacije (ili propuštanja šanse) i da to ne mora ugroziti terapijski okvir, a klijent tada može prepoznati da je došao na prekretnicu u terapijskom odnosu.

Trenutak sada prolazi kroz začeće tog trenutka, koji je ispunjen osjećajem neizbježnosti, zatim kroz „čudnu“ fazu kada se shvati da je jedno ušlo u nepoznat i neočekivan intersubjektivni prostor, a na kraju kroz fazu odluke kada je 'trenutak sada' subjektivno označen od strane terapeuta ili nije označen. Ako je označen, to će dovesti do „trenutaka susreta“, ako nije, trenutak propada.

Puno je neizvjesnih puteva prema „trenutku sada“, a daljnja dinamika prema „trenucima susreta“ je uvijek nepredvidljiva (slično kao u nelinearnim dinamičkim sustavima). Klijenta može odrediti neki događaj tijekom terapijske sesije i iako ne potvrdi taj pomak odmah, shvaća da se intersubjektivno okruženje upravo promijenilo, ili, klijentu može događaj promaknuti pa da kasnijom proradom otkrije važnost pomaka u intersubjektivnom okruženju.

Trenuci sada se mogu dogoditi kada se tradicionalni terapijski okvir riskira, ili je, ili bi trebao biti, "slomljen". Na primjer, ako klijent zaustavi razgovor i pita „voliš li me?“, ili ako pridobije terapeuta van terapijskog okvira pa se zajedno počnu glasno smijati na klijentove smiješne komentare, ili kada se klijent i terapeut sretnu u neočekivanom drugačijem kontekstu, npr. u redu za kazalište, ili kada se desi nešto važno u životu klijenta pa to zahtijeva na neki način subjektivno priznanje i odgovor terapeuta.

Najintrigantnijih trenuci sada nastaju kada klijent čini nešto što je teško kategorizirati, nešto što zahtijeva drugačiju i novu vrstu odgovora sa osobnim potpisom analitičarevog subjektivnog stanja (afekt, fantazija, pravi doživljaj i sl.) koje dijeli s klijentom . Ako se to dogodi, oni će ući autentičan "trenutak susreta“. Tijekom „trenutka susreta“ novi intersubjektivni kontakt između njih bit će uspostavljen, u smislu da je stvorena promjena u njihovom zajedničkom implicitnom odnosu. Dakle, vidimo da samo jedna jedva primjetna komponenta može iznenada promijeniti kontekst za funkcioniranjih svih ostalih komponenti i iznijeti odnos na prag „trenutka susreta“.

„Trenuci susreta“ su međusobno ostvareni „trenuci sada“. Kao i u roditelj-dijete interakciji, "trenutak susreta" je vrlo specifičan, svako je aktivno pridonio sa nečim jedinstvenim i svojom autentičnošću (što nije jedinstveno za teoriju i tehniku terapije) u gradnji trenutka susreta. Kada se terapeut, pogotovo, ali i klijent, bori sa trenutakom sada, istražuje ga i proživljava, to može postati "trenutak susreta“.

Bitan element trenutka susreta je da terapeut mora koristiti specifičan aspekt njegove individualnosti koja nosi osobni pečat. Dvoje se susreću kao osobe relativno neprikrivene svojim uobičajenim terapijskim ulogama, bar za taj trenutak. Također, radnje koje čine trenutak susreta ne mogu biti rutina, uobičajene ili tehničke, one moraju biti nove i oblikovane kako bi se zadovoljila jedinstvenost trenutka, što podrazumijeva mjeru empatije.

U tom procesu trenuci susreta su splet događaja i čine točku na kojoj se intersubjektivni kontekst mijenja, čime se mijenja i implicitno znanje o klijent-terapeut odnosu.
Navodi se primjer u članku gdje je jedna žena (zbog lošeg samopuzdanja usmjerenog na tijelo) u terapijskom procesu, nakon duge rasprave o njenim tjelesnim iskustvima, rekla svom terapeutu, poslije duže tišine: „Pitam se kako me vi sada vidite?“ (tu je nastao „trenutak sada“)
Analitičar se osjetio zapanjenim i stavljenim na lice mjesta. Da li šutjeti ili reći nešto? Ako ništa ne kaže, da li će se klijent osjećati napušteno? Konstatirajući svoju nelagodu i pokušavajući shvatiti njen izvor, analitičar shvaća da je prozvan ili da se stavi na "viši položaj“ ili „preda“ klijentu. U tom trenutku terapeut je osjetio da treba biti spontan i komunicirati sa klijentom o svom aktuelnom iskustvu, pa je rekao klijentu: "To je pomalo vrsta osjeća kao da pokušavate povući moje oči na sebe", klijent je rekao: „Da“. (...i to je sada „trenutak susreta“)

U ovom primjeru vidimo da se desio intersubjektivni trenutak, gdje se analitičar borio unutar sebe da „uhvati“ klijenta i iskoristi „trenutak sada“ odgovarajući iskreno i specifično (van terapijskog okvira i metoda).