Bezdan Ludila - George Atwood
Bezdan ludila 1.DIO
George Atwood
Prije mnogo godina, vidio sam hospitaliziranu 19 - godišnju ženu, koja je, iako je odbijala bilo kakvu komunikaciju, ipak povremeno tvrdila da u njezinoj sobi živi četvero djece.
Prema izjavi njenih roditelja, ona je bila apsolutno normalna, navodno savršena i ugodna osoba, do prije samo nekoliko tjedana, ali sada je bila u beskrajnoj tišini. Psihijatar dodijeljen njezinom slučaju dao joj je dijagnozu shizofrenije i počela je dobivati tretman s antipsihotičnim medikamentima. Njezino ponašanje je ostalo isto: dugi periodi tišine, često prekinuti izjavama kako je četvero djece bilo u njezinoj sobi. Ona nije htjela opisati djecu, koje je njihovo podrijetlo ili na bilo koji drugi način sudjelovati u daljnjoj raspravi o toj temi. Kada je bila upitana da li vjeruje da su ta djeca stvarna, realna ljudska bića, lice joj je poprimilo izgled zbunjenosti i potištenosti. Njezin doktor, nakon par tjedana preporučio je šok terapiju i tijek liječenja od 12 elektro-konvulzivnih tretmana je započeo. Nakon toga ona je progovorila samo jednom i prekinula vladavinu tišine da kaže kako u njezinoj sobi ipak nije bilo nikakve djece.
Napokon je bila otpuštena i njezina obitelj ju je odvela kući. Nikad je više nismo vidjeli. Bio sam proganjan time što joj se prije i nakon te epizode potištenosti dogodilo i što je to njezino ponašanje zapravo značilo. Zato sam pomislio kako bih mogao pitati svog starog prijatelja dr. E da mi baci malo svjetla na taj slučaj. Naša diskusija, koja slijedi, evoluirala je u dugo putovanje u samu prirodu ludila.
G.A. Dakle, dr.E, što misliš o slučaju mlade žene koja je rekla da u njezinoj sobi s njom žive neka djeca?
Dr.E. Teško je dati neku ideju na temelju ograničenog kliničkog materijala G.A, ali mogu ti ponuditi misao ili dvije ako baš inzistiraš.
G.A. I možda mi možeš uz ovu temu pričati o ludilu u generalnom smislu jer znam da si proveo svoj cijeli život u proučavanju ovog problema.
Dr.E. Ono što se ističe u tvojoj maloj priči pet je činjenica; prvo, da je ona prema njezinim roditeljima bila „savršeno ljupko“ dijete prije te transformacije u svom ponašanju; drugo, primarna promjena dogodila se kada je potonula u tišinu; treće, sporadične izjave o prisutnosti četvero djece u njezinoj sobi; četvrto, njezina očita zbunjenost kada su je pitali da li ona vjeruje u realnost te djece; i peto, nakon elektro-konvulzivne terapije, njezino izvješće da djeca više nisu prisutna u njezinoj sobi.
Pretpostavimo da je „savršeno ljupka“ djevojka, koja je bila poznata svojim roditeljima bila produkt predaje, ukorijenjene u vrlo ranim iskustvima velike snage - vrlo duboko stanje u koje se je dovela zbog mišljenja oko toga tko je ona bila i tko će ona biti, što je bilo prenijeto od njezinih roditelja. Identitet koji se na takav način razvio bio je onaj potpomognut prethodno stvorenim slikama njezinih roditelja, a ne njezinom vlastitom voljom i spontanom namjerom. Nagli nestanak te „ugodne djevojke“ može se shvatiti kao čin kojim se odbija lažni self, borba protiv porobljavajućih veza prema roditeljskim vlastitim planovima, jedan napor da se spasi mogućnost njezinog bitka od uništenja.
Ja bih interpretirao tišinu kao negaciju njezine poslušnosti pri čemu je cijelo govorno polje bilo zauzeto konfrontiranim dijelovima njezine ličnosti i jedini način da im se suprotstavi bio je da jednostavno prestane pričati. I ona stvarno prestaje pričati ali ne potpuno. To se odnosi na onu njezinu izjavu kako postoji četvero djece u njezinoj sobi. Pretpostavimo da je ta spavaća soba njezina vlastita, prostor u kojem može živjeti i preživjeti što god je ostalo od njezinih autentičnih mogućnosti. I zašto baš postoji četvero djece? Zrak, zemlja, vatra i voda mi dolaze na pamet, fundamentalni elementi u svemiru. Pročitao sam negdje da je četvornost simbol cjelovitosti. Ali ovdje se ne može vidjeti cjelovitost već fragmentiranost, jer postoji zbirka djece a ne jedna koherentna osobnost. Autentičnost u kontekstu ekstremnih patoloških stanja je u najboljem slučaju fragmentirana, letimična stvar i uopće jedva organizirana u nedostajanju kapaciteta da izdrži ili sraste. A ipak, to je ono što ostaje od duše ove mlade žene, četvero djece koji žive u (svojoj) njezinoj sobi.
Iz perspektive takvih vrednovanja autentičnosti, tišina i zabluda ove mlade žene mogu se bolje shvatiti kao pokušaji probijanja u život koji bi možda po prvi puta stvarno pripadao njoj. No, takva mogućnost ne može postati stvarna bez da to netko ne prepozna i tome pridoda značaj, bez da neki „Ti“ percipira to „Ja“ koji se pokušava sastaviti iz svojih fragmentiranih mogućnosti.
Došli smo do tzv. liječenja ove mlade djevojke; medikamenti pa električna struja.
Učinak ovih intervencija konačno se manifestirao u izjavi kako u njezinoj sobi nisu bila djeca. Ovaj rezultat se mora uzeti kao tragedija, znak velike i možda trajne štete koja je bila nanesena potencijalu ove mlade osobe da se nekako sabere i da konačno ima život koji bi pripadao samo njoj.
Bio sam zainteresiran i za očitu zbunjenost koju je izrazila kada su je pitali da li vjeruje da su djeca stvarna. Naravno, razlog za takvo pitanje je testiranje njezine razine realnosti, odnosno da li je ona u kontaktu sa svim onim što su njezini doktori smatrali da je istinito i realno. S njezine točke gledišta, to je pitanje vjerojatno bilo vrlo zbunjujuće, jer joj je prije svega bilo potrebno da su ta djeca realna. Ustvari, razlog zbog kojeg je konkretizirala fragmentiranost svoje duše u sliku žive djece je njezina nesposobnost da u svom centru održi osjećaj da ona u principu postoji, i da je živa i realna osoba. Ali ona je pametna i uvidjela je da će njezin psihijatar reagirati na bilo kakvu ideju da su djeca stvarna, kao na znak njezine ozbiljne duševne bolesti, možda zahtijevajući i daljnje drastične medicinske intervencije.
Dakle, reći da djeca nisu stvarna za nju bi značilo prihvatiti svoje uništenje ali tvrditi da su ona realna značilo bi prihvatiti patološku dijagnozu i štetne medicinske mjere. Bila je zbunjena iz jednostavnog razloga, zbog nemogućnosti odabira između ova dva stanja.
Ovo je vrlo tužna priča, i nadam se da je kasnije bilo bolje kada su je roditelji izvukli iz bolničke institucije. Volim misliti da su stvorili neku okolinu za nju u kojoj se barem mogla posvetiti nekom artističkom izražavanju. Put kreativnosti je vrlo često onaj koji podržava osjećaj da je osoba realna. Čak mi i pada na pamet da se njezino potonuće u carstvo tišine, što su njezini psihijatri shvatili kao iluziju, može protumačiti i kao sam umjetnički čin. Time se afirmirao njezin bitak i izražavo svijetu njezin neslomljiv duh života koji je bivao u njoj. Bilo bi izuzetno zanimljivo pratiti što joj se moglo dogoditi da je njezin analitičar/psihijatar zauzeo takav stav prema njezinim takozvanim simptomima. Mislim da bi ona u njemu pronašla osobu s kojom bi mogla razgovarati.
G.A. Ok, za nastavak ove rasprave daj mi reci još nešto više o ludilu, psihozi i tim srodnim stvarima. Da li smatraš da ova mlada žena iz mojeg primjera pati od ludila? Što je zapravo ludilo?
Dr.E. Ne koristim mnogo izraz „ludilo“ i nikada ne koristim konvencionalne psihijatrijske dijagnostičke termine. Ali ako baš hoćeš forsirati s tim pitanjem mislim da bih ti mogao reći misao ili dvije. Definitivno bih smatrao priču te mlade žene kao da je bajka o ludilu.
G.A. Pa što je ludilo?
Dr.E. Ludilo je „bezdan“.
G.A. Da li je to sve što imaš reći o tome?
Dr.E. To govori sve, ali ako želiš da ti kažem još nešto, slobodno me pitaj G.A.
G.A. Definiraj pojam „bezdan“.
Dr.E. To ti je beskonačna praznina.
G.A. Ako netko poludi slobodno se može reći da je ta osoba pala u beskonačnu prazninu?
Dr.E. Da, beskrajno i zauvijek.
G.A. Zašto kažeš beskrajno i zauvijek?
Dr.E. Zato što je to beskrajno padanje, poniranje u apsolutno uništenje. Na ovom teritoriju nema pola puta – ili ideš do kraja ili ne ideš nikamo. Ako netko padne, tada se ta osoba odcjepljuje od samog sebe i pada u potpuno neegzistiranje.
G.A. Kojeg si mišljenja u vezi psihijatrijskog razumijevanja ludila, dijagnostičkog sustava sa svojim diferencijacijama i klasifikacijama, s pogledom na različite oblike ludila kao poremećajima i bolestima?
Dr.E. Sustav nomenklatura u psihijatriji je jedna od onih stvari kojih bi se to polje trebalo najviše stidjeti, a posebno u studijama o ludilu. Pojam uređenog sustava koji organizira i razlikuje ovaj oblik i onaj oblik beskonačnog padanja s lijepo uređenim kategorijama kaosa koji su izvan granica maštanja i opisivanja je apsurdan. Ljudski je pokušati uvesti red u kaos ali opet je ljudski i biti apsurdan. Dijagnostički sustavi su zapravo smiješni i mene je upravo sram reći da pripadam takvoj profesiji koja je sposobna za takve stvari. Ali nisam jako zainteresiran za kritiziranje dijagnostičkih gledišta, u ovom trenutku u svom životu imam puno važnijih stvari za raditi.
G.A. Da li mi ti govoriš da ludilo nije duševna/mentalna bolest?
Dr.E. Ludilo je bezdan. Bezdan nije bolest, ono je iskustvo. Ono je iskustvo potpune anihilacije. Nazivati to bolešću i razlikovati njezine oblike, aranžirajući njezine manifestacije u pažljivo sročene liste i tabele, kreirajući zvučna pseudo – znanstvena objašnjenja za nju – sve su to vrlo problematične stvari i mislim da se javljaju zbog terora.
G.A. Kakvog terora?
Dr.E. Terora od samog ludila, što je u principu tjeskoba da netko može pasti u neegzistiranje. Da li je sve u redu s tobom G.A.? Odgovori na tvoja pitanja su poprilično očiti.
G.A. Ali daj još podijeli sa mnom svoje misli vezane uz teror ludila i njegovim posljedicama.
Dr.E. Bezdan leži na ili točno iznad horizonta svake osobe na svijetu i ne postoji ništa što je više zastrašujuće od te činjenice. Čak niti smrt ne sadrži u sebi teror koji bi se mogao usporediti s onim koji čini bezdan.
Naši umovi mogu generirati smisao i slike naših smrti, zamišljajući da svijet nastavlja bez nas. I možemo se identificirati s ljudima koji će doći kasnije ili koji će nas učiniti besmrtnima kroz naša djela. Mi možemo biti bjesni na odumiranje svjetla i gledati unaprijed kako se radujemo ponovnom sjedinjenju s našim bližnjima koje smo izgubili. Možemo razmišljati o besmislu ljudskog života i njegovoj konačnosti. Može nas tješiti činjenica da će sve naše patnje doći kraju. Čak se možemo diviti sebi samima znajući da smo jedina bića koja postoje, koliko mi znamo, koja mogu percipirati da njihova nesretna sudbina jednom ipak dođe kraju. Bezdan ludila ne pruža takve mogućnosti, to je kraj svih mogućih odgovora i značenja, brisanje svijeta u kojemu postoji išta koherentno da mu se odgovori, totalno dezintegriranje bilo koga s kim bi se moglo komunicirati.
To je puno strašnije od same smrti i to je dokazano činjenicom da ljudi koji proživljavaju anihilacijski strah (teror ludila) često radije počine samoubojstvo nego da nastave s njim.
Smrt nije ništa strašno u usporedbi s bezdanom.
G.A. Ovo opet postaje interesantno dr. E., pa te opet molim da nastaviš dalje.
Dr. E. Nisam siguran gdje želiš da idem G.A. ali podijelit ću s tobom par misli koje mi padaju na pamet.
Ne želim ići u detalje, ali mislim da razlog zašto mnogi u današnjem društvu razmišljaju o ludilu kao o bolesti glave, proizlazi iz organskih predispozicija. Takve ideje smiruju teror bezdana. Mora se naći neko objašnjenje, jer znanost koja bi potvrdila te tvrdnje ne postoji niti će ikada postojati. Bezdan je potencijalno prisutan u svakom ljudskom životu i psihijatrija se nada da će pronaći opipljivi izvor ili uzrok za taj potencijal i kada se to ostvari tada će po njihovom mišljenju postati moguće intervencije koje bi mogle to eliminirati.
To je san koji se nikada neće ostvariti. Bezdan će uvijek ostati kao neumoljiva mogućnost u našim životima i bilo bi bolje za nas da to shvatimo. Psihijatrija me u ovom kontekstu podsjeća na osobu koja je stvarno pala u bezdan i zatim došla na razvoj ideje kako postoji stroj koji šalje proganjajuće zrake u njegovo tijelo i um. Vidiš, ako postoji negdje takav stroj kojim upravljaju nečiji neprijatelji rađa se nada kako je taj stroj moguće pronaći, ugasiti i konačno uništiti, a time će i protivnici konačno biti zbrinuti i privedeni pravdi. Biološki izvori takozvanih psihoza su utjecajni strojevi, locirani u našim molekularnim strukturama, i jednom kada se te sitne mašine otkriju moći ćemo ih ugasiti, modificirati i možda istrijebiti iz ljudske rase. Mi, kao doktori, možemo se uvjeriti da naša vlastita organska konstitucija ne uključuje takve predispozicije, male molekularne strojeve upletene u naš DNA i čineći nas tako zaštićenima od bezdana. Ako niste znali, bezdan je zauvijek sa svima nama kao ljudska mogućnost i mi nećemo nikada biti sigurni od njezinog učinka.
G.A. Čini mi se da govoriš kako smo mi ljudi zauvijek na pragu ludila, da li sam te dobro čuo?
Dr. E. Uopće nisam rekao ništa takvo. Rekao sam da je bezdan univerzalna mogućnost što nije isto kada kažeš da smo svi mi na pragu ludila. Ponekad G.A., činiš mi se malo jadnim.
Većina nas provede svoje živote u stabilnosti s zdravim umom i to nas ne dovodi, subjektivno gledano, na ponor ludila. Naš osjećaj vlastite egzistencije i sigurnosti je stalan, ustvari on nam je tako dodijeljen da nitko od nas ni ne razmišlja o njemu. Ali to ne znači da se zdrav razum, kojeg mi uživamo u našim malim ugodnim svjetovima, ne može od nas oteti. Zato jer smo svi sposobni da padnemo u bezdan. Nešto se može dogoditi i naš centar tada neće moći izdržati.
G.A. Koje su neke od stvari koje se mogu dogoditi, a da gurnu osobu preko te granice?
Dr. E. Ono što se događa u padu u bezdan jest da održavajući događaji naših života prestanu postojati. Nekad ljudi posrnu ne zato što se dogode loše stvari nego zato jer se dobre stvari prestanu događati. Zdrav razum je održavan mrežom validacijskih, afirmirajućih odnosa koji postoje u nečijem životu, veze prema drugim ljudskim bićima. Ako te veze propadnu, onda i mi propadamo. Bića na koja se netko oslanja uključuju očito druga ljudska bića, ponekad životinje, ponekad bića poznata samo kroz memoriju i kreativnu imaginaciju. U mnogim slučajevima to je povezanost s Bogom koja štiti tu osobu od ludila. Ogoli bilo koju osobu njenih održavajućih veza s drugima, i ta će osoba pasti u bezdan. Nitko nije imun jer ludilo je mogućnost svakog ljudskog života.
G.A. Ako veza prema Bogu štiti neke ljude od pada u bezdan, zašto je često simptom ludila uvijek u blizini specijalnih veza prema Bogu. A što je sa zabludama da je netko čak i Bog?
Dr. E. Da bismo govorili o simptomima G.A., morali bi se vratiti medicinskoj i dijagnostičkoj perspektivi i to stvarno nije od pomoći u našem zadatku otkrivanja ljudskih značenja u onome što je izraženo prema nama. Molim te poštedi me. Generalno ljudi koji tvrde da su Bog ili da imaju specijalnu vezu prema svevišnjem, oživljavaju održavajuću vezu koja je bila prekinuta. Takozvana zabluda rekreira vezu prema nekom životo-tvorcu i tako postaje razumljiva kao pokušaj da se netko povuče natrag iz bezdana. Znakovi i simptomi koje psihijatrija voli aranžirati u svoje uredne dijagnostičke sustave su uglavnom težnje da se zdrav razum vrati iz ludila.
Na primjer, jednom sam radio sa 7-godišnjakinjom koja je čula Boga kako razgovara s njom. Bila je toliko okupirana svojim razgovorima sa svevišnjim da je zanemarivala svoju školsku zadaću i prestala njegovati odnose sa svojom obitelji. Saznao sam što se dogodilo. Bila je povezana u ekstremnoj mjeri s majkom tijekom svojih ranih godina, te je tako usvojila ulogu umirivajuće kćeri koja je pomagala majci da održi svoj emocionalni balans u braku koji je bio ispunjen svađama. Majka je opet zatrudnila te je bila hospitalizirana par mjeseci zbog problema s trudnoćom i izuzetno teškim porodom. Dijete je bilo ostavljeno sa svojim ocem prema kojem se okrenula da zamijeni svoju nedostajuću bliskost s voljenom majkom.
Sve je išlo dobro tijekom prvih par tjedana, iako je postojala velika anksioznost zbog majčinog oporavka. Tada se otac počeo osjećati seksualno zakinutim zbog suprugine odsutnosti, te je počeo period zlostavljanja koji je započeo sa svojim djetetom, a kasnije se pretvorio i u puni spolni odnos. Otac koji je počeo zamjenjivati nedostajuću majku, u spolnim odnosima sa svojom kćeri upropastio je sebe - nekog koga je njegova kćerka mogla doživljavati kao osobu na koju se može osloniti.
Nakon nekog vremena bila mi je kadra reći u svojoj igri s lutkama kako je cijeli svijet „postao klimavim“ nakon što je otac počeo svoje zlostavljanje, što je bio njezin način da kaže kako je lagano počela padati u bezdan. Ali kriza „klimavosti“ je počela opadati kada se je pojavio novi aktivni odnos u djetetovom umu; onaj prema Bogu na visinama. Njezin nebeski otac je zamijenio onog na zemlji i stabilnost njezinog svijeta je ponovo zaživjela, odnosno uskrsnula. Njezino je vidljivo ponašanje postalo začuđujuće nerazumljivo onima oko nje, ali ona je iznutra u sebi pronalazila svoj put. Radio sam s tim djetetom dvije, tri godine i postala je manje ovisna o Bogu i činilo se da joj ide dobro. Dvadeset godina kasnije doktorirala je teologiju, što mi je bilo vrlo zanimljivo. Zašto ne bi ona svoj život posvetila onome koji je spasio njezin zdrav razum?
Da li vidiš G.A. kako ludilo u ovom slučaju nije ležalo u opisanim simptomima? Takozvani simptomi su u stvari bili zdrav razum koji se vraćao u njezin svijet ili je barem pokušavao. Ljudi koji su zakoračili u bezdan rade svakakve stvari da vrate stabilnost i održivost u svoj svijet i stvarno je tragedija moje profesije da se takvi napori svrstavaju pod pojam ludila. To se vidi i u slučaju mlade žene koja je tvrdila da je u njezinoj sobi živjelo četvero djece. Ta djeca, kao što sam sugerirao simbolizirali su ono što je ostalo od njezinog psihološkog zdravlja.
Trebam pauzu G.A. jako me umaraš. Molim te dođi sutra.
Komentari
Simptom je tako beznadan, zahtijeva da ga se nekako ukloni. Pokušaj u sebi sadrži nadu i poziv i drugima da se ukluče. Mnoga čovjekova ponašanja, npr.sportska natjecanja ili društvene igre izgledala bi kao mentalna bolest kad bi ih izvadili iz njihovog konteksta.
RSS kanal za komentare na ovaj post