Ocjene: / 3
LošNajbolji 

Self psihologija, hermeneutika, intersubjektivnost...

Nikolina Filipović




Duhovne znanosti (Dilthey)

U svom govoru „Razgranicenje duhovnih znanosti“, Dilthey govori o razlici izmedju duhovnih i prirodnih znanosti. Ono sto je zajednicko svim duhovnim znanostima (u koje spadaju pravne i drustvene znanosti, knjizevnost i pjesnistvo, znanost o religiji, filozofija, psihologija) jest da se one odnose na ljudski rod, na covjecanstvo. Takav „predmet“ istrazivanja, koji se odnosi na duhovnu dimenziju covjeka, za razliku od one fizicke, iziskuje razumijevanje, prije nego objasnjenje. Dakako, i fizicke datosti covjeka su u ovim znanostima bitne, ali vise kao sredstva tog razumijevanja (kao i jezik koji pomocu gramatickih pravila slaze recenice i cini ih razumljivima, ali isto tako i potpuno neshvatljivima ako ne uzmemo u obzir njegovo semanticko, simbolicno ostvarenje). Osjetilni svijet je manifestacija onoga unutarnjeg. To unutarnje nedostupno je osjetilima, mada je iz njih proizislo; ono iziskuje jedan drugaciji pristup, jedno razumijevanje.

Dakle, za razliku od prirodnih znanosti, kod kojih je bitno objasnjenje i za koje se koriste konkretni alati kako bi se doslo do odredjenih objasnjenja, duhovne znanosti zahtijevaju malo drugacije alate. Unutarnji zivot covjeka predmet je ovih znanosti, a do njega dolazimo pomocu onih manifestacija koje su najbolje ocitovanje tog unutarnjeg svijeta. Tako i Gadamer spominje filozofiju, povijest i umjetnost kao discipline koje nam najbolje omogucavaju to razumijevanje, jer su vrhunski proizvodi ljudskog duha, te se u njima najbolje ocituje to unutarnje (o tome ce biti rijeci kasnije). Dilthey dakle govori o povezanosti dozivljaja, izrazaja i razumijevanja. Covjek nesto prvo dozivi, zatim izrazi kroz razna ocitovanja, a zatim u povratnom procesu razumijeva isto to sto je dozivio, te tek u tom procesu posvaja istinsko znacenje svog dozivljaja. Kako i Hegel kaze, ono sto ne razumijem i ne spoznajem, ostaje za mene strano i drugi svijet. Dakle, ono sto se nalazi u domeni tog trokuta, samo to moze biti predmetom duhovnih znanosti.
(Kohut- samo ono sto je dostupno introspekciji i empatiji moze biti predmet psihoanalize, gdje Kohut naglasava kako se moze govoriti o psihickom fenomenu samo tamo gdje je osnovna gradja naseg promatranja empatija i introspekcija, koja ukljucuje jedan siri stav, ili bolje reci odnos, promatraca prema onomu sto promatra, a ne nekakav odredjeni, pa samim time i ograniceni, konkretni pristup).


Fenomenologija (Heidegger)

Fenomenologija je dio filozofije koji je srodan s ontologijom, a ontologija u svojoj srzi odgovara na pitanje - Sto je bitak?

Glavna maksima (moto) fenomenologije glasi: K samim stvarima! Vidjet cemo sto to znaci....

Fenomenologija - kao i sociologija, biologija, psihologija - znacila bi znanost o fenomenima, no prije nego se to ucini, Heidegger naglasava vaznost odredjenja pred-pojma fenomenologije, kako on to naziva. To bi znacilo da vidimo sto se uopce krije u osnovnim sastavnicama same rijeci fenomenologija, dakle u rijecima fenomen i logos.

Fenomen - grc. rijec fenomenon koja oznacava ono sto se pokazuje, ono sto samo sebe pokazuje, ono razvidno. Fenomeni su prema tome sveukupnost toga sto se moze iznijeti na vidjelo, sto je razvidno.

Cesto se fenomeni nazivaju pojavama, medjutim, razgranicenje izmedju ovih dviju rijeci, pomoci ce nam shvatiti sto su uopce fenomeni. Mozda je to najocitije na primjeru bolesti. Pojave u ili na tijelu (simptomi) ukazuju nam na nesto, ali na nesto drugacije od onoga sto mozemo vidjeti u konkretnim znakovima na tijelu, nesto sto se krije iza toga, sto je uzrokovalo te simptome, ali se samo ne pojavljuje u tom konkretnom smislu. Kako je to Heidegger jasno rekao – „Pojava kao pojava „necega“ u biti ne znaci pokazati sebe, nego zapravo znaci javiti se kao nesto sto se ne pokazuje, u necemu sto se pokazuje. Pojaviti se (u tome slucaju) znaci ne-pokazati-sebe.“ (paralela sa psihoanalizom -ono sto nam je u podsvijesti, to nam se ne pokazuje manifestno, vec latentno, kroz odredjene simptome, dakle, u nekoj neurozi recimo, pojavljuje se ponasanje koje skriva uzrok koji se pak ne pokazuje, koji je zamagljen tom neurozom, ali koji se kroz nju nagovijestava). Fenomen - ono sto se samo po sebi pokazuje- predstavlja odredjeno zbivanje necega, nagovijestava to zbivanje u onome sto je razvidno i jasno.

Logos - se uvijek prevodi kao razum, um, pojam, definicija, odnos. Najblize odredjenje logosa bilo bi kad bi ga preveli kao govor, ali ne u smislu jednostavnog govorenja, izgovaranja, vec prije kao nesto sto se kroz govor pokazuje. Kao sto fenomen pusta na vidjelo odredjeno zbivanje koje se ne pokazuje, tako i logos pusta na vidjelo ono o cemu je govor i to onima koji medjusobno razgovaraju. I tu se postavlja pitanje bi li drugi uopce mogao odgovoriti kad ne bi bilo tog logosa, kad bi odgovarao samo na gramaticke slozenice, bez tog logosa u pozadini, njegov odgovor vjerojatno ne bi imao smisla. Dakle, ono na sto drugi odgovara nije skup jezicnih pravila, niti cinjenican odgovor na neko konkretno pitanje. Razgovorom ili dijalogom moze se nazvati tek radnja u kojoj kroz govor nesto priopcavamo, nesto pustamo na vidjelo, nesto pokazujemo, koristeci pri tome govor i to o cemu govorimo kako bi logos kroz to pronasao put do drugoga, pa i do nas samih. Logos je pri tome ocito neka vrsta spone, te predstavlja odnos koji imam s drugim u razgovoru. Slicno govori i Schleiermacher u svojim Predavanjima o dijalektici, gdje naglasava da je svo ljudsko znanje u pocetku konfuzno i da nemamo jasne predodzbe, medjutim u dijalogu s drugim, u razgovoru, nase znanje postaje sve jasnije, kako rastemo, razgovaramo i konfuzne predodzbe i misli cinimo jasnijima, tako i nase znanje postaje savrsenije. Dijalektika se odredjuje kao umijece vodjenja razgovora, o cemu ce biti rijeci i kasnije.
Govor - glasovno razotkrivanje u rijecima; Logos- glasovno razotkrivanje u kojemu se uvijek nesto rasvjetljuje.

Prema tome, fenomenologija je ocito drugacija od drugih znanosti slicnog naziva. Ona zapravo ne odgovara na pitanje Što?, vec prije Kako?. Znanost o fenomenima u sebi podrazumijeva jednu otvorenost za fenomene, ona se bez te otvorenosti ne bi mogla razvijati, za razliku od drugih, a pogotovo prirodnih, gdje je osnovni alat metoda, koja nuzno suzava predmet istrazivanja, koliko god ga kroz to htjela uhvatiti u njegovoj srzi. Posluzit ce jedan citat- Fenomenologija je „...nesto takvo sto se ponajprije i najcesce upravo ne pokazuje, dakle, nesto sto je – naspram toga sto se ponajprije i najcesce pokazuje – zacijelo prikriveno, ali je ono pak istodobno nesto sto bitno pripada tomu sto se ponajprije i najcesce pokazuje, i to zapravo tako sto tvori njegov smisao i temelj.“

Kao sto vidimo, kod Heideggera dolazi do izrazaja upravo ta prikrivenost bitka, bitak se prikriva u bicu, sto je temeljna odrednica njegove metafizike ili prije ontologije. Bitak, tubitak, prikrivanje-razotkrivanje, otvorenost bitka, zaborav bitka... (paralela s Kohutom i psihoanalizom- self se prikriva i razotkriva, kada nas netko odobrava, dozivljava i razumijeva, tada se nas self pokazuje, nasa autenticnost dolazi do izrazaja, otvaramo se; u suprotnom se zatvaramo i podizemo obrane koje nas prijece da pokazemo nase bice, koje zamagljuju bitak, nas self; bitak-self/bice-neuroza).
Bitak nije nesto nama strano i izvanjsko, kao ni self, vec temeljna pripadnost bicu, mi smo uronjeni u bitak i srasli smo s njime, samo nam se on prikriva, pa ga ponekad i zaboravimo, sto je jos jedna bitna misao kod Heideggera, dakle zaborav bitka. Tako je i u psihoanalizi bitno uklanjanje otpora koje je nasa licnost izgradila s obzirom na prosla iskustva u kojima, kako je Kohut rekao, nije bilo empatije. Kako nas nitko nije zaista vidio, tako mi ni ne postojimo ili si ne dopustamo postojanje. Naravno, mi to ne radimo svjesno, kao sto svjesno ni ne ignoriramo bitak, vec smo na njega naprosto zaboravili, o njemu se ne pitamo niti mu dopustamo da nam govori. To ne dopustanje moglo bi se poistovjetiti s otporima, koji se kroz psihoanalizu uklanjaju pri cemu je, po Kohutu bitno da ono sto se nalazi u nesvjesnom, dakle ono sto smo tako reci odvojili od nase licnosti, prvo dovedemo do podsvjesnog, kako bi to uopce postalo dio nas, mada jos uvijek nije dostupno nasoj svijesti, ali joj je barem blize.
Tako nam se i bitak malo po malo razotkriva, a do njega, prema Heideggeru, dolazimo kroz govor. Njegova glasovita recenica – Govor je kuca bitka, a slicno govori i Gadamer u recenici - Bitak koji se moze razumjeti jest jezik, no o tome cemo vise reci nesto kasnije.
Dakle, nema pitanja o bitku bez pitanja o bicu. Bice je to koje mora pustiti otvorenost bitka da nesto govori, da se pokaze, a to se jedino moze postici kroz jezik, kroz razgovor, kroz odnos s drugim bicem u kojem zajednicki zahvacamo bitak, bez da ga ikad mozemo zaista uhvatiti. Zapravo, sto ga vise hvatamo, vise nam izmice; to je jedno zbivanje koje se ozbiljuje u otvorenosti i pustanju da se pokaze u dijalogu s drugim. U tom dijalogu ocituje se taj fenomen, bitak, nesto vece od sugovornika sto je sastavnim dijelom svakog od njih, sto u razgovoru i razumijevanju pustamo, otvaramo, da bi to naposlijetku mogli opet primiti u sebe. Upravo opisano zbivanje nesto je sto se naziva hermeneuticki krug, pa cemo sada reci nesto i o hermeneutici..


Hermeneutika (Gadamer)

Najjednostavnije odredjenje hermeneutike jest da je ona umijece razumijevanja.
Hermeneutika je zapocela kao tumacenje Svetog pisma, pa se polako prosirila na tumacenje tekstova, knjizevnosti, znanosti, povijesti... Prema Gadameru, u takvim je tekstovima ocitovan ljudski duh kojemu je potrebno izlaganje, koje poziva da ga se razumije, izlozi, interpretira. Ona pretpostavlja interpretaciju teksta, u kojoj je bitno da smo prema tekstu otvoreni, da ga razumijevamo, a ne objasnjavamo, slicno kao i u Diltheyjevom razgranicenju duhovnih od prirodnih znanosti. Ono sto prethodi hermeneutici je filologija, a ona je oznacavala upravo tu interpretaciju, gdje je virtuoznost interpretatora bila od kljucnog znacaja, a koja se razvila iz potrebe za dubokim i opcevazecim razumijevanjem. Pri takvim teznjama, kod interpretacije se pokusalo stvoriti odredjena pravila koja bi pomogla da se tekst sto bolje razumije i koja bi bila opcenito primjenjiva. Medjutim, kao i u svim drugim metodskim postupcima, i ovdje su oni djelomicno ogranicili upravo to razumijevanje kojemu se tezilo. Kao odgovor na to, hermeneutika se pojavila kao spoj izmedju virtuoznosti filologije i sposobnosti filozofskog promisljanja, gdje se u stalnom i otvorenom dijalogu pokusava doci do srzi onoga sto proucavamo.

Pocetku znanstvenog utemeljenja hermeneutike bitno je doprinjeo Schleiermacher, koji je smatrao da se trebamo uziviti u „dusu stvaraoca“, a sto je moguce kroz umjetnicko djelo koje se interpretira. On je zagovarao potpunu rekonstrukciju tog trenutka i stanja u kojemu je djelo nastalo, te smatra da na taj nacin najbolje moze dokuciti bit i temeljni smisao tog djela. Pri tom, on donosi odredjena pravila koja nam omogucuju sto potpunije i ispravnije uzivljavanje, uzimajuci u obzir razumijevanje; prema njemu, krajnji je cilj hermeneutike razumjeti autora bolje nego sto je on razumio samoga sebe. Za razliku od Schleiermacherove rekonstrukcije proslosti, u kojoj se vracamo na trenutak u vremenu u kojem je djelo nastalo i iz te pozicije ga razumijevamo, Hegel nadvladava razmak vremena, naglasavajuci bezvremenost smisla. On smatra da se ne moze ponovo uspostaviti isti taj trenutak, vec ga se razumijeva iz sadasnjosti, iz ovog sada trenutka, tzv. misaono posredovanje sa sadasnjim zivotom. Tu on prekoracuje povijesnu uvjetovanost nekog djela, koja mu sluzi samo kao pocetak, ali ne i krajnja svrha i smisao interpretacije i razumijevanja. Hegel smatra da ono sto je dano kao izvanjski pokazatelj unutarnjeg stanja stvaraoca odredjenog djela, jest vanjska manifestacija duha koji se moze shvatiti jedino u pounutrenju te manifestacije, a to pounutrenje se dogadja u sadasnjem trenutku.

Slicno govori i Kohut kad objasnjava preobrazavajuce pounutrenje. Naime, u psihoanalitickom procesu, analiticar je taj prema kojemu se onaj koji je u analizi odnosi. On predstavlja njegov tzv self-objekt koji je nosioc pacijentovih ambicija i ideala. U tom procesu, pacijent idealizira svog terapeuta (tzv idealizirajuci prijenos ili zrcalni prijenos) dok ga se malo po malo ne pounutri. Tada su sve te ambicije i ideali sastavni dio pacijentovog selfa, a nisu vise izvan njega, u terapeutu...

Kao sto vidimo, hermeneutika zahvaca fenomen razumijevanja i ispravnog izlaganja toga sto razumijevamo. Da bismo to bili u stanju, bitno je razviti dobrohotnost i otvorenost koja nas najbolje priprema za dijalog. Gadamer govori o hermeneutickom univerzumu kojemu smo otvoreni, a koji se jedino ozbiljuje u razgovoru i odnosu (bilo s covjekom ili produktom njegovog duha). Ono sto nam pruza mogucnost za takav odnos nalazi se u domeni filozofije, povijesti ili umjetnosti. Takva iskustva, iskustva duhovnih znanosti ne mogu se tretirati pomocu znanstvenih metoda. U takvim iskustvima, na djelu je ozbiljenje istine koje zahtjeva hermeneuticki postupak. (umjetnicko djelo- iskustvo istine koje mozemo iskusiti kroz razumijevanje toga djela).


Razlika izmedju esteticke svijesti i iskustva umjetnosti...

Razumijevanje, a ne samorazumljivost se moze iskusiti i dotaknuti jedino u domeni onoga sto je otvoreno razumijevanju (Kohut - moze se analizirati jedino ono sto je dostupno empatiji i introspekciji).

Vattimo, govoreci o primjenjivosti i rasprostranjenosti hermeneutike kaze... „...interpretacija nije opis kojeg daje neki neutralan promatrac, nego dijaloski dogadjaj u kojem su sugovornici ravnopravno postavljeni u igri i iz kojeg izlaze izmijenjeni; razumiju se u onoj mjeri u kojoj su obuhvaceni unutar nekog treceg horizonta, kojim ne raspolazu, vec koji raspolaze njima.“
Gadamer takodjer govori o nerazdvojivosti subjekta i objekta, koju je spominjao i Dilthey, za razliku od kartezijanskog dualizma, koji je bio osnova znanstvenih stremljenja, gdje postoji subjekt koji promatra objekt koji je njemu stran i izvanjski, a on ga pak pokusava dokuciti i objasniti. Dilthey zakljucuje kako se samodanost subjekta mijenja s danoscu objekta. Gadamer u svojoj hermeneutici takodjer govori o uzajamnoj povezanosti promatraca i promatranog, a to je isto govorio i Hegel o dijalektici, gdje naglasava razlicitost predodzbi i umijece vodjenja razgovora kao temelj za razvijanje znanja i dozivljavanje spoznaja i uvida.

Teorija intersubjektivnosti - nove spoznaje na podrucju psihoanalize; terapeut i klijent cine jedan tzv. hermeneuticki krug, povratno utjecu jedno na drugo, prijenos-protuprijenos, jedno drugo definiraju i u tome se priblizavaju...