Ocjene: / 44
LošNajbolji 

Duboka povezanost ljudskih duša

Douglas Hofstadter  

Prijevod: Tomislav Mikulin 

Nedavno sam napisao knjigu s kojom sam htio proširiti neke ideje koje, prema mom mišljenju, nisu dobile dovoljno mjesta u mojoj knjizi "Goedel, Escher, Bach".

Znate, u jednom trenutku mislio sam da sam rekao sve što sam htio reći, ali kada sam to opet htio reći shvatio sam da nisam rekao sve i da možda uopće nisam ni dobro objasnio te teme. Zato sam počeo ponovo i tako je nastala moja knjiga „Čudnovata petlja sam ja". Prvi dio te knjige govori o nečemu za što mislim da je fundamentalni uzorak nađen u mozgovima zbog kojeg možemo biti svjesni, koji omogućuje nam naš „self" i usudio bih se reći našu „dušu" i tu riječ ne koristim u religioznom smislu nego je koristim jedino jer želim upotrijebiti jako evokativnu riječ. Koristim je u istom smislu kao što bih koristio i pojmove „self" i „Ja", ponekad čak kažem da postoji svjetlo iznutra u nama i u tom smislu koristim tu riječ.

U toj knjizi pokušao sam reći što je ta apstraktna struktura koja je u ljudskim mozgovima? Mozgovi dolaze u mnogim veličinama i oblicima i ne nalaze se samo u ljudima nego i u životinjama i možete se pitati da li ta struktura postoji i u životinjama ili čak i u drugim supstratima. Dakle, prvi dio knjige odnosno prve dvije trećine posvećen je toj apstraktnoj strukturi i neću večeras o njoj previše govoriti nego želim više pričati o posljednjem dijelu knjige koji je istaknut u naslovu ovog predavanja, a to je "Duboka povezanost ljudskih duša". Postoji poglavlje u knjizi koje se zove "kako živimo jedni u drugima", to je tema o kojoj sam pisao prije, ali nikada u takvoj dužini i shvaćam da nisam prvi koji je izmislio tu ideju, to je nešto o čemu su pričali mnogi ljudi, čak i u fikciji i na neki drugi način. Mislim da neki ljudi uzimaju tu ideju kao nešto metaforično, ali ja je shvaćam baš doslovno i mislim da se na taj način ta moja ideja razlikuje od drugih. I zato ću većinom pričati o tom drugom dijelu knjige odnosno zadnjoj trećini knjige, „kako živimo jedni u drugima" i kako bih se upustio u tu sferu htio bih vam dati malo preliminarnog razmišljanja u raznim putovima o „uzorcima"...

Mislim da možete čak reći i sljedeće, prvi dio moje knjige koji ide sve do četrnaestog poglavlja, koji govori o „čudnim petljama" stvara određen „uzorak“ koji je bitan u stvaranju „svijesti", „selfa" ili „duše". Međutim ne morate prihvatiti baš taj određen „uzorak“, ne morate biti uvjereni da je moj argument valjan, ali dio mog argumenta nije nužno o tom određenom „uzorku“ nego da postoji nekakav „uzorak“ i ako prihvatite da je svijest rezultat prisutnosti nekog uzorka u određenim supstratima (mozgovima) tada je to dovoljno za cijeli ostatak knjige, ne trebate znati detalje tog uzorka koji zovem „čudna petlja", to je na neki način samo ukras na torti. Važna stvar je da prihvatite da postoji uzorak.

Želim pričati zašto nam se čini da postoji „svjetlo" u određenim bićima ili entitetima. Nabrojat ću nekoliko vrsta entiteta koje bismo mogli smatrati kandidatima, možda jako loših kandidata, za posjedovanje „selfa", „svjesnosti" i „duše". Dat ću vam namjerno nekoliko jako loših kandidata za početak jer se nadam da ću vam na kraju ovog dijela predavanja dati osjećaj da definitivno postoji spektar svjesnosti odnosno duše, za razliku od onog što smo mi ljudi skloni vjerovati. Mi uvijek želimo staviti crno - bijele granice, ili da ili ne, neke stvari su svjesne neke nisu, neke su žive, a neke nisu žive, neke imaju dušu, a neke nemaju dušu, postoje zombiji i ne zombiji i slično. Puno je jednostavnije određivati takve distinkcije i lakše je živjeti na taj način ako možete raditi te crno – bijele raspodjele i ako jako vjerujete u njih. Želio bih barem nabrojati neke slučajeve po redu koji smatram kao kontinuum i neću reći gdje se na kontinuumu određene stvari nalaze, pustit ću vama da si sami složite u glavi gdje vi mislite da one točno leže, ali se barem nadam da ću uspjeti da vas uvjerim u postojanje kontinuuma različitih razina svjesnosti odnosno duše.

Evo, navest ću par poznatih primjera- roboti R2D2 i C3PO iz filmova Star Wars (Ratovi zvijezda). Naravno oni su zamišljeni likovi i koliko se sjećam napravljeni su od nekakve vrste metala, uglavnom od nekih neorganskih materijala, nisu napravljeni od mesa, krvi i kostiju nego su napravljeni od metala, možda neke plastike, nekih poluvodiča itd. I dok ih gledamo na ekranu, bez obzira što su napravljeni od supstrata koji je različit od ljudskog, vrlo je lako za nas da gledamo na ta stvorenja i da im pripišemo „svjesnost“ i da mislimo da unutar njih postoji „svjetlo“, da postoje osjećaji poput straha, nesigurnosti i što god želite, ne želim vam sve informacije dati na pladnju, ali mislim da je vrlo lako napraviti taj skok i mislim da je to zanimljivo jer postoji jedan poznati filozof John Searle, pobijao sam njegove argumente u mnogim mojim tekstovima i ne želim ići u velike detalje, ali jednostavno želim reći da je Searle jako poznat po zanimljivom stajalištu. U osnovi, on govori o nečemu što se zove „prava stvar“.

„Prava stvar“ je u osnovi kemija našeg ljudskog mozga i on kaže da ako nemate „pravu stvar“ da ne možete biti svjesni i čak je dao primjer toga. On kaže da kada bi hodao ulicom i sreo nekoga tko izgleda kao ljudsko biće i započeo konverzaciju s njim koja bi trajala oko pola sata u kojoj bi pričali o vicevima, političkoj situaciji na bliskom Istoku, vremenu i tome slično, te ako bi na kraju tih pola sata to biće otvorilo svoju košulju i pokazalo mu da je napravljeno od metala i da nije napravljeno od „prave stvari“ morao bi se vratiti, kaže Searle, na početak u razumijevanja tog bića i da sve njegove riječi što mu je reklo nemaju nikakav smisao! Drugim riječima, ne samo da bi to biće bilo za njega zombi bez „svijesti“, „selfa“, „duše“ i „Ja“ nego bi sve njegove riječi bile lišene značenja, bile bi prazne. Možda se Searle smijao vicevima toga bića, ali to je bio samo on koji je davao neki smisao tim praznim riječima koje su bile izgovorene od tog zombi bića koje nema svjesnost i zbog toga što nema svjesnosti te njegove riječi nemaju nikakav smisao. I to je samo mali dio tog ekstremističkog stajališta koje kaže da je ono što je najvažnije „prava stvar“, da je to ono što je fundamentalno za egzistenciju svijesti. Searl ne bi nikada rekao da je samo to važno, da je potrebno samo nabaciti neke organske tvari zajedno da biste dobili svjesnost, ali rekao bi da ako nemate „pravi“ supstrat, ne možete imati svjesnost. I za kontrast samo razmislite kako vam je bilo lagano pretpostaviti, možda se varam u svojim pretpostavkama, ali mislim da vam je bilo lako pripisati „svjesnost“, „dušu“ i„self“ robotima C3PO i R2D2, i želim da razmislite kako u vama postoji otvorenost drugačijim supstratima za podržavanje svjesnosti. Naravno oni su izmišljena stvorenja, ali poanta nije u tome da li su oni stvarni ili ne, poanta je u tome da li ste otvoreni za tu mogućnost. Mislim da je bilo jako pametno od ekipe filma Star Wars (Ratova Zvijezda) što su ih napravili tako ranjivima, da imaju smisao za humor, da su često zbunjeni, jer nam to omogućava da se lakše identificiramo s njima. Postoji jedna scena u tim filmovima, možda i u drugim nastavcima, ja sam pogledao samo dva, gdje vojska robota maršira preko nekog polja i svi su ti roboti identični, i kako se sjećam došla je neka raketa i sve ih uništila i mislim da nisam kao gledatelj i kao svi ostali gledatelji baš previše osjećao neku nelagodu jer su to ionako bili zombiji, nisu baš bili ranjivi i nisu imali smisla za humor i svi su marširali u istim koracima, činili su se automatiziranima i zbog svega toga činilo nam se kao da se u njima ništa ne događa.

Sad bih vam želio dati primjere stvari koje su napravljene od drugačijeg materijala nego naša tijela i stvari koje su napravljene od organskih supstrata da biste mogli istražiti spektar stvari koje bi mogle imati barem mali dio „selfa“ i „svijesti“. Počet ćemo s nečim za što se nadam da ćete reći – „nema ništa od toga“, a to je igla, jednostavna igla. Mislim da nitko od nas nije sklon misliti da igla može imati puno svijesti. Idemo malo dalje, od jednostavnosti igle prema strukturi koja je totalno neorganska i mehanička, a to je vodokotlić.On radi jednu stvar, kada pritisnete malu ručicu na njemu voda izlazi van i tada se počinje ponovo puniti vodom, dok se puni diže se plovak, a s time i poluga koja mijenja kut i time nadzire dotok vode koja pritječe i kada dostigne određenu razinu kotlić se napuni vodom. I ako opet nastupi pražnjenje, plovak se opet spušta dolje i voda će se opet početi dizati dok se kotlić ne napuni. Možemo se pitati kakve koncepte posjeduje jedan vodokotlić? Bilo bi stvarno odvažno tvrditi da sadrži koncepte jer mi znamo da vodokotlić ne posjeduje koncept „vode“, ne posjeduje koncept „visine“, nema u principu koncept „dovoljno“, što je „dobro“ „loše“ ili koncept „kuta“ , „poluge“, ali opet u određenom smislu percipira nešto. Da li je riječ „percipira“ prejaka riječ, vjerojatno je. Možda je bolje reći da reagira kad treba staviti više vode ili da nedostaje dovoljno vode u kotliću. Tu smo zapravo došli do početka percepcije.

Za drugi primjer možemo uzeti termostate, oni se u principu ne razlikuju od vodokotlića samo su više apstraktniji i kao mehanizam ne koriste vodu nego temperaturu. Za sljedeći primjer uzet ćemo toplinski navođene projektile čija je svrha, ako im se uopće može pripisati taj pojam, da recimo prate borbeni avion i da pogode njegov motor i eksplodiraju. I oni ga mogu pratiti na veoma kompliciran način kao što neka ptica može pratiti insekta u zraku.To se čini malo kompliciranije, čini se više vođeno ciljem nego kotlić. Sada možemo prijeći na komarce. I tu sam naravno napravio skok, prešao sam sa metalnih supstrata na organske supstrate. I da taj skok ne napravim tako naglo želim vam predočiti još jedan primjer za kojeg mislim da je jako fascinantan. Prije nekoliko godina održavalo se jedno natjecanje koje se zvalo DARPA challenge, možda su neki od vas čuli za njega, vjerojatno će više ljudi saznati za to u narednim godinama. DARPA –agencija američkog ministarstva obrane, izdala je natjecanje za sveučilišta u kojem bi ona trebala konstruirati autonomna vozila, vozila koja ne bi imala vozača i koja bi se potpuno sama kretala bez ikakvih interakcija s ljudima. Cilj svega toga je bio da se ta vozila međusobno natječu vozeći se kroz pustinju Mojave, ne znam koju su točno udaljenost morali proći, ali mislim da je bilo oko 120 milja. Par vozila su završila natjecanja, uspjela su doći s jednog na drugi kraj staze. I što su sve trebali napraviti tokom tog puta? Pa trebali su „znati“ u nekom smislu gdje su? Trebali su izbjegavati razne opstrukcije poput jama, biljaka i slično. Nisam baš neki stručnjak u tom polju i ne mogu vam reći baš sve detalje tog događaja, ali mislim da možete zamisliti u glavi kako je to natjecanje izgledalo i kako oni prelaze u pustinji vijugave i nesavršeno definirane putove u nepredviđenim okolnostima zato jer se ono što su trebali sresti na tom putu nije znalo unaprijed. Senzorne naprave poput televizijskih kamera i laserskih pretraživačkih uređaja te GPS-a su im pomogle da se snađu i da znaju gdje se nalaze u prostoru, ali gledajte, počeo sam upotrebljavati riječ „znati“, možda ne želite da upotrebljavam baš tu riječ pa bih možda mogao reći da „vide“ stvari ispred sebe, ali opet možda ne biste htjeli da upotrijebim riječ „vide“? I to je sada malo zeznuta situacija, ali zašto ne bismo mogli koristiti te riječi u tom kontekstu?

Sada ću vam dati mali primjer iz tog natjecanja, vozilo Sveučilišta Stanford koje je pobijedilo na tom natjecanju, u jednom trenutku nakon dvije trećine pređenog puta zaustavilo se iza ponešto čudne opstrukcije. I što je bila ta opstrukcija? Sigurno nije bilo nešto za što se mislilo da će biti moguće susresti tokom tog natjecanja, a to je bilo drugo suparničko vozilo! Bilo je to vozilo tima s Carnegie Mellon Sveučilišta koje je bilo ispred njega. I mislim da Stanfordski tim nije anticipirao takvu situaciju gdje će morati svoje vozilo nekako pripremiti na druga suparnička vozila. I što je napravilo vozilo Stanfordskog tima, iako vjerojatno nije bilo programirano za takav rasplet događaja? Jednostavno je zaobišlo to suparničko vozilo! Stvarno se zaustavilo i zaobišlo ga! I sigurno si nije mislilo, čovječe, preduhitrio sam svog suparnika! Nije imalo misli o sebi i o drugima iz svoje kategorije. Moja poanta je u tome da ako si možete zamisliti autonomno vozilo koje se vozi preko pustinje htio bih da se zapitate gdje bi ga ja stavio na spektru svjesnosti? Da li je takvo vozilo svjesno kao mrav, kao žohar ili komarac? Sigurno je puno, puno sofisticiranije od toplinski navođenog projektila, a kamoli od vodokotlića ili termostata. Želim da malo razmislite o tim pitanjima jer smatram da smo mi kao ljudi puno velikodušniji prema stvorenjima koji izgledaju kao da se sama orijentiraju u svijetu, na način kao što se nama čini da roboti R2D2 i C3PO imaju svoje „Ja“ i mislim da, iako ne želim tvrditi nešto posebno, da prisustvo pojma „drugih Ja“ simbolizira u nama naš pojam „Ja“ i mislim da je vrlo lagano za nas povjerovati u ideju da biće koje se orijentira i koje ima svijest za stvari oko sebe ima barem neki rudimentarni „Ja“.

Održao sam neki dan predavanje studentima na sveučilištu Gettysburg i kada sam spomenuo komarce ostao sam začuđen kada sam saznao da je barem dio njih uvjeren da komarci posjeduju različite koncepte! Rekao sam im da kada bi htio prignječiti komarca i kada bi on odletio od mog udarca da je reakcija komarca na moj udarac mehanička i jako jednostavna. Komarac u osnovi pokušava, i mislim da je riječ „pokušava“ presnažna za njegovo djelovanje, pobjeći od nekakvog brzo dolazećeg mraka ili sjene ili nešto u tome stilu. Ali studenti su govorili da komarac pokušava pobjeći od smrti i da pokušava preživjeti i ja sam rekao, zašto mislite da posjeduje koncepte „smrti“ ili „preživljavanja“, smrt je jako kompliciran koncept. Mislim da nisu uopće razmišljali o tome. Dao sam im primjer i nadam se da će vam pomoći u vezi s ovim što sam govorio, i mislim da je jako koristan. Kada idem kod doktora i on udari moje koljeno svojim čekićem i moje koljeno napravi refleks, mislim da moje koljeno u tome trenutku ne „razmišlja“ o nečemu, ali svakako ima nekakve reflekse, ono reagira na neku okolnost. I mislim da slobodno možemo zamisliti da komarci djeluju na isti način. Komarci reagiraju na okolnosti bez ikakvih pojmova poput „preživljavanja“ i „smrti“. Mogli biste me pitati zašto to onda uopće rade, a odgovor je evolucija. Oni su programirani da djeluju na takav način. Oni su mali strojevi za preživljavanje, oni nemaju nikakav koncept „preživljavanja“ kao što ni koljeno nema koncept za „refleks“! Pa zašto bi onda i komarci imali ikakve koncepte? I to su stvari o kojima bi želio da malo razmislite dok govorim o granicama sivoga koje se nalazi između obične igle i ljudske duše. Govorim o nekakvom spektru i ono do čega želim doći je činjenica, krucijalna činjenica zbog koje nam se čini da je „nešto tamo“ - prisutnost percepcije, percepcije koja je jako sofisticirana. Komarci imaju nekakvu percepciju, i termostati te vodokotlići iako je jako mala, i smatram da počinjemo misliti kako percepcija stvarno počinje značiti nešto kad je percepcija na razini mogućnosti pravljenja modela raznih entiteta kao svjesnih, koji imaju svrhu, ciljeve i takve stvari. Kada počinjemo pripisivati drugim entitetima osjećaje poput želja, strahovanja, ciljeve i tako dalje...tada mislim da smo na razini na kojoj možemo početi govoriti da bića imaju nekakvu „dušu“, „self“, „ja“ i „svijest“.

Sad, sve ove ideje su izvedene do detalja u knjizi. I napravio sam strukturu koja ima veze s načinom kako se apstraktno shvaćanje nalazi u jezgri onoga što smo mi. Mi počinjemo shvaćati „sebe“ na vrlo apstraktnoj razini. Dajte mi da vam pružim još jednu analogiju, zamislimo jednu koloniju mrava, inače ta analogija se nalazi u jednom od dijaloga u mojoj knjizi "Goedel, Escher, Bach", koju sam nazvao Aunt Hilary (ujna Hilary) koja je navodno „svjesna“. Znate, prije, u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, kada su ljudi puno pisali o socijalnim insektima, nastali su termini poput „holizam“, ideja da nekako postoje strukture na vrlo vrlo visokim razinama apstraktnosti, da u nekom smislu imaju kauzalnost koja je na njihovoj razini i ponekad ljudi kažu da one nemaju nikakve veze s kauzalnostima na nižim razinama, kauzalnostima na fizičkoj razini i ja mislim da je jako naivno misliti o tome na takav način.

Postoji način na koji govorimo o svakoj grani znanosti na njezinoj razini bez potrebe da se referenciramo „dolje“, npr. kada pričate o živim bićima ne trebate pričati i o kvarkovima i ustvari to bi bilo i jako neproduktivno kada biste razgovarali o kvarkovima ili da pričate o bilo čemu na razini fizike. Jako je neproduktivno pričati o stvarima i na kemijskoj razini, posebno kada pričate o velikim stvarima. I u isto vrijeme kada se holizam iznjedrio, izmišljen je termin superorganizam i izašao je iz upotrebe par godina kasnije, ali u posljednje vrijeme se ponovo počeo koristiti i par knjiga je izašlo na tu temu o superorganizmima, kolonijama mrava i pčelinjim košnicama kao superorganizmima. I želim sad da hipotetski zamislite neku koloniju mrava koja može biti tako kompleksna, ne znam koliko mrava može imati jedna kolonija, možda pola milijuna, ali budimo velikodušni i recimo da ima milijardu, deset milijardi ili sto milijardi, znači neka gigantska kolonija koja je svjesna isto kao i mi ljudi, samo zamislimo da postoji tako nešto. I možda čak ne vrijeđa vašu religiju jer sam vam barem dao neku „organski tvar“ kao supstrat i možda uspijete zamisliti da takva stvar postoji. 

Možemo se pitati ako bi takve stvari postale stvarne, vjerojatno ne bi živjele u vakuumu, bilo bi i drugih i vjerojatno bi bili kao mi ljudi, imali bi prijatelje, razne domovine, jezike, pričali bi viceve, postojali bi i poznati i oni koji nisu poznati, oni koji su umrli prije sto godina i postojale bi priče o onim starim kolonijama koje su živjele prije sto godina koje su pisale predivne pjesme ili pričale dobre viceve i tko zna što sve ne. Neke kolonije bi imale različite naglaske dok bi pričale, imale bi dobar ili loš osjećaj za humor, znači sve stvari koje mi imamo. I pitanje je gdje bi se sve to ustvari nalazilo u kolonijama, gdje bi se strani naglasak nalazio, gdje bi se smisao za humor nalazio, gdje bi se prijateljstvo s nekom drugom kolonijom nalazilo, gdje bi se njezina ljubav za povijest nalazila? Pa morali biste reći da se nalazi u određenim uzorcima i to je sve što biste mogli reći. Morali bi postojati neki vrlo kompleksni uzorci u načinima kako se mravi međusobno interaktivno povezuju i to bi dalo zalet toj stvari.

Mislim da nam je teško zamisliti da djelujemo kao neki superorganizmi u smislu da smo sastavljeni od mnogih stvari, puno nam je lakše razmišljati o nama u smislu: ja imam trbuh, ja imam mozak, ruke, prste, onako, imam par stvari od kojih sam napravljen, ne u smislu da smo sastavljeni od trilijun stanica i ne znam da li ste ikada o tome razmišljali, ali u vašim tijelima se neprestano događaju stvari kojih niste svjesni. Uzmite jako jednostavan primjer, vi proizvodite hemoglobin cijelo vrijeme i sad možete pitati, koliko se stanica hemoglobina proizvodi u sekundi, to ujedno znači da se i uništavaju svake sekunde i odgovor je otprilike oko četiristo trilijuna u sekundi, to je četiri puta deset na četrnaestu stanica hemoglobina koje se proizvode i uništavaju istovremeno u vašim tijelima svake sekunde vašeg života, pa to je stvarno ogroman broj! I naravno tu pričam samo o hemoglobinu!

Kada počnete razmišljati o stvarima na toj razini, počnete razmišljati o sebi kao o superorganizmu, kao nečemu što je posljedica puno toga o čemu nemate blagog pojma, apsolutno nikakvog. Sada ću upotrijebiti malu metaforu, znate mi na engleskom volimo reći da nam je „noga zadrijemala“ ili da nam je noga „utrnula“, ono kada sam u avionu i nakon nekog vremena što sam sjedio dignem se i osjetim da mi je noga „zaspala“. Ali mislim da je puno bolje u tom slučaju reći: gle moja noga je živa, iako je „utrnula“, napokon je živa i ja osjećam da se događaju razne stvari u njoj! Ne mogu osjetiti stvaranje i uništavanje molekula hemoglobina u tijelu, ali ipak mogu osjetiti svoju nogu! I ustvari Francuzi i Talijani kažu za taj pojam da imaju „mrave u nogama“ i zapravo to jako dobro opisuje taj osjećaj ili kako kaže Vragolasti Denis, "moja noga je puno piva od đumbira". Mislim da su to predivne metafore i smatram da se s vremena na vrijeme moramo zaustaviti i razmišljati o sebi u tom stilu i zapitati se zašto smo nesvjesni tolikih stvari koje se događaju u našem tijelu? Odgovor je: zato što nam to pomaže preživjeti, morate biti nesvjesni tih stvari! Ne možete biti svjesni i nadgledavati stvaranje četiri puta deset na četrnaestu molekula hemoglobina i rad neurona u vašem mozgu ili bilo što slično. Vaša simplifikacija svijeta mora biti velika te simplifikacija vas samih mora biti velika.

Prije nego što krenem na temu o dubokoj povezanosti ljudskih duša, htio bih završiti priču o uzorcima. Jedna od stvari koju sam otkrio i koja me vrlo zaintrigirala i usjekla se u pamćenje je moja kutija s kovertama. Kada sam htio izvaditi kuverte iz te kutije, kojih je bilo oko sto i pružio ruku unutar nje te ih sve zahvatio i stisnuo, osjetio sam nešto kao špekulu. Kao da je špekula unutar koverti, ne na dnu ili na vrhu nego točno na sredini. Nisam mogao vjerovati, ali bio sam sasvim uvjeren da sam stisnuo špekulu i mogao sam odrediti koliko je velika, koliko je tvrda i obla iako se nalazila među nekim papirima. Rekao sam: što se to događa i krenuo sam rastavljati koverte i tražiti gdje se nalazi ta špekula. Ali nisam je mogao pronaći, izvadio sam sve koverte iz kutije i ništa? I zašto bi se nalazila baš na sredini, to mi nije imalo uopće nikakvog smisla? I nakon nekog vremena shvatio sam što se događa. Koverte su imale oblik slova „v“ i u samoj sredini su sadržavale malo ljepila i više papira i kada se skupi više kuverti zajedno, točnije njih sto i pažljivo spoje zajedno jedna do druge, dobije se kolektivni rezultat kao da ste primili špekulu! Sad zamislite da nisam bio svjestan činjenice da su unutar te kutije bile koverte, zamislite da nisam bio svjestan da je unutar nje nešto osim špekule? Stavio bih ruku u tu kutiju sa svojim zatvorenim očima i rekao bih: "gle fakat ovdje je nekakva špekula" i zamislite da je iz nekog razloga važno u životu da svi mi imamo takve špekule i da moramo pričati o njima cijelo vrijeme i da su različite špekule raznih veličina, imaju razne oblike i slično...

Tada bi nam te špekule bile jako stvarne, posebno ako ne bismo znali za koverte zbog kojih se te špekule pojavljuju. Koristili bi taj način opisivanja i samo bi pričali o špekulama, a ne o razinama ispod njih, uzorak bi bio važan element. Bili bi uvjereni da su to „prave“ špekule i ako bi nam odgovarao takav način govorenja tako bi i nastavili i dalje pričati o njima. Jako je važno za uočiti da su to konvencije i da je način na koji pričamo o svijetu jako često konvencionalan. Kao naprimjer glagol „vidjeti“ je nešto što pripisujemo određenim bićima, mi to radimo konvencionalno stvarima koje imaju ugljikovu kemiju, ali mislim da nema razloga da to ne proširimo i na stvorenja koja imaju drugačiji supstrat. A opet nema razloga da budemo jako darežljivi prema svim bićima ili svim entitetima koja imaju ugljikovu kemiju.

Sjećam se svog sina Dannya dok je imao oko godinu i tri mjeseca, na našem obilasku Grand Canyona, dok smo bili na njegovom rubu i gledali okolo moja žena i ja, Danny nije gledao preko ruba nego je sjedio na podu i gledao par komada lišća i nekoliko mrava. Za njego je to bilo „ono“ najzanimljivije i jedino što je imalo ikakvu važnost i što je bilo interesantno. I želim da zamislite da sam mu ja rekao, "hej Danny daj mi da te podignem da vidiš kako izgleda Grand Canyon". Što bi on tada vidio? Stvar je u tome da djeca od jedne godine starosti imaju „koncepte“ koji su jako ograničeni i njihova vizija ja jako limitirana. Evo, baš ću vam dati primjer Dannyja dok je bio te dobi i htio staviti olovku u čašu koja je bila plastična. On ju je vidio prije da je stajala u čaši i znao je da se može staviti unutra, ali ju je pokušavao staviti horizontalno, ali ona nije nikako ulazila unutra i nije shvaćao što se događa. Nije mogao shvatiti zašto nije ušla unutra, a olovka je prije bila u čaši. Za nas se to čini kao najelementarnija stvar. ali njegova vizija i koncepti nisu bili dovoljno sofisticirani. Imao je koncept da nešto može biti „unutar“ nečega, ali nije imao dovoljno razumijevanja o prirodi fizikalnog svijeta da shvati da se olovka treba staviti vertikalno u čašu, a ne horizontalno.

Njegovi koncepti prostora su bili jako rudimentarni jer je bio jako malo dijete, imao je vjerojatno neki osjećaj svoje sobe, kreveta, ali njegov osjećaj za našu cijelu kuću je bio vrlo ograničen, sigurno nije uviđao kako je naša kuća strukturirana i gdje je sve postavljeno, a kamoli neku gradsku četvrt ili sam grad ili nešto što je dugačko deset milja, a Grand Canyon je dugačak otprilike oko petnaest milja i dubok oko jedne milje i da je pogledao preko Grand Canyona, sve što bi vidio, prema riječima Charlesa Sheridana bila bi nekakva blistava zbunjujuća konfuzija. Vidio bi hrpu boja, nekakvu ispikseliziranu sliku i to je to, nikakve koncepte, ništa. Nije mogao vidjeti Grand Canyon i reći „dajte pogledajte ovo divno prostranstvo od petnaest milja“, on nije mogao uopće zamisliti takve stvari, jedva je mogao shvatiti nešto što je udaljeno od njega pet metara, a kamoli nekakvu veliku udaljenost od petnaest milja i dubinu od jedne milje. Zato je „vidjeti“ glagol na koji trebamo pripaziti i zato želim ponovo biti oprezan u načinu na koji koristimo riječi i savjetovati da možemo proširiti riječi na bića koja imaju druge supstrate i u isto vrijeme ograničiti riječi na bića koja imaju naš supstrat jer ima puno razina sofisticiranosti onih stvari koje imaju naš supstrat – organsku kemiju.

Sad, vraćajući se na koloniju mrava, ona bi mogli imati neku svijest sebe na način na koji smo mi svjesni naše hipotetske špekule unutar kutije s kovertama, i kolonija mrava bi mogla biti svjesna sebe, a da nije svjesna mrava kao što smo i mi svjesni sebe i bez svjesnosti naših stanica. Mi se možemo vrlo dobro snalaziti i bez ikakvog znanja o biološkim stanicama, što smo i činili tisućama godinama prije što su stanice otkrivene. Ljudi su sasvim normalno funkcionirali, pisali su sjajnu glazbu i literaturu, bez ikakvog znanja o postojanju stanica. Ali možete zamisliti da su kolonije mrava svjesne i bez da su čule o pojmu „mrav“, bez znanja da mravi uopće postoje. I da bi morale raditi sofisticirane pokuse da detektiraju da mravi postoje. I kad bi to otkrile možda bi se čak i smijali jer bi rekli „da super, oni postoje, ali su toliko daleko od onoga što smo mi, mi zapravo ne želimo o njima razmišljati čitavo vrijeme, oni su možda super za znanstvenike, ali većina nas ne može razmišljati samo o mravima jer mi imamo stvari koje moramo obavljati, moramo gledati televiziju, moramo odvesti djecu na nogometnu utakmicu i slično i ne možemo razmišljati o njima“.

Ok, sve ovo što sam dosad govorio je bilo zato da uvidite perspektivu u prisutnosti koja ima veze s postojanjem uzoraka unutar struktura koje se sastoje od enormno puno dijelova i neću sada pokušati objasniti uzorak koji zovem „čudnovatom petljom“, nego mi sad dopustite da savjetujem da postoji neki određeni uzorak koji kad počne egzistirati, mi želimo reći da su entiteti koji imaju taj uzorak na neki apstraktni način svjesni unutar sebe, ili imaju svijest, dušu odnosno self. Sad, ako možete zamisliti taj scenarij, možda vas nisam uspio uvjeriti u moju tvrdnju, ali možda će mi neki povjerovati da smo došli do zanimljive točke odnosno faze jer u ovoj fazi pitanje je, koja je priroda „uzorka“? Uzorak je nešto, barem u mojem slučaju kada ja upotrebljavam taj pojam, a nadam se da ćete se i vi poistovjetiti sa mnom, što u principu označava „interakciju“ dijelova, bez obzira kakvi to dijelovi bili.

Naprimjer, upravo sam se sjetio, dok sam nedavno bio u njujorškoj podzemnoj željeznici, mislim da je slično ovdje i u Philadelphiji, mozaičnih natpisnih ploča na kojima pišu nazivi ulica npr. ovo je Dvadeset i osma ulica, a napravljene su vjerojatno početkom dvadesetog stoljeća. Sastoje se od crveno bijelih pločica u određenim uzorcima i cijelo vrijeme se ponavljaju ti natpisi „Dvadeset i osma ulica“. U principu mislim da bi se svi složili u tome, kada bi išli od jednog takvog natpisa do sljedećeg pa opet do sljedećeg i tako dalje... da je to je isti „uzorak“, da to je ista stvar. Sami natpisi su različiti, ali to nema nikakve veze, uopće ne znači ništa. Ključna stvar je da svi govore isto, svi govore dvadeset osma ulica, u istom stilu, u istom fontu, imaju isti sadržaj i veličinu i tako dalje. Međusobno su zamjenjivi. Ako uzmete da „uzorak“ upravo to znači, tada naravno možemo pričati o pisanju naziva „dvadeset osma ulica“ u različitim veličinama zrnatosti. Zamislite da se jednom potroše slova potrebne veličine i moraju napisati ponovo slova sa pločicama duplo većih dimenzija. Tada bi slova naravno bila veća i možete zamisliti da bi mogli napisati „dvadeset i osma ulica“ u većoj veličini. I dalje bi vrijedilo, i dalje bi se moglo čitati, i dalje bi se širila poruka, možda bi izgledalo malo nezgrapnije i možda ne bi izgledalo ljupko kao prije, ali bi se bez obzira prepoznalo u osnovi kao ista stvar.

Ali ako biste pretjerivali s veličinom mnogo puta tada više ne biste mogli prenijeti istu poruku, ne biste mogli pročitati Dvadeset i osma ulica. To isto vrijedi i u drugom smjeru, mogli biste ići i u sve manje i manje dimenzije. Sve što govorim je, da možete zamisliti da uzmete neki uzorak i kopirate ga s drugačijim razinama zrnatosti i koristeći raznovrsne materijale. Mogao sam iskoristiti crveno i plavo kamenje za izradu natpisa ili crveno i zeleno ili uopće da ne upotrijebim pločice nego recimo grašak ili nešto drugo što želim, mogu upotrijebiti bilo koji supstrat koji god želim da napravim tu stvar. Mogu napisati „Dvadeset i osma ulica“ na razne načine. I uvijek bi bila „Dvadeset i osma ulica“. I mogao bih još uvijek razlučiti font u kojem je i mogao bi to napraviti iz konzerva juhe i kada bi to vidio iz helikoptera još uvijek bi izgledalo isto.

Drugim riječima, vrlo je jasno da se mogu razlikovati uzorci u različitim supstratima i u drugačijim krupnozrnatostima. I ako se složite sa mnom da je esencija svjesnog bića „uzorak“, postojanje određenog uzorka, tada iz ovog što smo upravo rekli o njima slijedi da se isti uzorak može ostvariti drugdje, može se ostvariti u drugom supstratu. Kada kažem drugačiji supstrat, možda mislim na organsku kemiju, možda mislim i na drugi mozak, drugim riječima, drugačiji supstrat može biti ista „stvar“, ali samo negdje drugdje ili može biti isto u drugačijoj vrsti supstrata. Može biti ostvarivo ako je stvarno uzorak i ako je bitna interakcija jedne apstraktnosti s drugom, tada se ono što tvori moje „Ja“ teoretski može ostvariti u drugim supstratima, koji su napravljeni od drugačije vrste atoma, molekula i ne bi ovisilo o organskoj kemiji sve dok je interakcija dijelova ista.

I ako me pratite i slijedite, tada je pitanje do kojeg opsega se taj uzorak može reproducirati u drugim mjestima. Do kojeg opsega se moja svijest može reproducirati negdje drugdje? Tada dolazimo do ideje da ljudi žive i komuniciraju zajedno u vrlo vrlo intenzivnim interakcijama (odnosima). Svi pričamo priče i sjećanja, stvari koje su nam se dogodile. Meni se dogodilo više nego jedanput da mi jedan prijatelj mi ispriča svoj doživljaj i ja ću zaboraviti godinama kasnije da li se to zapravo dogodilo meni ili je to priča koju mi je ispričao prijatelj. Nema ništa sveto ni precizno što odvaja moja primarna sjećanja od sjećanja koja su bila implementirana u mene putem riječi. I ako netko živi s nekim jako dugo vremena i iskuša zajedno s tom osobom različite stvari poput razgledavanja Grand Canyona, prijateljstvo, filmove, muziku, večere, opere i tko zna što sve ne, i još je na istoj frekvenciji s tom drugom osobom i ima iste vrijednosti.....

npr. razmišljam o sebi i mojoj ženi, naravno dvije od naših mnogih ključnih vrijednosti su bili sreća i zadovoljstvo naše djece. I to je bilo nešto u čemu smo bili jako povezani u vrlo dubokom smislu, tako da sve što je ona osjećala, i ja sam osjećao i sve što sam ja osjećao, osjećala je i ona. I u tom smislu uzorak koji je predstavljao njezine želje, nade za recimo našeg sina Dannyja, snove, strahove, sve te stvari su postojale kao kopija u mome mozgu. Kada kažem "kopija", mislim na to metaforično jer nije moguće da ljudi imaju „točnu“ kopiju druge osobe u svojoj glavi. Možete imati „približnu“ kopiju. I kad kažem „približnu“ mislim na metaforu krupnozrnatosti koju sam prethodno upotrijebio, krupnozrnati prikaz mozaičnih pločica uspoređen s originalom koji je finozrnat je isti uzorak, ali nije implementiran do detalja kao original.

Ako postoje u meni te stvarikoje predstavljaju nju i stvari koji predstavljaju mene postoje u njoj tada možemo reći da ja do neke granice živim u njoj i da ona isto tako živi u meni. Nije samo da ja imam neku sliku nje, recimo da mogu zamisliti kako se ona osjeća. Mi ljudi želimo crtati, jako nam odgovara crtati čiste granice između bića koja se čine fizički odvojenima, jako nam odgovara i vrlo je korisno i funkcionira većinu vremena, ali kao što znate mi postajemo, kako se kaže u naslovu predavanja, više povezani između sebe. Ja mogu pričati sa svojim prijateljem Davidom Moserom koji je u Kini kad god poželim, mogu imati trosatni razgovor s njim u Pekingu. Mogu nazvati praktički bilo koga na svijetu u bilo koje vrijeme. Mogu održavati kontakte s raznim ljudima na vrlo visokoj razini. Mi internaliziramo druge ljude do enormne razine.

Svoju knjigu „Čudnovata petlja sam ja“ otvaram na zanimljiv način, to je nešto što meni vrlo mnogo znači. Otvaram knjigu s pričom kada se moja mama žalila na sliku moga oca koji je umro par mjeseci prije, gledala je fotografiju mog oca, svog muža i rekla: „glupa fotografija, to je samo komad papira na kojemu su neke slike, a opet me jako rastužuje, kako sam glupa, padam na iluziju“. Ja sam rekao da se na slažem s njezinom opaskom i trebalo mi je malo vremena da formuliram svoje mišljenje. Rekao sam joj, u našoj dnevnoj sobi imamo knjigu Chopinovih etida i to su samo mrlje na papiru, a opet ti „uzorci“ su imali golem utjecaj na milijune i milijune i milijune ljudi širom svijeta uključujući i mene, kao klinac zaljubio sam se u Chopinove etide i zato smo ih i imali i zato sam ih kupio i pokušavao svirati.

Chopin je uzeo dio svoje duše i usadio ju u uzorke nota koje su bile eksterne njegovom mozgu, one su predstavljale jezgru njegove emocionalne cjelovitosti (selfa). Uspio ih je eksternizirati i drugi ljudi su ih mogli internalizirati. Možda su neki ljudi mogli svirati njegova djela, većina nije dovoljno dobra da bi ih svirala, ali to nije važno, važno je da ih netko može svirati i da ga mi možemo poslušati. To je poruka koja dolazi od Chopinove duše do naše duše, u naš mozak. Uzorci koji su doveli do stvaranja emocija u njegovom mozgu, apstraktni uzorci, a ne supstrat, ne kemikalije, ne neke određene stanice, ne molekule hemoglobina ili što se već odigravalo u njegovom mozgu, to je nevažno, važan je apstraktni uzorak koji se reproducira u mom mozgu i mozgovima milijuna ostalih ljudi.

I rekao sam svojoj majci da mi ništa nije važnije na svijetu od tih Chopinovih etida i ne vidim zašto bi im itko pripisivao bilo kakvu manju vrijednost, ja ne kažem da su hrpa crnih glupih mrlja na papiru, zato jer su uzorci koji predstavljaju, a dolaze od samo jedne individue, unutarnjeg stanja te osobe koje je jedinstveno i izvanredno moćno i mogu čuti Poljsku, čežnju, nostalgiju, i neću sve nabrajati jer je teško verbalizirati što muzika radi nekome, ali sve te stvari mogu čuti kada slušam te etide. I mislim da su ti uzorci u bijelo – crnim notama uzorci koji sadržavaju iznimnu šopenovost. Na sličan način, fotografija moga oca imala je velik utjecaj jer je predstavljala odnosno bila okidač, katalizator koji je uspio pobuditi u mojoj majci mnoge emocije koje su inače bile pobuđivane fizičkom prisutnošću moga oca. Bilo je to vrlo snažno i stvarno iskustvo.

Dat ću vam par metafora za završetak ovog predavanja. Tražio sam metafore koje bi mogle poslužiti za objašnjavanje moje misli o tome „kako živimo jedni u drugima“. Imao sam dosta problema dok sam ih tražio. Jednu sam pronašao u stvarnom svijetu, a drugu sam izmislio. Dat ću vam prvo onu koju sam pronašao, a onda drugu koju sam izmislio i onda ću završiti sa malim dodatkom na metaforu koju sam izmislio s namjerom da predložim neke određene ideje. Metafora koju sam pronašao, trebalo mi je puno vremena da je pronađem, je koncept država koje žive jedne u drugima. Svaka država, npr. Francuska ima državljane koji žive u inozemstvu. Francuska ima državljane koji žive u SAD-u, Kini, Japanu i bilo gdje. Da vam to predočim grafički, pretpostavimo grozan hipotetički scenarij u kojemu je Francuska izbrisana s karte svijeta. Dobro, ok Francuska je uništena, ali ne i sama francuznost. Ona egzistira jer postoje Francuzi koji žive u Kini, Japanu, SAD-u, Engleskoj i po cijelome svijetu. Postoji nešto što bih nazvao kao „korona“ francuznosti. Čak i kad je original uništen, ostaje nešto od njega. I isto se može reći za bilo koju zemlju jer sve zemlje imaju svoje ljude koji žive izvan nje. To znači da je zemlja distribuirana, nije lokalizirana na jedno geografsko područje bez obzira što se zemlje primarno asociraju na svoje, one postoje na drugim geografskim područjima i one preživljavaju na tim područjima. Ići ću i dalje i reći da kada bi se uništile sve ruske kopije knjige „Evgenij Onjegin“, za koju rusi smatraju da nosi „dušu“ njihove književnosti, i na neki magičan način izbrisalo iz njihovih umova sjećanje na tu knjigu, i dalje bi postojala jer bi preživjela u prijevodima raznih jezika. Preživjela bi u globalnom smislu, jer je „uzorak“, uzorak je ono što preživi.

To je jedna slika, druga slika koje je više poetičnija iako je hipotetična je..... zamislite vrt, gdje je mnogo stabala u lijepim redovima i oko svakog drveta zamislit ćemo par leptira koji lete. I leptiri su u principu povezani samo s jednim određenim stablom. Možemo čak i zamisliti da svako stablo ima svoju osobnu boju i da leptiri koji lete oko nekog stabla imaju istu boju kao i to određeno stablo. Mislim da je jasno i očito što se događa. Ljubičasti leptiri lete oko ljubičastog drveta i plavi leptiri lete oko plavog drveta i tako dalje. Ali leptiri po svojoj prirodi imaju tendenciju da lutaju. Možda na kraju ljubičaste leptire privuče miris ljubičastog drveta, ali mogli bi letjeti i istraživati okolo crvenog i žutog drveta i tako dalje. I u tom smislu aureola oko ljubičastog drveta distribuirana je u određenom obimu po cijelom vrtu i nije samo na svom originalnom mjestu. Ima žutih leptira koji lete amo tamo i ljubičastih, ali njihovo glavno sjedište je na njihovom središnjem drvetu.

Ideja je da smo mi (ljudi) „takvi“. Ja sam djelomično možda ne „u vama“ jer me ne poznajete tako dobro iako ste možda čitali moje knjige i imate „neki“ smisao mene, ali „Ja“ sam sigurno u ljudima koje ja znam najviše. Ljude s kojima sam imao tisuće i tisuće sati razgovora, ti ljudi me znaju vrlo dobro, internalizirali su vrlo velike dijelove „mene“ i ja sam internalizirao vrlo velike dijelove „njih“. Podsjećam sam sebe na svog prijatelja Davida Mosera i posebice njegovog oca koji je bolovao od Alzheimerove bolesti. I htio bih da zamislite da je to čovjek koji je, kao i svi mi, u jednom trenutku svog života bio pun elana, ideja, zamisli, snova, jasnoće o svijetu i tako dalje. Ali kako je Alzheimerova bolest sve više napredovala, „on“ je sve više nestajao iz svog tijela i počeo nalikovati na neku praznu ljusku koja je izgledala kao on, ali to ustvari nije više bio on. Gdje je tada bila njegova duša? Njegova duša je do neke mjere preživjela u Davidu i njegovom bratu i njegovoj ženi i u ljudima koji su ga znali najbolje. I u trenutku kada je Azheimerova toliko napredovala, njegova je duša u principu više egzistirala u koroni ili da se bolje izrazim u solarnoj koroni oko njega. Bilo je to kao da je mjesec zablokirao sunce i više nije bio „ondje“ nego je solarna korona egzistirala i tamo je egzistirao, ne kao prije jer primarni, najfinozrnatiji „uzorak“ koji je bio Jim Moser ipak bio u mozgu Jima Mosera. U to nema sumnje. Bio je uglavnom uništen, ali ne do kraja jer kopije, krupnozrnate kopije postoje na različitim razinama zrnatosti i na različitim razinama vjernosti u drugim mozgovima u drugim supstratima.

Zadnja slika koju ću vam dati vezana je uz metaforu o leptirima među drvećem. Zapravo je slika koja dolazi iz fizike čvrstog stanja gdje je kristal vrlo nalik vrtu, a jezgra je slična drveću. Imate kao „salatu“ jezgara poredanih u redovima i stupcima u tri dimenzije. I okolo jezgri postoje elektroni koji se kreću u kompliciranim uzorcima. Postoje kristali u kojima su elektroni čvrsto povezani sa jezgrom, tako da možete reći „ovi elektroni se kreću samo oko ove jezgre i nijedne druge“. To bi bilo kao da se svi ljubičasti leptiri u mojem primjeru, i pri tome mislim „apsolutno“ svi, kreću samo oko ljubičastog drveta. Nikada ne odu do drugog drveta, a kamoli negdje dalje. Ali postoje drugačije vrste kristala, metali posebice, koji su konduktor,i a to znači da elektroni nisu vezani ni za kakvu određenu jezgru, oni mogu „teći“ i to bi bila suprotnost gdje nema nikakvog središnjeg drveta za leptire. Oni bi mogli se kretati kroz vrt bez ikakvog problema i asocirati se s bilo kojim drvetom. U tom slučaju, ako biste mogli usporediti drvo s osobom i leptire kao auroru leptira u ranijoj slici gdje ljubičasti leptiri imaju tendenciju kretati se oko ljubičastog drveta, ali ne ekskluzivno, to je kao da govorimo: ja sam u svojem mozgu, ali sam i u drugim mozgovima. Ekstremni slučaj toga bio bi kada bismo imali mozgove, ali da su sva naša sjećanja, mišljenja i naša svijest kolektivni i ne postoji nikakva individualnost. Svi „uskladištuju“ sve druge u istoj mjeri, vaša duša je u mojem mozgu, ali više ne postoji nikakav smisao za mene jer nema „osjećaja“ da sam ja pravi korisnik moje duše. Moja duša je rasprostranjena svuda i vaša je duša rasprostranjena posvuda. Naši mozgovi su samo objekti, supstrati za korištenje nekakve kolektivne stvari. To je nešto što još nemamo i možda nije nešto što bismo htjeli imati, ja ne govorim da je to dobro. Ja samo govorim da što isprepletenost ljudi postaje veća tokom vremena uz stvari poput mobitela i čega sve ne, sve stvari koje nam pomažu da internaliziramo ljude sve više i više, da internaliziramo „uzorke“, središnje uzorke koji tvore esenciju nekog „drugog“ i mi „uvozimo“ esencije drugih ljudi. To nam približava tu sliku malo bliže stvarnosti, ali mislim da mi ne želimo da to bude stvarnost, nego da bude osjećaj kako postoji duša u jednom mozgu, ali dobro je misliti da postoji solarna korona „izvan“ i da kada Jim Moser umre malo njega ostaje u ljudima koji su ga voljeli najviše.

 S tom misli htio bih završiti i zahvaliti vam.